*Na današnji dan, 28. srpnja 1741., preminuo je veliki talijanski skladatelj Antonio Vivaldi. Tim povodom objavljujemo ovaj tekst.

Iako “Četiri godišnja doba” Antonija Vivaldija odjekuju u koncertnim dvoranama diljem svijeta, najveća njegova remek-djela nisu partiture koje rezoniraju proljeće, ljeto, jesen i zimu nego njegova sakralna glazba.

„Premda su manje poznate, Vivaldijeve sakralne glazbene kompozicije vjerojatno su njegov najveći doprinos glazbi. One sadrže sveukupnu besprimjernu kombinaciju duboke duhovnosti i suvremenih trendova tog vremena“, kaže jedna istražiteljica i stručnjakinja za život ovog glazbenika.

I njegova duboka osobna duhovnost bila je ukorijenjena u onome što je po svoj prilici za mnoge malo poznata činjenica: Antonio Vivaldi bio je katolički svećenik.

“Dat ću vam najbizarniju ideju. Imate papu, koji predstavlja svećenike, duhovni svijet, i imate Jimmyja Hendrixa, izvanrednog gitarista. Spojite ih zajedno i dobit ćete Vivaldija”, rekla je britanska istražiteljica Micky Whyte.

Ta je kombinacija sveukupno gledajući “bizarna”, rekla je. “Svećenik Vivaldi, duboko duhovan, izražava sebe u svojoj glazbi. Jimmy Hendrix Vivaldi, kojeg ste čuli u Četiri godišnja doba; to je najbizarnije glazbeno djelo.”

“Ono je pravovremeno, svećenik ga je napisao, i povezano je s modernim stilom tog vremena – kombinacija dviju stvari koje su u suštini kontradiktorne“, rekla je. “To je ono što ga izdvaja od drugih. Bach nije bio svećenik, Mozart nije bio svećenik, niti je bio Beethoven, ali Vivaldi je bio svećenik.”

Slušajući Vivaldija, postaje vam jasno da je to bio čovjek veoma ispunjen vjerom, rekla je. “Čujete to u njegovoj glazbi, slušate to.”

White, koja je napustila uspješnu tvornicu čestitki u Engleskoj i preselila se u Veneciju kako bi slijedila sve veći interes za istraživanje Vivaldijeva života, postala je stručnjakinja i referentna točka za ovog glazbenika.

Ne samo da je kao plod svoga istraživanja objavila knjigu “Antonio Vivaldi: Život u dokumentima” nego je bila i savjetnica za novu izložbu o njegovu životu, pod nazivom “Viva Vivaldi: Misterij Četiri godišnja doba”.

Izložba koja se nalazi u Biskupijskom muzeju u blizini bazilike sv. Marka u Veneciji pruža posjetiteljima video mapping projekciju s impresivnim HD slikama, pozadinskim zvukom i osjetilnim specijalnim efektima kao što su miris i vjetar. Otvorena je za javnost 13. svibnja i trajat će tijekom 2018. godine.

Vivaldijev život

Jedan od najpoznatijih baroknim skladatelja, Antonio Lucio Vivaldi, među mnogim ljudima svog vremena naveliko poznat kao “Riđokosi svećenik” zbog svojih crvenkastosmeđih uvojaka, rođen je u Veneciji 1678. godine.

Njegov otac, koji je bio ‘instrumentalna’ figura u njegovu životu (namjerna igra riječi), bio je profesionalni violinist, i naučio je svog sina svirati još dok je bio dijete. Njih su dvojica išli zajedno na turneju kroz Veneciju, što je Vivaldiju davalo široko znanje i čak violinsko majstorstvo od mladih dana.

1693. godine, dok je imao 15 godina, počeo se pripremati za svećenika. Zaređen je 1703. godine, u dobi od 25 godina, i ubrzo je postao kapelan i učitelj violine u lokalnom sirotištu koje se zvalo Pio Ospedale della Pieta, ili Bolnica Božjeg milosrđa.

Sirotište, zvano “Pieta”, osnovao je 1492. godine siromašni fratar kao dom za napuštene bebe. Malu djecu obično su odgajale starije djevojke koje su već bile u centru, i dok su dečke učili određenim zanatima zatim ih otpustili iz sirotišta kad bi navršili 15 godina, djevojke su učili da budu glazbenice, ako su za to imale sposobnosti. U suprotnom, učili bi ih drugom zanatu, poput čitanja ili šivanja.

Najtalentiranije djevojke ostale bi i postale članice slavnog bolničkog orkestra i zbora. Vivaldi je radio u bolnici od 1703. do 1715. godine, kada su izglasali da više ne bude dio osoblja. Pozvali su ga opet natrag 1723. godine te je ostao do 1740. godine, i u tom vremenu skladao je neka od svojih najpoznatijih djela.

Bolnički orkestar iz sirotišta “Pieta”, Foto: www.thecultureconcept.com

Međutim, nakon samo godine dana svog svećeništva, Vivaldi je tražio oprost od slavljenja mise zbog svog slabog zdravlja. Od rođenja je bio unesrećen ozbiljnim, nepoznatim, zdravstvenim stanjem za kojeg se mislilo da je oblik astme.

Sve što znamo o toj misterioznoj bolesti dolazi iz pisma koje je Vivaldi napisao tražeći oprost, u kojem govori o “stezanju u prsima”.

Prema istražiteljici White, “odustati od slavljenja mise bila je vrlo teška odluka za Vivaldija. To je bila njegova odluka, odluka nikog drugog osim njega, a također je ostao bez dobre plaće”.

Osvrnula se i na priče da je bio izbačen iz svećeništva ili čak ekskomuniciran, rekavši da su te glasine “vrlo neupućene i vrlo glupe”, jer ako pogledamo činjenice, glasine “nisu dokazane”.

Također se osvrnula na glasine da je Vivaldi godine 1715. izbačen iz osoblja bolnice Pieta jer je zlostavljao djevojke iz zbora. “Ove glasine”, rekla je, “ne samo da nisu istinite nego su i nemoguće.”

Ne samo da Vivaldija ne bi primili natrag 1723. godine nego su i mnoge djevojke koje su bile u orkestru tamo ostale dok nisu navršile 70 ili čak 80 godina. Bolnicu je također nadgledalo nekoliko nadvojvoda, pa da je i bilo zlostavljanja, Vivaldi bi odmah bio izbačen, “tako da ta priča ne stoji”, rekla je White.

Ljudi često imaju pretpostavke o prošlosti ili sude prema osobnom mišljenju, govoreći drugima da “‘to mora biti tako’ ili ‘taj i taj je to rekao'”, rekla je White, dodajući da kad se to dogodi “ide od lošeg prema gorem”.

Ali kad je započela proučavati svoje istraživanje Vivaldija i stavljati informacije u kontekst, “tada je sve imalo smisla”, rekla je, jer je “istraživanje stvar činjenica, nije stvar mišljenja, i nije stvar ideja”.

Tvrdi da je njegovo svećeništvo suštinski element njegove glazbe. Čak i nakon napuštanja liturgijskih dužnosti, Vivaldi nikad nije prestao biti svećenik, rekla je White. “Jednom svećenik, uvijek svećenik.”

“Bio je zaređen, bio je svećenik cijeli svoj život (i) njegova duhovnost očituje se u njegovoj glazbi. Sve što trebate činiti jest slušati, i čut ćete.”

Carstvo sakralne glazbe

Iako slaba zdravlja, Vivaldi je napravio velike korake u svojoj glazbenoj karijeri. Nastavio je pisati raznolike kompozicije, i dobivati angažmane diljem Italije i Europe, zbog čega je često putovao.

Tijekom jednog putovanja 1722. godine, Vivaldi je bio pozvan svirati u Rim za papu Benedikta XIII. prije nego se vratio u Veneciju 1725. godine.

Različite skladbe koje je napisao tijekom svoje karijere uključuju nekoliko različitih vrsta koncerata – od violine do orkestra – arije, sonate, opere i sakralnu glazbu.

Ali prema White, iako su Četiri godišnja doba, napisana oko 1721. godine, i njegove mnoge opere ono što je Vivaldija dovelo do slave u njegovo vrijeme, “sakralna glazba je drugi svijet ako se usporedi sa svim drugim skladbama. To je carstvo samih skladbi koje dolaze od vjere”.

Neke od sakralnih djela koja je napisao Vivaldi jesu Gloria, Credo, Stabat Mater, Magnificat, Dixit Dominus i Laetatus sum, između ostalih. “Laetatus sum” je Vivaldi napisao 1691., u dobi od 13 godina.

White je rekla da, iako su to poznata liturgijska i sakralna djela, “ima još mnogo, mnogo onih koji nedostaju”.

„Ako uzmemo u obzir 38-godišnju karijeru u bolnici, vjerojatno postoje mnoga, mnoga Vivaldijeva djela koja nikad nisu otkrivena“, rekla je. “Na primjer, sigurna sam da je napisao cijele mise, apsolutno sam sigurna”, ali su, čini se, izgubljene.

Unatoč uspjehu koji je uživao tijekom svoje karijere, Vivaldi je umro u siromaštvu, u Beču 28. srpnja 1741. Odselio se u austrijsku državu nakon susreta s carem Karlom VI., kojem je posvetio svoj Opus 9, 1728. godine.

Car je bio toliko impresioniran Vivaldijevim djelom da je glazbeniku dao titulu viteza, zlatnu medalju i poziv u Beč. Međutim, car je umro kratko nakon Vivaldijeva dolaska nekoliko godina poslije, te je Vivaldi, bez kraljevske pomoći i stalnih prihoda, osiromašio te umro od infekcije u dobi od 63 godine.

Prema White, najveća ostavština koju je Vivaldi ostavio može biti sažeta u jednoj riječi: “glazba”.

“Glazba izlazi iz njega, ne izlazi iz njegova mozga, ona se samo izlijeva iz Vivaldija. Poput slapa je”, rekla je.

Iako se njegova sakralna i klasična glazba mogu činiti zastarjelom u društvu koje je zaneseno umjetnicima poput Beyonce, Taylor Swift i Justina Biebera, White kaže da je Vivaldi toliko svestran u svom stilu da ga se može povezati koliko sa suvremenom glazbom toliko i s onom starijom.

“Vivaldi bi vrlo lako mogao napraviti rock koncert, i Vivaldi se može sviđati svakome”, rekla je. “Vivaldi, on je jedan, on je apsolutno jedinstven.”

S “golemom energijom” prisutnom u njegovoj glazbi, Vivaldi je zaista jedan jedini i teško ga je oponašati, rekla je. “On ne pristaje bilo gdje, a pristaje svugdje.”

Izvor: CNA|Prijevod: fra Mario Zrakić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje autora. Sva prava pridržana.