MALENI VELIKI ČOVJEK
Fra Anzelmo Canjuga – skladatelj koji je svoje molitve prenosio u note
Za ovog malenoga velikog čovjeka svećenik Branko Birt je kazao: »Njegove pjesme su od neprocjenjive vrijednosti, jer on nije pisao samo note, nego se molio i molitvu prenosio u note i to daje trajnu vrijednost njegovu glazbenom radu... On je svoj zemaljski Život proveo Bogu predan, svima nama na uzor, a na korist svoje družbe, cijele Crkve i svoga hrvatskoga naroda.«
Anzelmo Franjo Canjuga rodio se 1894. godine u Budislavcu pokraj Varaždina, kao treće od sedmoro djece. Obitelj Canjuga; vrijedna, skromna i nadasve pobožna, iznjedrila je čak troje redovnika: Franju, njegovoga brata i sestru.
Dječak Franjo, nakon završene četverogodišnje osnovne škole u Vidovcu, 1905. godine odlazi kao pitomac u varaždinski kapucinski samostan. Nakon završene gimnazije, 1910. godine, Franjo započinje svoj novicijat i dobiva redovničko ime Anzelmo. Godine 1911. polaže privremene zavjete, te nastavlja školovanje najvjerojatnije u Senju (sigurnih podataka nema).
U vrijeme Prvog svjetskog rata, fra Anzelmo studira teologiju u Rijeci, te se počinje intenzivno baviti glazbom koja će biti njegova trajna ljubav do kraja života. Kao student objavljuje u listu Sveta Cecilija svoje prve skladbe: K’o noć šutiš i O da mogu kao kerub Božji. Doživotne zavjete polaže 1915. godine. Zaređen je za svećenika 1917. godine u Senju. Njegova rodna župa Vidovec mu je priredila veliko mladomisničko slavlje na samu Novu godinu 1918. Odlukom provincijala, mladi fra Anzelmo biva upućen u Varaždin, svoje prvo važno životno odredište, a drugo, i posljednje, će biti Osijek. Iako je u Varaždinu obavljao niz raznih dužnosti, od vjeroučitelja do zborovođe i orguljaša, posebno se ističe njegova privrženost glazbi koja se počela razvijati još za njegove rane mladosti. Naime, uz varaždinski kapucinski samostan bila je i crkva s orguljama, koje postaju možda najvažnija Anzelmova umjetnička preokupacija. Toliko ih dobro upoznaje da postaje čak i majstorski sastavljač dispozicija, a ovom instrumentu posvećuje i veći broj svojih nadahnutih skladbi. Druga važnija djelatnost na glazbenom području jest njegovo vođenje varaždinskog crkvenog zbora, kojeg je razvio u vrlo kvalitetan sastav.
Kao mladi svećenik, fra Anzelmo je bio vrlo cijenjen, i to ne samo u Varaždinu, već i u cijeloj Ilirskoj provinciji. U prilog tome govori i činjenica daje 1933. izabran za definitora na provincijalnom kapitulu, a svega nekoliko dana poslije, postavljen i za gvardijana varaždinskog samostana. Vrlo važna zasluga fra Anzelma, bila je i ta što je potaknuo gradnju Konvikta sv. Josipa u Varaždinu 1935., za smještaj pitomaca, što je u svim hrvatskim samostanima dočekano s oduševljenjem. Naime, hrvatski kapucini su imali problema sa školovanjem svojih budućih naraštaja, jer su bili prisiljeni napustiti svoj samostan u Zagrebu još 1788., te su se školovali najčešće u inozemstvu.
Godine 1936. fra Anzelmu prestaje gvardijanska služba te se rado vraća svom poslu vjeroučitelja, kao i svom glazbenom svijetu. Ističe se kao vrstan zborovođa: osim crkvenog kapucinskog zbora, vodi i crkveni gimnazijski zbor koji je pjevao u današnjoj katedrali. Iduće godine nastupa značajna prekretnica u fra Anzelmovu životu – premješten je u Osijek, što mu nije lako palo. Međutim, u Osijeku se vrlo dobro snašao, a izgleda da je tamo imao prilike i proširiti polje svoje djelatnosti. I ovdje je razvio izvrsni crkveni zbor, koji je bio rado pozivan i u druge crkve, te na razne svečanosti. Godine 1938. postaje zamjenikom poglavara ili vikarom. Na glazbenom planu, na službu orguljaša i zborovođe u svojoj kapucinskoj crkvi, počinje surađivati i sa hrvatskim narodnim kazalištem, odnosno njegovim opernim sastavom. 1940. nastupa i kao dirigent Oratorijskog zbora sv. Franje. 8. prosinca 1942. na blagdan Bezgrešnog začeća, navršilo se 25 godina od Anzelmovog svećeničkog ređenja u Senju 1917. Anzelmova braća i suradnici su tom prilikom organizirali svečanu misu i dostojno proslavili ovaj važni jubilej svog brata.
U vrijeme 2. svjetskog rata, fra Anzelmo upravlja osječkim kapucinskim samostanom, a tih teških godina, to je bila vrlo naporna i zahtjevna služba. Nakon 1945. je vikar samostana sve do 1947. godine. U noći Cvjetnice, 29. ožujka 1947., počinje teški križni put fra Anzelma. Odveden je u zatvor, te na lažnom i montiranom procesu osuđen na 16 godina prisilnog rada u zatvoru te još 5 godina gubitka svih građanskih i socijalnih prava. Za fra Anzelma koji se uvijek skromno i samozatajno bavio isključivo svećeničkim i glazbeničkim dužnostima; za tog »važnog državnog neprijatelja«; ovom prilikom je u novinama rečeno daje »skladatelj himni Paveliću i ustaškim koljačima, propovjedač mržnje, ustaša u kapucinskoj halji« i si. Isti postupak uhićenja bio je primijenjen i na gvardijana splitskog kapucinskog samostana, fra Pavla Ivakića, koji je, međutim, bez suda i montiranog procesa 1945. likvidiran na splitskom groblju Lovrinac.
Interesantno je i zašto je komunistima trebao baš fra Anzelmo; oni su uvidjeli njegov značaj, njegovu uvaženost, a osim toga, kao poznati glazbenik, oko sebe je okupljao i mlade koji su ga jako voljeli. Stoga je bio opasan, i kao primjer drugima morao je biti žrtvovan. Fra Anzelmo je bio upućen na izdržavanje surove i duge kazne u poznati zatvor u Staru Gradišku.
Unatoč svim nedaćama, užasnim uvjetima života u zatvoru i svojoj teškoj bolesti (imao je rak želuca), fra Anzelmo je požrtvovno pomagao drugim nesretnicima u zatvoru, te onako krhak i mršav rado preuzimao i tuđe poslove na svoja pleća. Svi ga pamte kao čovjeka uvijek spremnog pomoći, i to s osmjehom i ljubavlju za bližnjeg. Pažnje je vrijedna činjenica da fra Anzelmo nije zapustio svoj skladateljski rad u zatvoru. Znakovito je da je njegova zadnja skladba bila Misa Majci Božjoj za mješoviti zbor i orgulje. Zadnjeg je pisao Credo (Vjerovanje), te je nakon dijela »čijem kraljevstvu neće biti kraja«, zatvorio svoje umorne i napaćene oči.
Pokopan je u Staroj Gradiški, a lijes su pratili milicioner i dvojica robijaša. S obzirom na to da je fra Anzelmo osuđen 1947., a umro 1952. trebalo je čekati još 16 godina (11 preostalih godina robije i 5 gubitaka političkih i socijalnih prava) da bi se njegovi zemni ostaci dostojno sahranili.
Ekshumacija je obavljena 27. svibnja 1969., a nazočni su joj bili fra Serafin Turčin i fra Zlatko Šafarić, koji je osobnim kolima prevezao zemne ostatke u Zagreb. 28. svibnja je obavljen sprovod na kojem su bila gotovo sva njegova braća kapucini, brojni drugi svećenici i časne sestre te mnoštvo župljana sv. Mihaela iz Dubrave, a sprovod je predvodio tada pomoćni biskup mons. Franjo Kuharić.
O fra Anzelmu kao glazbeniku
Fra Anzelmo je bio svestran glazbenik: orguljaš, skladatelj, zborovođa, glazbeni pedagog i glazbeni pisac.
Gotovo nevjerojatno, obzirom da je bio skoro samouk glazbenik. Doduše, iako ga je u početku, za vrijeme gimnazijskog školovanja, u glazbi podučavao o. Augustin Dujmušić, te u zrelim godinama savjetovao skladatelj Franjo Dugan; fra Anzelmo je ipak sam uložio ogromne napore da bi unaprijedio i proširio svoje glazbeno znanje. Vrlo savjesno je proučavao crkvenu glazbu, orguljsku glazbu, koral, ali i djela renesansnih i baroknih polifoničara, a posebno Palestrinin stil. Canjuga se rano počinje baviti glazbom – već u gimnaziji vodi dječački pjevački zbor i sudjeluje u tamburaškom orkestru, a tada, kao što je već spomenuto, izdaje svoje prve skladbe u časopisu Sveta Cecilija. Uspješnost njegovog glazbenog djelovanja u Varaždinu i Osijeku, redovito prate i odlične kritike u javnim glasilima. Koliko je bio cijenjen, govori i podatak da je bio i glazbeni pedagog; točnije, bio je učitelj glazbe na varaždinskoj i osječkoj gimnaziji, i to bez formalnog glazbenog obrazovanja. Držao je i tečajeve za orguljaše, a podučavao je i zborovođe ( u ovome se vidi klica ideje o osnivanju Instituta za crkvenu glazbu).
Godine 1934. je u Hrvatskom crkvenom Kantualu objavljeno 16 njegovih himničkih oblika i tridesetak napjeva za promjenjive dijelove mise te ovime fra Anzelmo definitivno ulazi na polje naše crkvene glazbe. Godine 1938. je u Varaždinu priredio Obrednik za orguljaše, u čijem uvodu piše: »Želim da ovaj Obrednik prime svi, koji sudjeluju kod sv. Liturgije s onom ljubavi kojom sam ga ja izrađivao. Neka crkveni pjevači, koji zastupaju puk, dostojno i s razumijevanjem izbode svete melodije, da bude njihovo sudjelovanje kod obreda na veću slavu Božju i na pobudu vjernika…«. Uostalom, fra Anzelmo je često isticao da nije crkvena glazba sama sebi svrha i cilj, već da je ona u službi nečeg višeg i svetijeg; da pripremi duh za susret s Gospodinom i stvori prikladnu atmosferu za to. Htio je da svi budu svjesni jednoga: pjesma je najljepša i najtoplija molitva.
Treba istaknuti i podatak da je fra Anzelmo često nastupao i kao predavač o crkvenoj glazbi, te je surađivao i s časopisom Hrvatski list u kojem je djelovao kao glazbeni kritičar i pisac. Pripadao je Cecilijanskom pokretu koji se zalagao za oživljavanje pjesama iz najstarijih hrvatskih glazbenih izvornika. Canjugine skladbe, stoga, ukazuju na dobrog poznavatelja starih hrvatskih pjesama, te izuzetno obrazovanog glazbenika. Njegove harmonizacije i obrade starih crkvenih hrvatskih napjeva sakupljene su u tri značajne zbirke: Božićni korali, Hrvatski Marijanski korali te Pabirci iz Cithare octochorde.
Fra Anzelmov opsežan skladateljski opus sadrži: mise, motete, crkvene popijevke u pučkom duhu, promjenjive dijelove mise za nedjelje i blagdane, harmonizacije starih napjeva, harmonizacije koralnih napjeva, kantate, svjetovne pjesme i orguljske skladbe. Od znanstveno-teorijskih radova osobito su značajna djela: Poznavanje korala, Obrednik za orguljaše i Kontrapunkt Palestrine i njegovih suvremenika (prijevod s njemačkog jezika). Osim harmonizacija crkvenih pučkih napjeva, Canjuga je harmonizirao i gregorijanske korale, koji se obavezno pjevaju jednoglasno, ali dobrom i promišljenom akordičkom pratnjom treba sačuvati mir i uzvišenost koralne melodije. Upravo je to izvrsni fra Anzelmo i postigao. I kako kaže muzikologinja Diana Grgurić: »Canjugina istančana duša je znala osjetiti što naš čovjek zna pjevati i kako znade otvoriti svoje srce pred Bogom. Upravo je u tome tajna Canjugine umjetnosti i veličine.«
Još nekoliko riječi o njegovim instrumentalnim orguljskim skladbama. Veliki dio ih autor nije naslovio, te je za pretpostaviti da je njihova namjena u liturgiji kao preludiji, interludiji i postludiji. Posebno se ističu Preludij i fuga u f-molu, Fuga na temu B- A-C-H, te Passacaglia fis-mol. Njegove inventivne orguljske skladbe redovito su polifono obrađene, često izrasle na motivima ili čitavim melodijama pučkih crkvenih napjeva.
Za kraj, još bih jednom citirala muzikologinju Grgurić: »Skladateljeve pjesme Ljiljane bijeli (inače omiljena pjesma bl. Alojzija Stepinca, op. prir.), Uzmite jedite, Sakramentu veličajnom, K’o noć šutiš, i druge, pjevamo i pjevamo, a da nam nikada ne dojade, a tako nam pobožno uzdižu dušu na molitvu. One pronose slavu čovjeka koji ih je napisao.«
Članak Marijane Petrušić izvorno je objavljen u časopisu Sveta Cecilija : časopis za sakralnu glazbu, Vol. 72 No. 1-2, 2002. Prenosimo ga s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.