Godine 1867. u Koprivnici je umro hrvatski skladatelj o. Fortunat Pintarić. Kroničar samostana tada je zapisao:

Godine 1866. u Koprivnici je izabran iz Virovitičkog gvardijanata gvardijanom V. P. Fortunat Pintarić, isluženi profesor varaždinskih i tajnik, učen čovjek, iznad svega ures Provincije radi glazbe. U domovini mu jedva jednakoga ima, mnoge je mise, melodije i ostala crkvena djela sastavio i raširio prije svega pak zaslužio je pohvalu radi prijevoda molitvene knjižice latinske koja se upotrebljavala u crkvama za gimnazijalce, a koju je zajedno s himnom i pjesmama prvi na narodni jezik preveo 1849. Ovaj pravi otac kratko je vrijeme u gvardijanatu ovdje proživio, 25. veljače 1867. naime nađen je ujutro udaren od kapi mrtav, i u domaćoj kripti sahranjen.

Fortunat (Josip) Pintarić rodio se 3. ožujka 1798. u Čakovcu gdje je završio osnovnu školu. Pet godina kasnije u obitelji Pintarić rodio se i drugi sin – Franjo Pintarić. Otac je želio da mu sin izuči zanat, kako bi mogao pomagati roditeljima. Po majčinoj želji Josip je upisao gimnaziju u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Varaždinu 1801. godine, a završio 1815. godine. Ondje je upoznao kasnije poznatoga hrvatskoga ilirskog skladatelja i gitarista Ivana Padovca. S njim se susretao i za vrijeme kasnijeg boravka u Zagrebu. Školovanje u varaždinskoj gimnaziji bilo je otežano zbog čestih sukoba između đaka i vlastelinskih seljaka dobra Jalkovec te zbog nezadovoljstva profesora koji su se žalili na teške materijalne prilike. Unatoč takvoj situaciji Josip Pintarić iskazao se kao nadaren i vrijedan učenik. Tamo, prema pisanju nekolicine autora, započinje njegovo prvo glazbeno obrazovanje. Franjo Kuharić navodi da je tu počeo učiti glazbu, i to guslati i kitarati, ali ne navodi ime učitelja. Krešimir Filić ističe da je Pintarić kao varaždinski đak pokazivao naročitu sklonost za glazbu pa je ovdje učio svirati violinu i kitaru. On pretpostavlja da je Leopold Ebner bio njegov učitelj. Franjevac Paškal Cvekan opovrgava tu tvrdnju, navodeći da je Pintariću, najvjerojatnije, učitelj bio franjevac o. Bonaventura Burle. Paškal tvrdi da je Burle podučavao Pintarića orguljama i pjevanju, a ne violini i gitari. Obje se tvrdnje čine vjerojatnima, međutim, kako Pintarić u svom opusu ima skladbi i za violinu, postavlja se pitanje gdje je naučio svirati violinu. Ladislav Šaban navodi kako je Ebner bio slobodni umjetnik i kao glazbenik središnja točka varaždinskog glazbenog života, a kao glasovirski i orguljaški pedagog djelovao je u uršulinskom samostanu više od 40 godina. Isto tako, Šaban navodi kako je Ebner u Varaždinu nesumnjivo najbolje spreman glazbenik, okuplja ljubitelje glazbe i upravo u to vrijeme osniva prvi “simfonijski” nazovimo ga tako, orkestar, koji je mogao brojiti dvadesetak članova. Stoga smatramo, iako nema pisanih dokumenata, da je Pintarić ipak prvu glazbenu poduku primio od Ebnera. To više što se neke Pintarićeve skladbe stilski i skladateljskom tehnikom podudaraju sa skladbama Leopolda Ebnera.

Boraveći u Varaždinu, gradu široke glazbene kulture, Pintarić je imao prilike odlaziti na koncerte, slušati skladbe različitih autora, upoznati brojne glazbenike, što je kod njega izazvalo još veću želju za svladavanjem jezika glazbene umjetnosti. Za studij glazbe nije bilo novčanih sredstava, pa rješenje nalazi u odlasku u franjevački red. Uz dopuštenje roditelja, 17. rujna 1815. stupio je u novicijat u Franjevačkom samostanu u Kloštru Ivaniću, koji je pripadao Provinciji sv. Ladislava, kralja. U novicijatu mijenja ime Josip u redovničko ime Fortunat. Ulaskom u novicijat Pintarić se susreće s novim načinom života. Osim upoznavanja redovničkog života i usvajanja samostanskih pravila, prionuo je svim snagama i učenju glazbe. U tome mu je pomogao samostanski orguljaš o. Maksim Kovačić. Ubrzo je postao vješt orguljaš, pa je mladi fratar svoga učitelja natkrilio. Prepisivanjem različitih pučkih popijevki, preludija i drugih skladbi počeo je otkrivati svijet skladanja. Prema tvrdnji nekih autora, Pintarić je, isto tako, jako dobro svirao gitaru, pa je u sviranju gitare dotjerao skoro do vještine Padovčeve, a on je bio poznat kao umjetnik na gitari.

Od 1816. godine Pintarić se nalazi u Zagrebu na studiju ondašnje filozofije. Uprava Provincije povjerila mu je 1817. godine službu kantora i orguljaša u samostanskoj crkvi sv. Franje. U Zagrebu je Pintarić boravio do 1829. godine. Istraživači Pintarićeva života tvrde da je Pintarić učio orgulje i glazbenu teoriju kod Franje Langera, orguljaša zagrebačke prvostolnice. Povezanost Pintarića i Langera bila je čvrsta, na što upućuju prijepisi Langerovih skladbi pronađeni u Pintarićevoj ostavštini.

Svečane redovničke zavjete Pintarić je položio 2. ožujka 1819. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 31. svibnja 1821. u Zagrebu, gdje je upriličio i mladu misu. Želju za daljnjim glazbenim usavršavanjem Pintarić je izrazio zagrebačkom glazbeniku Gjuri Wiesneru de Morgensternu, poznatom pedagogu. Morgenstern je, prema Kuhačevim tvrdnjama, Pintariću preporučio udžbenike po kojima je mogao raditi sam. Pintarić nije imao novaca za plaćanje glazbenih poduka pa je to razlog što je učio sam. Anton Goglia navodi da ne podržava Kuhačeve navode i tvrdi kako je Wiesner ipak bio pripravan davati raznim glazbenicima badava upute a i u Glazbenom društvu je mnogo toga bezplatno obavljao. U to vrijeme Pintarić se okušao u skladanju hrvatskih crkvenih popijevki. Puk ih je rado prihvatio te nije bilo pučkog učitelja i orguljaša u zagrebačkoj i varaždinskoj okolici, koji se ne bi trsio bio, Pintarićeve popijevke uobičajiti.

Od 1823. godine, uz službu magistra klerika, kantora i orguljaša, Pintarić preuzima i službu učitelja orguljanja i pjevanja studentima filozofije i teologije. Tu će dužnost obavljati do 1826. godine, kada je imenovan gvardijanom Franjevačkog samostana u Zagrebu. Tada je imao samo dvadeset i osam godina. Tu je dužnost obavljao tri godine. Od 1829. godine Pintarić nije više gvardijan, ali obavlja različite dužnosti.

U to je vrijeme Pintarić bio povezan s Ivanom Padovcem, kod kojega je učio svirati gitaru, pa se okušao i u skladanju za gitaru. Skladbe nisu sačuvane. Pintarić i dalje sklada različite skladbe duhovnog karaktera koje se pjevaju po crkvama. Tome u prilog govori i sljedeći napis:

Tko je samo malo Hrvatskom prošao i iole ju s obzira crkvenoga pazio, taj je čuo silu milozvučnih pjesamah, koje se pjevaju u naših katoličkih crkvah. Te su si pjesme stekle jur obću dopadnost; a mnogi znadu, da su iste plodovi umjetnosti o. Fortunata Pintarića svećenika reda sv. Franje države sv. Ladislava. Otac Pintarić je uobće vještak u glasbenosti; ali napose i najpače na orguljah.

Sredinom 1830. godine Pintarić se nalazi u Varaždinu, gradu koji je u ono vrijeme bio važno kulturno-glazbeno središte. Ondje postaje vikarom samostana, a obavljao je i službu orguljaša te podučavao mlade studente filozofije u orguljanju i pjevanju.

Pintarićeve note

Od sredine 1832. godine Pintarić se ponovno nalazi u Zagrebu, gdje je obavljao službu magistra klerika, kantora i orguljaša te učitelja orguljanja i pjevanja. Na tim dužnostima ostaje do sredine 1935. godine. Od 1835. do 1852. godine franjevci Fortunat Pintarić, Anselmo Bolenyi i Henrik Hergović rade kao profesori u varaždinskoj gimnaziji. Pintarić je u varaždinskom samostanu vršio dužnost kantora i orguljaša, a bio je i učitelj studentima filozofije. U varaždinskoj gimnaziji predavao je vjeronauk, povijest, zemljopis, gramatiku i matematiku, a bio je i razrednik. Uz to bio je i profesor latinskog jezika, a djelovalo je i kao gimnazijski orguljaš i učitelj pjevanja. Stjepan Valdec, Pintarićev učenik u razdoblju od 1841. do 1846. godine, napisao je:

Svršismo IV. razred godine 1844. i stupismo u V. razred zvani I. “humanitatis classis” ili “Rethorica”. Profesor nam je pater Fortunat Pintarić, franjevac, izvrstan latinac, kao što i svi profesori franjevci, jer je kod njih, kao i u opće kod svih samostanaca latinski jezik bio službeni i u međusobnom saobraćaju i u upravi, izuzamvši duhovne poslove s hrvatskim pukom. A kako imasmo zimi i ljeti svaki dan osvim četvrtka sv. misu to je o. Fortunat pod misom svirao. Ta bio je izvrstan organista i pjevač, pak i kompoziter te nas je kad i kad, k velikim blagdanom novim svojim muzikalnim proizvodom razveselio, koji su pod njegovim ravnanjem izvadjali čisti, zvonki milozvučni mladenački glasi. Uz to bio je p. Fortunat našim propovjednikom, te bi nam trim gornjim razredima, svake nedjelje držao u latinskom jeziku u školi exhortu, a velikog tjedna cijeloj gimnaziji u crkvi hrvatske propovijedi… Tumačenje svih predmeta išlo je profesoru Fortunatu uvijek sasvim glatko. Začudno mi je i danas, kako je mogao dospievati na tako orgoman školski posao, gdje je koliko se sjećam, jošte privatno podučavao u pjevanju i glasoviru.

Stjepan Valdec navodi kako je Pintarić bio izvrstan matematičar, a mnogo se bavio botanikom. Sjeća se kako mu je Pintarić pokazivao hrvatski pisanu botaniku u kojoj je biljke sam nacrtao perom. Istodobno je priređivao za objavljivanje svoje hrvatske propovijedi. Valdecu je pokazivao i golem rukopis. Tom je prilikom rekao Valdecu: Ufam se i ti ćeš kao kapelan kupiti taj moj trud i posel.

Stjepan Valdec sjeća se da je Pintarić često izvodio svoje figuralne Lauretanske litanije na velike blagdane s gimnazijalcima u pavlinskoj crkvi. Sjeća se Pintarićeve velike figuralne latinske mise čije je izvođenje slušao u jesen 1853. u franjevačkoj crkvi u Varaždinu prigodom prve sv. mise moga saučenika Jakova Radoboja… Kako onda u Varaždinu ne bijaše nikakve pjevačke škole niti pjevačkog društva, to je o. Fortunat našao pjevače među većim djacima i trgovačkim pomoćnicima. Ti osim dobre volje i dobrih glasova nisu imali nikakve pjevačke spreme, pa je razumljivo, da je o Fortunat imao mnogo muke i truda, da tu pjevačku družbu uvježba. I uspio je. Veliki broj inteligencije iz svih slojeva prisustvovao je misi i izrazio svoje priznanje kako glazbeniku tako i učitelju pjevanja, – što je bio ijedno i drugo o. Fortunat.

Borbi za hrvatski jezik, koji bi postao službenim jezikom u školi, u velikoj se mjeri pridružilo svećenstvo, među njima i Fortunat Pintarić, iako je znao za uredbe Bachova apsolutizma prema kojima se tražilo da se najprije treba odstraniti fratre profesore, jer nisu htjeli svoje predmete predavati na njemačkom. U to je vrijeme za školsku mladež obvezan bio latinski molitvenik Liber precum et hymnorum, objavljen u Zagrebu 1826. godine. Taj je molitvenik poslužio Pintariću kao temeljno ishodište za tekstove koje je prevodio s latinskog na hrvatski. Neke je tekstove uglazbio i objavio 1849. godine pod naslovom Knjiga bogoljubnosti karstjanske, sadržavajuća pobožnih molitvah i pesmah. Prvi dio sadrži 54 molitve, a drugi dio 45 uglazbljenih pjesama za liturgiju. Knjižica je, vjerojatno, nastala kao rezultat borbe za uvođenje hrvatskog jezika i hrvatskih popijevki u škole, a stekla je veliku popularnost. Odaje mu se priznanje na dobro prevedenim tekstovima, a posebno se ističu pojedine popijevke koje su rado pjevane. O vrijednosti knjižice govori i podatak da je ona, s ostalim vrijednim ondašnjim izdanjima, bila izložena na Međunarodnoj glazbenoj i kazališnoj izložbi u Beču.

Knjižica je, vjerojatno, nastala kao rezultat borbe za uvođenje hrvatskog jezika i hrvatskih popijevki u škole. Varaždinski gimnazijalci istodobno zahtijevaju od uprave škole slušanje propovijedi i pjevanje u crkvi na hrvatskom jeziku te da ih se oslobodi učenja mađarskog jezika. Okružno je ravnateljstvo djelomično udovoljilo tom zahtjevu. Od tog je vremena Pintarić držao propovijedi na hrvatskom jeziku, a s učenicima pjevao hrvatske crkvene popijevke. Bio je prisutan i na prvoj sjednici Nastavničkog vijeća 3. 11. 1849., kada je prvi put zapisnik pisan na hrvatskom jeziku.

Mnoge skladbe koje je Pintarić skladao za orgulje nisu bile objavljivane, već prepisivane i tako dospijevale do pojedinih orguljaša koji su ih rado svirali. U Katoličkom listu 1861. godine piše:

Taj čovjek (Pintarić, op. a.) nije svednevni umjetnik na orguljah. On si je jurve od 30 godinah u istoj struci grudbe znamenitost stekao. Ta koji je orguljaš u hrvatskoj, da neima koji napjev oli pjesmu njegovu? A on se je u pravom smislu riječi toj struci sasvim posvetio. On u tom revnuje i upravo žive. On je u grudbu stavio do pet sto pjesamah – doduše ne malen broj – a i sastavio mise. Da je po tom Pintarić umjetnik, ne mislim da će tko dvojiti. Takove ljude valja da visoko cienimo.

Uz ove skladbe Pintarić je, u vrijeme nastojanja da se hrvatski prizna kao službeni jezik, skladao budnice, davorije te različite domoljubne pjesme, priklanjajući se tako nastojanjima ondašnjih hrvatskih glazbenika. Te su se skladbe, po pisanju njegovih suvremenika, rado izvodile, ali nažalost nisu sačuvane.

Pintarić je u Gimnaziji radio do 1825. godine. Većina gimnazijskih profesora žalila se na slab osobni dohodak. Tražili su mjesečno povećanje. Isti takav zahtjev predao je i provincijal Provincije sv. Ladislava, kralja s obrazloženjem da nema dovoljno sposobnih za tu službu, a i ove treba za duhovnu pastvu na drugim mjestima. Nakon negativnog odgovora državnih vlasti, većina profesora, među kojima su bili franjevci Pintarić, Hergović i Boleny, napušta profesorsku službu, a kao razlog navode bolest. Time Gimnazija prestaje biti u nadležnosti franjevaca i postaje državnom. Kao profesor u Gimnaziju dolazi Pintarićev mlađi brat Franjo Pintarić, koji je do tada boravio u Bakru.

Prestankom službovanja na varaždinskoj gimnaziji, Fortunat Pintarić preuzima dužnost prema odlukama definitorija Provincije. Do 1855. godine obavlja dužnosti vikara samostana, kantora i orguljaša, a postaje i magistrom braći laicima. To je vrijeme kada intenzivnije radi na rukopisu kantuala, koji će kasnije nazvati Crkvena lira.

Za požrtvovan i samoprijekoran petnaestogodišnji pedagoški rad, uprava Provincije sv. Ladislava, kralja dodijelila mu je počasnu titulu zaslužni profesor, multum veneradnus pater. Prema odluci provincijske uprave 1857. godine, Pintarić preuzima dužnost tajnika Provincije sv. Ladislava, kralja, te odlazi u Zagreb. Zbog složenosti tajničkog posla njegov je skladateljski rad i rad na kantualu usporen. Intenzivirao se tek nakon tri godine, tj. od 1860., kada je Pintarić imenovan za gvardijana i upravitelja župe u Virovitici. U to doba Pintarić postaje savjetnikom Provincije.

Svi ti brojni poslovi koje je obavljao po svojoj franjevačkoj dužnosti usporavali su, ali ne i prekinuli rad na njegovu životnom djelu, kantualu koji je nazvao Crkvena lira. Kada je kantual bio dovršen, ne možemo sa sigurnošću navesti. Kuhač navodi da je Pintarić, odmah po dolasku u Viroviticu 1860. godine, poslao Crkvenu liru biskupu Strossmayeru uz zamolbu da mu pomogne u objavljivanju. Iz pisanja pojedinih istraživača saznajemo da je Strossmayer odobrio objavljivanje, uz uvjet da se osuvremene tekstovi prema ondašnjem književnom jeziku. Pintarić se obratio za pomoć koprivničkom učitelju Đuri Esteru, koji je bio dobar poznavalac štokavštine, a uz to i pjesnik, obećavši mu novčanu naknadu. Đuro Ester je prihvatio suradnju sa zadovoljstvom, kako je sam izjavio u Dopisu objavljenom u Napretku 1867. godine: a meni je baš ta sreća u dio pala, te mi povjeri izpravljanje teksta, u kojem poslu žalibože samo do drugog dijela dotjerasmo.

Ta tvrdnja, napisana samo dan nakon Pintarićeve smrti, čini se pouzdanim podatkom. Iz nje doznajemo da Pintarić nije imao ispravljen rukopis pripremljen za objavljivanje. Naime, 1866. godine Pintarić je bio premješten u Koprivnicu, gdje također postaje gvardijanom. Taj premještaj, na neki način, trebao je ubrzati rad na pripremanju rukopisa jer su autor i suradnik boravili u istome mjestu, čime je bila omogućena lakša suradnja. No Pintarić je 25. veljače 1867. naglo umro, te, kako navodi Ester u istom Dopisu, djelo sad miruje opet, a ja ne znam kako će s njim nadalje biti. Izrazio se je doduše pokojnik pače me oprostio, da u slučaju njegove smrti meni sve predaje na daljnju radnju i to redovnici znadu. Šteta bi svakako bila velika, da četverogodišnji pokojnikov trud utaman bude. To se uskoro i dogodilo.

Ta se Esterova tvrdnja pokazala točnom. Nakon Pintarićeve smrti Ester je, vjerojatno, vratio rukopis Crkvene lire u samostan, a gvardijan ga je predao provincijalu u Zagrebu uz napomenu da se proslijedi Jugoslavenskoj akademiji kako bi se sačuvao, međutim, on nije predan, već ostaje u samostanu u Zagrebu i doživljava svoju tragičnu sudbinu. Na kraju valja navesti i sljedeće. Prva objavljena fotografija o. Fortunata Pintarića nalazi se u knjizi Zaslužni Hrvati iz 1925. godine. Poznata nam je to fotografija, jer je kasnije objavljivana i u ostalim glazbenim knjigama, pa i u Muzičkoj enciklopediji. No ista je fotografija objavljena prvi put u Viencu 1891. godine, a u potpisu je stajalo: fra Stjepan Zlatović, franjevac koji je pripado Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Slika fra Stjepana Zlatovića objavljena je u članku Pučko školstvo i franjevci dr. Petra Bezine te u članku Doprinos franjevaca arheologiji u Hrvatskoj dr. Željka Rapanića. Obratili smo se dr. Petru Bezini i zamolili za pojašnjenje. I on je ostao iznenađen, a na našu zamolbu pokušao je istražiti o čemu je riječ. Prema njegovim riječima, stupio je u kontakt sa samostanom u Visovcu, gdje je Zlatović boravio, i gdje mu je rečeno da nemaju druge slike. Sliku, odnosno crtež portreta o. Fortunata Pintarića pronašli smo uokvirenu u Franjevačkom samostanu u Koprivnici. Slika je nekoć bila potpisana, ali je papirić s potpisom otpao. Na poleđini slike napisano je olovkom, neispisanim rukopisom Fortunat Pintarić. Danas je, u objema franjevačkim provincijama, poznat isti lik franjevca pod različitim imenima. Eksperti s kojima smo kontaktirali predmnijevaju da je vjerojatno riječ o fotografiji mlađeg franjevca, dakle fra Stjepana Zlatovića. Mi se ne bismo usudili reći tko je tko. Nadamo se da će daljnja istraživanja to razjasniti.

Bitno je navesti da je Fortunat Pintarić po svome djelu ostao u trajnom sjećanju braći franjevcima i mnogima koji su ga poznavali ili su barem znali neko njegovo glazbeno djelo. Ostaje u sjećanju i po svojim brojnim obvezama koje je savjesno obavljao. Kao crkvenom glazbeniku spomenik mu podižu svi oni koji izvode ili slušaju njegova glazbena djela, a takvih je sve više.

Članak je izvorno objavljen u časopisu Croatica Christiana periodica, Vol. 32 No. 62, 2008. Prenosimo ga s odobrenjem nakladnika i uredništva časopisa. Sva prava pridržana.