Do toga se zaključka dođe pomnijim proučavanjem pojedinih „sekularnih” božićnih filmskih klasika, kao što su „Božićna priča”, „Divan život” i „Čudo na 34. ulici”. Nijedan od tih filmova ne spominje eksplicitno Krista, ali ipak nije slučajnost to što je od 365 dana i mnogobrojnih blagdana koje je mogao izabrati, Dickens kao pozadinu svoje priče izabrao upravo taj dan i taj blagdan.

Ebenezer Scrooge je starac koji u ranojutarnjima satima dana kojega je kršćanski svijet odredio za proslavu rođenja Božjega otkrije razloge za očaj kojemu je tako davno podlegao. Zahvaljujući svojemu susretu s božićnim „duhovima”, Scrooge doživljava čudo Božića prolazeći kroz radikalno obraćenje – ponovno rođenje duha – slično onome koje je Savao iz Tarza morao pretrpjeti na putu u Damask prije nego što je mogao postati Pavao, Božji poslanik poganima.

Oni koji izgube svoj život, spasit će ga, inzistirao je Isus. Kako bismo zadobili vrhunsko dobro – istinsku, vječnu sreću – moramo umrijeti sebi i ponovno se roditi u Kristu. Ta se smrt događa onda kada se srce – poput prazne ljušture ispuštene na beton – razbije u komadiće. Kršćani to nazivaju pokajanjem, i upravo je to ono što je Ebenezer Scrooge pretrpio na Badnjak.

Spoznajući svoje poroke kakvima oni jesu – sebičnost, pohlepa, oholost, ogorčenost, nemilosrdnost – Scrooge je uz pomoć nekih nadnaravnih bića ubio svojega staroga sebe. U zoru božićnoga dana on se ponovno rađa, kao novo stvorenje, odlučno živjeti život ispunjen ljubavlju u najkršćanskijem smislu te riječi. Neki zaboravljaju da riječ charity (eng. ljubav, op. prev.) potječe od latinske riječi caritas. U kršćanskoj je teologiji caritas postao sinonimom za grčku riječ agape – bezuvjetnu ljubav prema drugima.

Zahvaljujući čudu Božića, Scrooge se od čovjeka na duhovnoj samrti preobrazio u čovjeka prepuna strasti za time da ljubi druge onako kako ljubi samoga sebe.

George Bailey, glavni junak filma „Divan život” – glumi ga James Stewart – dobar je, ali frustriran čovjek. George je čitavoga života odgađao ispunjenje svojih velikih snova kako bi ispunjavao svoje dužnosti – ili ono što je smatrao svojim dužnostima – prema svojoj obitelji, prijateljima, i građanima Bedford Fallsa. Na Badnjak njegova frustracija prelazi u očaj nakon što se George – pokrivajući za svog smušenog strica koji je zametnuo prihode obiteljske tvrtke dovoljno dugo da ih filmski negativac, Scroogeu sličan gospodin Potter, ukrade – suoči sa zatvorskom kaznom. Kada se George pokuša baciti s mosta u ledenu rijeku što protječe ispod njega, upleće se anđeo imenom Clarence.

Kada George kaže Clarenceu da bi svijet bio bolji da se on, George, nije rodio, Clarence mu odluči dokazati da je u krivu tako što će mu pokazati alternativnu stvarnost, u kojoj nema Georgea Baileyja. Uz mnogo boli, pa čak i užasa, George otkrije da je život kojega je maloprije požalio zapravo poprilično – divan.

George Bailey je lik s kojim se prosječni ljudi, naročito kršćani, mogu lako poistovjetiti. On ne samo da ne čini ništa drugima nažao – George je dobar prema drugima. No, ipak još nije razapeo svojega staroga sebe. Zapravo, unatoč svojim skromnim okolnostima – ili upravo zbog tih okolnosti? – George ne samo da je u svijetu, nego je i veoma očito od svijeta.

Krivo mu je što nikada nije otišao iz svojega rodnoga grada.

Krivo mu je što radi u Baileyjevoj banci za štednju i zajmove, koju je osnovao njegov otac, i koja je Georgea, po njegovome mišljenju, spriječila u ostvarivanju njegovih snova.

Krivo mu je što nema onoliko materijalnih dobara koliko ih imaju neki drugi ljudi.

U naročito razotkrivajućemu trenutku George čak izrazi da mu je krivo što ima djecu, obitelj, koje očito smatra još jednom od zaprjeka za život koji je želio imati.

No zahvaljujući čudu Božića, Georgeu se, kao i Scroogeu, „vraća vid”. Scrooge je bio loš čovjek koji je postao dobar. George je dobar čovjek koji je postao još boljim. A obojicu ih je „iznenadila radost”, kako je C. S. dojmljivo naslovio jednu od svojih knjiga. Zahvaljujući čudu Božića, obojica su proživjela čudesni preobražaj onda kada su otkrili tajnu radosnoga življenja: zahvalnost.

I George i Scrooge su egzistenciju općenito i svoj osobni život shvaćali upravo kao datost, to jest, kao darove na kojima treba biti zahvalan. No ako treba zahvaliti, treba zahvaliti nekome. U primjerima Georgea Baileyja i Ebenezera Scroogea, jasno je da ta zahvalnost pripada nekome većemu od njih samih.

A da ponovimo – obojica su to shvatila zahvaljujući nadnaravnoj pomoći na Božić.

„Čudo u 34. ulici” također na sebi nosi definitivan otisak kršćanstva. Kao prvo, kao što je veoma jasno istaknuto u naslovu, ovaj se film vrti oko događaja prikazanoga kao svojevrsno čudo. Kao drugo, to se čudo događa – na koji drugi dan nego na Božić!

Starac imenom „Kris Kringle” dolazi u paradu robne kuće Macy’s za Dan zahvalnosti tvrdeći da je on pravi Djed Božićnjak (prisjetite se da ime „Kris Kringle” potječe od njemačke riječi „Christkindl”, što znači „dijete Krist”). On je utjelovljenje dobrote i veselja. Kris je u svijetu, ali ne od svijeta, jer je svijet koji on želi promijeniti obilježen grubim „komercijalizmom”, kako on to naziva. To je svijet (neugodno sličan onome u kojemu se mi sada nalazimo) koji izrabljuje Božić radi profita, statusa, pohlepe. To je svijet koji je zaboravio ne samo istinski smisao Božića, nego je i posve napustio potragu za Istinom, Dobrotom i Ljepotom, a s time i moralnu imaginaciju potrebnu za tu potragu.

Svijet „Čuda na 34. ulici” pripisuje negativnu vrijednost svemu što se ne može sad i odmah svesti na instrument za nekakvu – sad i odmah – praktičnu svrhu.

Svijet u koji ulazi Kris označavaju Doris Walker (Maureen O’Hara), njezina sedmogodišnja kći Susan (Natalie Wood) i psihijatar koji radi za Macy’s, dr. Granville Sawyer (Porter Hall). Doris, samohrana majka, dobra je, ali razočarana žena, koja smatra da biti „iskrena” sa svojim djetetom znači zabraniti joj da vjeruje u „bajke poput Djeda Božićnjaka”. Sawyer je, suprotno tome, ultimativni simbol svega čemu se Kris suprotstavlja – podao, vrijedan prijezira i nepošten. Dobrotu, čiji su primjeri Kris i njegov mladi prijatelj Alfred, tinejdžer koji radi u Macy’su, a voli se odijevati u kostim Djeda Božićnjaka i dijeliti darove darove djeci u kršćanskome hostelu za mlade, Sawyer smatra posljedicom mentalne bolesti.

Kao što su Kristovi suvremenici htjeli ukloniti Kneza mira iz svojega svijeta tako što su ga prikovali na križ, tako i svijet, kojega predstavlja Sawyer, nastoji ukloniti Krisa jednom vrstom društvene smrti – pokušava ga prisilno smjestiti u duševnu bolnicu.

No dobrota na kraju ipak pobijedi. Idealistični odvjetnik Fred Gailey (John Payne), daje otkaz u prestižnoj pravnoj tvrtki za koju radi kako bi dokazao svijetu da Kris Kringle uistinu jest Djed Božićnjak. Baš kao što su Krista smatrali „ludošću poganima”, kako je to napisao sveti Pavao, Krisa su ludim smatrali samoprozvani čuvari svijeta u kojemu je živio. Baš kao što je Krist radikalno preokrenuo spoznajnu hijerarhiju svijeta, to je isto – uz Fredovu pomoć – učinio i Kris.

Sawyer, osramoćen, dobiva otkaz. Dorisino srce počinje mekšati, i ona, uz Susan, počinje vjerovati Krisu. Dopušta sebi da voli, i da nju voli Fred. Svijet je otkupljen, i ponovno sviće nada.

A taj čudesni niz događaja odvija se – nimalo slučajno – upravo za vrijeme Božića.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.