DANKO KOVAČEVIĆ O 'IGRI PRIJESTOLJA' (2)

Ponovno o ‘Igri prijestolja’: Kolo (ne)sreće se okreće, kako zbaciti jaram kulture smrti?

O skazanju Igre prijestolja u zemlji Hrvata u svjetlu utjelovljene Riječi… Cijeli niz pročitajte OVDJE.

Foto: HBO

Na kominu moga ćaće

kad sam bija dite malo,

na kominu uz vonj drače

šijalo se i pivalo.

 

Na kominu moga ćaće

najlipja mladost mi osta,

na kominu uz vonj drače

gori vatra moga života.

 

Pere Picukarić

 

 

„Noć je tamna i puna užasa…ali u vatri svi oni dogorjevaju.“ Ove Melisandrine riječi dozivaju nam u pamet istinu: od davnina, ognjište je bilo središte kuće. S tom konstatacijom  Jakše Fiamenga složio bi se, vjerujemo, i Marko Perković. Ognjište je bilo okosnica doma, tradicije, običaja. Središte ljudskog okupljanja i druženja. Tamo…gdje su vuci, vile i hajduci. Iza devet sela i priko devet šuma. Gdje ne dopire zvon katedralnog Bumbala, tog urbanog Stentora što, ususret devetoj uri, začinje angelus u čast Uznesenoj… ne bi li bar na tren otpuhala „tamu što nasta po svoj zemlji“…i unijela plamičak svjetla u tamnu noć duše koja čezne za danom „kada noći više biti neće“. Kada će u sjaju i toplini Lica onog koji je Svjetlo svijeta dogorjeti svi užasi časa onih čija je moć u tmini.

Ognjište je stoga oduvijek bilo mjesto okupljanja, ritualnog odavanja zahvalnosti Bogu… bukarom, pjesmomi pričom. O svijetu, o nama… o onome što nas nadilazi. Tu bi se odvajkad čovjeku život uskrijesio mističnim svjetlom Badnjaka, iznad kojeg se i „zvijezda repatica, voditeljica i pratiteljica pastira u Svetoj noći zna učiniti kao jedno veliko svemirsko ognjište… kao i kolovoški astralni fenomen suza sv. Lovre, tih svojevrsnih pokretnih, jurećih ognjišta“. Pod njihovim sjajem, „uvijek ćemo smoći snage pronaći dobra stara ognjišta u sebi, sačuvana kao uspomene i navještenje novih, ma kako se ona iskazivala i zvala“.

Naša ognjišta danas?

Okosnica doma, tradicije, običaja širom svijeta?

Televizija.

I priča “Pjesme Leda i Vatre“.

Tvoj povratak u iskon – Ekrani su zamijenili ognjišta, a udobni naslonjači žuljave tronošce. Čežnja je, ipak, ostala ista. „Osjetiti se živim“, kako kaže Campbell, preko mita, te „maske Boga“ koja nas sučeljava „otajstvu i čudesnosti postojanja“. I daje nam spoznati da „život nije problem koji trebamo riješiti nego otajstvo koje smo pozvani živjeti“.

Preko najrasprostranjenije mitske fantazije današnjice i mi možemo, barem donekle, prodrijeti u shvaćanje „svemira kao svete slike“ Transcendentnog. Chesterton primjećuje da ljudi održavaju zdravlje sve dok imaju misterij u životu. I da mogu sve razumjeti tek uz pomoć onog što ne razumiju. U imitiranju ili barem prisjećanju avantura mitskog heroja i suvremeni čovjek danas, kako kaže Mircea Eliade, može „odvojiti sebe od profanog vremena i ponovno ući u sveto vrijeme“, u iskon. Uostalom, čemu u sekulariziranom svijetu služe slavlja Nove godine i karnevala? Ova čežnja vječnog povratka u iskon uzrokovana je „užasom povijesti“.

Napuštanje mitskog poimanja stvarnosti i prihvaćanje autarkičnosti linearnog, povijesnog vremena s njegovim užasima (deportacije, masakri, atomske bombe) jedan je od „razloga tjeskobe suvremenog čovjeka“. Tek kad se „svaki rat, svaka nepravda poistovjeti s patnjom Spasitelja, moguće je milijunima ljudi kroz povijest izdržati ovaj pritisak povijesti bez očajavanja, bez samoubojstava i bez one duhovne suhoće koja sa sobom nosi relativistički ili nihilistički pogled na svijet“. Ali i ovo „periodično posvećivanje kozmičkog vremena” može čovjeka odvesti u pesimistički pogled na vlastito postojanje. „Ono postaje“, nastavlja Eliade, „besmisleno i užasavajuće onda kada u njemu nema religioznog sadržaja.“ Desakralizacija cikličnosti vremena osiromašuje čovjeka, lišava ga „reintegracije u onaj primordijalni događaj“ koji daje smisao vremenu i zarobljava u „beskonačni krug koji se okreće protiv sama sebe“. Tada se čovjek ne može osjetiti uistinu živim. I dolazi do iživljavanja. To je matrica ponašanja mnogih. Igra prijestolja je refleksija tog mentaliteta svijeta u kojem živimo.

Uđi u sveto vrijeme – Eliade u abrahamskim religijama, a napose, u konačnici, u kršćanstvu, vidi konačni spas i izlaz iz jarma kruga povijesti. U kršćanstvu se događa prekretnica kada je u pitanju pomirba autarkičnosti cikličnog vremena antike i linearnog vremena moderne, jer u njemu „sveti događaji nisu ograničeni na daleki primordijalni iskon, nego se protežu kroz povijest“. Pojavom Spasitelja i uskrsnuća tijela, otkriva se stvarnost „kozmičkog napretka prema konačnom trijumfu Dobra“. Tako riječi „kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova“ dobivaju novo, punije značenje. Ali ne kao vječno počinjanje ispočetka, resetiranje od „nule“, već kao vječno oBogaćivanje. Otkada Bog postaje čovjekom (Krist), „čitava povijest postaje očitovanjem Božje prisutnosti“. Povijesni događaji otad „šalju nadpovijesnu poruku“. Kršćanska liturgija je konačni oblik svetog vremena u kojem je Utjelovljenje valoriziralo povijest. Ideja da se uranjanjem u mit i nasljedovanjem arhetipskih čina koji „bijahu u početku“ („ovo činite meni na spomen“) čovjek povezuje s Bogom i Božju stvaralačku snagu čini prisutnom, u kršćanstvu poprima novu dimenziju. Bog se uprisutnjuje, postaje Bog s nama, jedan od nas.

Gdje?

Uđi u sveti prostor – Svaki mit je onda izraz „ontološke nostalgije“. Čežnje da se živi u prisutnosti Onog koji je izvor svega što postoji. I stoga se u mitu spominje sveto mjesto, mjesto Božjeg ulaska u vrijeme i prostor. Mjesto komunikacije sa Svetim. To mjesto postaje „središte svijeta“, njegova osovina (axis mundi) i orijentir ljudskom životu. Kozmički centar koji povezuje nebo, zemlju i podzemlje. Mjesto gdje se uređuju svjetska zbivanja i uprisutnjuje stvarateljski čin kojim Bog svijet izvlači iz početnog kaosa. I spašava ga od kaosa koji sada prijeti svijetu. Ako sagledamo mitove i religije širom svijeta, ovaj sveti prostor se najčešće formira oko tri oblika ove „osovine svijeta“. To su: kozmičko stablo, toranj (kula) i hram.

Lewis jednom reče: „Vjerujem u kršćanstvo kao što vjerujem da je Sunce izišlo; ne samo zato što vidim da je ono izišlo, nego zato što pomoću njega vidim sve drugo (što jest).“ U njemu je „religioznost dosegla svoju istinsku zrelost“. U srcu kršćanstva je „mit koji je postao činjenicom… To je vjenčanje neba i zemlje: savršeni mit i savršena činjenica koji bude u nama ne samo ljubav i poslušnost, nego i čuđenje i radost“. U kršćanstvu su „nagovještaji (Boga) na koje tek upućuje paganizam dosegli svoju puninu“. Stoga, „ne trebamo se sramiti onog mitskog zračenja našeg govora o Bogu. Ne trebamo biti nervozni zbog „paralela“ i „poganskih Kristova“. Oni i trebaju biti tu. Kad ih ne bi bilo, to bi onda bio pravi kamen spoticanja. Ne smijemo, u nekoj lažnoj duhovnosti, susprezati našu dobrodošlicu (takvim pojavama). Ako Bog bira biti mitopoetičnim… zar ćemo mi odbiti biti mitopatični?

„Igra prijestolja“, mitska fantazija jednog (Martin) postala je, kako kaže Campbell „mitom po kojem se živi“ mnogih. I u njoj se mogu naći „fragmentirane zrake istinskog svjetla što padaju na ljudsku maštu“ (Tolkien). Oslonit ćemo se i mi na Lewisov pathos, tu sućut prema (neo) poganskim mitovima koju pokazuju i oci Crkve (Justin Mučenik, Klement Aleksandrijski) kroz koncept „raspršenog Logosa“. Nataknut ćemo „3D naočale“ Evanđelja. I Chestertonov „kaleidoskop“. Kroz (fragmentiranu) otajstvenu dimenziju mitskog Westerosa, potražit ćemo puninu one stvarne otajstvene prisutnosti Transcendentnog među nama.

Učinit ćemo to na primjeru hrvatskog grada koji sebe često naziva „centrom svita“.

U maniri svete Egerije, uputimo se sada kaletama i pjacetama putem njegovih misterija.

Epicentar tvoga svijeta – je li to ekran i udobna fotelja? Ni priče s ognjišta nisu dovoljne.

Izađi. Osvrni se. Progledaj.

Uđi u kor splitske katedrale. Pogledaj gore. U samom srcu Mediterana kakav je nekad bio, u „vrtu na istoku“ nalazi se Stablo života (Post 2, 4-9). A pod njim katedra. Tu je pobijeđena Smrt. Onaj koji je na Stablu je Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak. Jučer, danas i uvijeke. Vidi sve, proniče sve. Sveprisutan. Njemu pripadaju vremena i vjekovi. On, koji je prelomljen radi nas (1 Kor 11,24), vlada navijeke. I sve čini novo (Otk 21,5). Nije se ženio, nije imao djece. A ipak, u njegovo Ime, na tom prijestolju mudrosti već tisućljećima nakon njega sjede njegovi nasljednici, koji su rođeni „ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga“ (Iv 1,13).

Gledajući u to drevno raspelo iz 14. stoljeća i sve što ga okružuje, nazireš puninu imaginarija o Prelomljenom Kralju, obnovitelju Westerosa i dinamizmu njegova odnosa s Kozmičkim stablom, tom osovinom svijeta u Božjem šumarku Winterfella. I onim što se pod njim dogodilo. Ukloniti Njega s lica zemlje, značilo bi dopustiti Smrti da ukloni sjećanje (anamnesis) i uprisutnjenje (zikaron) Života; identitet, kulturu, povijest… i sve nas.

Princip tvoga jedinstva – Nalaziš se u svetištu Trojedinog Boga. On se očituje kao pravedni Otac (1 Pt 2,23). Njegovo milosrđe (rahamim) najbolje se ljudskom razumu prispodobljuje slikom Majčinske ljubavi (Iz 49,15). Međutim, to ne mijenja činjenicu da On ostaje Ratnik, snažan (Izl 15,3), što mišicom svojom vlada (Iz 40, 10). On je poput Kovača kojem se molimo za snagu (Kol 1, 11-20) i zaštitu (2 Sam 22, 3-4). Njemu se utječemo po zagovoru Djevice iz Nazareta koja je i sama nebrojeno puta osjetila njegovu zaštitu. Bog je nezamisliv bez „prisjednice svoga prijestolja“: „stare“ Mudrosti, koja je uz Njega od vječnosti, prije nastanka Zemlje (Izr 8, 22-31). I konačno, on je Nepoznati Bog, Stranac „u kojem živimo mičemo se i jesmo“ (Dj 17, 23-28). U Presvetom Trojstvu, Martin je, po vlastitom priznanju, našao nadahnuće za Vjeru u Jednoga sa Sedam lica. Pri tome je, naravno, iz perspektive stvarnosti, upao u herezu modalizma.

Ritualni centar svijeta te dominantne vjere Sedam brežuljak… pardon, kraljevstava je Baelorova septa. Hram u obliku sedmerokuta. U čast Njemu, jedinstvenome Bogu koji se među nama uprisutnjuje u sedam sakramenata. On se nalazi ne samo u centru Kozmičkog stabla nego i u centru Kozmičkog kotača koji vidiš na vrhu svetohraništa i vratnica krstionice. Da, kristogram. Šest dimenzija vremena i prostora pulsiraju iz sedmog elementa, Njega koji je centar svemira i povijesti. U tom kontekstu možemo sagledati i zvonik. Izvorni nebo-der. Jakovljeve ljestve. I opet kristogram na vrhu. Svjedok istine: osovina svijeta nisu ljestve kaosa, kako bi to Littlefinger htio, nego ljestve kozmosa koji Bog uspostavlja s onima koji su dovoljno hrabri da se s Njim hrvaju (Post 32, 25-31).

Gospodar tvoga svjetla – Punina značenja Baelorova septogona otkriva se u Dioklecijanovu oktogonu. Iako je s veprom lakše izišao na kraj nego stariji Baratheon, ipak ni on, kao ni mlađi Baratheon, nije bio „princ koji je obećan“ (usp. Iz 9,6). Jer, poganski kult nepobjedivog Sunca unutar prostora koji neobično podsjeća na Stonehenge, zamijenjen je kršćanskih kultom mladog Sunca s visine, istinskog Gospodara svjetla. I kultom njegova uskrsnuća, u osmi dan. Osmi prikaz naravi živoga Boga je Dobri Pastir. Vidiš Ga na sarkofagu podno gisanta prvog „pastira“ splitske crkve. U Njemu lik Velikog Pastira iz Lhazareena nalazi svoju puninu.

„Svi životni misteriji imaju izvor u srcu.“ Tako je govorio Von Balthasar, autor knjige „Srce svijeta“. Martin, autor „Igre prijestolja“, kao da se slaže kada kaže, na tragu Faulknera: „Jedino o čemu valja pisati jest borba između dobra i zla koja se vodi u ljudskom srcu.“ I doista, ako uočiš podno središnjeg oltara simbol Probodenog Srca Isusova koje gori vatrom Duha životvorca, shvatiš odakle Martinu inspiracija. I R’hllor i Zaratustra blijede pred njegovim svjetlom (Otk 21,23). Zna to i sveti Filip Neri. Otajstvo proširenja njegova srca čeka te u svetištu nedaleko od katedrale. Tom otajstvu molio se i kardinal Newman, kada je slažući litanije u čast Neriju, zapisao: Cor flammigerum, ora pro nobis!

Otvori sada Bibliju. Naći ćeš u njoj viziju o Crvenom Zmaju sa sedam glava i sedam kruna, protiv kojeg se poveo ustanak, dok jedna trudnica bježi na sigurno. Ona rađa dječaka kontroverznog rodoslovlja, s bremenom mesijanske tajne na leđima. Spajajući dva kraljevstva, svojima dođe, a njegovi ga ne primiše. On, Svjetlo istinsko, vjeran svojoj i Očevoj riječi, donosi mač razdora među obitelji. Njemu će jednog dana probosti Srce, ali će ustati od mrtvih da upravlja svime, dok Zmaj biva pobijeđen. Sad ti je jasno odakle ti je poznata priča o usponu Targaryena na prijestolje sedam kraljevstava, bijegu Lyanne Stark, bitci kod Tridenta, liku Jona Snowa, usudu Daenerys, te „Maču koji donosi svjetlo“.

A što reći o Djevi od Svjetla načinjenoj? I ona i Melisandre i rimska Vesta samo su distorzirani mitološki kroki stvarne Žene zaogrnute Suncem čiji titular katedrala nosi. I lika njezine sluškinje, Nove Vestalke, koju častimo u kripti katedrale trinaestog dana prvog zimskog mjeseca; onda kada je noć duga, tamna… i puna užasa. Na tragu te tradicije, bez obzira na mjesec, u službu „Svjetla na prosvjetljenje naroda“ iz obližnjeg dominikanskog samostana u katedralu dolaze žene zaogrnute bjelinom sjaja Istine.

Preporod tvoga života – Iziđi iz kripte i otiđi u krstionicu. Osvrni se prije toga na Peristilu lijevo i desno. S tvoje lijeve, južno, u blizini mjesta nekadašnjeg kulta rimske Kibele, vidjet ćeš kapelicu Gospe od Začeća i kapelicu Gospe od Pojasa. Mjesta molitve starih Splićanki za trudnoću i siguran i zdrav porod. I u splitskom polju, blizu obale mora, davno je kult štovanja rimske božice plodnosti zamijenjen svetištima Gospe Pojišanske i Gospe od Žnjana. Cijela Dalmacija je područje javnog kulta ikona Gospe koja štiti od pomora, rata i gladi. Sad znaš otkud je (nekoć) pokrštenoj Martinovoj mašti doplutala vizija štovanja Božice Plodnosti na Ljetnim otocima južno od Westerosa.

S tvoje desne strane, put sjevera, nalazi se ured Turističke zajednice. U nekadašnjoj kapeli svetog Roka. Da, i to je moguće u „najluđem gradu na svitu“. Spašavajući žive, ovaj svetac je zalazio u teritorij „vojske mrtvih“ – (bolesni od kuge tijekom Malog ledenog doba u 14. st.). Pri tome je i sam obolio. Zvuči poznato? Ne samo djelom nego i likom, Benjen Stark neodoljivo podsjeća na njega.

Kreni sada pravo i uđi u krstionicu katedrale. Ona se nalazi u nekadašnjem Jupiterovu hramu. Osluhni. Opipaj. Uđi u taj liminalni prostor između srdžbe kapitolijskog Gromovnika i milosrđa krsnog zdenca u kojem se, da bi nas spasio, „utopio“ Bog živih. Zaroni i ti. I shvatit ćeš istinski smisao religioznosti mitske obitelji Greyjoy i svih ljudi sa Željeznih otoka. Ne boj se. Krist Bezdana pružit će ti ruku. Ne moraš ići sve do Portofina.

Tvoja Noćna straža pred kulturom smrti – Osvrneš li se s Peristila natrag na vratnice Dujmove katedrale, one će ti razjasniti u čemu je problem vratnica Kuće Crnog i Bijelog. I jedne i druge vratnice govore o srazu suprotnosti. Ove druge, izgrađene su za potrebe snimanja Igre prijestolja na još jednom terenu što nosi Dujmovo ime – splitskom Duilovu. Interesantno, i tu su nekoć boravili progonitelji svega što je Dujam zastupao. Cezarizam i komunizam, a u međuvremenu bogumili i katari, imaju nešto zajedničko. Kulturu smrti. Izvrtanje vrijednosti. Dvoličnost. Dualizam. Upravo ono protiv čega se biskup Bernard iz Perugie borio kada je Buvini dao izraditi vratnice splitske katedrale. Te vratnice šalju poruku o Bogu života i živih, a ne demonu smrti. Bog života je Stranac koji je postao jedan od nas, koji poštuje ljudsku slobodu i život od začeća do prirodne smrti. Za razliku od pokopanih u hramu Crnog i Bijelog, oni koji su pokopani ad sanctos u katedrali žele živjeti. Riječ „šematorije” znači izvorno „spavaonica“. Ti ljudi nisu umrli kao žrtve beznađa patnje, pijući iz zdenca otrova. Naprotiv, u zdencu života (Iz 12,3) prešli su prag smrti u nadi da će ih Bog živih uskrsnuti. Na život koji daleko nadilazi distorziranu mitsku viziju neke kvazi-lazarovske zombificirane egzistencije.

Uputiš li se sad na istok, naići ćeš na mjesto gdje je nekoć bio hram „one koja je slomila kotač“. Ne govorimo o Daenerys, nego, naravno, o… Katarini Aleksandrijskoj; zaštitnici svih onih koji se protiv kulture smrti i diktature kotača jednoumlja bore na kamenim i digitalnim Areopazima. Nametanje jednoumlja, prevrtanje scenarija, dvoličnost, ideološki spinovi – „igra prijestolja“ naših dana.

Ako se osvrneš po tom liminalnom prostoru u blizini UNESCO-om zaštićenih pretorijanskih zidina palače progonitelja kršćana i promisliš malo, sinut će ti: pa čitav grad pod Marjanom nekoć je bio okružen zidom. Ne samo onim od kamenih blokova, nego i živim zidom molitve; sućuti, skrbi za siromašne (duhom), bolesne, uboge. Ne samo viteški i bolnički redovi, nego i prosjački. Dominikanci, franjevci. Uostalom, misliš li da je slučajnost to što glumac Jonathan Pryce (Vrhovni vrabac) toliko podsjeća na papu Franju? Progoni i opsade kulture života i njezine nematerijalne svjetske baštine se nastavljaju. Cijeli svijet je pred prijetnjom pretvaranja u Hram smrti: laboratorij Kuće Crnog i Bijelog, Crasterovu utvrdu i Zemlju Vječne zime u kojoj kultura smrti eutanazira, abortira, eksperimentira nad životom čovjeka. A kako čujemo, odnedavno se razmatra i kompostiranje.

Jordan Peterson primijetio je: „Nešto što ne vidimo štiti nas od nečeg što ne razumijemo. Ono što ne vidimo je kultura, u njezinoj intrapsihičkoj manifestaciji. Ono što ne razumijemo je kaos zbog kojeg je kultura uzdignuta. Ako se struktura kulture uruši, vraća se kaos. Učinit ćemo sve… sve da se obranimo od tog povratka.“

Za neke među nama, to „sve“ uključuje i nešto neuobičajeno. Viđaš te ljude, tu i tamo po ulicama tvoga grada. Obukli su crno. Dali su riječ da će tako biti „do smrti“. I onkraj. Da se „neće ženiti, imati djecu, stjecati posjede, nositi krunu ni loviti slavu“. Pa i onda kada se kameni (ili ledeni) zid obrane uruši… oni ostaju. Stražari na zidu kršćanske kulture u noći kaosa kojom prijeti kultura smrti. Dijecezanci, isusovci, benediktinci… na naDarbinama njihovih „Starkova“. I popi glagoljaši. Nekoć zadnja linija obrane. Doslovno. Čuvari Riječi, identiteta, povijesti, svega što jesmo mi i naši stari… na kamenu, platnu, pergameni. Na tri jezika, u tri pisma. Perom, kistom, dlijetom… ali i kuburom i mačem od damasciranog (a ne valirijskog) čelika… ako je zatrebalo.

Ljudi u crnom. Utočište grešnika. Sve ih je manje. Uz njih se vezuje toliko nerazumijevanja i predrasuda. Moli se da ostanu vjerni zavjetima što su ih dali. I da ih bude više. Trebamo ih.

Danko Kovačević | Bitno.net

Gornji tekst je niz isječaka iz nadolazeće knjige „Igra prijestolja i predziđe kršćanstva“ istog autora. Sva prava pridržana.

Napomena: osvrt na seriju nije preporuka za gledanje nego poziv na razlučivanje u svjetlu Utjelovljene Riječi

Dobna prikladnost: 18+


Objavljeno: 31. svibnja 2019.

Možda vam se svidi