Cowboy Junkies – “All That Reckoning” (Latent/Proper, 2018.)

“Strah nije toliko daleko od mržnje”, glasi jedan od najzvonkijih stihova novog, ukupno sedamnaestog studijskog albuma kanadskog sastava Cowboy Junkies. Glavna autorska figura, gitarist Michael Timmins, pojasnio je tu i srodne misli u nedavnim intervjuima kao osjećaj da živimo u vremenu u kojem se urušavaju ili odbacuju mnoge konvencije, institucije, moralni sustavi i uvjerenja na kojima su izgrađene kultura i civilizacija kakve poznajemo te da vakuum koji uslijed toga nastaje pospješuje konfuziju i strah koje lako slijedi mržnja. “Ono što trebamo su ljubav i suosjećanje”, zaključak je koji se pritom nametnuo glazbeniku čiji je rukopis ključni segment preko trideset godina stare priče o jednom od najtiših velikih bendova današnjice. Bitnije od samog zaključka, ta se crta – nikad dosad toliko jasno precizirana riječima – provlači kroz poetiku Cowboy Junkies kao tiha ponornica praktički od njihovih početaka sredinom osamdesetih.

Sastav od samog začetka, točnije od 1985., čine sestra i dva brata Timmins – pjevačica Margo, spomenuti Michael i bubnjar Peter – te Michaelov bliski prijatelj i suradnik na ranijim glazbenim projektima, basist Alan Anton. Ta se postava nije promijenila ni do danas, svom instrumentariju dodavajući povremeno tek suradnike, odnosno, gostujuće glazbenike. Obiteljsko ozračje (jer, s obzirom na tako dugo druženje i zajednički rad, i Anton kao da je postao dio obitelji) osjeća se u glazbi Cowboy Junkies kao možda presudna karakteristika, baš kao što je cjelokupna kajdanka benda, snažno naslonjena na tradicionalne glazbene forme sjevernoameričkog kontinenta, svojim suptilnim jezikom stalno angažirana na traženju tih oslonaca koji nedostaju u relativističkom i olako etiketirajućem svijetu današnjice.

A zvuk je to temeljen na obrascima tradicionalnog i alternativnog rocka, s presudnom dozom bluesa, prstohvatom countryja, daškom folka i diskretnom mjericom jazza, ukratko, americana kao glazbeni(čki) duh koji se više nameće sam nego što ga se može “skinuti” ili imitirati. Glazba duboko ukorijenjena u imena koja su joj prethodila, u pjesmarice koje su gradile tu glazbenu priču daleko veću od svojih aktera, notni narativ na razmeđi mitskog i opipljivo svakodnevnog, inovacije i tradicije. Glazba koja plijeni poniznim dijelom spektra, koja malim koracima i stalnim pogledavanjima u retrovizor ne dopušta svojim potpisnicima izletjeti iz kolosjeka, odati se manirizmima i pogubiti se u samodopadnostima, čak ni kad priprijeti stagnacija. Glazba koju odlikuju strpljenje i poštovanje. Ljubav prema notama. Odanost talentu.

Najnoviji album u bogatoj galeriji Cowboy Junkies, kao najbolji podsjetnik na ovaj sjajni mali veliki bend, dolazi tako nakon šestogodišnje diskografske stanke, očito prijeko im potrebne nakon osamnaestomjesečnog rada na četiri uzastopna albuma iz tzv. “Nomad Series” (2010.-2012.). Zbirke nastale gotovo poput, da se izrazim književničkim terminima, slobodnog toka (glazbene) svijesti, “Renmin Park”, “Demons”, “Sing in My Meadow” i “The Wilderness” propuhale su rukopis ekipe iz Toronta već uljuljkan u odmjereni ritam solidnih do vrlo dobrih albuma, pretresavši sve pojavne oblike benda, od prepoznatljivo tiših i zagasitih glazbenih pejzaža do naglašenijih distorzija i rokerskijeg ruha jedne te iste poetike. Odmor je tako došao kao logičan slijed koji je svoj radni epilog dobio u godini u kojoj njihov trajno najprepoznatljiviji, presudni drugi album “The Trinity Session” (1988.) slavi trideset godina od svog izlaska. Ta predivna tiha zbirka pjesama odsviranih i otpjevanih “u pola glasa”, kroz jedan dan, u krugu oko jednog mikrofona u prostoru anglikanske crkve Presvetog Trojstva u Torontu, jedan je od najboljih albuma kasnih osamdesetih, ali i album koji je definirao put i poetiku Cowboy Junkies; trideset godina kasnije bend i dalje – ali na najljepši mogući način – “progoni” duh tog albuma.

“All That Reckoning” dolazi, dakle, kao plod podužeg odmora, ali i dubokih promišljanja osjetljiva autorskog vrela. Dok istodobno potvrđuje da su Cowboy Junkies odavno odustali od potrage za novim remek-djelom (možda će sitničavije čitanje sugerirati da to nije čak ni isuviše minimalistički “The Trinity Session”), album je ovo koji ukazuje na sve odlike notnog pisma benda koji kao da se opire vremenu i trendovima i koji kao da živi neko svoje vrijeme, usporeno u odnosu na ono glazbene industrije. Slojevitih zvučnih slika, bogato suptilnom simbolikom i natopljeno općeljudskim, a suvremenim društvenim problem(at)i(ka)ma, “All That Reckoning” je, usudit ću se reći, možda i njihov najbolji album još od “Pale Sun, Crescent Moon” iz daleke 1993.

Već uvod, prva verzija naslovne pjesme, zavlači se u slušatelja baš onako kako sugestivna glazba može i znade. Margin glas kao da je onaj isti koji je prije trideset godina pjevao “Misguided Angel” – topao, nježan koliko i sposoban za cijelu lepezu emocija, tih, a očito spreman na krik, ali samo tamo gdje uistinu treba – pjeva nešto što može biti i nastavak spomenutoj ljepotici s “The Trinity Session”, kejvovski ljubavnu liriku podcrtanu prebiranjem po žicama bas gitare što se u drugom dijelu pjesmu razvije u nešto slično glazbenoj artikulaciji vapaja. Druga verzija pjesme, postavljena pred sam kraj albuma rokerskija je pak ljubavna drama čiji slojevi distorzije u notama govore koliko je ovo zapravo svestran i žanrovski složen bend. Taj glazbeni diptih stoji ipak tek kao okvir zbirke koja u svom središnjem dijelu nudi još impresivnije kolaže.

Kad zažele dobrodošlicu u “svijet razočaranja, u dane smrti i bijesa” na fluidnim gitarama “When We Arrive”, Cowboy Junkies nas tek tada uvode u ono što ih je dovelo do novog albuma. Vokal tiho odjekuje nad nježnom melodijom sa zabrinutim stihovima poput “Što ako nas odbace put mora u potragu za novom zemljom, što ako izgubimo jedni druge?”, a sama pjesma se raspliće kao uvod u stih citiran na početku teksta, odnosno, u pjesmu “The Things We Do to Each Other”, koja je sa svojim pozivima na bolji odnos čovjeka prema čovjeku svojevrsno sidrište albuma. Osjetna je i stalna gradacija zvučne slike koja napokon, nakon još jedne ljubavne (melo)drame, “Wooden Stairs”, u angažmanu “Sing Me a Song” dobiva više slobode i prostora. “Pjevaj mi pjesmu o ljubavi, pjevaj mi pjesmu o radosti, pjevaj mi pjesmu o opraštanju”, nižu se zazivi na gitarama armiranoj podlozi te bend u jednom od svojih žešćih izdanja zvuči iznimno uvjerljivo i iskreno, baš kao da im je stalo jasno podcrtati tu svoju potragu za boljim svijetom.

Taj će recept ponoviti i u “Missing Children”, gdje se opet okreću vrlo bitnoj temi – nestaloj djeci koja iz godine u godinu pune crne statistike kao naličje svijeta koji se razvija tehnološki, ali se urušava duhovno. Gitare zato ponovno cvile i štekću, a i Margo više ne pjeva onako nježnim glasom već se hvata ukoštac s upozoravajućim stihovima i iznosi nam ih u lice bez uljepšavanja. Prikladno drukčiji pristup primijenjen je u zagasitijim “Shining Teeth” i “Mountain Stream”, komornim rock ljepoticama nekonvencionalnih kontura kakvih su kroz svoj opus uvijek znali izvući kao trajne adute prepoznatljive poetike. A kad pak u samoj završnici pomalo olako, doduše, spomenu riječ “devil” kao demonsku metaforu u akustičnoj “The Possessed”, čini se kao da boje koliko su i sami zaraženi ili ozračeni onim nevidljivim što nas oblikuje i bez da smo toga svjesni, pod krinkom ili otvorena lica. Tiho pjevano “ti si moj(a)…” tako ostaje kao jeka dugo nakon što “All That Reckoning” odsvira svoje zadnje note. Kao izjava i kao dvosmislen jecaj, jer sve ipak završava s “našla sam demona”, kao cliffhangerom koji ne obećava nastavak koliko poziva na preispitivanje, što u kontekstu cijeloga albuma djeluje posve logično.

Cowboy Junkies snimili su, dakle, album kojim su htjeli reći više nego što su nas naviknuli, a rječnikom i recepturama kakve smo zavoljeli baš s njima. Preko trideset godina ovaj predivni sastav nenametljivo nam priča svoju glazbenu priču koja ne robuje trendovima i koja se trajno hrani korijenima na kojima je izniknula. Istovremeno staromodan i uvijek moderan bend, opisivan prefiskima kao što su folk-rock ili alt-country, Cowboy Junkies su mali kolektiv predan glazbi na kakvom je stasao i koju želi baštiniti stalnim vlastitim doprinosima. “All That Reckoning” na samom repu njihova dugog puta sjajno podcrtava sve navedeno, ne kao remek-djelo ili najbolji album u nebitno koliko godina, već kao lijepa, pametna, a po potrebi i uznemirujuća glazba benda koji svoje instrumente i note nikad nije zlorabio.

Toni Matošin | Bitno.net