DANKO KOVAČEVIĆ O FILMU ANTUNA VRDOLJAKA

Osvrt na film ‘General’: Bez žrtve, sjećanja i zahvalnosti nema ni identiteta ni domovine

Kultura života, kao stvarnost utemeljena na evanđelju, u svom srcu nužno prebire i pamti otajstvo žrtve kojom se svijet pomiruje s nebom a nasilje otajstva zla biva satrano petom Onog koji nije imao gdje glavu nasloniti. „General“, na tragu Kranjčevića, Matoša, Nazora i Ivana Pavla II. nam gromoglasno šapće: Bez žrtve, ne može se sagraditi ništa veliko

Foto: Screenshot.

Jesmo li već zaboravili?

Blagdan domovinske zahvalnosti.

Prošlo je tek osam dana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jesmo li ga opet odložili u neku mentalnu kutiju dekoracija, kao neki božićni ukras, lentu ili broš kojim ćemo i dogodine u osvit 5. kolovoza na 24 sata uresiti naše fasade? U pokušaju da se sklonimo pred neumoljivim gusjenicama kolotečine (dez)informacijskog doba. Digitalne ere u kojoj se sve trajno dokumentira i mnogima daje na uvid, a ipak vlada zaborav. Vremena u kojem je sadašnjost sve samo ne prisutnost, budnost i sabranost. Stvarnosti koja ima Janusovo lice: s jedne strane „sloboda“ govora, permisivnost i politička korektnost… a s druge kolektivni ADHD i selektivno pamćenje, osuđivanje, neodgovornost.

O svemu tome na svoj način daje nam misliti film „General“.

Najiščekivaniji projekt hrvatske kinematografije u posljednjih nekoliko godina bit će predmet raznolikih analiza u sljedećih nekoliko mjeseci.
Neki u „Generalu“ vide ideološku propagandu. Neki primjećuju staromodnu režiju. Nitko, međutim, ne može osporiti golemi trud i ljubav uloženu u produkciju, koja uključuje snimanje na izvornim ratnim lokacijama i velikodušnu potporu Hrvatske vojske (savjetovanje i vojna oprema). Neke detaljnije recenzije imat će smisla tek nakon što „General“ u svojoj cjelovitosti bude prikazan na malim ekranima kao dramska serija od osam nastavaka, u punoj minutaži. Slično kao što je ne tako davno bilo i s „Dugom mračnom noći“ – najgledanijom dramskom emisijom u povijesti HRT-a. Mi ćemo se ovdje kratko osvrnuti na neke od tema koje ova skraćena, filmska verzija „Generala“ posvješćuje. S kršćanskog gledišta.

1. “Gdje počinje pamćenje?“ – Te riječi uvode nas u filmsku biografiju generala Gotovine. Čini se kako je upravo to i temeljna poruka filma. Poziv na preispitivanje pamćenja. Poticaj na prisjećanje i zaključivanje koje vodi oslobađanju od profanizacije, banalizacije i estradizacije osobnog i kolektivnog identiteta i kulturnog nasljeđa. “Tko zaboravlja, definitivno gubi… Dobit ćemo ovaj rat. Samo će problemi nastati kada to zaboravimo“ – nadovezuje se, proročanski, drugi filmski general, Bobetko, nadodavši: „Dubina svega je u pamćenju.“

Pamćenje i njegova dubina, iz perspektive onih koji su u Kristu od Duha nanovo rođeni i čine Božji narod (Lumen Gentium, br. 9), sežu dalje od stoljeća sedmog, Save, Drave, Dunava i sinjeg mora. Onima kojima je evanđelje u temelju rađanja i održanja nacije i domovine, pamćenje i njegova dubina poniru sve do srca kršćanskog kulta i središnjeg događaja povijesti: do dvorane Posljednje večere, do brda Kalvarije… do praznoga groba. I kao takvo pamćenje nije samo puko prisjećanje. Ono podrazumijeva i praksu, življenje kao spomen-čin.

Uprisutnjenje i nasljedovanje koje oslobađa, pomiruje i ujedinjuje. Pamćenje za kršćanina je dar koji služi prepoznavanju povijesnog kao onog što nadahnjuje sadašnje i daje životvornu snagu budućem. Pa i onda kada se radi o nečemu traumatičnom, bolnom (smrt majke). Upravo tu počinje pamćenje. U susretu s osobom koja me ljubila i predala se za mene, do smrti. U iskustvu „sretne krivice“; života u kojem Bog gradi i oblikuje čovjeka na temelju njegove pogreške ili mane, i pretvara ih u dominantnu krepost – zaglavni kamen njegova karaktera i (eventualne) svetosti. Filmski lik generala Gotovine i njegov razvoj od nonšalantnog dječaka do odgovornog vođe to zorno prikazuje. Pamćenje počinje obraćenjem Onome koji nadopunja moju ograničenost. Spašava me. I daje mi misiju.

2. „Ne idemo u osvetu nego u slobodu“ – govori filmski Gotovina i nastavlja (obraćajući se filmskom generalu Rosi na pragu Knina i Oluje): „To je kuća dide mog i dide tvog“…“Zvonimirov stol“… domovina, koja se ne razara i ne pali.

„General“ se tako dotiče složene teme: projekta „čišćenja pamćenja“. Na tu osobnu i društvenu preobrazbu sve one koji Hrvatsku zovu domovinom pozvao je Ivan Pavao II. o velikom jubileju 2000. godine. Dugogodišnja služba CroPaX-a i Franjevačkog instituta za kulturu mira na istom je tragu (između ostalih). Sveti papa je godinu dana prije Oluje, prilikom svog prvog pohoda Hrvatskoj pozvao na promicanje kulture mira, snošljivosti i solidarnosti koja prihvaća domoljublje i ne upada u napast nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti. Takva kultura mira odgaja plemenito srce koje ne pamti zlo, već gaji strpljenje i oprost, koji se velikodušno i traži i daje. Oprost pri tome ne znači zaborav ni uklanjanje odgovornosti, već kroćenje sile zla kako bi se čovjek, u svjetlu Uskrslog, oslobodio duha osvete i otvorio prema budućnosti. Čini se kako je na tome tragu i film, koji završava dokumentarističkim citatom generala Gotovine, prilikom dočeka u Zagrebu (povratak iz haaškog zatočeništva): „Rat pripada povijesti i okrenimo se budućnosti, svi zajedno.“

3. “Tko je izabrao Boga, nije imao mjesta u Partiji“– isječak je ovo iz možda najupečatljivijeg filmskog dijaloga u „Generalu“; onog između filmskog Bobetka (mora se reći, maestralni Mustafa Nadarević) i njegova nekadašnjeg suborca (Drugi svjetski rat) a sadašnjeg izvidnika JNA (Filip Radoš). Zaključak koji se nazire jest: najvažnija granica postavljena zlu jest prisutnost Krista. Isključivanje Krista iz života čovjeka i društva izlaže sve razornoj sili zla. Primjer tome su totalitarne i liberalne ideologije (usp. Sjećanje i identitet Ivana Pavla II.). Povijest kukavičluka i junaštva se tako ponavlja. Junakom postaje onaj koji se (primjećuju to filmski Bobetko i Gotovina) u ratu bori za život, ali ne toliko svoj, koliko za živote drugih, pod cijenu vlastitog.

4. Najmoćniji instrument mira – prisutna je u mnoštvu kadrova „Generala“: nenametljiva, diskretna braniteljica. Samozatajna i sveprisutna. Njezina filmska šutnja govori. Krunica. Ako potražite službeni datum dolaska „Generala“ u kina, na promotivnim plakatima i stranicama multipleks lanca naći ćete datum: 8. kolovoza. Blagdan svetog Dominika.

Kad je general Gotovina uhićen, u džepu mu je pronađena krunica. Za vrijeme Domovinskog rata, sv. Ivan Pavao II. slao je narodu ove zemlje na tisuće krunica. Hrvatski branitelji nosili su je oko vrata, na ramenu. Ako nizašto drugo, onda zato da ih podsjeća na bake, majke, sestre. Da ih održi čovječnima. Kao da su (ne)svjesno naslućivali kako je rat nešto što nadilazi zemaljske, naravne sile. Uostalom, odakle tolika kivnost i iživljavanje agresora nad tim naizgled beznačajnim predmetom i onima koji ga nose, ako ne od onih nadljudskih sila koje dršću od bijesa i straha pred zazivima Kraljici nebeske vojske? Zar Hrvatska nije bila najsložnija upravo u vrijeme najvećih stradanja, kad se diljem domovine molila krunica?

Danas nam je potrebnija možda više nego u ratu. Molitva. Motor Crkve. U ovom vremenu koje abortusom, eutanazijom, manipulacijom organima, trgovinom ljudima, lomom braka i ostalim devalvacijama ljudske osobe prkosi otajstvu Utjelovljenja i sakramentu jedinstva. „Generalom“ se ori molitva Očenaša i najstarija hrvatska božićna pjesma. Blagdan domovinske zahvalnosti (i kino-premijera „Generala“) uvertira je u niz spomendana i svetkovina koji svjedoče o tijelu kao stožeru spasenja, preobraženju i pobožanstvenju čovjeka koje dolazi po molitvi (Preobraženje Gospodinovo, sveta Terezija Benedikta od Križa, sveti Lovro, sveti Maksimilijan Kolbe) a kulminiraju u svetkovini Uznesenja. Ona koja je pamtila. Prebirala u svome srcu. I prisjećala one koji su zaboravili (Zaharija).

5. “Penelopa je Odiseju bila vjerna, a on je njoj uzvratio… ljubavlju“ – kako se pomiriti s fenomenom celibata u ratu, koji je, kaže filmski Gotovina, vojnicima „nametnut“ pa im je „neugodno ispovijedati se svećenicima koji celibat prihvaćaju dragovoljno„? Može li muž, kako film „General“ insinuira, uzvratiti ženi „ljubavlju“ iako joj nije vjeran? Naš filmski junak opravdava bračnu nevjeru činjenicom da u ratu čovjek susreće smrt i da ga izvanbračni zagrljaji u tim okolnostima čuvaju od puno strašnijih prijestupa protiv neotuđivog ljudskog prava na život i dostojanstvo.

Lako je biti general poslije bitke onima koji nisu rat iskusili iz prve ruke i „popovati“ onima koji jesu. No, iako mnogi simpatiziraju s ovakvim pogledom na problematiku vojničke usamljenosti, ostaje pitanje: kako ovo pomiriti sa svetopisamskim opisom ljubavi kao dinamike koja nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (1 Kor 13)? Je li ovo tek nedostižan ideal?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Možda se odgovor krije u jednoj drugoj svetopisamskoj slici: onoj o kralju Davidu i njegovim vojnicima koji su ogladnjeli i zatražili hramski kruh (1 Sam 21, 4-7). Bilo im je dopušteno nahraniti se njime upravo jer su održali stanje uzdržljivosti.

Ova starozavjetna najava otajstva Euharistije doziva nam u pamet činjenicu da su i brak i celibat produžetak pričesti; iz nje izviru, iz nje crpe snagu i integritet. Kralj David i njegovi vojnici su svojim (privremenim) celibatom bili ujedinjeni sa svećenicima u službi Bogu. Kao što je celibat bio i jest duhovna predispozicija za službu Bogu i narodu u Hramskoj žrtvi, tako je i vojnički celibat duhovna predispozicija za službu Bogu i narodu u ratu koji (kao i svaki rat) nadilazi naravne sile i protivnike. Protiv sila koje žele uništiti tijelo, „oružje“ moćnije od tenkova i strojnica jest čin prikazanja svoga tijela „za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje“ (Rim 12,1).

6. “Nema više zapovijedi na juriš nego: Za mnom!“ – ako „General“ promišlja o autentičnoj ljubavi na jedan diskutabilan način, s prikazom važnosti fenomena odgovornosti prema suborcima, protivnicima i narodu, nema tih problema. Dovoljno je poslušati nekoliko intervjua Antuna Vrdoljaka na temu „Generala“ da se lako uoči dominantna misao vodilja: odgovornost. Čitav život filmskog generala jest stremljenje prema odgovornoj službi i misiji, što kulminira u preuzimanju vodstva izvidničko-diverzantskih jedinica na prvoj crti bojišnice. I gledatelju postaje jasno: istinska odgovornost nije moguća bez poslušnosti i samoprijegorne žrtve. I poziva na odgovornost, kako sebi samome tako i onima koji je odbacuju ili zanemaruju, pa makar bili i najbliži suradnici i prijatelji. Filmska interpretacija „Generala“ jasno provlači finu Arijadninu nit kroz labirint povijesnih perspektiva, međunarodnih sudova i (montiranih?) procesa: čovjek koji tako dosljedno živi i radi čitav život, znat će stoički priznati, prihvatiti i podnijeti kaznu za zloupotrebu odgovornosti, kada takva zloupotreba postoji, odnosno odbaciti je, kada je ona konstrukt bjelosvjetskih mešetara političkom moći, koji nemaju ni sekunde iskustva na prvoj liniji odgovornosti prema ratnim stradanjima.

7. „Mladi nemaju što izgubiti“ – ova ironična i bolno tragična filmska rečenica nudi se kao zalog za budućnost unutar procesa europskih migracija onima koji su mladi danas, a možda su zaboravili kome duguju zahvalnost: onima koji su iz domovine mladi morali bježati i onima koji su za domovinu mladi dali svoj život. Kultura života, kao stvarnost utemeljena na evanđelju, u svom srcu nužno prebire i pamti otajstvo žrtve kojom se svijet pomiruje s nebom, a nasilje otajstva zla biva satrano petom Onog koji nije imao gdje glavu nasloniti. „General“, na tragu Kranjčevića, Matoša, Nazora i Ivana Pavla II. nam gromoglasno šapće: Bez žrtve, ne može se sagraditi ništa veliko. Bez žrtve, sjećanja i zahvalnosti, nema ni identiteta ni domovine.

I zato: pozdrav i hvala svim braniteljima Hrvatske, ma gdje bili.

Danko Kovačević | Bitno.net

Napomena: osvrt na film nije preporuka za gledanje nego poziv na razlučivanje u svjetlu Utjelovljene Riječi
Dobna prikladnost: 18+


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 13. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi