“Ako treba selo da se odgoji dijete, treba selo i da ga se zlostavlja.” Ova rečenica sažima glavnu pouku filma Spotlight, koji trenutno igra u kinima. Film temeljen na stvarnim događajima, u kojem glavnu ulogu igra Michael Keaton, opisuje kako je četveročlana ekipa novina Boston Globe otkrila kako su kardinal Bernard Law i bostonska nadbiskupija prikrivali skandal sa svećenicima zlostavljačima. Naslov filma, prema imenu novinarske ekipe, odnosi se na neugodno svjetlo kojim su novinari rasvijetlili skandal sa zlostavljanjem kad je priča objavljena, 6. siječnja 2002. godine.

“Treba selo da se dijete zlostavlja” odnosi se na način na koji su zlostavljanje dječaka pogrješno tretirali, ignorirali i prikrivali svećenici, odvjetnici, ravnatelji škola, učitelji, osoblje za odnose s javnošću, pa čak i članovi obitelji samih žrtava. Drugim riječima, kako se o tome izrazio urednik Globea Marty Baron, kojeg glumi Liev Schreiber: “To nije samo jedan biskup, nego sami sustav.” Ekipa Spotlight predana je razotkrivanju disfunkcionalnog crkvenog sustava koji, umjesto da prijestupnike razriješi ili ih izruči snagama zakona, često ih samo postavi na drugu dužnost, a slučajeve rješava izvansudskim nagodbama.

Ako ste vjernik katolik, kao i autorica ovih redaka, i vjerujete da Kristovu Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati, gledanje ovog filma bit će vam najdulja dva sata što ste ih ikad proveli u kinu. Nećete moći izaći iz kina uvjereni da je to grozan film, nabrzinu sklepan i nepromišljen holivudski miš-maš, kojeg su napravili ljudi koji očito preziru Katoličku Crkvu i samo joj žele naštetiti. Radi se o inteligentnom, dobro napisanom, odglumljenom i režiranom filmu. Zbog tematike će se katolicima činiti da im ovaj film nabija na nos jednu od najdeprimirajućih, najbjednijih i prijezira vrijednih događaja u povijesti katoličanstva.

Većina sekularnih recenzenata piše da je Spotlight zapravo priča o istraživačkom novinarstvu, i kako takvo novinarstvo može biti učinkovito u razotkrivanju korupcije u najvišim slojevima, i bori se za pravdu. Dosta je usporedbi s filmom Alana J. Pakule Svi predsjednikovi ljudi. Radnja se počinje odvijati kad novi urednik, Marty Baron, inzistira da posebna istraživačka ekipa počne obrađivati slučajeve svećeničkog zlostavljanja u bostonskoj nadbiskupiji. Jedan razlog zašto su novine objavile malo članaka o toj temi jest to što je sudski dosje s dokazima da je kard. Law znao da pojedini svećenici zlostavljaju dječake, ali je učinio vrlo malo da to zaustavi, pod sudskim pečatom. Pod Baronovim vodstvom Globe tuži nadbiskupiju da objavi dokumente.

Film naglašava činjenicu da se tek jedan autsajder poput Barona, Židov koji nije iz Bostona, suočio s nadbiskupijom, za razliku od ekipe Spotlight, gdje su svi posrnuli katolici ili ne prakticiraju vjeru, i cijelog su života živjeli u Bostonu. Sacha, jedina žena u ekipi, koju glumi Rachel McAdams, ide na misu sa svojom pobožnom bakom, ali samo da svojoj “noni” pravi društvo. Isprva reporteri vjeruju da je u skandal uključen samo jedan svećenik, ali nakon razgovora s vođom mreže osoba koje su preživjele svećeničko zlostavljanje (SNAP) saznaju da ih ima čak 13. Odvjetnik koji je zastupao žrtve u tužbama protiv nadbiskupije i nagodio se izvan suda kaže reporterima da zna za 20 svećenika koji su u tome sudjelovali. Konačno, bivši svećenik koji je radio u ustanovi za oporavak svećenika uključenih u zlostavljanje kaže ekipi da je zataškavanje počelo već 1962. i da se možda radi čak o 90 svećenika.

Radnja filma fokusirana je na to kako su reporteri uporno skupljali dokaze. Tražili su žrtve da bi s njima razgovarali, temeljito su pregledavali matice s podacima svećenika, razgovarali sa zlostavljačima i molili odvjetnike koji su zastupali žrtve da istupe u javnost. Vrhunac drame je kad jedan od reportera, Michael Rezendes, kojeg glumi Mark Ruffalo, uspijeva doći do sudskih spisa u kojima su žalbe kardinalu Lawu, što su ih slali roditelji žrtava, pa čak i jedan pomoćni biskup. Odvjetnik koji je branio nadbiskupiju zbog grižnje savjesti potvrdi imena na popisu svećenika krivih za zlostavljanje.

Vođa grupe žrtava, čak i odvjetnik koji se nagađao izvan suda davno su dali dokaze o svećeničkom zlostavljanju, ali ti su dokazi ignorirani. Upravo kad velika priča treba izaći u novinama doznamo da je čak i vođa ekipe Spotlight, Robbie Robinson, kojeg glumi Michael Keaton, ignorirao mogući skandal. Kad je odvjetnik žrtava Globeu rekao za 20 svećenika osumnjičenih za zlostavljanje, sam je Robinson, kad je bio urednik rubrike o gradskim događanjima, utrpao priču u tu rubriku. To rade urednici kad žele da neka priča “nestane”. Tako je čak i Globe dio sela koje treba da se zlostavlja dijete – sela koje je previše prestrašeno, bezvoljno ili preokupirano da bi mu bilo stalo.

Ta je iskrenost jedan od razloga zbog kojih je ovaj film uspio uravnoteženo pristupiti osjetljivoj temi. Mora se priznati da se izbjegavalo uveličavanje reportera. Nisu prikazani kao uznositi pravednici koji upiru prstom i vode križarski rat protiv prirođeno pokvarene Crkve i licemjernog kršćanstva. Važno je spomenuti i da film gotovo potpuno izbjegava baviti se svećeničkim skandalom kao pitanjem pedofilije da se za problem ne bi krivilo homoseksualnost – zapravo bi se moglo reći da postupa suprotno. Jedna je dobro odglumljena scena s jednom od žrtava i reporterkom Sachom. Oni se sreću u restoranu, gdje žrtva, muškarac koji objašnjava da je homoseksualac, opisuje kako ga je jedan “ulični” svećenik koji je kontaktirao s djecom u svom siromašnom kvartu pozvao u svoj stan. Tamo ga je zaveo i uveo ga u svijet homoseksualnosti. Spotlight također ne okrivljuje celibat za svećeničko zlostavljanje – to se samo kratko spominje. Mogli smo očekivati da će u filmu biti dramatičnih flashbackova zlostavljanja dječaka, ali izbjegavalo se eksploatiranje tematike i senzacionalistički pristup skandalu.

Film se ipak može optužiti za pristranost u jednome – sve je ispričano iz perspektive novinara. Kardinal Law je negativac, i u filmu se pojavljuje kratko. Ne možemo reći da je prikazan kao nečovjek, ali ostavlja dojam “drvenog” i uštogljenog funkcionara. Film i ne pokušava objasniti zašto su se u sjemeništa uvukli ljudi s istospolnim sklonostima, ili pak pedofili. Samo je zagrebao površinu kad Sacha pokuca na vrata bivšem svećeniku koji se opravdava govoreći da nikad nije nikoga silovao, iako je i sam bio žrtva silovanja. Film ne objašnjava zašto su biskupi pristupili krizi sa svećeničkim zlostavljanjem tako kako jesu – zataškavanjem, premještanjem prijestupnika itd. Najbliže što dođemo tome zašto nitko nije htio razotkriti nadbiskupiju jesu kratke izjave koje je predstavnik nadbiskupije dao Robinsonu, i rekao da “svi ovise o Crkvi, Crkva čini toliko dobroga” u nadi da će ga tako uvjeriti da se prestane baviti pričom. Ipak, možda bi bilo kakva izlika ili pokušaj objašnjenja ispali jadno. Na kraju krajeva, kako objasniti svećenike, čiji bi životi trebali biti do kraja posvećeni svetosti, koji su pozvani da žive najviše ideale ljubavi i istine po uzoru na samog Isusa, a počeli su u grotesknoj izopačenosti zavoditi i silovati dječake? Homoseksualna žrtva dobro je sažela njihov zločin: “Nije to samo tjelesno, nego i duhovno zlostavljanje. Svećenik ti oduzme vjeru.”

Film mogu upotrijebiti neprijatelji Crkve jer, iako se fokusirao na to kako je ekipa razotkrila pogrješan pristup Crkve svećeničkom zlostavljanju, nema scena iskupljenja. Ne poriče se da ima dobrih svećenika, ali ih se nikad ne spominje. Također, film nije pokazao svećenike kojima je žao i koji se kaju, niti katolike koji su ostali vjernici usprkos skandalu. Gledatelj, naročito gledatelj katolik, zaključit će da je film oštar – posljednji prizori filma su naočigled beskrajni popisi gradova po cijelome svijetu u kojima je bilo svećeničkog zlostavljanja. Film ne kaže publici da je Katolička Crkva učinkovito reagirala na krizu sa zlostavljanjem, da je poduzela ozbiljne korake da osigura da se nešto takvo nikad više ne dogodi. Autori filma vjeruju da se bez Boston Globea ništa ne bi postiglo!

U konačnici ne možemo kriviti film što je izvukao ovaj skandal. Svećeničkog zlostavljanja je bilo, a The Boston Globe ga je, među drugim medijskim kanalima, razotkrio. To je tema filma. Nema koristi kriviti dobro napravljen film kad se Crkva jednostavno treba trgnuti i raditi ono što Bog želi.

Tu poantu ilustrira iskustvo velikog engleskog glumca Aleca Guinnessa. On je u Francuskoj igrao glavnu ulogu u filmu o velečasnom Brownu (The Detective, 1954). Kad su jednog dana bili gotovi sa snimanjem, Guinness se vraćao u svoj stan, još u svećeničkoj reverendi. Jedan mu je dječak pristupio, misleći da se radi o pravom svećeniku. Uzeo ga je za ruku i šetao s njim. Guinness je, dirnut time kako je dječak imao toliko povjerenja u svećenika, koju godinu kasnije postao katolik.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.