Posljednja stvar koju je Leonard Cohen htio je da ga se prozove ‘religioznim’ pjesnikom. To je zdušno ustvrdio pri objavi svoje zbirke Knjiga milosrđa 1984. godine. Čak je bio u dilemi (koja postoji samo kod govornika engleskog jezika) hoće li knjigu nazvati Book of Mercy ili The Book of Mercy, uz opravdanje da potonji naslov može povući sa sobom optužbe za pretencioznost ili religioznost.[1] Što god je on htio postići ili izbjeći, ostaje nam jasno kako se radi o knjizi iznimne duhovne poezije koja u svojoj izvrsnosti postiže još više. Knjiga milosrđa nastala je kao rezultat Cohenovog dubokog promišljanja o svom životu i predstavlja njegov svojevrsni miljokaz. Kroz pedeset lirskih proza (za svaku godinu Cohenova života) mi ulazimo u izranjenu dušu koja je bila spremna oplakati sve životne promašaje i tražiti oprost za sve svoje stranputice. Ova zbirka predstavlja svojevrsni moderni psaltir i Cohen, poput svog predšasnika Davida, okajava svoje grijehe i pjeva najdublju hvalu božanskom imenu.

Iako je Cohen u svojoj potrazi za duhovnim istinama vrludao prema brojnim religijama i svjetonazorima, on je i dalje ostao duboko ukorijenjen u svoje židovsko naslijeđe. Knjiga milosrđa stoga u punom smislu predstavlja zbirku psalama u kojoj su sve pjesme napisane po svim konvencijama starozavjetnih psalmista, ali ne imitatorski nego s naglašenim suvremenim senzibilitetom. Kao i u starozavjetnoj zbirci od sto pedeset psalama, u ovih Cohenovih pedeset psalama nalazimo različite vrste obraćanja Bogu. Bilo da sastavlja tužaljku, pokajnicu, budnicu ili zahvalni himan, Cohen uvijek uzima stav poniznog pokornika svjesnog svoje nedostojnosti. Njegovo duhovno i filozofsko promišljanje sazrijeva upravo u ovoj zbirci te ono što se u njegovom ranijem opusu (bilo glazbenom ili književnom) tek moglo naslutiti u ovoj zbirci izlazi u svojoj punini. Iako se Cohen u ovoj zbirci dotiče raznih motiva i situacija, primarne tematske niti, odnosno dihotomija koja prožima njegovu zbirku, su usamljenost grijeha i punina svetoga Imena.

Kao i kod psalmista, grijeh za Cohena predstavlja potpunu ludost te stranputicu koju iznova i iznova okajava. U tom smislu on ne ide daleko od svojih uzora, ali ide korak dalje u analizi tog fenomena. Cohen ne uzima grijeh tek kao puki prekršaj nekog zakona. To ne znači da su ga psalmisti tako promatrali, ali dok su oni imali nedvosmislenu svijest o grijehu, Cohen piše u vremenu koje ne priznaje postojanje grijeha kao takvog. Dok su starozavjetni psalmisti zdravo za gotovo uzimali kozmičko postojanje grijeha, Cohen ga je morao osvijetliti kako bi opravdao priču o njemu. Zato Cohenovo poimanje grijeha podrazumijeva samoranjavanje i samoprogon. U intervjuu kojeg je dao pri izlasku ove zbirke,[2] Cohen opisuje stanje grijeha upravo kao progon. Grijeh nije tek puki prekršaj, nego svojevoljna odluka da nećemo sudjelovati u stvorenom svijetu. Kako u intervjuu sam kaže: grijeh je sam sebi kazna. Uz grijeh odmah dolazi osjećaj osamljenosti i napuštenosti, urušava se cijeli svijet i osjećamo bol koju jednostavno ne možemo podnijeti. Udarivši grijehom na svijet oko sebe ,udaramo sami na sebe i to je ono što nam židovska, ali i kršćanska tradicija još jasnije pokazuju. Cohen piše ovu zbirku upravo vapijući iz dubine, zaglibivši duboko u stvarnost grijeha. Iako je ton nadasve smjeran i odmjeren, Cohen se bez imalo ublažavanja obraća svome Bogu, kojeg u spomenutom intervjuu naziva izvorom svega. On odbacuje bilo kakvu pozu ili uljepšavanje, svjestan da on i njegov Bog jasno poznaju njegovo stanje duše. To razgolićenje duše ne dopušta samo kajanje zbog grijeha nego i propitivanje istoga. Cohen nije fanatik ili mazohist, nego vjernik koji želi duboko proniknuti u pitanje grijeha i patnje. Grijeh nije jednostavna datost, nego rana koja se isprepliće kroz čitavo stvorenje i koja je sposobna, zbog svoje prodornosti i razornosti, dovesti u pitanje bilo kakvo uvjerenje. U takvom stanju propitivanja jedino molitva može sačuvati razum, i Cohenovo utjecanje molitvi upravo je potvrda toga.

Drugi fenomen kojeg nam Cohen donosi je Ime. Ne radi se naravno tek o dekorativnom nazivu za božanstvo, nego o još jednom svjedočanstvu njegove duboke židovske ukorijenjenosti. Čitava biblijska tradicija počiva na načelu nomen est omen, odnosno da je ime nužno povezano sa sadržajem kojeg imenuje. Primjer Abrama koji postaje Abraham (otac mnogih) i Jakova koji postaje Izrael (onaj koji je svladao Jahvu) školski su primjeri toga. U toj postavci stvari, Cohenov izvor svega predstavlja Ime nad svakim imenom u najradikalnijem mogućem smislu. Po tom Imenu svako drugo ime izvlači svoje postojanje i svoj smisao. U njemu je punina stvarnosti i sve što je izvan njega gubi tlo pod nogama. Ono je jedino sposobno okrenuti nesreću u sreću i podići iz grijeha u blaženstvo. Prionuti uz Ime znači povratiti svoje biće, a otrgnuti se od njega znači prognati se u propast.

Iako su ova stanja usamljenosti i zajedništva suprotstavljeni jedno drugom, oni ipak postoje u dubokoj svezi, jer ono prvo upravo ukazuje na ono drugo. Iako je samoća stanje očaja i patnje, ona je istovremeno prilika za primanje milosrđa. Cohen upravo to stanje krajnjeg gliba naziva štitom samoće. Grijeh nas otuđuje od svijeta, ali paradoksalno ukazuje i na put iskupljenja. Dok smo s grijehom svjesni naše bijede, to smo još svjesniji otkupljenja koje nas dočekuje. Pavlovski rečeno, gdje je grijeh obilan, milosrđe je obilnije. Za Cohena je Pavao možda bio vrhunski heretik, ali ovaj sentiment nedvojbeno prožima čitavu zbirku te možda najjasnije isijava iz sljedeće pjesme:

Na ovaj način mi se dozivamo, ali na taj način ne zovemo Ime. U prnjama stojimo, za suze preklinjemo da rastoče nepomične smjerokaze mržnje. Kako je lijepa naša baština, imati ovaj način za obraćanje vječnosti, kako je blagodarna ova samoća, okružena Imenom, puna ga i ponizna mu, Imenu iz kojega sve stvari ustaju u sjaju i sve jedne o drugima ovise.[3]

Ime nad svakim imenom dotiče čak i našu grešnu usamljenost te iz trenutka bezizlaznosti stvara prostor otkupljenja i povratka u zajedništvo sa svim stvorenim. U tom pothvatu za grešnom dušom, Ime strpljivo iščekuje našu čežnju i volju, spremno da u svakom trenutku prekine usamljenost i povrati nam zajedništvo.

Bilo bi pogrešno s jedne strane u Cohena učitavati kršćansku mistiku ili askezu. Tko je imalo zagrebao površinu njegova djela odmah je uvidio kako se radi o nemirnoj, ali iskrenoj duši koja traga za onim najdubljim pitanjima koja tište čovjeka, često silazeći na raznorazne stranputice. No, s druge strane, ipak je nemoguće ne uvidjeti i spomenuto dodirne točke Cohena s kršćanstvom. Vjerujem da je on u dobroj mjeri artikulirao ono što smo mi prosječni vjernici tek pokušali promucati. Jasno je kako crpimo sa sličnih izvorišta te da pred nama stoji djelo iznimne vrijednosti koje nam može osvijetliti nejasnoće i zamršenosti naših često zbunjenih srdaca, i u tom nedvojbeno ukazati na Krista koji strpljivo iščekuje trenutak kada ćemo se okrenuti njegovom Imenu i njegovom milosrđu.  Na kraju krajeva, sam Cohen se nikada nije mogao udaljiti od osobe Isusa Krista na kojeg je (s namjerom ili bez nje) uvijek iznova ukazivao.

[1] Sylvie Simmons, I’m Your Man. Život Leonarda Cohena, Vuković i Runjić, Zagreb, 2019., str. 261-262.

[2] Intervju je dostupan preko linka: https://www.youtube.com/watch?v=ah1SYKSYDmo

[3] Pjesma 15 uzeta iz: Leonard Cohen (prevela Maja Tančik), Knjiga milosrđa, Vuković i Runjić, Zagreb, 2010.