Bruce Springsteen – “Nebraska ’82: Expanded Edition” (Columbia Records / Legacy Recordings / Menart, 2025.)

Relativno brzo nakon sjajnog filma “Potpuni neznanac”, biografske drame o prvim njujorškim godinama Boba Dylana, u kino-dvoranama ovih se dana kao filmski lik pojavio i osam godina mlađi mu kolega s američke kantautorske scene, Bruce Springsteen. Logika je to protoka godina, baš kao i svojevrsnog (sada već očito) trenda, ali i produžetak holivudske, odnosno, američke filmske tradicije koja od svojih najmlađih dana životne priče omiljenih umjetnika i zvijezda oživljuje u svima nam dragim pokretnim slikama. Još donedavno zvijezde u punom stvaralačkom, vječno mladom zamahu, ova su dva velika imena američke glazbene (rock) antologije tako ulaskom u smiraj svoga umjetničkog puta dobili svojevrsnu potvrdu nečeg što možda jest jasno već desetljećima, ali što je ovim gotovo pa staroškolskim filmskim tretmanom posve standardizirano – da su u pitanju ličnosti koje svoj zvjezdani status nadmašuju univerzalnom ljepotom iskaza, autorskom autentičnošću i trajnom aktualnošću svoga rukopisa.

Srećom – baš kao u Dylanovu slučaju – filmska priča o Bruceu Springsteenu ne zahvaća širi vremenski kontekst, već se ograničuje na vrlo kratko razdoblje, jednu specifičnu epizodu, odnosno, postaju na Bossovu putu prema stadionskim ovacijama i statusu američke legende. Da sve bude još intimističnije i manje pompozno, dakle, gotovo pa posve oprečno prvim slikama koje nam se nameću kad je najgrlatiji “rođen u SAD” u pitanju, film “Springsteen: Izbavi me iz ništavila” redatelja Scotta Coopera prati svoga junaka u kratkom razdoblju nakon dotad najuspješnijeg mu albuma “The River” i turneje koja ga je lansirala na naslovnice. Riječ je, naime, o radu na albumu “Nebraska”, po mnogočemu jedinstvenoj ploči u Springsteenovoj karijeri, i prijelomnoj i sporednoj u isto vrijeme, po svoga potpisnika definirajućoj koliko i umjetnički riskantnoj, pa i bizarnoj. Lansirani smo, dakle, kao gledatelji, a, nadam se, i kao slušatelji u taj prelazak iz 1981. u 1982., na raskrižje s kojeg je tridesetdvogodišnji Springsteen sagledavao sebe i svoj put u trenutku kad je konačno dosegnuo i velike brojke i široki zamah, neminovno izašavši iz pozicije jednog od onih o kojima je pjevao i pisao i postavši onaj koji se obraća masama kao nova rock-zvijezda…

O filmu, koji, dok ovo pišem, još uvijek igra u našim kinima, ne bih toliko duljio jer mu njegov slab scenarij nije dopustio da uistinu uspije u svemu što je postavio kao cilj i okvir, već bih ovdje fokus prenio na sam album koji stoji u središtu pozornosti, a koji je paralelno s prikazivanjem Cooperova filma dobio svoje luksuzno reizdanje, čiji nam sadržaj omogućuje da preko četiri desetljeća po njegovu nastanku zađemo duboko u sve njegove pore i posve razotkrijemo njegovu legendu. “Nebraska ’82: Expanded Edition” donosi nam, naime, ne samo remasterirani izvorni album, već na dodatna tri diska niže neiskorištene snimke, zatim verzije pjesama s bendom i svježu “živu” snimku izvedbe albuma u integralnom izdanju (ovo potonje i na CD-u i kao film na dodatnom blu-ray disku) – sve raspoloživo i potrebno da posve ogoli ionako ogoljenu priču zvanu “Nebraska”…

No, da bismo sagledali ovo, nakon nedavnog box-seta “Tracks II”, novo luksuzno izdanje unutar Springsteenova kataloga, treba se vratiti tih četrdesetak godina unatrag i na samu genezu albuma koji je do danas ostao Springsteenovo najminimalističnije, tehnički najsiromašnije, a duho(vi)m(a) najbogatije izdanje. Dvostruki album “The River” koju godinu ranije bio je pravi vatromet – i tema i stila, i tradicije i mladenačkog entuzijazma, i nepatvorenog rocka i najkristalnijeg popa – koji je svom potpisniku omogućio konačni izlazak iz anonimnosti svake vrste, pa, naravno, i one financijske. Publika je postala ne samo brojnija, već i glasnija, gladnija, pa i zahtjevnija. Momku iz katoličke obitelji iz priobalja savezne države New Jersey, stasalom u radničkom okružju i formiranom u proganjanju vlastitih rock ‘n’ roll snova, taj naizgled dostignuti cilj bio je nešto novo, i duhovni i materijalni prostor kojemu se trebalo prilagoditi. Na iznenađenje svih oko sebe, odgovor na svoja pitanja odlučio je potražiti u samoći svoje kuće u mjestašcu Colts Neck (i dalje u zavičajnom kraju New Jerseyja), gdje je, nabavivši četverokanalni kazetofonski snimač, našao – kako je sam napisao u svojim memoarima – obitelj u glazbenoj baštini Woodyja Guthrieja, Boba Dylana i Hanka Williamsa, anatomiji nasilja u filmovima “Pustara” Terrencea Malicka i “Noć lovca” Charlesa Laughtona te zrnastoj prozi Flannery O’Connor (odgledavši u to vrijeme i ekranizaciju njezina romana “Mudra krv” u režiji slavnog Johna Hustona), čiji je katolicizam Springsteen itekako mogao prepoznati kao nešto blisko i višestruko stimulativno.

Pjesme koje su nastanile Springsteenovu “Nebrasku” bile su crno-bijela proza u potrazi za smislom iza svojih naturalističkih, mrakom obremenjenih pripovijesti. Nastale kao reakcija na vlastitu mu poetiku i novopostignuti status, kao i na duhove kojima je odzvanjala glazba koju je gutao kao pravu lektiru i koje je prepoznao u okrutnim svjetovima u bijegu od Krista iz proze Flannery O’Connor, pjesme su to koje su motive s jedne strane nalazile u nasilnim pričama nalik onoj o serijskom ubojici Charlesu Starkweatheru (inspiracija za Malickovo remek-djelo “Pustara”, čiji je naslov – Badlands – Springsteen koju godinu ranije iskoristio u istoimenoj pjesmi s albuma “Darkness on the Edge of Town”), a s druge u djetinjstvu i uspomenama koje su ga definirale kao osobu i kao glazbenika. “Nebraska je počela kao nesvjesno razmišljanje o djetinjstvu i njegovim tajnama”, napisao je u svojoj autobiografiji “Born to Run”, pokušavajući nadalje pojasniti nešto teško objašnjivo, baš kao što je to pitanje te neuhvatljive ljepote samog albuma: “Tražio sam osjećaj, zvuk koji će dočarati svijet koji sam poznavao i još nosio u sebi. Ostatci tog svijeta i dalje su se nalazili deset minuta i milja daleko od mjesta na kojem sam živio”, podcrtava na koncu tu i geografsku, ali i duhovnu blizinu prošlosti i sadašnjosti, čiji će sraz presudno usmjeriti pjesme kojima je, kao, trebao potvrditi furioznu (rock) formu koja je nakon albuma “Born to Run” eksplodirala na trijumfalnom “The River”.

Intuitivno, mimo svih komercijalnih logika i diskografskih imperativa, slušajući poziv iznutra, Bruce Springsteen je s “Nebraskom” odabrao nastavak puta koji bi mu bilo tko – uključujući i njega samoga u (naj)racionalnijem izdanju – otpisao kao najmanje poželjnu opciju. Tih dvadesetak dana oko Božića 1981. koje je proveo snimajući pjesme sam u svojoj spavaćoj sobi, Springsteen je iskoristio i kao suočenje s depresijom koja ga se dohvatila poput podmukle beštije (film je to pokušao posebno naglasiti, ali se pritom iskarikirao lošim scenarističkim rješenjima), a snimke su u izvornoj namjeni trebale poslužiti kao materijal kojeg bi naknadno doradio i ponovno snimio s bendom. Međutim, upravo ta intuicija, autentičnost njegova kreativnog procesa, povela ga je drugim smjerom i svaki pokušaj prerade pjesama s bendom jednostavno mu se činio – pogrešnim. Jer sve – baš sve, do zadnje od brojnih tehničkih manjkavosti snimaka – u toj je cjelini i kontekstu sjelo na svoje mjesto, uhvativši u četrdesetak minuta nevjerojatan kreativni zamah i nadahnuće.

Ono na što su već prethodno upućivale ne samo neke od pjesama s prethodnika “The River”, poput “Wreck on the Highway” ili naslovne pjesme, već i neke starije, poput “Darkness on the Edge of Town”, na “Nebraski” je dobilo korice, baš poput najkompaktnije zbirke pripovijedaka. Tek akustična gitara, usna harmonika i diskretne perkusije s dodatcima mandoline i sintesajzera kao glazbena tapiserija više nalik kakvoj skici nego osmišljenom soundscapeu omogućila je Springsteenovu vokalu iznimnu notu emotivnosti. Bez ikakve potrebe da nadglasava bend ili vlastite misli, u tišini sobe glas mu je te filigranski ispletene priče s rubova društva ispripovijedao manirom najboljih interpreta, a prije svega osjećajnošću i autoritetom istinskog, u materiju posve uronjenog autora. Počevši od naslovne pjesme, koja otvara album zlokobnim stihovima “Ja i ona otišli smo se provozati, gospon, i deset je nevinih ljudi poginulo” u kojima svaki detalj služi svojoj svrsi – od motiva vožnje, tako čestog u američkoj pa onda i Springsteenovoj naraciji, preko obraćanja adresatu s gospon, kao ukazivanja na društveni status i kontekst, do ranog naglašavanja tragičnih posljedica – pa do zaključne “Reason to Believe”, u kojoj kroz četiri priče govori o svagdanu kroz kojeg se protagonisti probijaju stalnim pronalaženjem izvora vjere i nade, Springsteen pjeva i svira progonjen glasom “koji je odjekivao ulicama moga grada u noćima kada nisam mogao spavati”, kako je to sam naknadno pojasnio, ali i glasom tradicije koju je prihvatio kao jezik da bi je uzeo u vlastiti stvaralački žrvanj da istjera iz sebe tu Ameriku koju je osjećao u kostima i u nosnicama, koja mu je ozračila stihove i glazbu od samih početaka, dok su mu još tepali da je “novi Dylan”…

I zato je “Nebraska” tako čudesan album – jer zahvaća snažno i široko bez jasne namjere da to učini, s autorom koji je s takvim odabirom mogao izgubiti sve, a možda i ništa. Springsteen je te pjesme napisao brzo, snimivši ih sam uz minimalan broj pokušaja, a ono što je dobio, prvo iz sebe, a onda kroz kazetofon, bile su, opet njegovim vlastitim riječima, “mračne priče za laku noć”, pjesme toliko noćne da imate osjećaj kako čujete svaki im detalj, svaku misao njihovih živopisnih likova. Najstarija pjesma na albumu, “Mansion on the Hill”, koja naslov duguje pjesmarici Hanka Williamsa, direktna je, primjerice, poveznica s djetinjstvom, konkretno, s kućom koju je kao dijete promatrao tijekom vožnji s ocem i raspirivao dječju maštu, da bi se djetinjstvu i ocu vratio u “My Father’s House”, pjesmi koja je nastala zadnja a u kojoj na iznimno dirljiv način opisuje propuštenu priliku da se izmiri s ocem. Springsteen kao dijete lik je koji poput duha nastanjuje sve pjesme na albumu (dječja je perspektiva obilježila i opus već spominjane, nezaobilazne Flannery O’Connor), neovisno je li izravno uključen (kao što je to još u pravom malom pripovjedačkom remek-djelu “Used Cars”,) ili pripovijeda unutar maglovitih zakutaka kriminalnog polusvijeta (u “Atlantic City”, “Johnny 99” i “State Trooper”). Jer ponirući u svoje likove baš poput književnih uzora Flannery O’Connor, Johna Steinbecka ili Williama Faulknera, on s njima živi, osjeća ih i poprima njihove misli, njihov rječnik, njihovo stanje uma. Ne da bi ponudio puko štivo, već da bi odgonetnuo američki san do njegove najmračnije nijanse, da bi došao do same skeleti duhovne Amerike, kao zemlje i načina življenja, kao mita i prašnjave stvarnosti. A onda, usput, i do vlastite srži…

Trebalo je hrabrosti, ali prije svega poznavanja vlastitih stvaralačkih poriva i duha, da te snimke na koncu priče ipak ne prepusti bendu i studijskom perfekcionizmu, već da ih ostavi baš takve, grube, amaterske, neposredne… i baš zato tako uvjerljive i slobodne u svojem pripovijedanju. U isto vrijeme nastale su i neke pjesme koje će nekoliko godina kasnije završiti na zvučno grandioznom albumu “Born in the USA” (uključujući baš tu, naslovnu pjesmu), ali Springsteen je prepoznao koje se to priče ne uklapaju na “Nebrasku”, koje traže neki širi, zvonkiji aranžman. “Nebraska ’82: Expanded Edition” nudi sada uvid u cjelokupan proces, u ono što je i sam Boss ili zaboravio ili je namjerno potisnuo u zaborav: verzije koje je odsvirao s bendom, tzv. Električnu Nebrasku, koja je dugo bila mamac za obožavatelje (osobito one sklonije njegovim rokerskijim izdanjima), ali i neke po strani ostavljene pjesme iz spavaće sobe, poput dojmljivih “Child Bride”, “Losin’ Kind”, “Gun in Every Home” ili “On the Prowl”. I dok su te “preskočene” pjesme vrlo zanimljiva nadopuna izvornom albumu (uključujući rane verzije “Downbound Train” i “Working on the Highway”), poput opširnih fusnota, što misliti o s bendom snimljenim pjesmama s “Nebraske” ni sam ne znam. Da, uistinu se ne usudim – oprostit ćete mi takav uzmak – donijeti sud, jer izvorne su snimke toliko dio mene i mog vlastitog odrastanja, toliko savršene u toj svojoj nesavršenosti i monumentalne kao dokument jedne duše da bilo kakva druga verzija automatski – ne štima!

Da, zanimljivo je čuti uz bend nabrijani “Atlantic City” ili rokabilijevskiju “Open All Night”, ali to kao da je drugi svijet, reinterpretacija za kakvu novu pozornicu ili terasu. Po tom pitanju zanimljiviji je disk s novom, uživo uhvaćenom izvedbom cijelog albuma u postavi Springsteen – Larry Campbell – Charlie Giordano, koja donosi nešto bogatiji zvuk, ali i zadržava ozračje izvornih snimaka. Ironično, na prvu mi se upravo taj dio “paketa” činio suvišnim, ali Bossov stariji, zreliji glas, uz diskretnu pomoć biranih prijatelja, prenio je duhove “Nebraske” u sadašnjost i na dirljiv način dokazao zimzelenost i trajnu aktualnost tih nevjerojatnih pjesama. Pjesama koje su, očekivano, nadživjele sve svoje interpretacije jer se bave onim iza svojih priča i čiji je kontekst prije svega duhovni, nematerijalni, a tek onda društveni, opipiljiv. Pjesama koje su svog potpisnika opisale kao nijedne prije ili poslije (uz možda neke časne izuzetke), opet ne zbog same glazbe ili samih tekstova, već zbog onog neuhvatljivog što je iz sebe utisnuo u njih da bi natrag dobio najzrnastiji odraz.