Crni je već tri sata nabijao čekićem, ali mu posao nikako nije polazio za rukom jer je taj prokleti zid bio tvrd kao stijena, pa je morao skidati opeke komadić po komadić.

Crni je prekinuo rad da obriše znoj s čela i, zureći u malenu nišu koju je uspio izdupsti uz toliko muke, sočno opsuje.

„Treba biti strpljiv“, začuo je neki glas. Bio je to gazda kuće, stari Molotti, koji je stigao već prije nekoliko minuta pa je stao kod vrata i promatrao zidara.

„Strpljenje nije dovoljno!“ zlovoljno je odvratio Crni.

„To nije zid, nego blok željeza. Da se probiju vrata u ovoj utvrdi, nije dovoljno strpljenje!“

Crni bijesno nastavi mlatiti, ali malo poslije uz kletvu ispusti čekić i dlijeto.

Udarac je bio jak i potekla mu je krv iz kažiprsta lijeve ruke.

„Rekao sam ti da treba biti strpljiv!“ dovikne stari Molotti.

„Kada čovjek ima strpljenja, ne gubi živce i ne udara se čekićem po prstima.“

Crni opet opsuje, a na to stari Molotti odmahne glavom:

„Bog Otac nema veze s tim što si se ti udario po prstu“, klikne. „Nemoj se ljutiti na njega, nego na onoga tko te udario. I sjeti se da bez muke čovjek ne može zaslužiti raj!“

Crni se naceri:

„Bez muke čovjek ne može zaslužiti ni komad kruha!“, reče. „Kakav raj! Fućkam ja na vaš raj!“

Crni je bio crven kao živa vatra i jedan od najgorljivijih iz Pepponeove družine, ali stari Molotti, iako je već bio prevalio devedesetu, nije bio od onih koje je lako zbuniti.

„Da,“ reče on, „na naš raj ti fućkaš. Zaboravio sam da si ti od onih koji obećavaju raj na zemlji!“

Crni se okrene:

„Daleko smo pošteniji od onih koji obećavaju raj na nebu. Jer mi obećavamo stvari koje se mogu vidjeti i provjeriti, a vi obećavate stvari koje nitko ne može ni vidjeti ni provjeriti.“

„Ne boj se“, odgovori stari Molotti prijeteći podižući prst. „Doći će tvoj red, pa ćeš onda vidjeti i provjeriti.“

Crni se zadovoljno nasmije:

„Mrtav ja, mrtav cijeli svijet. Kada čovjek umre, sve je gotovo. Sve ostalo samo su popovske brbljarije.“

Stari Molotti uzdahne:

„Bog neka spasi tvoju dušu!“

Crni ponovno krene tući čekićem.

„Da poludiš!“ mrmljao je. „Da se još i danas čuju takve budalaštine! Duša! Duša koja leti na nebo, odlazi po nagradu! Ti nas ljudi zaista smatraju budalama!“

Stari Molotti primakne mu se:

„Kada ne bih bio siguran da tako govoriš samo da se praviš važan, dok u sebi misliš drukčije, rekao bih ti da si običan luđak.“

„Ludi ste vi iz buržoazije i klera kada mislite da ćemo i dalje gutati te vaše izmišljotine!“ napadne ga Crni. „Itekako sam siguran u ono što govorim, a mislim upravo ono što govorim.“

Stari Molotti odmahne glavom:

„Znači, ti si potpuno siguran da duša umire zajedno s tijelom?“

„Siguran kao što sam siguran da sam živ. Duša ne postoji!“

„Ma daj?! Pa, ako duša ne postoji, što onda imaš u sebi?“

„Pluća, jetru, slezenu, mozak, srce, želudac, crijeva. Mi smo strojevi od mesa koji rade sve dok rade svi naši organi. Kada se neki organ pokvari, stroj umire.“

Stari Molotti gnušajući se raširi ruke:

„Ali duša je“, vikne, „dah života!“

„Gluposti!“ odvrati Crni. „Pokušajte čovjeku izvaditi pluća, pa ćete vidjeti što će se dogoditi. Da je duša dah života i tome slično, ljudsko bi tijelo radilo i bez nekoga unutarnjega organa!“

„Ti bogohuliš!“

„Ja rasuđujem. Vidim da je čovjekov život ovisan o njegovim unutarnjim organima. Nisam još vidio da je netko umro zato što su mu oduzeli dušu. Osim toga, ako je duša, kako vi tvrdite, dah života, a budući da su kokoši žive, onda znači da i kokoši imaju dušu, pa valjda i za kokoši postoje pakao, čistilište i raj.“

Stari Molotti shvati da nema smisla nastavljati tu raspravu, pa se udalji. Ali nije se odrekao borbe i kada je u podne Crni prestao udarati čekićem i sjeo pod trijemom da pojede ono što je ponio od kuće, opet mu priđe.

„Slušajte, Molotti,“ reče mu Crni, „ako ste opet došli s istom pjesmom, nemojte badava trošiti pluća.“

„Nemam se namjeru prepirati“, reče mu stari Molotti. „Želim ti predložiti jedan posao. Jesi li baš siguran da nemaš dušu?“

Crni se smrkne, ali mu stari Molotti ne dopusti da progovori.

„Ako si tako siguran da nemaš dušu, kako bi bilo da mi je prodaš? Dat ću ti petsto lira.“

Crni pogleda novčanicu koju mu je starac pružao i prasne u smijeh.

„Baš ste domišljati! Kako ću vam prodati nešto što nemam?“

Stari Molotti nije se dao smesti:

„Nemoj se time zamarati; samo mi prodaj svoju dušu. Ako je nemaš, znači da ću ja izgubiti petsto lira, a ako je imaš, tvoja duša postat će moje vlasništvo.“

Crni se zabavljao kao nikada dosada. Pomislio je da je Molotti podjetinjio od starosti.

„Malo je petsto lira“, veselo odgovori Crni. „Dajte mi barem tisuću.“

„Ne“, usprotivi se stari Molotti. „Duša kakva je tvoja ne vrijedi više od petsto lira.“

„Tisuću ili ništa!“ odlučno će Crni.

Molotti popusti:

„Dobro, tisuću lira. Prije nego što pođeš kući, zaključit ćemo posao.“

Crni je veselo radio sve do večeri. Onda se starac pojavio noseći u ruci list papira proviđen žigom i nalivpero.

„Nisi se predomislio?“ upita Crnoga.

„Nisam, naravno.“

„Dobro, sjedni i piši. Bit će kratko.“

Crni sjedne za stol, a starac mu počne diktirati: „Ja, niže potpisani Francesco Golini zvan Crni, ovom vlastoručnom izjavom, sastavljenom u skladu sa zakonskim odredbama, potvrđujem da sam prodao svoju dušu gospodinu Giuseppeu Molottiju za iznos od tisuću lira. Gospodin Molotti današnjim nadnevkom preuzima u svoje vlasništvo navedenu dušu predajući potpisniku na ruke ugovoreni iznos od tisuću lira i spomenutom dušom može raspolagati po svome nahođenju. Pročitano i potpisano…“

Stari Molotti preda Crnome tisuću lira, a ovaj potpiše izjavu najljepše što je znao.

„Odlično!“ zadovoljno će starac i pažljivo presavije izjavu te je spremi u novčanik. „Posao je sklopljen i to je to.“

Crni ode smijući se; očigledno je starac potpuno ishlapio.

Sada mu je bilo žao da nije i više tražio. Uglavnom, ipak je tu tisućica koja mu je pala s neba.

Međutim, dok je vrtio pedale svoga rasklimanoga bicikla, Crni je i dalje mislio o toj čudnoj pogodbi. „A ako Moletti nije dokraja posenilio, zašto mi je darovao tisuću lira?“

Molotti je bio imućan, ali je bio i škrt, pa ako je tako nešto učinio pri zdravoj pameti, morao je za to imati razloga.

Odjednom se Crnome upali žaruljica, on opsuje i odlučno se okrene natrag da ispravi glup posao.

Staroga Molottija zatekao je na gumnu i odmah se okomio na njega:

„Slušajte,“ reče mrko, „bio sam glup kada nisam odmah shvatio u čemu je stvar. Uglavnom, bolje ikada nego nikada. Poznate su mi prljave promidžbene metode kojima se služite vi reakcionari. Navukli ste me da potpišem onu izjavu da je objavite i osramotite moju partiju: ‘Evo kakvi su komunisti: ljudi koji prodaju dušu za tisuću lira.’“

„Taj smo posao sklopili nas dvojica i to ostaje među nama“, odgovori Molotti. „Međutim, spreman sam da dodamo ugovoru garantnu klauzulu: Kunem se svojom čašću da nikada nikome neću pokazati ovu ispravu. Je li to dovoljno?“

Molotti je bio častan čovjek i njegovoj se riječi moglo vjerovati.

Ušli su u blagovaonicu, Molotti je dopisao garantnu klauzulu i potpisao je.

„Sada se nemaš čega bojati“, reče Molotti. „No ni inače nisi imao razloga za brigu jer ja nisam kupio tvoju dušu da njome trgujem; kupio sam je za sebe.“

„Naravno, pod pretpostavkom da ćete je naći!“ veselo izjavi Crni.

„Slažem se“, mirno odvrati Molotti. „No, što se mene tiče, mislim da sam sklopio odličan posao jer sam siguran da imaš dušu. Još mi se nije dogodilo da sklopim posao u kojemu ću izgubiti.“

Crni se vratio kući zadovoljan. Što se njega tiče, više nema dvojbe: stari Molotti potpuno je podjetinjio.

Bio je u napasti tu zgodu ispričati bliskim drugovima. Ali od toga ga je odvratila bojazan da priča ne procuri i ne posluži reakcionarima da užasnu stare bogomoljke.

*

Radovi u Molottijevoj kući potrajali su tjedan dana i Crni se svakodnevno sretao sa starcem, ali starac nijednom nije spomenuo ugovor i nije počinjao nijedan razgovor o politici. Čak se činilo da se ničega ne sjeća. A kada je završio posao u Molottijevoj kući, i Crni je zaboravio taj čudni ugovor i sjetio se te zgode tek poslije godine dana.

To se dogodilo jedne večeri u Pepponeovoj radionici. Peppone je imao hitan posao i trebala mu je pomoć. Trebalo je sastaviti ogradu od kovanoga željeza čije je dijelove Peppone već bio skovao.

„To je za staroga Molottija“, objasni Peppone, „i želi je imati sutra prijepodne. Treba mu za obiteljsku grobnicu. Kaže da je želi vidjeti prije smrti jer drugi ništa ne znaju napraviti kako valja.“

„Je li bolestan?“ upita Crni.

„Ima devedeset i tri godine“, odgovori Peppone. „U postelji je već tjedan dana, ima nešto na plućima, a u tim godinama i obična ga prehlada može poslati na drugi svijet.“

Crni je okretao ručku mijeha.

„Jedna stara reakcionarna svinja manje“, mrmljao je Crni. „Sreća za sve pa i za njega jer je već odavno potpuno senilan.“

Peppone odmahne glavom:

„Ne bih rekao; prije mjesec dana sklopio je onaj posao s imanjem Trespiana na kojemu je zaradio najmanje petnaest milijuna.“

„To može zahvaliti svojoj šugavoj sreći!“ odbrusi Crni. „Velim ti, on je već odavno šenuo. Šefe, sad ću ti reći nešto što nisam nikome ispričao.“

Podsmjehujući se, Crni ispriča zgodu o kupoprodaji duše, a Peppone ga je pažljivo slušao.

„Zar nije budala čovjek koji kupuje nečiju dušu za tisuću lira?“ zaključi Crni.

„Slažem se,“ primijeti Peppone, „ali još je veća budala onaj koji prodaje dušu za tisuću lira.“

Crni slegne ramenima.

„Znam, mogao sam izvući i više novca“, doda.

„Nije stvar u novcu“, prigovori Peppone. „Cijela je stvar glupa sama po sebi.“

Crni prestane okretati ručku mijeha.

„Šefe,“ poviče, „zar si se učlanio u katoličku dobrotvornu organizaciju? Kakve su to priče? Dobro, na stranu što je politički oportuno da ne napadamo ni vjeru ni Crkvu, na stranu službeni stav partije, ali rečeno među nama, u četiri oka, zar ne misliš da su duša, raj, pakao i tome slično samo popovske izmišljotine?“

Peppone je i dalje čekićem tukao užareno željezo.

„Crni,“ reče nakon poduže šutnje, „sve to nije važno. Kažem da prodaja duše može izazvati suprotan učinak.“

Crni se razvedri:

„Šefe, sada razumijem. Ali nemaš pravo. Pobrinuo sam se da ne bude nikakvih političkih špekulacija; ugovoru smo dodali klauzulu da Molotti neće o tome nikome govoriti.“

„No, ako je tu ta klauzula, onda je to nešto drugo“, složi se Peppone. „Onda to postaje osobna stvar koja nema nikakve veze s partijom. Pred partijom si čist.“

Zatim promijeni temu.

Crni se vratio kući oko ponoći i bio je vrlo veseo. „Važno je biti čist pred partijom“, pomisli prije nego što će zaspati. „Kada je netko čist pred partijom, onda je čist u svemu ostalome.“

*

Molottiju je iz dana u dan bivalo sve gore. Jedne večeri, kada se vraćao u župni dvor nakon dugih sati provedenih uza starčevo uzglavlje, don Camillo nabasa na Crnoga.

„Dobra večer“, pozdravi ga Crni. A to je bilo tako veliko iznenađenje da je don Camillo zaustavio bicikl, sišao, prišao Crnome i unio mu se u lice.

„Nevjerojatno!“ izusti don Camillo. „Ti si zaista onaj Crni, živ i zdrav, a pozdravio si me! Da se nisi zabunio? Da me nisi zamijenio za carinika? Zar ne znaš da sam župnik?“

Crni slegne ramenima:

„S vama čovjek nikada ne zna kako da se ponaša. Ako vas ne pozdravimo, onda kažete da smo crveni bezbožnici. Ako vas pozdravimo, kažete da smo ludi.“

Don Camillo raširi ruke:

„U izvjesnome smislu imaš pravo. Ali u stanovitome drugome smislu nemaš pravo. No, svejedno, i tebi dobra večer.“

Crni je neko vrijeme promatrao upravljač don Camillova bicikla pa upita:

„Kako je stari Molotti?“

„Polako se gasi.“

„Je li izgubio svijest?“

„Nije. Još je uvijek veoma bistar, kao što je uvijek bio.“

Crni je malko oklijevao pa reče pomalo napadačkim tonom:

„Je li vam štogod rekao?“

Don Camillo u čudu iskolači oči.

„Crni, ne razumijem“, reče. „Što bi mi to morao reći?“

„Nije vam ništa rekao? O našemu ugovoru?“

„Nije“, odlučno mu odgovori don Camillo. „Razgovarali smo o svemu, ali ne o tebi. Uostalom, ne obilazim ljude na samrtnoj postelji da bih s njima razgovarao o poslovima. Ja služim dušama, a ne zemaljskim dobrima.“

Crni se trgne, a don Camillo uz osmijeh odmahne glavom:

„Crni, nemam namjeru držati ti prodike. Ono što sam ti želio reći, rekao sam ti dok si još bio dječak i dolazio me slušati. Sada ti samo odgovaram na pitanja. S Molottijem nisam razgovarao o poslovima. Ne zanima me nikakav ugovor. Ako ti u tome treba pomoć, obrati se odvjetniku. Ali požuri se jer Molotti će brzo na onaj svijet.“

Crni slegne ramenima.

„Ako sam se obratio vama, a ne odvjetniku, znači da se radi o stvari koja se tiče svećenika, a ne odvjetnika. Radi se o običnoj gluposti, o šali. Ukratko, trebaš Molottiju vratiti ovih tisuću lira i reći mu da mi vrati onaj papir proviđen žigom.“

„Novac? Papir proviđen žigom? Time se bave fiškali, a ne svećenici“, odbrusi don Camillo.

Dotle su već bili stigli do pred župni dvor. Don Camillo uđe, a Crni se na brzinu osvrne oko sebe pa i on uđe.

Don Camillo sjedne za stol u blagovaonici, pozove Crnoga da i on sjedne pa mu reče:

„Ako misliš da ti mogu pomoći, govori!“

Crni je neko vrijeme preokretao šešir u rukama pa se odvaži: „Velečasni, evo o čemu se radi: prije godinu dana prodao sam Molottiju dušu za tisuću lira.“

Don Camillo poskoči na stolici i zaprijeti mu:

„Slušaj, ako misliš zbijati šale, pogriješio si vrata.“

„Ne šalim se!“ vikne Crni. „Pozvao me je radi rušenja nekoga zida u njegovoj kući pa smo ušli u raspravu o duši. Ja sam tvrdio da duša ne postoji, a on mi je na to rekao: ‘Ako za tebe duša ne postoji, onda mi je prodaj. Evo, dajem ti tisuću lira.’ Prihvatio sam ponudu i potpisao ugovor.“

„Ugovor?“

„Da. Svojeručno sam ga potpisao, na papiru proviđenu žigom.“

Crni od riječi do riječi ponovi tekst ugovora; savršeno ga se sjećao. A don Camillo se uvjeri da Crni govori pravu istinu.

Onda raširi ruke:

„Sve sam razumio. Samo ne razumijem zašto sada želiš da ti vrati taj papir. Ako za tebe duša ne postoji, kakve veze ima da si je prodao?“

„Nije stvar u duši“, objasni Crni. „Ne bih htio da nasljednici pronađu taj papir pa ga iskoriste u političke svrhe protiv moje partije.“

Don Camillo ustane i ustoboči se pred Crnim s rukama na bokovima:

„Reci ti meni“, procijedi. „Ti predlažeš da ti pomognem u interesu tvoje partije! A to znači da me smatraš najglupljim svećenikom na cijelome svijetu! Tamo su ti vrata i briši!“

Crni ustane i polako krene prema vratima, ali se nakon nekoliko koraka zaustavi i vrati:

„Nije me briga za partiju!“ vikne. „Hoću natrag onaj papir!“

Don Camillo se nije ni pomaknuo, i dalje je stajao s rukama na bokovima i stisnute čeljusti.

„Hoću natrag onaj papir!“ ponovi Crni. „Već šest mjeseci ne spavam zbog toga!“

Don Camillo promotri to smušeno lice, prestravljene oči i znojem orošeno čelo.

„Papir!“ dahne Crni. „Ako ona svinja hoće zaraditi i u smrtnome času, dat ću mu i više. Dat ću mu koliko traži. Ali ne mogu otići k njemu. Ne bi me pustili. A ne bih ni znao kako mu izložiti tu stvar.“

Don Camillo progovori:

„Smiri se. Ako se ne radi o partiji, što te se tiče papir? Ionako su duša i onaj svijet popovske izmišljotine…“

„Što je to vas briga!“ zavapi Crni. „Hoću natrag svoj papir!“

Don Camillo slegne ramenima.

„Dobro, pokušat ću sutra ujutro.“

„Ne! Sad odmah!“ navaljivao je Crni. „Do sutra ujutro on može umrijeti. Odmah, dok je još živ. Uzmite tisuću lira i idite. Ja ću vas vani čekati… Idite, velečasni. Požurite se!“

Don Camillo je shvatio, ali usprkos svemu nije mogao prihvatiti zapovjednički ton toga bezbožnoga nesretnika.

Stoga je i dalje stajao, onako podbočen, i gledao u smućeno lice Crnoga.

„Velečasni, izvršite svoju dužnost!“ očajnički vikne Crni.

Don Camilla iznenada obuzme nemir, pa samo izjuri u noć, gologlav, skoči na bicikl i nestane u mraku.

*

Vratio se nakon otprilike sat vremena. Ušao je u župni dvor, a Crni za njim.

„Evo“, reče Crnome pružajući mu zapečaćenu omotnicu. U velikoj je omotnici bila cedulja s nekoliko redaka i druga manja omotnica s voštanim pečatima. Na ceduljici je pisalo: Ovime potpisani Molotti Giuseppe proglašava nevažećim ugovor sklopljen s gospodinom Golini Francescom zvanim Crni te mu isti ugovor vraća. Vlastoručno: Molotti Giuseppe. U manjoj je omotnici bio čuveni ugovor na papiru proviđenu žigom.

Don Camillo pruži Crnome još nešto. „Nije htio uzeti tvojih tisuću lira,“ reče, „rekao je da s njima napraviš što te volja. A sada, laku noć.“

Crni ne reče ni riječi. Izašao je noseći svoje stvari u ruci. Pomislio je da bi trebao odmah poderati ugovor, ali se onda sjetio da ga je bolje spaliti.

Mala crkvena vrata još su bila otvorena, pa se vidjelo kako plamte voštanice.

Crni uđe i stane pred voštanicom koja je gorjela odmah iza ograde pred glavnim oltarom.

Nad plamen je prinio papir i gledao ga kako gori.

Kada je izgorio, debelim prstima izgnječi pepeo pa otvori šaku i otpuhne ga.

Pođe prema vratima, ali se sjeti onih tisuću lira koje je spremio u omotnicu u kojoj je bila Molottijeva ceduljica.

Izvuče novčanicu, priđe sandučiću za milodare i ubaci je kroz otvor.

Onda iz džepa izvuče još jednu novčanicu od tisuću lira pa i nju gurne u otvor.

„Za udijeljenu milost“, pomisli.

Izađe i vrati se kući. Oči su mu bile otežale od sna, znao je da će ove noći zaspati.

Malo poslije don Camillo uđe u crkvu da je zatvori i pozdravi Krista na glavnome oltaru.

„Isuse,“ reče, „tko može shvatiti te ljude?“

„Ja“, odgovori mu raspeti Krist smiješeći se.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Don Camillo i njegovo stado”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.