„Cijeli se moj život sastoji od filmova i religije. To je to – ni od čega drugoga.”

– Martin Scorsese

Martin Scorsese jedan je od najcjenjenijih i najutjecajnijih filmaša u povijesti kinematografije. Njegov opus obuhvaća svetu i profanu cjelokupnost ljudskog iskustva, od gangstera na opakim ulicama New Yorka do pobožnih svećenika u Japanu sedamnaestog stoljeća. Njegov rad često se suočava s najdubljim dijelovima naše kolektivne psihe, postavljajući pitanja i tražeći iskupljenje, često u najneočekivanijim likovima i na najnevjerojatnijim mjestima. Scorseseov suvremenik Steven Spielberg rekao je: „Mnogi redatelji mogu snimati filmove koji vas tjeraju da osjećate stvari – lako, privremeno. Martyjevi filmovi mogu vas promijeniti, i zauvijek vam ostaju u srcu.“ Želio bih s vama podijeliti neke uvide u biografiju i filmsku ostavštinu Martina Scorsesea kroz prizmu njegovog osobnog putovanja s katoličkom vjerom.

Martin Marcantonio Luciano Scorsese rođen je 17. studenog 1942. u New Yorku. Bio je sin sicilijanskih imigranata druge generacije, Catherine Cappa i Charlesa Scorsesea, koji su živjeli u četvrti Little Italy („Mala Italija”) na Lower East Sideu. Scorseseov stariji brat Frank opisao je Malu Italiju u to vrijeme: „Susjedstvo je bilo vrlo nasilno, bande, tučnjave. […] Živio si od mača, od mača si umirao.“ Mladi Martin teško je patio od astme, što ga je dovelo u kino:

„Prvih pet ili šest godina svog života bio sam uglavnom u kinu. Kao dijete sam imao astmu, i nisam mogao sudjelovati ni u kakvim dječjim igrama ili sportovima, pa su me roditelji vodili u kino, a i moj brat također. Kino je postalo mjestom za snove, za maštanje. Tamo sam se osjećao kao kod kuće.”

Rano je razvio ljubav prema Johnu Fordu, Orsonu Wellesu, Powellu i Pressburgeru, Alfredu Hitchcocku, zajedno s velikanima talijanskog neorealizma, poput Vittoria De Sice i Roberta Rossellinija, koji su zajedno postavili temelje njegove buduće redateljske vizije. Scorsesejeva druga velika ljubav iz djetinjstva bila je Katolička Crkva. Pohađao je župu i osnovnu školu Stare katedrale sv. Patrika, gdje su ga podučavale sestre milosrdnice. S ljubavlju se prisjećao svoga ranoga katoličkog odgoja:

„Kada mi je bilo sedam godina, zaljubio sam se u Crkvu. Imali smo talijanske svećenike i irske redovnice. Išao sam u katoličku školu, gdje su nas časne sestre učile da se događa jedna izvanredna stvar – svakoga jutra u 10 i 30 Bog dolazi na oltar, i to je nešto veliko. A morao sam i preživjeti, i tako mi je vjera postala jednim načinom preživljavanja. […] Postao sam ministrant jer mi se sviđao ritual, prilika da budem blizu toga posebnoga trenutka kada Bog silazi na oltar.”

Lokalni župnik, o. Principe, imao je trajan i temeljit utjecaj na mladog Scorsesea. Često su razgovarali o najnovijim filmovima, a mladi svećenik iznosio bi katoličku perspektivu, prožimajući film potencijalom za dublji osjećaj značenja, što je ostalo obilježje Scorseseove duboke filmske analize. U mnogim aspektima o. Principe bio je Scorseseov junak iz susjedstva i glavna inspiracija za njegovu ranu želju da postane katolički svećenik, kako je Scorsese ispričao: „Mladi svećenik u našoj župi, o. Principe, imao je snažan utjecaj na mene. […] Razgovarao sam s njim o mnogočemu. Pogotovo nakon što sam odlučio postati svećenik. […] Želio sam biti poput oca Principea.“

Svećenik se prisjetio uloge Crkve u Maloj Italiji i dao dubok uvid u karakter i vjeru mladog Scorsesea:

„U to vrijeme identificirali ste se po svojoj župi. […] To je bio način života. Dječaci iz crkve sv. Patrika željeli su da im govorim o vjeri […] i mislim na spekulacije, ne samo na moral. Marty Scorsese bio je vrlo inteligentan i izravan, s vrlo, vrlo dobrim smislom za humor. Bio je inteligentan u svom pristupu vjeri, i bio je sposoban pronaći Boga u stvarima. Za njega, kao i za većinu Talijana, religija je utjelovljena, zemaljska. Najgori grijesi nisu grijesi puti, već superba ili oholost. Grijesi puti znakovi su ljudske slabosti. Ali oholost, stavljanje čovjeka na Božje mjesto, to je bilo vrlo ozbiljno, jer je to izravno odbacivanje Boga. Znao sam tražiti od dječaka da razmotre temeljna pitanja: Zašto sam ovdje? Kako bih trebao djelovati? Čemu se mogu nadati? Govorio bih im da moraju postati svjesni tih pitanja, da se suoče s njima. Naravno, djeca su prihvatila stvarnu Isusovu prisutnost u Presvetom sakramentu kao otajstvo, istinu preduboku da bi je razumjeli. Znao sam im govoriti da postoji razlika između problema i otajstva. Kod otajstva odgovor ne iscrpljuje pitanje. Dva plus dva je problem. Četiri je odgovor. Ali ljubav, suosjećanje, ljepota – to su otajstva. […] Kršćanstvo je puno paradoksa, prividnih proturječja. Svoje sam odgovore pronašao u svojoj vjeri, u katoličanstvu. Oni možda neće, a ja ih nisam namjeravao prisiljavati. Ali morali su postaviti pitanja.”

Scorsese je godinu dana pohađao niže sjemenište njujorške nadbiskupije, i planirao je postati svećenikom nakon što završi srednju školu „Kardinal Hayes”. Imao je poteškoća s učenjem latinskoga, i shvatio je da želja za time da bude poput nekoga nije isto što i imati poziv: „Mnogi su pozvani, ali malo je izabranih. Posvećujete svoj život Isusu u smislu da ste svećenik jedino ako zaista imate poziv. […] To ne znači biti poput nekoga drugoga – mora doći od vas. To je vrlo ozbiljan i vrlo svet poziv.“

Nakon što je napustio sjemenište, još se dublje zaljubio u film. Upisao se na kampus Washington Square Sveučilišta u New Yorku i stekao diplomu prvostupnika engleskog jezika. Do druge godine na NYU-u snimao je kratke filmove. Scorsese je započeo s kratkim filmovima What’s A Nice Girl Like You Doing In A Place Like This? („Što lijepa djevojka poput tebe radi na ovakvom mjestu”, 1963.) i It’s Not Just You, Murray! („Nije to samo do tebe, Murray!”, 1964.), za koji je dobio Nagradu udruženja producenata za najbolji studentski film. Upisao je magisterij na Njujorškom sveučilištu i snimio Who’s That Knocking At My Door? („Tko to kuca na moja vrata”, 1967.), što je bilo prvo pojavljivanje Scorseseova alter ega J. R.-a/Charlieja, kojega je glumio Harvey Keitel. Film prikazuje odnos između J. R.-a i djevojke, koju glumi Zina Bethune, a ispunjen je katoličkim motivima. Borba duha i tijela koju utjelovljuje J. R. personificirala je borbu mnogih katolika prije i poslije Drugoga vatikanskog koncila, koji su odrastali tijekom seksualnih previranja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Film je također postavio temelje za mnoge Scorseseove tematske i umjetničke preokupacije tijekom njegove karijere.

Sljedeći film, „Ulice zla” (1973.), bio je proboj za Scorsesea, Keitela i novopečenog glumca Roberta De Nira. Utjecajna filmska kritičarka Pauline Kael primijetila je: „’Ulice zla’ pravi su original našeg vremena, trijumf osobnog filmskog stvaralaštva.“ Film je razradio teme istražene u filmu „Tko to kuca na moja vrata”, poput muževnosti, nasilja, kulture ulica/kriminala u New Yorku, i katoličanstva, savršeno sažete u uvodnim rečenicama: „Ne iskupljuješ se za svoje grijehe u crkvi. Radiš to na ulicama. Radiš to kod kuće. Sve ostalo je s*****, i ti to znaš.“

Ova rečenica ili osjećaj mogli su potjecati od mnogih kasnijih Scorseseovih likova i dotiču se srži čovjeka i njegova djela, kako je Scorsese prisjetio: „Odrastao sam s puno žestokih momaka. […] Odrastao sam s gangsterima i svećenicima. […] Htio sam biti svećenik. Pretpostavljam da se strast koju sam imao prema vjeri pomiješala s filmom, a sada sam, kao umjetnik, na neki način i gangster i svećenik.“

Uspjeh filma „Ulice zla” kod publike i kritike doveo je Scorsesea do njegove prve velike studijske produkcije: „Alice više ne živi ovdje” (1974.), gdje je glavnu ulogu odigrala Ellen Burstyn, koja je za tu ulogu dobila i Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu. Slijedio je „Taksist” (1976.), prema scenariju Paula Schradera, u kojem se pripovijeda o životu jednoga bivšeg marinca, sada taksista, izmučenog usamljenošću i egzistencijalnim nihilizmom.

Film je inspiriran Schraderovim vlastitim životom, „Zapisima iz podzemlja” Dostojevskoga (1864.) i Bressonovim „Džeparom” (1959.). Publiku se vodi u um „Božjeg usamljenog čovjeka” dok on noću luta ulicama New Yorka. Travis Bickle (Robert De Niro) susreće maloljetnu prostitutku Iris (Jodie Foster), koju „spašava” od svodnika Sporta (Harvey Keitel) u vrhuncu ekstremnog nasilja. Scorsese je mnogo godina kasnije u svojim filmovima razmišljao o nasilju: „Nasilje je dio ljudskog stanja, poricati ga samo će produžiti loše suočavanje s nasiljem… Ne poričite ga – morate se s tim suočiti.” Kroz De Nirov realističan prikaz Travisa, publika je odvedena na margine moderne civilizacije i u najmračnije dijelove naše kolektivne psihe, gdje smo suočeni s našom zajedničkom sjenom koja govori u ogledalu. Scorseseova kamera ne sudi otvoreno moralnim postupcima njegovih likova, već prikazuje njihov složen, kontradiktoran, ljudski, i možda pogrješan put prema iskupljenju.

Kroz sljedeća remek-djela „Razjareni bik” (1980.) i „Kralj komedije” (1983.), Scorsese i De Niro nastavili su istraživati ​​bitku između duha i tijela te egzistencijalni strah modernog čovjeka. U to vrijeme Scorsese je započeo jedan od svojih najambicioznijih i najkontroverznijih filmova, „Posljednje Kristovo iskušenje” (1988.). Film se temelji na knjizi autora Nikosa Kazantzakisa iz 1955. godine, i fiktivni je prikaz Isusova života u ljudskim, a ne božanskim okvirima. Kazantzakis je objasnio:

„Ova knjiga je napisana jer sam želio ponuditi vrhunski uzor čovjeku koji se bori. Želio sam mu pokazati da se ne smije bojati boli, iskušenja ili smrti – jer se sva tri mogu pobijediti, sva tri su već pobijeđena. Krist je pretrpio bol, i od tada je bol posvećena. Iskušenje se borilo do posljednjeg trenutka kako bi ga odvelo na krivi put, i iskušenje je poraženo. Krist je umro na križu, i u tom trenutku smrt je zauvijek pobijeđena.”

Scorsese je želio snimiti film o Kristovom životu od svoje desete godine, i dobio je knjigu od Barbare Hershey na setu filma Boxcar Bertha (1972.). Scorsese je angažirao Paula Schradera, s kojim je prethodno radio na filmovima „Taksist” i „Razjareni bik”, te je počeo snimati u Maroku krajem 1987. godine. Nakon izlaska 1988. godine, film je izazvao prosvjede diljem svijeta zbog navodnog bogohuljenja, pretvorivši niskobudžetni film u senzaciju na kino-blagajnama. Ogorčenje je proizašlo iz prikaza Isusa kao čovjeka prožetog sumnjom i proturječjem, kojeg na raspeću Sotona (prerušen u anđeosku djevojku) u snu iskušava da siđe s križa i živi život običnog čovjeka sa ženom i djecom. Nakon što je taj život proživljen na ekranu, Isus se vraća na križ i uzvikuje: „Dovršeno je!” dok zvona zvone i film prelazi u svjetlo.

„Posljednje Kristovo iskušenje” vrlo je složen i paradoksalan film, i rekao bih da više govori o Scorseseu, Schraderu i Kazantzakisu, i njihovim osobnim borbama s vjerom, strahom i sumnjom, nego o prirodi i priči Isusa iz Nazareta. Scorsese je imao plemenite ciljeve s filmom, i nije namjeravao izazivati ​​kontroverze:

„To nije Evanđelje – to je fikcija. To je ideja, knjiga napisana da pokrene raspravu […] da navede ljude da ozbiljno shvate Isusa. Ako ga shvaćate ozbiljno, onda ozbiljno shvaćate i njegove ideje – ideje ljubavi, ljubavi prema Bogu, i ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi. […] Vjerujem u Uskrsnuće. […] Vjerujem da je Isus božanski. Ali Isusovo posljednje iskušenje vrlo je ljudsko. […] On se odupire tom iskušenju jer. […] morao je umrijeti da bi nam dao nadu. […] Morao je postati jedan od nas umirući za naše grijehe. […] To je ideja da Bog točno razumije kroz što prolaze njegova stvorenja.”

Scorsese je, duboko istražujući Isusovu ljudskost, osjećao da će pomoći da Krist bude pristupačniji autsajderima na rubovima modernog društva. U konačnici, Scorsese je želio prikazati Isusa koji bi dosegao niz slomljenih likova koje prikazuje u svojim filmovima:

„Želio sam snimiti film za one koji kažu – ja sam pijanac, ja sam ovisnik o drogama, ja sam prostitutka, ja sam zao, nemam srca, nemam ništa u svom životu. Ne zaslužujem biti voljen. To je Isus kojeg sam želio u ‘Posljednjem iskušenju’.”

Nešto što odjekuje u našem suvremenom kontekstu jest to što se film odriče političkih sredstava kao sile za trajnu promjenu. Juda (Harvey Keitel) i ostali učenici neprestano provociraju Isusa (Willem Dafoe) da postane revolucionar i svrgne rimsku vladu. Ipak, Dafoeov Isus protivi se revoluciji i predlaže duhovnu promjenu kao mjerilo napretka, oslobođenja i društvene evolucije: „Ako se duša u nama ne promijeni, Juda, svijet izvan nas se nikada neće promijeniti.“

O. Principe ponudio je prodoran uvid u film i Scorsesejev rad u širem smislu:

„Martyjevi filmovi imaju uskrsnu dimenziju. Sjećam se da je u filmu ‘Taksist’ mlada prostitutka spašena i ide kući. Ljudi to zaboravljaju. U sceni Posljednje večere u filmu ‘Posljednje iskušenje’, Marty nam daje osjećaj stvarne Isusove prisutnosti kao fizičke, stvarne. Kada je vino doslovno postalo krv, to je bilo najsnažnije razumijevanje Euharistije koje možete zamisliti. […] Prema mom mišljenju, Marty prenosi kršćansku poruku. Njegov je to svojevrsni poziv, i svećeništvo samo po sebi.”

Prošlo je dvadeset i sedam godina prije nego što je Scorsese pokušao snimiti još jedan film s eksplicitno kršćanskom tematikom. Rezultat je bila adaptacija knjige Shūsaku Endōa „Šutnja”. To je priča o isusovačkom svećeniku Rodriguesu (Andrew Garfield) iz sedamnaestog stoljeća, koji putuje u Japan kako bi pronašao svog bivšeg mentora Ferreiru (Liam Neeson) i pomogao brutalno potlačenim domaćim kršćanima. Na kraju filma, Rodrigues je prisiljen donijeti odluku između otpadništva od vjere i spašavanja vlastitog života i života svoje kršćanske subraće. Graham Greene nazvao je knjigu „jednim od najboljih romana našeg vremena“, a tekst je postao Scorseseov strastveni projekt:

„’Šutnja’ je priča o čovjeku koji uči – tako bolno – da je Božja ljubav tajanstvenija nego što on zna, da On mnogo više toga nego što shvaćamo prepušta putovima ljudi, i da je On uvijek prisutan […] čak i u svojoj tišini. […] Upravo taj bolni, paradoksalni prijelaz – od sigurnosti do sumnje, pa do usamljenosti, pa do zajedništva – Endo tako dobro razumije i tako jasno, pažljivo i lijepo prikazuje u ‘Šutnji’.”

„Šutnja” podsjeća na molbu oca Principea mladom Scorseseu da „postavlja pitanja”. „Šutnja” potiče na pitanja o vjeri, sumnji, izdaji, suosjećanju, poniznosti, moći, i samoj prirodi kršćanstva. Scorsese daje naslutiti odgovore, ali gledateljima je na kraju prepušteno da dešifriraju i dođu do vlastitih zaključaka. Jedno od središnjih pitanja predstavlja fumi-e. Fumi-e je bio slika Isusa za koju su vjerske vlasti šogunata Tokugawa zahtijevale od osumnjičenih kršćana da stanu na nju kako bi pokazali da nisu članovi zabranjene religije. Pitanje se odnosi na to nadilazi li vjera sliku, i je li moguće i dalje biti kršćanin dok se naizgled djeluje u suprotnosti ili proturječju vlastitoj vjeri. Film prikazuje Scorsesea na vrhuncu moći, ujedinjujući sve elemente svojih prethodnih filmova i dublje nego ikad prije zalazeći u svoje beskrajno osobno putovanje prema vjeri, istini, Isusu i Crkvi. O ovom potonjem je nedvosmisleno govorio tijekom promocije filma „Šutnja”:

„Vjerujem u načela katoličanstva. Nisam crkveni naučitelj. Nisam teolog koji bi mogao raspravljati o Trojstvu. Svakako me ne zanima politika institucije, već ideja Uskrsnuća, ideja Utjelovljenja, snažna poruka suosjećanja i ljubavi – to je ključ. Sakramenti […] kada ih iskusite, pomažu vam da ostanete blizu Bogu.”

Scorsese i njegova ostavština iznimno se nadvijaju nad filmskim svijetom. Njegovi filmovi, uključujući i njegov najnoviji film, „Ubojice cvjetnog mjeseca” (2023.), filmski su kanon ne samo u američkoj, već i u svjetskoj filmskoj povijesti. Utjecao je na redatelje poput Quentina Tarantina, Paula Thomasa Andersona, Guya Ritchieja, Todda Phillipsa i Bonga Joon Hoa, koji je u svom govoru prilikom primanja Oscara za najboljeg redatelja 2020. rekao: „Kad sam bio mlad i studirao film, postojala je uzrečica [Martina Scorsesea] koju sam duboko urezao u svoje srce: ‘Najosobnije je najkreativnije.’“ Scorsese je primio bezbroj nagrada i priznanja, uključujući Zlatnu palmu i Oscara za najboljeg redatelja. Četiri njegova filma uvrštena su u Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice kao „kulturno, povijesno ili estetski značajna”, a časopis Total Film proglasio ga je 2007. drugim najvećim redateljem svih vremena (iza Alfreda Hitchcocka).

Za mene su Scorseseova egzistencijalna istraživanja sumnje i vjere, nasilja i suosjećanja, oholosti i poniznosti, ljubavi i apatije, izvori razumijevanja i nadahnuća tijekom cijelog mog života. Ubrajam „Taksista”, „Između života i smrti” i No Direction Home kao tri od mojih omiljenih filmova svih vremena, i uvijek ću se diviti Scorseseovoj upornosti, umjetničkom poštenju, i filmskom geniju. Bio je sjajan učitelj moći, potencijala, povijesti i ljepote filma svojim radom, intervjuima, dokumentarcima i „Filmskom zakladom” (Film Foundation), koja podržava očuvanje i obnovu filma za buduće naraštaje.

Scorsese je nedavno na Fox Nationu objavio seriju od osam dijelova pod nazivom „Sveci”, gdje istražuje život sv. Ivana Krstitelja, Marije Magdalene, Franje Asiškog, Maksimilijana Kolbea, Ivane Orleanske, Sebastijana, abbe Mojsija i Tome Becketa. Što se tiče serije, Scorsese je komentirao svoju ulogu filmaša i odnos između filma i Boga:

„Snimanje filmova dolazi od Boga. Dolazi iz dara. A taj dar je također povezan s energijom ili potrebom za pričanjem priča. Kao pripovjedaču, nekako mi je dana milost koja me je učinila opsjednutim time. […] Za mene nije film bog. On je izraz Boga. Kreativnost je izraz Boga. […] Za mene je to dar doživjeti i postojati za taj trenutak. Dakle, to dolazi kroz film. Dolazi kroz filmove.”

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.