‘Igra prijestolja’: Što ne vidite (a trebali biste) kad gledate najpopularniju svjetsku seriju

Ne treba nikamo ići,

nigdje drugdje tražiti;

što jest

i tu je.

Tonći Petrasov Marović

To potvrđuju oni koji Hrvatsku gledaju izdaleka.

Preko dalekovidnice. I njezine moći da ljudima pruži ono što svi traže. Ono za čim svi po naravi čeznu: vidjeti.

Što?

Sebe u svijetu i Mediteranu kakav je nekad bio. Biti tamo gdje život izobilova. Barem virtualno. Tako barem sugeriraju autori ovih slogana Hrvatske turističke zajednice. Jesmo li svjesni njihove dubine… i stvarnog potencijala?

Hrvatsku zadnjih nekoliko godina gleda čitav svijet. Posredstvom najgledanije i najnagrađivanije dramske televizijske emisije današnjice. Četrdeset sedam osvojenih nagrada Emmy. Budžet od oko sto milijuna dolara po sezoni. Snimala se na tri kontinenta. Prati je i staro i mlado. I kraljice (Elizabeta) i njihovi sinovi (Charles) i unuci (William). Predsjednici država (Obama) traže i imaju privilegij gledati epizode prije nego ih HBO javno emitira. Premijeri (Scott Morrison) ih gledaju usred političke kampanje. Čitave zemlje (Australija) primaju javne apele s molbom da se prestane sa sveopćim ilegalnim preuzimanjem i distribuiranjem epizoda na internetu. Gotovo jednako popularno na internetu (YouTube) je gledanje drugih kako gledaju i reagiraju na pojedinu epizodu (primjerice, sad već kultni Burlington bar u Chicagu). Imati YouTube kanal koji tumači događanja po epizodama postao je unosan posao (primjerice, kanal Emergency Awesome). U usporedbi s brojnošću „vojske“ od nekoliko stotina milijuna opčinjenih gledatelja širom svijeta, brojnost vojske Bijelih hodača izgleda kao brojnost rođendanskog skupa stogodišnjaka rođenih 29. veljače.

To potvrđuju i oni koji Hrvatsku gledaju izbliza. U proteklih šest godina, imao sam prilike razgovarati s nekoliko tisuća turista koji se na tragu Puta svile u falangama slivaju u grad podno Marjana. I grad podno Srđa. I grad podno Šubićevca. Većina ih želi upoznati lokacije snimanja Igre prijestolja: Meereen (Split), Kraljev Grudobran (Dubrovnik), Braavos (Šibenik). I ne radi se samo o pukoj zabavi i razbibrizi. Ti ljudi traže nešto više.

Govorimo, naravno, o Igri prijestolja.

Svjedoci smo globalnog pop-kulturnog fenomena kakvog svijet još nije vidio. Jesmo li svjesni da se nalazimo u njegovu epicentru? U samom „oku“ ove „Oluje mačeva“? I da to nije slučajno?

U osmoj godini emitiranja, Igra prijestolja ovih dana došla je svome kraju. No, već je započelo snimanje „nastavaka koji su se dogodili prije“ (takozvanih prequela). U tijeku je razvoj dodatnih literarnih predložaka („Vatra i krv“, te dva zaključna toma „Pjesme Leda i Vatre“). Krenula je i adaptacija u svijet videoigara.

Dakle, (komercijalna) masovna histerija će neko vrijeme potrajati.

Nije nam ovdje namjera hvaliti seriju koja mnoge drži budnima do u sitne sate (barem donedavno) neviđenom (na javnoj televiziji) eksplicitnošću prikaza nasilja, promiskuiteta, okultnog i raznih oblika psihičke i duhovne poremećenosti. Upravo suprotno. Želja nam je probuditi oči. I srce i um. Onima koji Igru prijestolja gledaju i onima koji je ne gledaju. Ne za seriju, nego za stvarnost u kojoj živimo. Za strahote, tajne i (ne)predvidljivost stvarnosti. I unatoč svemu, ljepotu scenarija stvarnosti… onog vidljivog.

I onog nevidljivog.

Hrvatska je mnogo više od kamena i mora. Neba, masline i bora.

Osvrnimo se malo.

Sjetimo se.

Što to tuđinci i pridošlice traže, a mi, ukućani, možda ne vidimo?

Dubrovnik je jedna od lokacija u Hrvatskoj koje su iskorištene za snimanje serije Igra prijestolja/Foto: HBO

Razmeđe svjetova – Kad pogledate sfingu i stupove na Peristilu, uvidite da je povijest i Splita i Egipta kudikamo zanimljivija od one Meereena i Ghisa. Marko Polo osjetio je čari Indije i Kine mnogo prije nego je Martin u fantaziji dopro do Ashaija i Yi Tia. Bela IV. u Splitu je našao utočište od jarosti Tatara i nenadmašne spretnosti njihove konjice, koja daleko nadmašuje onu Dothrakija. Povijest Zaljeva robovlasnika i vulkanskog polutoka drevne Valyrije i njezina usuda blijedi u usporedbi s poviješću Apeninskog poluotoka; Etne, Vezuva, usuda Pompeja i Rimskog Carstva. Sjaj Konstantinopola, a s njim i bizantske Dalmacije zasljepljuje lelujavo treperenje Qartha.

Tamo gdje su moji korijeni – mezolitske i neolitske kulture na splitskim Gripama, Mejama i Poljudu kao i ona u Mujinoj pećini u Kaštelima, te danilska (Šibenik, Vela Špilja na Lošinju i Korčuli) i hvarska kultura (Grapčeva i Markova špilja) kriju daleko raskošnija bogatstva i poruke od onih koje su Daenerys i Jon otkrili u špiljama Šumske djece podno Dragonstonea. Ime Ilira dovodi se u vezu s reptilima i njihovom magičnom snagom. Čak su štovali božanski reptilni par Dracona i Draccenu. Zvuči poznato? Ma zvuči čak i slično: Ilyria i (pred-targaryenska) Valyria. Kod njih i kod Slavena nalazimo lov, ribolov, prinošenje žrtava i štovanje stabala i šumskih bogova kao što su Silvan i Dijana. Reljefe s njihovim likovima našli drevni pređi ostavili su nam u nekadašnjem Splitskom polju i u Žrnovnici. Puno prije nego što smo mi čuli za Martinove „Prve ljude“ i „Šumsku djecu“. Delmati, Daorsi, Ardijejci svojom pomorskom vještinom sigurno nadilaze Prve ljude sa Željeznih otoka, pretke Eurona, Theona i Yare Greyjoy. I snagu njihove Željezne flote. Slično se može reći za vještinu Hrvata, njihovih kondura i sagena u odnosu na plovila i najezdu Andala. Turnir Kraljeve ruke neodoljivo podsjeća na alku, morešku, sarmatske vitezove, te legendu (i istinu) o kralju Arturu u Podstrani. Nemaju slučajno Dubrovnik i Split dvije od tri najstarije aktivne sinagoge u Europi. Ne nalazi se slučajno splitski medžlis unutar nekadašnjeg geta. Niti se Davidova zvijezda i spomen ploča Freudu na splitskoj rivi nalaze slučajno na pročelju kuće izrađenoj u neomudejar stilu. Kompleksnost odnosa Hrvata, Sefarda, Saracena i Otomana daleko je interesantnija od fenomena Rhoynara i njihove invazije na Westeros. Između ostalog, Vladimir Mažuranić smatrao je Sakalibe, tj. Slavene, koji se spominju od 9. do 12. st. u sjevernoj Africi, a naročito u Španjolskoj, za Hrvate. Upozorio je, da su kordobski kalifi imali ne samo sakalipsku gardu, već i sakalipske generale, graditelje, pjesnike i gramatičare, te da se gdjekoji španjolski Siklab popeo čak na kneževsko prijestolje.

Urbana kultura – Livije nam je ostavio Ab urbe condita, Toma Arhiđakon Historia Salonitana, a nedavno Robin Harris Povijest Dubrovnika. Ništa manje zanimljivo štivo od povijesti Westerosa koja je iščupana iz ledenog stiska Noćnog kralja i povjerena na skrb Branu i Samuelu Tarleyu. Dioklecijan je u jednoj osobi objedinio ekspanzionističko-imperijalističke težnje Aegona Osvajača, vladarsku mudrost Viserysa II i teror religijskih progona Maegora Okrutnog. Njegov nasljednik na carskome tronu i tronu splitske palače, Julije Nepot, kao i palikuća Neron stoljećima prije, doživio je smrt iz ruku vlastite straže. Eto nadahnuća za lik Ludog kralja. Dubrovnik je već davne 1192. na poseban način služio kao Kraljev Grudobran. Tamo je, naime, „sletio“ kralj Rikard Lavljeg Srca. Vladar iz loze Plantageneta, Martinova nadahnuća (po vlastitom priznanju) za lozu Lannistera. Etimologija imena ove englesko-francuske kraljevske vezuje se uz brnistru (lat. planta genista), simbol Dalmacije i grada Splita, koji je po njenom grčkom nazivu dobio ime. A što tek reći o lozi Anžuvinaca (uz čiju se kuću vezuju Plantageneti) na našim prostorima, i toliko rasprostranjenom simbolu ljiljanova cvijeta? Kraljevska povijest Krešimirova grada, Zvonimirova grada, Klisa, dinastije Trpimirovića, još je drevnija i ljepša. Urbane sredine koje su se davno nakon njihove protekcije nastavile razvijati neraskidivo su stoljećima vezane uz kulturu Venecije, Firenze, Genove, Milana, renesansnog Rima. Braavos, Lys, Tyrosh, Lorath, Qohor, Norvos i Volantis tome parirati ne mogu.

Znanje je moć, a svijet pozornica – Francis Bacon bi sigurno uživao na „godišnjem odmoru“ u Oldtownu i njegovoj Citadeli. Ali, vjerujemo, da ga je Shakespeare imao prilike uhvatiti pod ruku i odvesti sa sobom da zajedno upoznaju ljepote drevne Ilirije na istočnom Jadranu (Dvanaesta noć), da bi uživao još i više. U Splitu, u društvu Marulića, Kavanjina, de Dominisa. A nešto kasnije i ostalih „meštara“ u sjeni knjižare Morpurgo i srazu bečkog prosvjetiteljstva s jedne, i hrvatskog preporoda s druge strane. U Starom Gradu bi zasigurno obojica i ribali s Hektorovićem i prigovarali Luciću. A onda išli bi natrag u Split gdje bi, s vremenom, dijelili duh boemštine velikog Tina i varoškog Tome. Piti i znati stvari puno prije Tyriona. Po franjevačkim i dominikanskim samostanima Trogira, Splita, Dubrovnika sate i sate bi proveli u proučavanju neprocjenjivog bogatstva njihovih drevnih knjižnica i ljekarni.

Svaka obitelj (ne)sretna je na svoj način – nije to samo stvarnost obitelji Karenjin, a ni Starkovih, Lannistera, Targaryena, Freyevih, Tyrellovih, Grejyjoyevih, Martellovih. Puno prije su to ćujeli i Papalići, i Marulići, Skoćibušići, Kavanjini. I obitelji Grisogono, i Cindro i Celio Cega, Milesi i Tartaglia. I njihova pročelja krase grbovi lava, zmaja, orla, pastuha, bika. Često vrline članova obitelji koje ti simboli iz srednjovjekovnih bestijarija zorno dočaravaju nisu bile dovoljno snažne da nadjačaju vlastite ili tuđe mane. Doista, malo je zemalja koje se mogu podičiti tako razvijenom heraldikom. U Hrvatskoj i danas postoji Plemićko društvo. Kao i Braća Hrvatskog zmaja.

Piju li nam vuci sa izvora vodu? –  Dinarski vuk. Lički medvjed. Slavonski lipicanci. Jonu Snowu, Lyanni Mormont, Khalu Drogou i njihovim obožavateljima u Hrvatskoj ne bi bilo dosadno. Toliko zaštićenih parkova i rezervata na tako malom teritoriju. Sfinga na Peristilu jamačno bi zaintrigirala Tyriona više nego one koje je proučavao među ruševinama drevne Valyrije. A sigurno i stećci, gomile, megaliti.

Oluja sa sjevera – kad se prošetate  ulicama Splita sigurno ćete kad-tad naići na grafite s istaknutim slovom „H“ i siluetom glave tajanstvenog dugokosog maskiranog mladića. Nije, naravno, riječ o Sinovima harpije, nego o legendarnom Žanu i supkulturi mladića koji se bore protiv određenih društvenih anomalija. Njihov „hram“ nalazi se na Poljudu. Tamo nema harpije. Samo se tu i tamo nađe poneki tovar. Na sjeveru.

Dalmacija poznaje orkanske bure. Ali znalo je na našim prostorima biti i kudikamo hladnije. Ledeno doba. Prije nekih 10 tisuća godina kažu. Slično kao i Duga noć u Westerosu. Hrvatska je zemlja znanja. Među onima koji žele znati više je i Vladimir Paar. Znanstvenik koji najavljuje ponovni dolazak „Duge noći“. Globalno zagrijavanje samo je uvodna faza hladnoće koja nas čeka. Paarova izlaganja na tu temu kudikamo su intrigantnija od priče o Bijelim hodačima s krajnjeg sjevera koju je stara dadilja Nan pričala Branu. S prirodom se nije zezati. Dok čekamo novo Veliko ledeno doba, ne škodi prisjetiti se onog Malog koje je haralo Europom, a tako i našim krajevima kroz nekoliko stoljeća, počevši od 14. stoljeća. Hladne zime rušile su, redom: usjeve, dinastiju Ming, španjolsku Armadu, London (požar). Pa uzdigle instituciju novca (na štetu robne razmjene), prekomorsku trgovinu, Nizozemsku, Portugal, nove kontinente. S padom usjeva (agrikulture) usporedo je padao imunitet. Širile su se zaraze. Kuga je došla. A s njome i splitski i dubrovački (i ini) lazareti. U njima su mnogi dijelili sudbinu Lazara (guba), a ne samo Jorah Mormont (greyscale). Ipak, lazareti nisu spasili gradove od „vojske mrtvih“ koja je ovjekovječena na srednjovjekovnim slikama u vidu povorke živih kostura. Zvuči poznato? Nije samo Shireen, voljom jedne vještice, gorila na lomači kao žrtva da bi se mnogi izvukli iz nevolje. Slično se dogodilo i jednoj mladoj ženi nasred splitskog Peristila u 15. stoljeću, optuženoj da je vještičarenjem dozvala kugu.

Priroda uzvraća udarac. Pitajte svetog Franju. Pjesma stvorenja. I papu Franju. Laudato si.

Vatra odozgor i odozdol – Vojna supremacija u zraku i na moru. Napalm u Vijetnamu i Grčka vatra po Bizantu (a time i hrvatskoj obali). Oni su (kao i rimski katapulti i baliste) prethodili zmajskom dahu Drogona i eksplozivnoj snazi Divlje vatre. I dan-danas podno Splita teku ljekovite sumporne vode, koje su privukle Dioklecijana da dođe liječiti svoj giht i artritis. Sumpor je baza za Grčku vatru. Geološka baza Splita jesu podzemne vode, vapnenac i lapor. Ta kombinacija privlači munje. Odatle i toponim Tršćenica (trijes groma). Onome tko ima dovoljno bujnu maštu može pasti na pamet: što ako vatra odozgor (munja) padne na vatru odozdo (sumpor)?

I Split i Dubrovnik i Šibenik gorjeli su. Odozdol. U velikim požarima. A gorjeli su i odozgor. U Drugom svjetskom ratu. Pod bombama Saveznika.

A onda je došao Domovinski rat. I Dubrovnik je opet gorio. Tko je tada mogao predvidjeti da ćemo četvrt stoljeća kasnije, u kontekstu jednog (kako kome) zabavnog TV programa gledati sličnu scenografiju: toliko poznate vizure Grada u plamenu (makar dijelom bile replike u belfastu). Bizarno i pomalo traumatično.

Kad zazvone stara gradska zvona i objave svome puku mir… Da je Danaerys čula batove Mare i Bare, možda bi smogla snage othrvati se smrtnom zagrljaju Otajstva bezakonja.

O lijepa, o draga, o slatka, slobodo – ipak, Dubrovnik je obnovljen. U njemu zvone zvona slobode. Oduvijek je tako bilo. Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi… nisu za to bili dovoljni. Potrebno je nešto više. Ne Ruka kraljice nego ruka Kraljice, Majke Milosrđa. Mnogo prije (nekoć) mlade i milosrdne Mhyse, Dubrovnik je iskorijenio robovlasništvo iz svoje sredine. Pri svemu tome ne odmažu ni generacije i generacije diplomata, političara, državnika i bankara kojima Tywin, Olenna, Varys, Littlefinger i Željezna banka mogu samo pozavidjeti.

Predziđe kršćanstva – kada antičke zidine Dioklecijana, to drevno remek-djelo Filotasa i Zotikosa, nisu više bile u stanju odolijevati naprednoj otomanskoj artiljeriji, pojavio se splitski „Bran Graditelj“ – Sebastien Vauban sa svojim baroknim terapientima i bastionima. U Dubrovniku koje stoljeće ranije tu ulogu odigrali su Michelozzi, Miličević, Juraj Dalmatinac. U čitavoj Hrvatskoj, stvarni „Zid“ sačinjavala je Vojna krajina. A i prije nje, na našoj obali nekoć je postojao antički limes maritimus. Ispred ili iza kamenog, uvijek je onaj živi zid. I njegove posebne postrojbe. Izvidnica, gerila, diverzanti, zadnja linija obrane. Pretorijanci, Legija stranaca, uskoci, hajduci, janjičari. Dario Naharis, Bronn, Berric Dondarion, Benjen Stark, Mance Ryder i Greyworm hommage su njima. Ne zaboravimo Milu Gojsalić, kraljice Teutu, Jelenu, Domaslavu. Usput budi rečeno, tko je danas na čelu Hrvatske? Daenerys, Yara, Catelyn, i Cersei hommage su njima.

Kako u sve ovo do kraja proniknuti?

Igra prijestolja/Foto: HBO

„Ne treba nikamo ići, nigdje drugdje tražiti; što jest i tu je.“

Srednjovjekovna kršćanska kultura poznaje tradiciju skazanja – dramskih izvedbi (ordo pastores i ordo stellae, među ostalima) na gradskim trgovima. Znalo se dogoditi da onda taj kozmički teatar bude ovjekovječen; ne fotoaparatom nego reljefom (Radovanov portal) na pragu Mističnog (ulazi katedrala). Da služi navijek kao orijentir onima koji traže spoznaju, smisao, puninu. Biblia pauperum.

Samo nekolicina njih iz mora turista koji traže lokacije skazanja po drevnim trgovima i ulicama „Pjesme Leda i Vatre“ u krilu Lijepe Naše, ima priliku zaroniti dublje u smisao natpisa podno štandarca na splitskoj Pjaci. Ključno pitanje je: Jesmo li mi, koji smo „svoji na svome“, s tim značenjem upoznati?

Netko je nedavno javnost zapitao je li Hrvatska svjesna svoga potencijala u „Srazu kraljeva“ suvremene svjetske pop-kulturne turističke ponude. Nas ovdje ipak zanima nešto više. Je li naš narod, „tamo gdje stoljeća šutjela nisu“ (reče Ivan Pavao II. u splitskoj katedrali) svjestan bogatstva svojeg drevnog nacionalnog, vjerskog i obiteljskog kulturnog nasljeđa?

Jesmo li slijepi pored zdravih očiju?

Za ono(g) Drugo(g)… „u kojem živimo, mičemo se i jesmo“?

Za poslanje: biti predziđe kršćanstva i u 21. stoljeću. Biti hrvatski „San o proljeću“ jatima onih koji u našim „krajevima“, barem na kratko nalaze zaklon od „Vjetrova zime“ što unose led u srca i um ljudi… daleko snažnije nego to mogu senjska, maslenička ili kliška bura.

I kudikamo opasnije.

Kako nam se nositi s time?

U Splitu se ljeti već godinama događa sustavna evangelizacija mladih koji dolaze na Ultru. Što nas sprječava da pružimo nešto slično mnogo brojnijoj populaciji koja u Split i Dubrovnik dolazi radi Igre prijestolja? Nije li i to jedna od periferija na koje smo pozvani izići?

Mitska fantazija i turizam imaju nešto zajedničko.

Oba fenomena izraz su nutarnjeg čovječjeg dinamizma koji Alan Gardner naziva intenzifikacija stvarnosti. G. R. R. Martin, autor književnog predloška Igre prijestolja, i sam primjećuje: „Ljudi čitaju fantaziju kako bi opet vidjeli boje… Ljudi traže intenzivna iskustva; idu na dno mora i na vrh planina ili u svemir… Samo rijetki, međutim, imaju privilegij takvih iskustava. No, svi mi u srcu ne želimo živjeti život tihog očaja koje spominje Thoreau… I tu nam pomaže fantazija. Vodi nas na zapanjujuća mjesta i ukazuje na čudesa. I tako ispunja potrebe ljudskog srca.“

Charles Taylor bi tu i takvu čežnju za intenzifikacijom stvarnosti jamačno nazvao prirodnim obrambenim mehanizmom, posljedicom života „u raščaranom svijetu“. Riječ je o tipičnoj „bolesti modernog čovjeka“. U čemu se ona očituje? U trivijalizaciji kulture života kroz zaokupljenost sobom. Definiranje sebe samo kroz sebe. Putem raznih beznadnih oblika egzistencijalne autoreferencijalnosti: racionalizam, naturalizam, skepticizam, esteticizam, formalizam. Koji je lijek? Prepoznavanje konkretnih Drugih (i drukčijeg) kao elementa formacije vlastitog identiteta i usvajanja kolektivnih vrednota. Kako? U iskustvu prisutnosti Transcendentnog. Onog nečeg (i nekog) od presudnog moralnog ili duhovnog značaja. Onog što me nadilazi. I to putem umjetnosti i poezije kao načina stupanja u kontakt s onim što je skriveno, otajstveno… nutarnje, ali de-centralizirajuće.

Ovdje će, međutim, mnogi s pravom postaviti pitanje:

Jesu li mitske fantazije „okom“ i turizam „skokom“ ipak samo obični eskapizam?

Jesu. U prvoj fazi.

Ali na tome ne bi trebali ostati.

Ključ je u tome da suvremeni čovjek prestane shvaćati fantaziju i mit kao nešto neistinito. Dapače, upravo suprotno vrijedi. G. K. Chesterton i C. S. Lewis vide to kao priliku za kidanje okova racionalizma i aktivaciju cjelovite ljudske osobnosti: tijela, srca, duše… i „pokrštavanje mašte“. Razvoj sposobnosti da se autentično fantazira. Bilo posredstvom knjiga, bilo TV-serija, bilo turističkih aranžmana.

O čemu je riječ?

Istina će te osloboditi. I obradovati

Martinov veliki uzor, Tolkien, možda je to najbolje sročio u svojim poznatim Pismima i Eseju o fantaziji: autentična fantazija, kao i svaka autentična umjetnost treba imati „nutarnju konzistentnost sa stvarnošću“. Ne na način alegorije, nego primjenjivosti. Ova izjava povlači za sobom dva pitanja.

Prvo je pitanje: što to znači konzistentnost? Prema Tolkienu, to znači da autentična fantazija njezina sudionika uvlači u proces re-očaravanja i intenzifikacije osobne percepcije stvarnosti. Početak ovog procesa je bijeg u fantaziju od vlastite smrtnosti, patnje, zla, sivila svakodnevice, dosade, neizvjesnosti. Proces kulminira nalaskom utjehe: sretnog raspleta i time obnovljene radosti postojanja. Svoj zaključak i konačnu svrhu doživljava u obnovi života kroz povratak u stvarnost. Odmak u fantaziju nam je dao ispravnu perspektivu na sve ono od čega smo dotad bježali. Sve vidimo novim očima. Dublje. Jasnije. Intenzivnije.

Pišući svoju fantaziju, „Pjesmu Leda i Vatre“ (književni predložak za seriju Igra prijestolja) u proporcijama mita, Martin je dao ovome procesu jednu dodatnu sveobuhvatnost. Kozmološko-socijalnu, mističnu i pedagošku funkciju (jezikom Josepha Campbella). Prevedeno na hrvatski, to znači: Igra prijestolja, ako je autentična umjetnost, dat će nam dubok, jasan i intenzivan nutarnji uvid u stvarnost nas samih u kontekstu prirode, povijesti, društvenog uređenja, Božje volje kako bismo u sintezi i sublimaciji tih iskustava naučili kako živjeti sretan i ispunjen život. Na globalnoj, narodnoj i osobnoj razini.

U svemu ovome mogu se pojaviti dva problema. Prvi problem nastaje onda kada se u ovaj proces re-očaravanja i intenzifikacije nikad ne uđe. Kada čovjek niti fantazira niti putuje. I ostaje živjeti u raščaranoj stvarnosti. Drugi problem nastaje onda kada se proces re-očaravanja i intenzifikacije kojoj služe mitska fantazija i(li) turizam ne dovede do kraja. To se događa kada netko zaglavi na prvoj fazi, fazi bijega. I trajno ostaje u stanju eskapizma. Ovo je, čini se, iskustvo milijuna (mladih) ljudi koji prate ovu seriju. Ili čitaju njezine književne predloške. Gdje nastaje kratki spoj? Upravo ondje gdje Martin vidi nosivu snagu svoga opusa – u „realnosti“ njegove mitske fantazije. Čini se da ipak nije tako. Čini se da Martin tek djelomično vidi stvarnost onakvom kakva ona uistinu jest. I zato dolazi do nemogućnosti mnogih da nadiđu fazu eskapizma i upotpune proces re-očaravanja i intenzifikacije života. Svjedočanstvo tome je i internetska peticija za ponovnim snimanjem posljednje sezone serije (zbog nezadovoljstva gledatelja raspletom) koju je dosad potpisalo oko milijun ljudi. Više o svemu tome bit će riječi u sljedećim poglavljima.

Mitska fantazija nije svrha sama sebi. Ako nas ne dovede do povratka u stvarnost koju sada jasnije, dublje i intenzivnije percipiramo, do spoznaje o kojoj  T. P. Marović govori (da sve što jest i za čim čeznemo već tu je) ta mitska fantazija nije autentična umjetnost.

Drugo pitanje koje se stoga ovdje nameće jest: koja je to stvarnost u temelju svega? Stvarnost u temelju svake naracije, svete i profane, bilo na televiziji, bilo na kazališnim daskama, bilo na papiru knjige?

Za Tolkiena, odgovor je samo jedan.

Evanđelje.

„Autor Evanđelja je Vrhovni Umjetnik i ujedno i Autor Stvarnosti, i ono samo jest istinito. Na tragu ove epifanije koju je Tolkien iskusio i C. S. Lewis potvrđuje: evanđelje je mit koji je postao činjenicom. Konačnu potvrdu njihovom iskustvu daje „Pismo umjetnicima“ Ivana Pavla II. I ono u „igru“ i uključuje jedno posebno „prijestolje“ koje upravlja svim ostalim prijestoljima: katedru Prvog Umjetnika (čitaj: Stvaratelja). Njegovu „knjigu prirode“ i knjigu milosti“, Knjigu nad knjigama – Sveto pismo. Taj „scenarij“ Velikog Redatelja drame svjetske povijesti.

Jesu li ovu Tolkienovu, Lewisovu i Papinu ideju u svoju „umjetnost“ uključili autori „Igre prijestolja“: G. R. R. Martin (po vlastitom priznanju „bivši katolik“), David Benioff i Daniel B. Weiss (američki Židovi, studenti književnosti i kreativnog pisanja u Irskoj)? Vjerojatno ne sustavno, svjesno i afirmativno. Ali to nije bitno. Nije Igra prijestolja mjerilo stvarnosti (Evanđelja), nego je stvarnost (Evanđelje) mjerilo Igre prijestolja. Riječima T. P. Marovića: ne treba ići nikamo. Evanđelje, scenarij podno svih scenarija, jest. I tu je. Gdje?

Gdje je moguće ovakvo snažno, objedinjujuće, sinestetsko iskustvo? Očaravanje i intenzifikacija stvarnosti u svoj cjelovitosti?

Svakako i u Irskoj, Škotskoj, Kanadi, Islandu, Malti, Maroku, Španjolskoj, SAD-u.  Svugdje gdje su snimali Igru prijestolja.

Ali, usuđujemo se reći:

Hrvatska ima nešto posebno

Sve blago potrebno da raščaranog suvremenog čovjeka ponovo očara. Tu, na razmeđu svjetova, civilizacija i kultura. Prirodne ljepote. Drevnu i bogatu povijest… osoba, obitelji, društva. Slojevit svijet običaja, tradicija, moralnih kodova. Raskošan i raznolik kult Transcendentnog.

U onome što slijedi, analizirat ćemo, kroz prizmu mitske fantazije Igre prijestolja, posebnosti Hrvatske kao „mjesta“ gdje mit postaje činjenicom, vječnost ulazi u vrijeme, a tražitelji smisla sa svih meridijana, paralela i internetskih routera imaju priliku proći egzistencijalnu katarzu. I cijeniti ono blago koje im se čitav život nalazi pred nosom. Na kućnom pragu. Uistinu ugledati i čuditi se onom što nam se donedavno činilo dosadnim, običnim, svakodnevnim. Korigirati naš vid koji je, nagrđen lošim, lažnim pričama i scenarijima, atrofirao u „dvodimenzionalnost.“ Vratiti očima naše nutrine onaj „realni 3D“, trodimenzionalni uvid u stvarnost. Potrebno je, ipak, poduzeti ključni korak i, parafrazirajući Immanuela Kanta, nataknuti „žute naočale“ evanđelja.

Milost usavršuje narav. Naše putovanje kroz raskoš svega „onoga što je naše“ od stoljeća sedmog (i ranije) do danas počeli smo sažetim pregledom kozmološko-društvene dimenzije skazanja Igre prijestolja u zemlji Hrvata i njezine uloge u re-očaravanju naše stvarnosti i njezinih „boja, mirisa, okusa i (o)sjećanja.“ Prirode. Povijesti. Društvenih odnosa. Sva ta ljepota i strahota, međutim, ima svoj izvor u onoj konačnoj Ljepoti, onom Transcendentnom, koje je ujedno mysterium et fascinosum et tremendum. Što nam „Igra prijestolja“ (ne) daje naslutiti o Otajstvu života, o izvoru i smislu svega? O Božjoj volji?

O tome kako (ne) živjeti život punim plućima? Kako (ne)biti sretan, ostvaren, cjelovit?

Više o tome u sljedećim poglavljima.

*Gornji tekst je niz isječaka iz nadolazeće knjige „Igra prijestolja i predziđe kršćanstva“ istog autora. Sva prava pridržana.

**Napomena: osvrt na seriju nije preporuka za gledanje nego poziv na razlučivanje u svjetlu Utjelovljene Riječi. Dobna prikladnost: 18+

Danko Kovačević | Bitno.net