AMERIČKA ANTIJUNAKINJA

‘Ja, Tonya’ – film o vrhunskoj sportašici koja nije imala od koga naučiti vrlinu moralnosti

„Ja, Tonya”, novi film redatelja Craiga Gillespieja, o usponu i padu američke antijunakinje Tonyje Harding, odličan je prikaz vrline, ali i njezina nedostatka.

Foto: www.cinemabravo.com

Vrlina je stečena navika izvrsnosti u nečemu. Ona nije nešto što nam je prirođeno, nego nešto što nam postaje „drugom prirodom”, uz vježbu, naviku i dobro podučavanje.

Jezik je vrlina. Nitko od nas nije izišao iz majčine utrobe sa sposobnošću govorenja, čitanja i pisanja onako kako smo se rodili s prirodnom sposobnosti da vidimo, kušamo, mirišemo, čujemo i osjećamo na dodir. Jezik smo naučili slušajući druge – najčešće svoje roditelje – kako ga govore nama i drugima, i naše ovladavanje jezikom bio je proces. Prve riječi koje smo izgovorili bile su jednostavne, i trebalo nam je vremena dok smo uspjeli sastaviti rečenicu i shvatiti značenje riječi. Isto vrijedi i za našu sposobnost čitanja i pisanja. Sada su nam čitanje i pisanje druga priroda, no svi smo počeli jednostavno učeći pisati jedno po jedno slovo ili čitajući jednu po jednu riječ prije nego što smo mogli napisati jednu cijelu riječ ili pročitati cijelu rečenicu. Ako čitate ovaj članak, znači da ste ovladali svojim jezikom – stekli ste naviku izvrsnosti pri govorenju, pisanju, čitanju i razumijevanju svoga jezika, što znači da posjedujete vrlinu.

„Ja, Tonya”, novi film redatelja Craiga Gillespieja, o usponu i padu američke antijunakinje Tonyje Harding, odličan je prikaz vrline, ali i njezina nedostatka. Harding, koju glumi Margot Robbie (čija izvedba zaslužuje nagrade), 1991. godine bila je najbolja umjetnička klizačica na svijetu. Sa svojom velikom brzinom, snagom i atletskom sposobnošću bila je prva Amerikanka koja je pokušala i uspjela na nekom natjecanju izvesti trostruki aksl.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Od malih nogu Harding je provodila sate i sate trenirajući na ledu dok je većina njezinih vršnjaka još bila u krevetu i mirno spavala. Stalno ju je poticala, a često joj i prijetila, majka LaVona Golden (Allison Janney), strastvena pušačica što je bez ustezanja psovala, i koja joj je bila i najžešći kritičar. Harding se brzo istaknula kao prvakinja u svijetu regionalnog klizanja. Umjetničko klizanje bilo je njezin život, i u njemu je bila izvrsna. Htjela je postati članicom olimpijskog tima, radi čega je jako mnogo žrtvovala – čak je prekinula srednju školu – kako bi sve svoje vrijeme i pozornost mogla posvetiti klizanju i ostvariti svoj cilj, što se i dogodilo 1994. godine. Što se tiče umijeća umjetničkog klizanja, slobodno možemo Tonyju Harding nazvati uzorom vrline. (Ako ste malo zbunjeni, čitajte dalje, jer ću uskoro objasniti važnu razliku.)

Baš kao što možemo za nekoga reći da ima neku vrlinu, ako je ta osoba izvrsna u čitanju, pisanju i govorenju svoga jezika ili u umjetničkom klizanju, isto tako možemo za nekoga reći da ima neku vrlinu ako je taj ili ta izvrstan u svome čovještvu. Biti moralno dobar čovjek ili žena znači posjedovati vrlinu moralnosti. Onaj tko prakticira vrline razboritosti, hrabrosti, pravednosti i umjerenosti, posjeduje vrlinu moralnosti.

Isto onako kako netko postaje izvrsnim u jeziku ili u umjetničkom klizanju vježbom, navikom i dobrim podučavanjem, tako se stječe vrlina moralnosti.

Tonya Harding nije posjedovala vrlinu moralnosti – većina nas to zna – ali ono što film „Ja, Tonya” radi tako dobro jest to što ilustrira zašto Tonya nije imala vrlinu moralnosti. Zato nam film pokazuje kakvo je djetinjstvo ona morala izdržati. Tonya Harding bila je peto dijete iz majčina četvrtog braka. Odrasla je u siromaštvu i sebe opisivala kao seljanku. Otac ju je napustio baš kad je ulazila u adolescenciju, a kako je bila toliko zaposlena svojom klizačkom karijerom, nije imala mnogo prijateljica. Večer kad je trebala otići na prvi izlazak s muškarcem za kojeg će se na kraju i udati, polubrat ju je pipao dok se šminkala u obiteljskoj kupaonici. Iako je Tonyjina majka pružala financijsku potporu i naporno radila za kćerine sate klizanja, emocionalno je, verbalno i fizički zlostavljala svoju kćer tinejdžerku. Jedan od najtežih prizora za gledanje u filmu bio mi je kada ju je majka nazvala „j****om k****m” i bacila na nju ogromni nož preko kuhinjskoga stola, koji se Tonyji zabio u desnu nadlakticu. Toj ženi nije palo na pamet da se ispriča ili traži oproštenje od svoje kćeri.

Zlostavljanje koje je Tonya trpjela od svoje majke alkoholičarke u vlastitome domu učinilo je da misli da su batine koje će dobivati od svoga muža, Jeffa Gilloolyja (Sebastian Stan), normalne i da je ona za to kriva. Nakon jedne od scena u kojima Tonya trpi Gilloolyjeve nasilne napade, ona ovako rezonira: „Moja me mama tukla, a ona me je voljela.” Nije znala ni za što bolje jer nije imala modela ili živućeg primjera zdravog obiteljskog života. Udala se za Gilloolyja s 19 godina ne znajući kako izgleda dobar ili krjepostan brak. Bez dobrih modela braka i bez bračne potpore, njezin brak s Gilloolyjem bio je osuđen na propast, što se i dogodilo. A kako se njezina majka udavala pet puta, razvod se Tonyji činio normalnom mogućnosti.

Je li Tonya Harding htjela biti zlostavljana? Je li očekivala da će se razvesti? Je li izabrala biti bez prijatelja? Naravno da ne. Kada se u filmu prisjeća kako je uspjela izvesti svoj prvi trostruki aksl na natjecanju 1991. godine, smiješi se od uha do uha i kaže: „Tada su me voljeli!”

Svi želimo biti voljeni. Svi želimo voljeti. Bog je ljubav, i mi smo stvoreni na Njegovu sliku, stoga želja da budemo voljeni i želja da volimo jest najdublja želja svakoga ljudskog srca. No ako tu ljubav nismo iskusili kao djeca u svojim domovima, i ako nismo iz prve ruke svjedočili kako izgleda bračna i obiteljska ljubav, i ako nikada nismo poznavali ljubav pravoga prijateljstva, jako je teško znati kako ljubiti Boga, druge, a naročito sebe. Nema ničega što bi ukazivalo da je vjera igrala ikakvu ulogu u odgoju ili odrasloj dobi Tonyje Harding, s iznimkom zlatne ogrlice s križem koju nosi pred kraj filma. Jedina krjeposna osoba u njezinu životu, u čitavome filmu, jest njezina trenerica klizanja, Diane Rawlinson (Julianne Nicholson), koja se nikada nije toliko brinula oko Tonyjine sposobnosti za klizanje, koliko zbog toga „kako ta djevojčica odrasta”.

Ako pogledate ovaj film (a ako ste zrela odrasla osoba, trebali biste), primijetit ćete da je jedna od glavnih tema filma „Ja, Tonya” – istina. Ako ste dovoljno stari da se sjećate „incidenta” što se dogodio između Tonyje Harding i Nancy Kerrigan, onda ste, poput mene, vjerojatno već odlučili tko je za vas dobra, a tko loša djevojka. Moguće je da se, nakon što odgledate „Ja, Tonya”, neće mnogo toga promijeniti u vašoj prosudbi, ali morat ćete dobro razmisliti o ulozi koju su slobodna volja i krivnja odigrale u ovome bizarnome trenutku američke povijesti. Morat ćete i priznati da je kao klizačica Tonya Harding bila uzor vrline, ali je u ljudskome življenju bila antiuzor. Ipak, pitat ćete se koliko je toga njezina krivnja, a upravo je to – istina.

o. Damian Ference | Word on Fire

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 9. veljače 2018.

Možda vam se svidi