Ako prihvatimo da su 2010.-te bile godine duhovnog buđenja među mlađom populacijom u Hrvatskoj, onda vjerojatno stoji i pretpostavka da su nositelji tog buđenja, uz nekoliko karizmatičnih svećenika, bile molitvene zajednice.

Karizmatske ili neokatekumenske, studentsko-aktivističke ili molitveno-kontemplativne, zajednice su postale dom tisućama mladih koji, osobito u gradovima, pripadnost i zajedništvo nisu mogli pronaći unutar zidova svojih župa.

Premda je put modernim molitvenim zajednicama utrt već nakon 2. vatikanskog sabora (Zajednica Molitva i Riječ nastala je nakon što je pokojni prof. Tomislav Ivančić u noći 3. kolovoza 1975. “doživio duboko iskustvo susreta sa živim Bogom”) te ojačao na karizmatskom valu nakon Domovinskog rata (primjer Dobrog pastira) i dalje se, pogotovo kroz prizmu crkvene povijesti, radi o relativno mladoj pojavi sa svim prednostima i poteškoćama koji prate vrijeme odrastanja.

Kad govorim o poteškoćama, mnogima će, osobito članovima novih molitvenih pokreta, prvo pasti na pamet višegodišnje tenzije s crkvenim autoritetima (tipični za tinejdžerske godine) koji su nekako u sjenu bacili sve ostale (unutarnje) probleme i izazove s kojima se zajednice susreću.

Tijekom gotovo deset godina služenja u karizmatskom pokretu upoznao sam puno ljudi iz drugih zajednica i pokreta koji su, osim stotina svjedočanstava obraćenja, pomirenja i ozdravljenja, sa mnom podijelili i “prljavi veš”. Ukratko, u domaćim je zajednicama (kao što je slučaj sa svime što čine ljudi) bilo doista svega: rastava, optužbi za pronevjeru, otpada od (katoličke) vjere, unutarnjih sukoba, podmetanja i ogovaranja…

Sličnu sudbinu doživio sam i kao novinar, čitajući i pišući o seksualnim i drugim oblicima zlostavljanja u zajednicama, uključujući i one čijim su osnivačima još za života pisane laude.

Kakve to veze ima s HBO-ovom serijom iz naslova ovog teksta? (Upozorenje: slijede spoileri)

Nemir u predgrađu

“Ljubav i smrt” američka je miniserija koja prepričavajući istinitu priču o Candy Montgomery (glumi ju Elizabeth Olsen), sredovječnoj pripadnici Metodističke Crkve iz predgrađa Dallasa, pokazuje sve stadije zajednice koja se urušava pod težinom grijeha.

Candy na prvi pogled živi američki san: muž i dvoje djece (kći i sin), velika kuća u predgrađu, vlastiti biznis, širok krug poznanika i pjevanje u crkvenom zboru.

No taj, naizgled (pre)miran i stabilan život, počet će u njoj buditi želju za uzbuđenjem iz koje će se izroditi afera s Allanom iz crkvenog zbora, mužem njezine prijateljice Betty Gore. Afera će nakon nekog vremena prestati no to neće spriječiti Betty da sazna za nju te sjekirom napadne Candy u vlastitom domu. Tijekom borbe doći će do prevrata koji će rezultirati brutalnim Bettynim ubojstvom (sjekirom je udarena više od 40 puta) i Candynim uhićenjem. Premda će na suđenju biti oslobođena, cijeli slučaj unijet će razdor među tamošnje stanovnike.

Ovo su neke lekcije iz istinite priče Candy Montgomery:

Komunikacija

Nekada sam mislila da je ovo to, znaš? Sve. Moći stajati pod zvijezdama. Dom. Obitelj. Onda ljudi krenu tragati za nečime. Ne znaju ni za čime, samo nešto žele.

Rečenice koje naslovna junakinja izgovara u 6. epizodi odlično opisuju kako grijeh ponekad ulazi u čovjekov život: nezahvalnost, nezasitnost i dokolica.

Candy je aferu tražila iz dosade “savršenim životom” i potrebe za nečim “većim”. To će je dovesti do Allana, čovjeka koji trpi u braku s nesigurnom, depresivnom i kontrolirajućom Betty. Oboje će pristati na odnos koji će im, uz uzbuđenje, dati barem surogate onoga što su trebali dobiti u drugim odnosima. Umjesto u braku i zajednici, razgovor, ispovijedanje i razumijevanje primit će jedan od drugoga.

Kod pitanja komunikacije krivi su svi akteri: preljubnici i prevareni, vjernici i pastiri. Candy i Allan svoje probleme nisu željeli/znali/mogli podijeliti s drugima i s Bogom (serija jedva prikazuje molitvu), a crkva/zajednica nije znala prepoznati potrebe svojih članova. Dapače, afera se podudara s dolaskom novog pastora koji svoje nedostatke u pastoralu i propovijedanju pokušava nadomjestiti gradnjom nove i veće crkve.

Upravo tako, izbjegavanjem osobne odgovornosti (u vidu molitve, budnosti, izbjegavanja grijeha) i nebrigom duhovnog vodstva te bližnjih, grijeh se može razviti (i razvija se) u našim zajednicama.

Grijeh je smrt

U jednom trenutku serije stvari izgledaju kao da kreću u dobrom smjeru. Allan i Betty počnu aktivno raditi na svojem braku, zbog čega se prekida veza sa Candy. Vođena njihovim primjerom (bili su obiteljski prijatelji) Candy potiče svog šutljivog supruga Pata na otvaranje i zajednički rad na braku. Mjeseci prolaze, komunikacija i odnosi se poboljšavaju, a nekadašnja afera postaje daleka prošlost.

No grijeh, jednom počinjen, uvijek nosi posljedice, a konačna je, kako kaže članak 1008. Katekizma Katoličke Crkve, smrt. To ne mora biti u doslovnom smislu, kao što je slučaj u seriji, ali grijeh (ako ga ne priznamo, za njega se ne pokajemo i ne primimo oproštenje) ubija naše odnose, naša srca i dušu.

Candyn suprug Pat slučajno otkriva aferu, ali pritom uviđa i svoj dio krivice. S druge strane, Betty se ta spoznaja događa u jednoj od njenih depresivnih epizoda, nakon čega napada dotadašnju prijateljicu sjekirom, postajući, konačno, žrtva vlastitog napada.

U odnosima Montgomeryjevih i Goreovih preljub je rodio laž, laž je rodila mržnju, a mržnja nasilje. Ožiljci toga, kao i kasnijeg sudskog procesa, bit će vidljivi na cijeloj crkvenoj i mjesnoj zajednici.

Iskrenost i budnost

Spoznaja da nas zlo koje smo pokušali zakopati može zaskočiti u budućnosti te uništiti ne samo naš, već i živote naših bližnjih, strašna je i tragična, ali i istinita.

Krist u Lukinom evanđelju kaže: “Ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati. Naprotiv, sve što u tami rekoste, na svjetlu će se čuti; i što ste po skrovištima u uho šaptali, propovijedat će se po krovovima.”

No Krist nas također poziva na pokajanje i praštanje koji mogu zacijeliti postojeće rane i pukotine.

Najvažnija stvar u molitvenim zajednicama je odnos: prvo onaj prema Bogu, a potom jednih prema drugima. Nužno je, stoga, da članovi njeguju iskrenost utemeljenu na povjerenju. Vodstvo, pak, mora biti budno na probleme i potrebe članova, pazeći (kako kaže sv. Pavao) na “manje ugledne udove” s većim poštovanjem i pokrivajući “nepristojne” s većom pristojnošću.

Jer “ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi” (1. Kor 12, 26).

Ako dopustimo da našim zajednicama, umjesto molitve, bliskosti, brige i ljubavi, zavladaju formalizam, zatvorenost i grijeh, žet ćemo posljedice koje možda neće ubiti tijelo, ali će definitivno ubiti duh, a potom i zajedništvo.

Candy Montgomery i oni oko nje to dobro znaju.