Anzelmo Franjo Canjuga rodio se 1894. godine u Budislavcu pokraj Varaždina, kao treće od sedmoro djece. Obitelj Canjuga; vrijedna, skromna i nada­sve pobožna, iznjedrila je čak troje redovnika: Franju, njegovoga brata i sestru.

Dječak Franjo, nakon završene četverogodišnje osnovne škole u Vidovcu, 1905. godine odlazi kao pitomac u varaždinski kapucinski samostan. Nakon završene gimnazije, 1910. godine, Franjo započinje svoj novicijat i dobiva redovničko ime Anzelmo. Godine 1911. polaže privremene zavjete, te nastav­lja školovanje najvjerojatnije u Senju (sigurnih po­dataka nema).

U vrijeme Prvog svjetskog rata, fra Anzelmo studira teologiju u Rijeci, te se počinje intenzivno baviti glazbom koja će biti njegova trajna ljubav do kraja života. Kao student objavljuje u listu Sveta Cecilija svoje prve skladbe: K’o noć šutiš i O da mogu kao kerub Božji. Doživotne zavjete polaže 1915. godine. Za­ređen je za svećenika 1917. godine u Senju. Njegova rodna župa Vidovec mu je priredila veliko mladomisničko slavlje na samu Novu godinu 1918. Odlu­kom provincijala, mladi fra Anzelmo biva upućen u Varaždin, svoje prvo važno životno odredište, a drugo, i posljednje, će biti Osijek. Iako je u Varaždinu obavljao niz raznih dužnosti, od vjeroučitelja do zborovođe i orguljaša, posebno se ističe njegova privrženost glazbi koja se počela razvijati još za njegove rane mladosti. Naime, uz varaždinski kapucinski samostan bila je i crkva s orguljama, koje postaju možda najvažnija Anzelmova umjetnička preokupacija. Toliko ih dobro upoznaje da postaje čak i majstorski sastavljač dis­pozicija, a ovom instrumentu posvećuje i veći broj svojih nadahnutih skladbi. Druga važnija djelatnost na glazbenom području jest njegovo vođenje varaždinskog crkvenog zbora, kojeg je razvio u vrlo kvalitetan sastav.

Kao mladi svećenik, fra Anzelmo je bio vrlo cijenjen, i to ne samo u Varaždinu, već i u cijeloj Ilir­skoj provinciji. U prilog tome govori i činjenica daje 1933. izabran za definitora na provincijalnom kapitulu, a svega nekoliko dana poslije, postavljen i za gvardijana varaždinskog samostana. Vrlo važna zasluga fra Anzelma, bila je i ta što je potaknuo gra­dnju Konvikta sv. Josipa u Varaždinu 1935., za smještaj pitomaca, što je u svim hrvatskim samosta­nima dočekano s oduševljenjem. Naime, hrvatski kapucini su imali problema sa školovanjem svojih budućih naraštaja, jer su bili prisiljeni napustiti svoj samostan u Zagrebu još 1788., te su se školovali najčešće u inozemstvu.

Godine 1936. fra Anzelmu prestaje gvardijanska služba te se rado vraća svom poslu vjeroučitelja, kao i svom glazbenom svijetu. Ističe se kao vrstan zborovođa: osim crkvenog kapucinskog zbora, vodi i crkveni gimnazijski zbor koji je pjevao u današnjoj katedrali. Iduće godine nastupa značajna prekretnica u fra Anzelmovu životu – premješten je u Osijek, što mu nije lako palo. Međutim, u Osijeku se vrlo dobro snašao, a izgleda da je tamo imao prilike i proširiti polje svoje djelatnosti. I ovdje je razvio izvrsni crkveni zbor, koji je bio rado pozivan i u druge crkve, te na razne svečanosti. Godine 1938. postaje zamjenikom poglavara ili vikarom. Na glazbenom planu, na službu orguljaša i zborovođe u svojoj kapucinskoj crkvi, počinje surađivati i sa hrvatskim narodnim kazalištem, od­nosno njegovim opernim sastavom. 1940. nastupa i kao dirigent Oratorijskog zbora sv. Franje. 8. pro­sinca 1942. na blagdan Bezgrešnog začeća, navršilo se 25 godina od Anzelmovog svećeničkog ređenja u Senju 1917. Anzelmova braća i suradnici su tom prilikom organizirali svečanu misu i dostojno pro­slavili ovaj važni jubilej svog brata.

U vrijeme 2. svjetskog rata, fra Anzelmo upravlja osječkim kapucinskim samostanom, a tih teških go­dina, to je bila vrlo naporna i zahtjevna služba. Nakon 1945. je vikar samostana sve do 1947. godine. U noći Cvjetnice, 29. ožujka 1947., počinje teški križni put fra Anzelma. Odveden je u zatvor, te na lažnom i montiranom procesu osuđen na 16 godina prisilnog rada u zatvoru te još 5 godina gubi­tka svih građanskih i socijalnih prava. Za fra Anzel­ma koji se uvijek skromno i samozatajno bavio isključivo svećeničkim i glazbeničkim dužnostima; za tog »važnog državnog neprijatelja«; ovom pri­likom je u novinama rečeno daje »skladatelj himni Paveliću i ustaškim koljačima, propovjedač mržnje, ustaša u kapucinskoj halji« i si. Isti postupak uhićenja bio je primijenjen i na gvardijana splitskog kapucinskog samostana, fra Pavla Ivakića, koji je, međutim, bez suda i montiranog procesa 1945. likvi­diran na splitskom groblju Lovrinac.

Interesantno je i zašto je komunistima trebao baš fra Anzelmo; oni su uvidjeli njegov značaj, njegovu uvaženost, a osim toga, kao poznati glazbenik, oko sebe je okupljao i mlade koji su ga jako voljeli. Sto­ga je bio opasan, i kao primjer drugima morao je biti žrtvovan. Fra Anzelmo je bio upućen na izdržavanje surove i duge kazne u poznati zatvor u Staru Gradišku.

Unatoč svim nedaćama, užasnim uvjetima živo­ta u zatvoru i svojoj teškoj bolesti (imao je rak želu­ca), fra Anzelmo je požrtvovno pomagao drugim nesretnicima u zatvoru, te onako krhak i mršav rado preuzimao i tuđe poslove na svoja pleća. Svi ga pamte kao čovjeka uvijek spremnog pomoći, i to s osmjehom i ljubavlju za bližnjeg. Pažnje je vrijedna činjenica da fra Anzelmo nije zapustio svoj sklada­teljski rad u zatvoru. Znakovito je da je njegova za­dnja skladba bila Misa Majci Božjoj za mješoviti zbor i orgulje. Zadnjeg je pisao Credo (Vjero­vanje), te je nakon dijela »čijem kraljevstvu neće biti kraja«, zatvorio svoje umorne i napaćene oči.

Pokopan je u Staroj Gradiški, a lijes su pratili milicioner i dvojica robijaša. S obzirom na to da je fra An­zelmo osuđen 1947., a umro 1952. trebalo je čekati još 16 godina (11 preostalih godina robije i 5 gubi­taka političkih i socijalnih prava) da bi se njegovi zemni ostaci dostojno sahranili.

Ekshumacija je obavljena 27. svibnja 1969., a nazočni su joj bili fra Serafin Turčin i fra Zlatko Šafarić, koji je osobnim kolima prevezao zemne ostatke u Za­greb. 28. svibnja je obavljen sprovod na kojem su bila gotovo sva njegova braća kapucini, brojni drugi svećenici i časne sestre te mnoštvo župljana sv. Mihaela iz Dubrave, a sprovod je predvodio tada pomoćni biskup mons. Franjo Kuharić.

O fra Anzelmu kao glazbeniku

Fra Anzelmo je bio svestran glazbenik: orguljaš, skladatelj, zborovođa, glazbeni pedagog i glazbeni pisac.

Gotovo nevjerojatno, obzirom da je bio skoro samouk glazbenik. Doduše, iako ga je u početku, za vrijeme gimnazijskog školovanja, u glazbi podučavao o. Augustin Dujmušić, te u zrelim godi­nama savjetovao skladatelj Franjo Dugan; fra An­zelmo je ipak sam uložio ogromne napore da bi unaprijedio i proširio svoje glazbeno znanje. Vrlo savjesno je proučavao crkvenu glazbu, orguljsku glazbu, koral, ali i djela renesansnih i baroknih polifoničara, a posebno Palestrinin stil. Canjuga se rano počinje baviti glazbom – već u gimnaziji vodi dječački pjevački zbor i sudjeluje u tamburaškom orkestru, a tada, kao što je već spomenuto, izdaje svoje prve skladbe u časopisu Sveta Cecilija. Uspješ­nost njegovog glazbenog djelovanja u Varaždinu i Osijeku, redovito prate i odlične kritike u javnim glasilima. Koliko je bio cijenjen, govori i podatak da je bio i glazbeni pedagog; točnije, bio je učitelj glaz­be na varaždinskoj i osječkoj gimnaziji, i to bez for­malnog glazbenog obrazovanja. Držao je i tečajeve za orguljaše, a podučavao je i zborovođe ( u ovome se vidi klica ideje o osnivanju Instituta za crkvenu glazbu).

Godine 1934. je u Hrvatskom crkvenom Kantualu obja­vljeno 16 njegovih himničkih oblika i tridesetak napjeva za promjenjive dijelove mise te ovime fra Anzelmo definitivno ulazi na polje naše crkvene glazbe. Godine 1938. je u Varaždinu priredio Obrednik za orguljaše, u čijem uvodu piše: »Želim da ovaj Obre­dnik prime svi, koji sudjeluju kod sv. Liturgije s onom ljubavi kojom sam ga ja izrađivao. Neka crkve­ni pjevači, koji zastupaju puk, dostojno i s razu­mijevanjem izbode svete melodije, da bude njihovo sudjelovanje kod obreda na veću slavu Božju i na pobudu vjernika…«. Uostalom, fra Anzelmo je često isticao da nije crkvena glazba sama sebi svrha i cilj, već da je ona u službi nečeg višeg i svetijeg; da pri­premi duh za susret s Gospodinom i stvori priklad­nu atmosferu za to. Htio je da svi budu svjesni jed­noga: pjesma je najljepša i najtoplija molitva.

Treba istaknuti i podatak da je fra Anzelmo često nastu­pao i kao predavač o crkvenoj glazbi, te je surađivao i s časopisom Hrvatski list u kojem je djelovao kao glazbeni kritičar i pisac. Pripadao je Cecilijanskom pokretu koji se zalagao za oživljavanje pjesa­ma iz najstarijih hrvatskih glazbenih izvornika. Canjugine skladbe, stoga, ukazuju na dobrog pozna­vatelja starih hrvatskih pjesama, te izuzetno obrazo­vanog glazbenika. Njegove harmonizacije i obrade starih crkvenih hrvatskih napjeva sakupljene su u tri značajne zbirke: Božićni korali, Hrvatski Marijanski korali te Pabirci iz Cithare octochorde.

Fra Anzelmov opsežan skladateljski opus sadrži: mise, motete, crkvene popijevke u pučkom duhu, promjenjive dijelove mise za nedjelje i blagdane, harmonizacije starih napjeva, harmonizacije koralnih napjeva, kantate, svjetovne pjesme i orguljske skladbe. Od znanstveno-teorijskih radova osobito su značajna djela: Poznavanje korala, Obrednik za orguljaše i Kontra­punkt Palestrine i njegovih suvremenika (prijevod s njemačkog jezika). Osim harmonizacija crkvenih pučkih napjeva, Canjuga je harmonizirao i gregorijanske korale, koji se obavezno pjevaju jednogla­sno, ali dobrom i promišljenom akordičkom pratnjom treba sačuvati mir i uzvišenost koralne melodije. Upravo je to izvrsni fra Anzelmo i posti­gao. I kako kaže muzikologinja Diana Grgurić: »Canjugina istančana duša je znala osjetiti što naš čovjek zna pjevati i kako znade otvoriti svoje srce pred Bogom. Upravo je u tome tajna Canjugine umjetnosti i veličine.«

Još nekoliko riječi o njegovim instrumentalnim orguljskim skladbama. Veliki dio ih autor nije naslo­vio, te je za pretpostaviti da je njihova namjena u liturgiji kao preludiji, interludiji i postludiji. Poseb­no se ističu Preludij i fuga u f-molu, Fuga na temu B- A-C-H, te Passacaglia fis-mol. Njegove inventivne orguljske skladbe redovito su polifono obrađene, često izrasle na motivima ili čitavim melodijama pučkih crkvenih napjeva.

Za kraj, još bih jednom citirala muzikologinju Grgurić: »Skladateljeve pjesme Ljiljane bijeli (inače omiljena pjesma bl. Alojzija Stepinca, op. prir.), Uzmite jedite, Sakramentu veličajnom, K’o noć šutiš, i druge, pjevamo i pjevamo, a da nam nikada ne dojade, a tako nam pobožno uzdižu dušu na molitvu. One pronose slavu čovjeka koji ih je napisao.«

Članak Marijane Petrušić izvorno je objavljen u časopisu Sveta Cecilija : časopis za sakralnu glazbu, Vol. 72 No. 1-2, 2002. Prenosimo ga s odobrenjem uredništva časopisa. Sva prava pridržana.