Došašće je pokajničko vrijeme, za promišljanje, obraćenje srca, kenozu (ispražnjavanje od sebe), metanoju (duhovno obraćenje) i pripravu za proslavu rođenja Isusa Krista.

Bezvremenski i trajni književni lik Ebenezera Scroogea iz romana „Božićna pjesma” Charlesa Dickensa jednostavno se mora smatrati jednim od najistaknutijih primjera najintenzivnijih, najsažetijih, (doduše, nenamjernih), trodimenzionalnih ispita savjesti u došašću za koje znamo – ili je sve to barem u književnoj povijesti. A sve se odvija pod nadzorom četiri neočekivana „duhovnika”, duhovna i u doslovnome i u prenesenome smislu.

Još od 1843. godine Scrooge je na drugome kraju tajanstvenoga niza veoma osobnih, košmarnih vizija, kombiniranih s daškom ugodnih, nostalgičnih prisjećanja, a sve je to skupa nužno za potpuni slom i ponovnu izgradnju njegove savjesti, njegovih stavova, i njegova načina gledanja na svijet.

Duhovne sile koje stoje iza toga jednonoćnoga putovanja prisile ga da preispita svoje odabire, odluke i motivacije, i u konačnici ga izazivaju radi njegova vlastitoga egzistencijalnoga i duhovnoga dobra.

Umjesto da poput svih nas ostalih iskoristi za taj zadatak uobičajeno dodijeljeno vrijeme između prve nedjelje došašća i Badnjaka, kako bi učinio nešto što nikada prije nije učinio, Scrooge završi u ubrzanome programu u tri faze. On temeljito ispita svoju savjest pripravljajući se za rođenje Mladoga Kralja između jedan sat poslije ponoći i izlaska Sunca na Božić.

Scroogeova prva dimenzija došašća: prošli Božić žaljenja i kajanja

Ironično je to što Scrooge nije sam kada se osvrće na Božiće iz svoje prošlosti, i ne sviđa mu se to što vidi. On je u jednome smislu običan čovjek. Veoma je vjerojatno da smo i mi nekada prošli nešto takvo. Njegovo se srce tada razdire od prizora i zvukova izgubljenih prigoda, loših odabira, protraćenoga vremena i iluzornih nastojanja, što je sve doprinijelo njegovu trenutnome životnome stanju mizantropske izolacije i rutine koja se vrti samo oko njega samoga.

Žalosna patnja Jacoba Marleyja u njegovu vlastitome priznanju da je ignorirao mnoge prigode kada je mogao intervenirati za dobro u ime drugih ljudi suprotstavljena je u oštrome kontrastu tvrdoglavoj nepromjenjivosti Ebenezerova „svjetovnoga uma”.

Razni tračci nade za budućnost življenja života, ljubavi i sreće gotovo nestaju u sjenama sve veće konsternacije, pohlepne, besciljne utrke za osobnim i financijskim probitkom nauštrb kratkotrajnih, ali zanemarenih poziva na mogućnosti za velikodušnost i ljubav.

U jasnome, žarkome svjetlu ovoga duha, svjetlu zbog kojega prigovara i zbog kojega mu je najneugodnije, i koje mu je najmanje poznato, Scrooge možda poduzima svoje prve, bojažljive korake prema osobnome obraćenju. No radi se o teškome procesu.

Na njegovu sve veću neugodu i žaljenje kada se susretne sa svojom nekadašnjom zaručnicom Belle, sada sretno udanom, osvrće se Duh prošlih Božića, koji ga blago prekorava:

„Rekao sam ti da su to bile sjene stvari koje su bile”, rekao je duh. “Ne krivi mene za to što one jesu to što jesu!”

Dimenzija Scroogeove prošlosti u njemu budi gorko-slatke uspomene, od kojih ga obuzima melankolija, ali metafizički naumi iza njegova duhovnoga „kampa za trening” u bitnim, sitnim noćnim satima ponovno bude odavno izgubljene uspomene, osjećaje i slike, što sve pokreće daljnja otkrića u duši koja se mijenja.

Njegov „duhovnik” za prošlost s drugoga svijeta milosrdno mu prebire po umu i srcu kako bi odredio gdje se nalazi bol. Identificirajući izvor boli, patnje i žalosti iz prošlosti, duhovi „liječnici” njegove sadašnjosti i njegove moguće budućnosti sada mogu „tretirati” njegovu volju i njegov intelekt.

Koliko god bolna mogla biti ta operacija, nju se mora obaviti kako bi se otklonio uzrok problema. Mora se izrezati rak, isisati infekciju. Mora se iskreno suočiti sa svojim grijesima i ispovjediti ih. A tako je i s nama, ako ćemo napredovati u svojemu duhovnome životu, pripremiti i izliječiti svoje srce, koje mora biti posve ujedinjeno s našim umom, kako bismo iskoristili došašće u njegovu ispravnu svrhu. Kako bi mogao reći prorok Izaija, Scroogeovi se krivi putevi sada ispravljaju, a njegova hrapava mjesta izravnavaju.

Druga dimenzija došašća: božićna sadašnjost spoznaje i ponovnoga buđenja

Odlučno se vrativši u stvarnost svojega poznatijega, suvremenijega okruženja, Scrooge razmišlja o svojemu podosta negativnom utjecaju na život ljudi oko sebe. Prvi put nakon dugo vremena, on počinje ponovno procjenjivati i bolje razumijevati svoja djela, kao i svoja nedjelovanja, a sve kroz oči svojih bližnjih i svojih poslovnih suradnika u vremenu u kojemu on trenutno živi. Ta perspektiva iz koje on gleda veoma mu je nepoznata, budući da je on čovjek kojemu je posve nelagodno i neiskusan u procesima kritičke introspekcije.

No duh ipak nastavlja pokazujući Scroogeu u čemu je sve pogriješio. S ovim je duhom bolje upoznat, manje se prepire, i više je voljan stupiti u dijalog s ovim „produhovljenim duhovnikom”. Dokazi žaljenja i tuge uđu u Scroogeovu savjest kada dozna da bi Mali Tim mogao umrijeti: „Ako budućnost ne izmijeni ove sjene…”, dok ga „[…] obuzimaju pokajanje i žalost”.

Shvaćajući da ne postoji ništa što može učiniti u vezi sa svojom prošlosti, Scrooge počinje na svoje trenutne okolnosti gledati kao promjenjive, možda čak i preobražavajuće. Dobrotvorno djelovanje ovoga duha očituje se u njegovoj sposobnosti da uvjeri Scroogea da ima priliku, poziv i moć promijeniti se, ali mu zapravo hoće reći da se ta promjena može dogoditi samo uz uistinu radikalan rast, koji uključuje odbacivanje starih pristupa i potpuno prihvaćanje tih novih i neobičnih komponenti – ljubavi, milosrđa i strpljivosti – koje je ranije spomenuo Jacob Marley.

Ebenezer Scrooge svjesno se „budi” u ovoj drugoj dimenziji, razmišljajući o svim svojim nekadašnjim pogreškama i trenutnim praksama, ali što je još važnije, shvaćajući očajničku potrebu za otkupljenjem, koje se može dogoditi upravo zato što on još ima vremena to učiniti. Taj koncept osobnoga preobražaja nalazi se u srcu došašća. Ostalo je vremena promijeniti srce: „[…] Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.” (Ez 36,26b)

No mi „ne znamo ni dana ni časa”. (Mt 25,13)

Treća dimenzija došašća: Božić koji će tek doći, Božić preosmišljavanja i preorijentacije

Ebenezer Scrooge promatra razne hladne, strašne prizore, u kojima se predviđa što se sve može dogoditi u njegovoj budućnosti ako on zanemari ili odbije popraviti svoju ravnodušnost prema čovječanstvu. On nipošto nije zao ili pakostan čovjek. Po bilo čijim standardima on je bio marljiv, poduzetan poslovni čovjek, koji se pokoravao zakonu, djelovao unutar sustava, i zahvaljujući svojoj inteligenciji, spretnosti i radnoj etici živio zasluženo udoban život. On svoje račune plaća na vrijeme, mudro ulaže, i skuplja svoje bogatstvo, koje je stvarno i pošteno stekao. No Duh budućih Božića tiho i snažno ponavlja činjenicu da u duhovnome životu nijedna od tih stvari nikada nije dovoljna kako bi bio dobrostivo suđen u očima milosrdnoga Spasitelja, proslavu čijega rođendana je Scrooge običavao nazvati „gluparijom”.

Uza sav svoj novac, posjede i imetak, Scrooge je duhovno bankrotiran. Uzaludnost svega njegova rada kako bi zgrnuo svoje impresivno vlasništvo u materijalnome svijetu sada je u njegovu umu, možda prvi put, oštro suprotstavljena „nuli na računu” u praznome ponoru njegovih tjelesnih i duhovnih djela milosrđa. Obračun koji će on sigurno morati dati u tome trenutku, ako bi tada umro, zasigurno bi bio strašan.

Poput Ebenezera Scroogea, mi svoju budućnost možemo ponovno napisati jedino ako svakoga dana ponovno pišemo svoju sadašnjost.

„Božićna pjesma” nedvojbeno je više priča o došašću nego priča o Božiću. Ona utjelovljuje sve karakteristike razdoblja došašća, a sa svrhom odvajanja vremena da se odvoji vrijeme. Radi se o poticaju da ponovno utvrdimo, namijenimo i poredamo svoje navike, misli i djela, i uskladimo ih sa življenjem života nalik Kristovu. To nam je poticaj da preispitamo svoje savjesti, priznamo pogreške iz svoje prošlosti, oprostimo samima sebi, drugim ljudima, a zatim druge zamolimo za oproštenje, ali zamolimo za oproštenje i Boga koji je „[…] postao čovjekom i rodio se od Djevice Marije”. Uz malo pomoći Scrooge je to postigao unutar samo nekoliko sati. Prošao je kroz nevjerojatno obraćenje. Promijenio se.

„Častit ću Božić u svojemu srcu, i nastojat ću održavati to cijele godine. Živjet ću u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Duhovi svega Trojega trudit će se u meni. Neću zanemariti pouke kojima me oni uče…”

Imamo onoliko vremena koliko nam preostaje tijekom ovih nedjelja došašća kako bismo primijenili vrijedne lekcije koje smo ovdje naučili i kako bismo se doista unijeli u svoje vlastito trodimenzionalno vrijeme dubokoga duhovnoga obraćenja, i kako bismo istinski pripremili put rođenju Gospodinovu.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.