Čini mi se da u današnjoj borbi protiv terorizma i fundamentalizma leži jedna pogreška čiji bi se korijen mogao izraziti onom Rousseauovom kako “čovjeka treba prisliti da bude slobodan”. Naravno, mnogi su ponavljali tu maksimu i nakon njega pa je “krivnja” kolektivna (npr. među najpoznatijima današnjice može se navesti Slavoj Žižek).

Ako samo analitički promotrimo citiranu rečenicu, već na prvu možemo uočiti da su riječi “prisila” i “sloboda” na neki način oprečne jedna drugoj pa stoga i rečenica pomalo podsjeća na oksimoron. No, ne treba sumnjati da je gospodin Rousseau vrlo dobro obrazložio što pod time misli pa i ne treba čuditi velik broj onih koji su spremno prihvatili njegovo stajalište. Dakle, čisto analitički pristup navedenoj tvrdnji ne dostaje i trebali bismo razumjeti njen smisao i opravdanja koja zagovornici nude.

Kako se u jednom kratkom članku ne priliči previše “praviti filozofom”, zadržat ću se samo na primjećivanju posljedica takvog pristupa u prošlosti, pri tome se nadajući da nas povijest može naučiti i nešto više od toga da nas povijest nikada ničemu nije naučila, kako to onomad reče Hegel.

Svi bismo se, vjerujem, bez problema složili da je sloboda (mišljenja, govora, tiska, udruživanja, od represije itd.) pozitivna vrednota čijem bismo ostvarenju kao čovječanstvo trebali težiti. Isto tako, vjerujem, rekli bismo i za istinu, za napredak ili za toleranciju. No, povijest nas uči da to ne može ići “prisilno” kako je mislio Rousseau.

Uzmimo nekoliko povijesnih primjera kronološkim redom:

  1. U Srednjem vijeku neki kršćani su mislili da “pogane” treba prisiliti da prihvate Istinu pa su često nasilno kristijanizirali narode vođeni Augustinovom mišlju (je li ona bila pravilno ili nepravilno razumljena, ostavimo za sada strani) da onoga koji ne želi prihvatiti spasenje, treba “prisiliti da uđe u Crkvu”.
  2. Francuska revolucija vođena prosvjetiteljskim načelima “slobode, bratstva i jednakosti”, neke je svoje neistomišljenike bratski prisilila na slobodu pomoću krvoprolića. Ne samo neistomišljenike, nego i djecu revolucije.
  3. Pretprošle su godine prilikom raspisivanja referenduma o braku u RH, premijer, mnogi ministri,  kulturne i druge elite “prosvjetiteljstva” predosjećali kako je većina Hrvata prilično zaostala i konzervativna (pojam “konzervativan” treba ovdje shvatiti u pejorativnom smislu, ne u smislu legitimnog političkog svjetonazora) pa su njihovu nazadnost pokušali ispraviti patroniziranjem s visoka, a nerijetko i prilično neukusnim vrijeđanjem. Dodatno, smatrali su kako čak i kad bi to neprosvijećeno mnoštvo većinski direktnim izjašnjavanjem odlučilo kako smatra da brak jest zajednica žene i muškarca, to bi im trebalo zabraniti tj. prisilnim pravnim sredstvima onemogućiti iz prostog razloga što odlučuju krivo. Nažalost ili na sreću, Ustavni sud se nije složio s time na kraju.

Iako, kako smo ranije primijetili, bi se većina nas složila da je istina vrednota čijem bismo ostvarenju svi trebali težiti, današnji zapadni svijet će se isto tako lako složiti da metoda njenog ostvarivanja ne bi trebala biti ona koja je navedena u prvom primjeru gore. Netko će reći da to nije “prava” istina koju je trebalo širiti, nego bi to trebale biti npr. istine znanosti, slobode, tolerancije, LGBT prava i sl., ali to nije ovdje predmet rasprave. Bitno je ispitati posljedice takve metode, ne ulazeći u to je li sama vrednota koja se nasilno širila “prava” ili ne. Čak će i kršćaninu i onome koji spomenutu Istinu smatra apsolutnom biti jasno da ona nije trebala biti širena na takav način. Ostalo je mnogo krvi i velik uteg Crkvi, za što se i Papa ispričao jasno ističući da se vjera mora prihvatiti slobodno i da istine nema bez ljubavi. Dapače, u jednoj od svojih knjiga potvrdio je kako ni Bog nema “pravo” djelovati protivno čovjekovom dostojanstvu. Uostalom, efikasnost takve evangelizacije  je također upitna jer Radosna vijest nije primljena radosno i slobodno pa ni evangelizacija zapravo među kristijaniziranim narodima nije zaživjela autentično i u potpunosti, što možemo vidjeti u današnjem rastakanju kršćanstva u zapadnim zemljama ili čudnom sinkretizmu paganiziranog kršćanstva u nekim drugim dijelovima svijeta.

Također, koliko god mogli veličati vrednote prosvjetiteljstva, složit ćemo se da je nešto upitno u metodi širenja bratstva krvoprolićem nekih od braće. I ova metoda je ostavila uteg čovječanstvu i u mnogome prouzrokovala kontrareakciju.

Čak i u trećem primjeru referenduma o braku (čija je nasilnost, naravno, drukčija o done u prva dva primera) vidimo da metoda nije “upalila”. Koliko god domaći “prosvjetitelji” tvrdili da je onaj koji zaokruži ZA zadrt, srednjovjekovan i netolerantan, opet je dvije trećine glasača zaokružilo ZA. Čak štoviše, kod ljudi se probudio bunt spram nasilnog prosvijećivanja i ne samo da nisu postali “tolerantniji”, nego su i reagirali protivno velikim antagonizmom prema spomenutim elitama.

Prije nekoliko dana francuski list Charlie Hebdo objavio je novo izdanje svoga magazina u kojem se protiv religijskog fundamentalizma i za slobodu govora (ponovno) bori podrugljivom karikaturom Muhameda, ali i prilično bezobraznim odgovorom na gestu solidarnosti koju je listu izrazio papa Franjo (tekst o tome OVDJE). Daje se zaključiti kako urednici časopisa žele odaslati poruku kako ih teroristički čin nije zaplašio i da će “na silu” ostvariti slobodu govora kakvom je vide, koliko god to islamisti budu ili ne budu u stanju prihvatiti.

Iz tri primjera prošlosti, opravdano je smatrati kako ovakva (ponovna) borba za slobodu tiska neće polučiti željeni uspjeh. Jednostavno, protiv fundamentalizma se ne bori nasiljem. Čak i ako bismo način na koji Hebdo shvaća slobodu govora smatrali autentičnim, povijest nas uči da one koji to ne shvaćaju ne možemo silom prosvijetliti. Ne samo da ih nećemo prosvijetliti, nego je vrlo vjerojatno da ćemo izazvati negativan efekt. Štoviše, apsolutizacijom jedne vrednote (slobode) na račun druge (ljubavi prema drugome i poštovanja prema njegovom mišljenju/vjeri) upadamo u ozbiljan paradoks, kao i gospodin Rousseau s početka teksta.

Poanta ovog cijelog razlaganja nije u tome predstavlja li način na koji se autori Charlie Hebdoa izražavaju stvarnu sloboda govora (kao što u primjeru s kršćanstvom nije bila poanta je li to bila “prava” istina koja se širila, jesu li vrednote prosvjetiteljstva “prave” ili je li stvarno na referendumu trebalo zaokružiti PROTIV).  Čak i da jest, opravdano je sumnjati može li se takva sloboda tiska nametnuti silom, a ovdje je potrebno razumjeti sila nije samo fizička sila. Dapače, nasilno nametanje određene vrednote lako se pretvori u drugu vrstu fundamentalizma.

Stoga, ili nam je promijeniti metodu i težiti “istinovanju u ljubavi” ili u ovom slučaju, slobodi tiska u poštovanju prema onome za koga smatramo da je u zabludi, ili nas ne treba iznenaditi ako ćemo sukob samo produbiti i borbom protiv fundamentalizma fundamentalizam samo potencirati.

Hrvoje Vargić | Bitno.net