“U svjetlu vjere solidarnost teži da samu sebe nadiđe… Tada bližnji nije samo ljudsko biće sa svojim pravima, biće koje je u svojoj srži jednako svima drugima, već on postaje živa slika Boga Oca, otkupljena krvlju Isusa Krista i podvrgnuta trajnom djelovanju Duha Svetoga. Bližnjega treba ljubiti, pa kad je i neprijatelj, istom onom ljubavlju kojom ga ljubi Gospodin, i za njega treba biti spreman podnijeti i najveću žrtvu.”  (sveti Ivan Pavao II., Solicitudo Rei Socialis, 40)

“Roditelji tvoje djece su Axl Rose i Madonna. A ti se ne možeš natjecati s takvim (medijskim) bombardiranjem.” Ove već kultne rečenice iz “Istinitih laži” (1994.) dobile su novu dimenziju s filmom “Thor: Ljubav i Grom”. I ovdje trešti Axlov prepoznatljivi vokal, samo umjesto (pjevačice) Madonne, najnoviji Marvelov film koketira s okultnim likom “Božice” (Goddess) kroz tri ženske protagonistice radnje (Ljubav, ženski Thor, Valkyrie; nešto slično radi i DC s likom Wonder-woman). Odgajaju li filmovi vašu djecu? Redatelj “Ljubavi i Groma”, Taika Waititi, ateist maorsko-židovskog podrijetla,  ne krije odgojno-pedagoško nastojanje. Poznat kao autor okupiran tematiziranjem “bolne komedije odrastanja” (film “Dječak”, 2010.), neostvarenih međuljudskih odnosa i likova “outsidera”, u razgovoru za Wal Street Journal pojašnjava kako “ne vjeruje u bogove i religije koje su ljudske tvorevine”. Više nade polaže u “urođenička vjerovanja i bogove koji predstavljaju prirodne elemente”. Slaže se da “superheroji” danas služe onome čemu su nekad služili mitovi: u tim pričama bilo je lekcija o tome kako živjeti, kako biti bolja osoba. Waititijeva redateljska vizija za film “Ljubav i Grom” uključuje ekranizaciju jezivog stripovskog antagonista pod imenom Gorr Bogokoljač. Osmislio ga je svojedobno James Aaron, autor koji je, kako kaže, “još više fasciniran religijom i vjerom otkako je izgubio vlastitu” (baptist). Filmski lik Gorra igra Christian Bale, slavni Velšanin koji u svom rezimeu ima uloge i Krista i Mojsija i katoličkog svećenika, u stvarnosti je agnostik koji je svojedobno zahvalio Sotoni za inspiraciju primajući nagradu Zlatnog globusa.

Rezultat ovakvih mentaliteta i suradnje?

Vrića smija, šaka suza. To je dobitna kombinacija svake tehnike uvjeravanja. Tko se zna šaliti i na svoj račun, taj će i eskimima prodati led, a naizgled glupavi filmski blockbusteri s pravom dozom tragi-komike “ispod radara razuma” provlače sofisticirane teološko-antropološke krivotvorine. Još jedan učinkovit manevar svake propagande je tzv. “transfer”. Pa tako filmski utjelovljeni izvanzemaljci razumske naravi (Thor, Zeus, Herkules) opetovano bivaju nazivani “bogovima”. Malo pomalo, u mladim srcima formira se scijentistički “trojanski konj”: ideja da je Bog zapravo nekakav utjelovljeni izvanzemaljac, ako ga ima; tek nekakav ničeansko-svemirski “Über-mensch”, ravnodušan i nezainteresiran za čovjeka. No što kada On nije mrtav? Kada propaganda ne uspijeva ubiti Boga? Onda ga pokuša učiniti “jednim od”, “jednim u nizu”, jednim od mnogih”. Pa tako u filmskom Gradu Svemoći ima mjesta i za “boga tesarstva”. Izvorno je redatelj Waititi imao namjeru doslovno prikazati Krista, ali je ipak odlučio samo implicitno potvrditi njegovu nazočnost u panteonu fikcije. Iz svega ovoga što se da naslutiti?

Važnost pričanja dobrih i istinitih priča. Dobra vijest je da su meta-narativi opet “in”. Zapravo, filmske scene skazanja i naracije dječjoj publici (makar uz dozu parodije i ironije) potvrđuju da glad za smislom i potraga za svojim mjestom u (meta)fizičkom svijetu nikad i nije nestala. Međutim, “Thor: Ljubav i Grom” nije film za djecu. Unatoč “pedagoškim” namjerama produkcije. Unatoč tome što značajan broj likova i glumačkog ansambla čine djeca. Unatoč trendu da glumci filmova o superjunacima sve više žele zainteresirati vlastitu stvarnu djecu za sebe i svoj rad (Chris Hemsworth je angažirao vlastitu kćerkicu kao glumicu za lik Ljubavi). S filmom “Ljubav i Grom” franšiza Marvel (konglomerat Disney) sve eksplicitnije postaje eksponent LGBT zajednice, WOKE kulture i okultne ezoterije. K tome, teške teme poput gubitka voljenih osoba, smrti, terminalne bolesti, ironiziranje osloboditeljskih ratova, pirovskih pobjeda i braka znanosti i vjere previše su za malene glave. Ako se ovih dana netko ipak našao u nebranom grožđu pojavivši se s hrpom djece na projekciji “Ljubavi i Groma” (a takvih je nemali broj), i pritom nenamjerno prouzročio “oluju malih mozgova”, kojim se alatom poslužiti za njezino stišavanje?

Malj, sjekira i mač su iz raja izišli. Tako barem film sugerira. Mjolnir, Burolomac, Nekro-mač moćniji su od batine. Ovaj posljednji za svoga korisnika postaje temelj obećanja i zakletve (da će ubiti sve bogove). Pitanje se postavlja pomoću kojeg to talenta, to jest ploda zemlje i rada ruku čovječjih ljudska osoba može izvršiti zakletvu, ispuniti obećanje, ispuniti misiju? Dospjeti natrag u izgubljeni raj? Vidjeti iznova voljene osobe i naći konačno zdravlje?

Odgovor se nalazi u stvarnosti koja je puno kreativnija i ljepša od filmske fikcije iskovane smjesom naturalističkog hilozoizma i scijentizma. Nije riječ o pametnim mobitelima, iako mnoga djeca i odrasli imaju nezdravu “ljubav” prema tehnološkim oruđima današnjice, do te mjere da ih personaliziraju, gotovo da “očijukaju” s neživim stvarima. Neki se i žene androidima. Iako film parodira relaciju Thor – njegova oružja, stvarnost u kojoj živimo svjedoči da ljudi tehnologijom ubijaju: ljude, Boga u ljudima, stanje milosti u duši, vlastite talente, zdravlje.

Stoga “Ljubav i Grom” podsjeća prije svega na stvarnu prisutnost Božje i ljudske zakletve i obećanja: na sakramente. A s njima istovremeno na tragi-komičnost odbacivanja grijeha i nepoznavanja otajstva bezakonja. Pomoć sakramenata je jedini siguran put za povratak u raj i “nebeske” sfere – konačno zdravlje i prekivanje mačeva u plugove. Jedino pomoću sakramenata moguće je prestati upirati prstom u Boga. I početi sebe busati u prsa. A tada se hagiogorafije mogu pokazati mnogo zanimljivijima od filmske fikcije. Primjerice, ona svetog Marina Cezarejskog, iskusnog vojnika koji je, stavljen pred izbor – uzeti u ruke mač ili Sveto pismo kao oruđe za očuvanje života – izabrao ono moćnije (Pismo). I što je postigao time?

Susret sa živim Bogom. Čitav filmski zaplet “Ljubavi i Groma” svodi se oko ideje da se bogoubojica obraća od svojih bogoubilačkih pohoda u trenutku kada upoznaje boga koji je sućutan, milosrdan, požrtvovan, zabrinut za bližnjeg, spreman na supatnju. Zapravo, taj bogoubojica susreće njih dvoje, muško i žensko. Videći kako se oni vole, videći kako je to ona “njega učinila dostojnim” božanske moći, bogoubojica mijenja svoje puteve, prisjeća se tko je zapravo on sam. Vidi da taj drukčiji bog (Thor) nije sebičan u svojoj moći nego je dijeli s malenima koji su “čista srca”; obučava i osposobljava ih da “biju dobar boj” (citat iz filma).

Još jednom se tako pokazuje da ni drevni ni suvremeni mitovi sve da hoće, ne mogu sebi ne priznati izvor inspiracije, temelj stvarnosti – Evanđelje. Velika novost kršćanstva, koju svijet, ako je suditi po pop-kulturi kao dijagnostici, očito još ne poznaje, jest u inkulturaciji Utjelovljenog Boga kao milosrdnog Sluge Patnika i sakramentalnoj subsidijarnosti. Za razliku od filmske fikcije koja to zorno predočava munjama i kozmičkom strujom u kalupu forme Yggdrasila, u stvarnosti se to dijeljenje identiteta i moći odvija po epiklezi Duha u otajstvu Drva Života i njegova ploda – Euharistije kao onog što veže Gospodina nad Vojskama i njegovu Zaručnicu. A djeca koja se uče “biti dobar boj” to čine po primjeru svetog Pavla (“Maleni”), i prije svega, jedne Nazaretske djevojčice, male Madone (a ne okultne Božice ili nadobudne pjevačice) koja je odrastala pod budnim okom i zaštitom Oca u Hramu, ostavivši ljudskom rodu u nasljeđe svoje moćno oružje; ne Burolomca, nego krunicu.

Zašto?

“Nema veće svrhe od pomaganja onima u potrebi.” Ove riječi filmskog protagonista pojašnjavaju neočekivani rasplet: neprijatelji jedno drugome iskazuju čin milosrđa. Umjesto da ubije bogoubojicu, bog ima drugi prioritet: iskazati sućut bližnjemu koji umire. S druge strane umjesto da ubije sve bogove pa i ovog koji mu je trenutno blizu, bogoubojica pokazuje milosrđe: odustaje od namjere da uzme živote mnogih i umjesto toga odlučuje spasiti jedan život. Žrtvujući svoj život pri tome, bogoubojica doživljava milosrđe od “neprijatelja”: bog koji mu je blizu obećava posvojiti bogoubojičinu voljenu osobu.

Filmska fikcija tako u sebi odražava djelić bogatstva koje nam u srce želi usaditi Gospodin prispodobom o Milosrdnom Samarijancu, u Evanđelju po Luki, pisanom za pogane (i naših dana): ateiste, agnostike, Bogomrsce, i sve ostale koji ne poznaju Krista. Ako je (tako kažu poznavatelji Pisma), moj bližnji onaj pored kojeg se nađem na metar ili dva blizine, bilo kada i bilo gdje, što me priječi da takvim doživljavam svaku osobu pored koje sjedim u kinodvorani, u javnom prijevozu, u lokalu? U susretu s filmovima, autorima, izvođačima, gledateljima, i općenito “drukčijim” ljudima koji su gladni živoga Boga ali grijeh niječu, Krista ne poznaju, sakramente ne kušaju? Možda je najlakše nastaviti svojim putem, ne prilaziti, ignorirati, okrenuti glavu. Da se ne bi “onečistio”. Druga opcija je razmotriti zaozbiljno riječi Ivana Pavla II. (povrh ovog teksta). I učiniti jedno od tjelesnih ili duhovnih djela milosrđa. Ako želimo biti dostojni Gospodina za kojega je sve stvoreno i po kojem će sve biti s Bogom izmireno, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti (1 Kol 1, 15-20). Po tom primjeru će i naša djeca, pa i pomoću i unatoč (suvremenim medijskim) bajkama, naći načina pobijediti čudovišta (Chesterton). Dvosjeklim mačem žive Božje riječi što prosuđuje nakane i misli srdaca (Heb 4,12).

Napomena: osvrt na film nije preporuka za gledanje nego poziv na razlučivanje u svjetlu Utjelovljene Riječi. Dobna prikladnost: 18+