Disney je poznat po animiranim filmovima koji obiluju simboličkim govorom. Iz mnogih uspješnica ove filmske kuće možemo iščitati brojne kršćanske teme, i to ne samo pozitivne obiteljske poruke već i ozbiljna teološka razmišljanja. Jesu li ona tamo dospjela voljom autora, je li ih neka „viša inspiracija” ubacila ili je možda sve to moj umišljaj, ne znam, ali ne mogu ne zamijetiti da se iz najnovijeg Disneyjeva hita „Encanto” jasno mogu iščitati zanimljiva promišljanja o Crkvi. Na početku napominjem da će članak otkriti svu radnju filma i zasigurno pokvariti užitak gledanja onima koji ga još nisu pogledali.

Simbolika Pedrove žrtve i svijeće

Radnja se odvija u zabačenom kolumbijskom selu, izoliranom od ostatka svijeta, a okosnica joj je priča obitelji Madrigal, na čijem je čelu baka (abuela) Alma. Prije mnogo godina baka Alma udala se za djeda Pedra, no tek što je rodila trojke Brunu, Pepu i Julietu, svi su stanovnici njezina sela morali pobjeći pred razbojnicima. Kako bi spasio svoju obitelj i sumještane, djed Pedro hrabro se izložio u pokušaju da zaustavi napadače, ali je pritom smrtno stradao. U tom se trenutku dogodilo čudo – miracolo. Svijeća koju je abuela nosila sa sobom pokazala je čudesnu moć: za zaštitu od razbojnika uzdižu se neprohodne planine sred kojih nastaje čarobna kuća (casita). Ona Almi i njezinoj djeci postaje novi dom i središte sela koje nastanjuju ostali prebjezi. Abuelina djeca odrastaju i imaju svoju djecu, a svako dijete obitelji Madrigal u točno određenoj dobi, u svečanom obredu pred čudesnom svijećom, dobiva posebnu sposobnost – dar kojim se ima služiti na dobrobit zajednice.

U Pedrovoj žrtvi prepoznajemo sliku Krista koji daje život za svoju zaručnicu Crkvu. Po toj se žrtvi dogodilo najveće čudo u povijesti – uskrsnuće. Čudesna svijeća kojoj ne gasne plamen jasna je aluzija na uskrsnu svijeću, za čiji plamen u „Vazmenom hvalospjevu” molimo da ostane gorjeti sve do Kristova povratka: „Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica. Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli…” Čudesna svijeća iz filma izvorno je vjenčana svijeća Pedra i Alme, što je još jedan podsjetnik na zaručnički odnos Krista i Crkve.

Simbol ljubavi Alme i Pedra, ali i simbol moći čudesne svijeće i obitelji Madrigal jest leptir, koji se pojavljuje kao lajtmotiv u brojnim scenama. Leptir je u kršćanskoj ikonografiji simbol uskrsnuća, jer gusjenica, da bi postala leptir i mogla letjeti nebom, prvo mora simbolički umrijeti, zakukuljiti se i mirovati do dana svoga preobražaja. Gusjeničina čahura simbolički upućuje na Krista koji povijen u posmrtne povoje čeka preobražaj i uskrsnuće kako bi mogao uzići na nebo k svome Ocu. U filmu se Almine trojke prvi put prikazuju kao bebe zamotane u povoje koji izgledom podsjećaju na čahure. Dio je ove uskrsne simbolike i to što se Uskrs uvijek slavi u proljeće, kada je priroda puna leptira.

U Kolumbiji se svetkovina Bezgrešnog začeća slavi kao državni praznik i zapovjedni blagdan, a noć uoči te svetkovine zove se Noć malih svijeća: tada se diljem zemlje pale svijeće i održavaju razne manifestacije u čast Blaženoj Djevici Mariji. U toj su se noći Alma i Pedro upoznali. Kao što Marijino bezgrešno začeće označava početak Novoga saveza i pripremu za miracolo Isusa Krista, tako je i upoznavanje Alme i Pedra začetak miracola u ovome filmu.

Moć koju svijeća ima, koja se pokazuje u času Pedrove smrti, jest Duh Sveti koji silazi nakon Kristove smrti, čiji je simbol također plamen. Obred inicijacije u zreliju dob, kada dijete obitelji Madrigal dobiva vlastitu sobu, osamostaljuje se i prima poseban dar (sposobnost), slika je svete potvrde, sakramenta i obreda kršćanske inicijacije u kojem osoba prima pečat i darove Duha Svetoga. U filmu je riječ o izvanrednim darovima, a naglašava se da su namijenjeni isključivo za pomoć drugima, u čemu prepoznajemo karizme Duha Svetoga, koje postoje kako bi služile Crkvi.

Abuela Alma

Nakon smrti supruga Alma Madrigal postaje poglavar svoje obitelji, ali i cijeloga sela. Riječ alma na španjolskom znači ‘duša’, što simbolizira njezinu središnju ulogu u obitelji, dok na latinskom alma znači ‘brižna’ ili ‘hraniteljica’. Iako se izraz alma mater u sekularnom kontekstu upotrebljava kao naziv za staro sveučilište, u Crkvi se on primjenjuje na Blaženu Djevicu Mariju. Himan „Alma Redemptóris Mater“, koji se na hrvatskom zove „Slavna Majko Spasitelja“, jedan je od četiri marijanska himna koja Crkva moli svaki dan nakon Povečerja. U Knjizi Otkrivenja, ali i poslije u kršćanskoj tradiciji nalazimo određene simbole koji se istodobno odnose na Crkvu i na Djevicu Mariju (usp. Otk 12,1–4). Iako lik Alme u filmu uglavnom asocira na Crkvu, više puta u njoj možemo vidjeti i Blaženu Djevicu: tako je, na primjer, nakon Pedrove smrti prikazana kako sjedi u kući u položaju nalik Marijinu u Michelangelovoj skulpturi „Pietá“, no ona u krilu ne drži mrtvo Kristovo tijelo, nego svoju djecu, koja simboliziraju živo Kristovo Tijelo – Crkvu.

U filmu Alma naglašeno simbolizira institucionalnu Crkvu, kao ona koja vodi, upravlja i brine se za svoju obitelj. Kao što rimskog biskupa i poglavara Katoličke Crkve od milja zovemo papa, tako i Almu Madrigal svi zovu baka (šp. abuela). Njezina je haljina grimizna (što je boja vlasti, ali i kardinala koji upravljaju Crkvom), a za pojasom nosi ključ koji je vrlo sličan onom s vatikanske zastave te također predstavlja vlast. Prezime Madrigal vjerojatno dolazi od latinske riječi matricalis, što znači ‘koji pripada maternici’, a asocira na majčinsko poslanje Crkve. Abuela se moli svome zaručniku kao što se Crkva moli Kristu, tražeći vodstvo i mudrost u teškim trenucima.

O Bruni ne govorimo

No obitelj Madrigal ima i svoje tajne. Upoznajemo se s Alminim sinom Brunom, koji ima dar proroštva. Poput proroka Ilije ili Ivana Krstitelja živi u pustinji i mnogim je ljudima nepoželjan jer im se ne sviđa ono što govori… Iako ostavljaju takav dojam na druge, njegova proroštva nisu precizne vizije budućnosti: kao i biblijski proroci, on iznosi upozorenja i poziva na promjenu. Bruno nosi monašku kapuljaču, a dijeli ime sa sv. Brunom, osnivačem monaškoga reda kartuzijanaca, koji žive odvojeni od svijeta, odnosno u svome svijetu, baš poput njega.

Bruno Madrigal nije mogao podnijeti teret svoga dara pa je napustio obitelj, odnosno svoju službu u Crkvi. Iako i dalje ostaje u obiteljskoj casiti (što na španjolskom znači ‘kućica’), on je potpuno nevidljiv, pasivan; živi u prostoru između zidova, skriva se i nitko ne zna za njega. Svoj bijeg opravdava tvrdnjom da je to učinio zbog nećakinje Mirabel, za koju je imao vrlo nepovoljno proročko viđenje, no on zapravo bježi zato što njegova slaba i strašljiva narav više ne može podnijeti teret poslanja i sukobe s okolinom, posebice s majkom Almom. Pokušava nekako umiriti svoju savjest i iskupiti se krpajući pukotine koje se pojavljuju na kući, ali bezuspješno. Abuela pak zabranjuje da se Brunu ikada više spominje: ona ne želi negativne vijesti i priče jer strepi da bi to moglo narušiti stabilnost njezine obitelji i ugroziti čudo koje im je darovano. U liku Brune dijelom prepoznajemo i razmetnoga sina iz Evanđelja: Bruno živi sa štakorima (kao razmetni sin sa svinjama), a kada napokon skupi snage suočiti se s autoritetom od kojega je pobjegao, očekuje odmazdu, ali biva obasut bezuvjetnom ljubavlju i prihvaćanjem.

Mirabel – Mali Cvijetak

Središnji je lik filma unuka Mirabel. Ona se od ostatka obitelji razlikuje i ističe po tome što jedina na dan svoje inicijacije nije dobila dar. Tako nam se barem čini, no ona ga je zapravo dobila – jedino nije dobila svoju sobu. Mirabel neodoljivo podsjeća na sv. Terezu iz Lisieuxa. Razmišljajući o darovima Duha Svetoga u 1 Kor 12–13, ova svetica sebe nije mogla prepoznati ni u jednoj službi, ni u jednom udu Kristova Tijela, sve dok nije shvatila svoje poslanje – biti ljubav. Čini se da je to i Mirabelino poslanje. U filmu svi likovi na svojoj odjeći imaju simbole darova koje su dobili: Mirabelina sestra Luisa ima utege, sestra Isabela cvijeće, a Mirabel leptire. Leptiri predstavljaju ljubav Alme i Pedra, odnosno Krista i Crkve – čudo koje je izvor svih ostalih darova. Također, svaki lik nosi odjeću određene boje, a uoči obreda primanja dara svi likovi nose bijelu boju, dok Mirabel jedina na svojoj haljini ima sve boje. Iako svaki potomak obitelji Madrigal na vratima svoje čarobne sobe ima kvaku na kojoj je prvo slovo njegova imena, na kraju filma vidimo Mirabel kako na ulazna vrata kuće stavlja kvaku sa slovom M, čime se sugerira da je čitava kuća njezina soba.

Poput sv. Male Tereze, Mirabel naizgled nema nikakve posebne darove, ali je pozvana biti ta koja će povezati cijelu obitelj. Ona treba biti ljubav, a ljubav je ta koja animira sve darove i poslanja. Prema riječima svetice iz Lisieuxa, ljubav čini da apostoli propovijedaju, a mučenici prolijevaju svoju krv. Zbog Mirabel članovi obitelji iskreno progovaraju o svojim slabostima i tjeskobama, zbog Mirabel Bruno izlazi iz svoga skrovišta, zbog Mirabel Abuela uviđa svoje pogreške. Nije slučajno da Mirabel i miracolo imaju korijen u istoj latinskoj riječi: mirabilis, što znači ‘čudesno’. Mirabelino je ime njezino poslanje – biti miracolo, biti ljubav.

Njezin nadimak Mira na španjolskom znači ‘pogled’. Ona je jedini član obitelji Madrigal koji nosi naočale. Kroz cijeli se film provlači igra riječima koja sugerira da likovi trebaju progledati i vidjeti stvarnost u novom svjetlu, kao što Krist prosvjetljuje svakog čovjeka da uvidi istinu.

Ostali likovi

Autori „Encanta” uspjeli su u nečemu što je u filmskoj umjetnosti izuzetno zahtjevno: u kratkom su vremenu prikazali mnogo simpatičnih karaktera na način koji gledatelju nije zamoran. Osim već spomenutih, imamo i sporedne likove u kojima također prepoznajemo kršćanske motive. Julieta, Mirabelina majka, ima dar da hranom liječi sve bolesti, a to najčešće radi hraneći ljude arepom, tradicionalnim kolumbijskim kruščićem koji izgledom podsjeća na hostiju. Na njezinoj je haljini stilizirana posuda s kruhom koja izgledom podsjeća na misni kalež, a okolni ukrasi sliče klasju pšenice, tako da cijeli ornament izgleda kao da je uzet s neke misnice. Ovaj euharistijski motiv prepoznajemo i u samoj riječi miracolo, koja, kao što već znamo, potječe od latinske riječi mirabilis. Upravo tom riječju sv. Toma Akvinski u himnu „Panis angelicus“ opisuje euharistiju: naziva je res mirabilis – čudesna stvar.

Najpoznatiji Antonio na svijetu jest sv. Ante, svetac koji je propovijedao životinjama, baš kao što Mirabelin bratić Antonio Madrigal razgovara sa životinjama. A tu je i franjevački motiv obnove Crkve: Antonio je prvi koji se priključuje Mirabel i Bruni u spašavanju casite.

Mirabeline sestre Luisa i Isabela utjelovljuju neke negativnosti obiteljskog/crkvenog života: Luisa predstavlja aktivizam koji ubija radost te dovodi do izgaranja i pucanja, a u Isabeli vidimo pritisak da neprestano odaje dojam savršenosti i ispravnosti, što je zapreka autentičnosti, kreativnosti i istinskoj slobodi.

Problemi u kući

Mogli bismo reći da Mirabel ima i dar proroštva, ali ona ne vidi budućnost, nego sadašnjost koju drugi ne vide: primjećuje da se kuća raspada. Uzrok je tome, kako poslije saznajemo, pogrešno vodstvo abuele Alme, koja je svoju djecu počela promatrati gotovo isključivo kroz prizmu darova, tj. korisnosti. Umjesto majke postala je tiranin. Znakovito, za svojim pojasom nosi tri predmeta: sat, koji predstavlja proročku dimenziju Crkve (jer je simbol proroka Brune također sat), Pedrovu sliku, koja predstavlja žrtvu, odnosno svećeničku dimenziju Crkve, te ključ, koji predstavlja kraljevsku dimenziju i vlast. No ključ je jedini vidljiv, jer su slika i sat skriveni u medaljonu i kućištu. Tako je i u kućnoj Crkvi obitelji Madrigal: svećenička i proročka dimenzija su zatomljene, pa ostaje samo vlast i upravljanje.

Dobar dio krivnje za to snosi i prorok Bruno, jer umjesto da ispravlja svoju majku, umjesto da bude Božji glas koji će joj reći ono što nije ugodno čuti, on bježi od svoga poslanja. Ako ovo preslikamo na Crkvu, možemo reći: kada proroci utihnu, institucija će vrlo brzo zanemariti ljubav i dobit ćemo tiranina umjesto majke.

Baka Alma ne trpi slabost i nesigurnost (ni svoju ni tuđu), no ona nije zlikovac u ovoj priči – dapače, film i nema pravog zlikovca. Njome upravljaju traume iz prošlosti zbog kojih je sebi zadala cilj da mora uvijek biti jaka i sve držati pod kontrolom. Više puta vidimo kako se pretvara da problemi ne postoje, a uzroke nevolja pronalazi u svima drugima.

Povratak na izvore

Razrješenje problema i konflikata unutar obitelji događa se tek nakon povratka na izvor miracola. Ad fontes! – Na izvore! – to je bila jedna od krilatica Drugog vatikanskog sabora. Nakon što se čudesna kuća urušila, napukla je i planina koja je odvajala selo od ostatka svijeta, ali i od mjesta Pedrova mučeništva i nastanka miracola, mjesta koje izgleda kao izvor rijeke. Imamo vodu tekućicu koja je snažan podsjetnik na vodu krštenja. Kristovo je mučeništvo bilo njegovo krštenje, a mi smo kršteni u njegovu muku i smrt. Na tom izvoru Mirabel u potpunosti progleda: istinski vidi svoju abuelu, shvaća svu bol i sav teret koji je na sebe preuzela da očuva miracolo. Iako je mnogo puta griješila, Mirabel shvaća da su svi oni zbog nje spašeni, da zbog nje imaju miracolo, da su zbog nje i dalje obitelj. Crkva je kao institucija, usprkos brojnim pogreškama i sablaznima, očuvala Tradiciju, omogućila da sakramenti budu trajno dostupni vjernicima; Crkva je i kao takva uistinu sakrament spasenja i zbog nje smo, bez obzira na brojne disfunkcionalnosti, i dalje jedna obitelj.

Na izvoru se Bruno odvažuje izaći iz skrovišta i napokon suprotstaviti abueli, na istom se izvoru oni naposljetku zagrle i pomire. Crkva je pozvana stalno se vraćati na svoj izvor, a taj je izvor muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Tamo će se dogoditi otvaranje očiju i pomirba između institucionalne i proročke dimenzije Crkve. Razdori mogu nestati samo povratkom na izvore, jer je Kristova žrtva iz ljubavi ono što ujedinjuje sve vjernike, sve udove Crkve; ono što će joj donijeti prosvjetljenje, obraćenje i obnovu te novo slanje Duha Svetoga, koje će probuditi sve primljene milosti.

No kako konkretno doći do toga? Za početak, svi moramo izići iz svojih zona sigurnosti: Mirabel istražuje i odlazi u Brunin toranj, gdje joj casita ne može pomoći, Bruno se prestaje skrivati i bježati, ostali članovi obitelji progovaraju o svojim strahovima i slabostima, a Alma se suočava sa svojom prošlošću. Sukobljene su strane pozvane napokon vidjeti jedna drugu u istini: priznati žrtvu koju institucionalna Crkva podnosi i uvažiti povijest iz koje djeluje; spoznati koliko je hrabrosti potrebno proroku da iznese svoje viđenje; otkriti ključnu ulogu koju u Crkvi imaju oni maleni, koji naizgled nemaju ništa čime bi mogli doprinijeti širenju evanđelja. Upravo njih, malene i siromašne, Isus često stavlja u središte svoga propovijedanja.

U klasičnoj fabuli Disneyeve bajke junak eliminira tiranina i uspostavlja harmoniju. Oni koji crkvene institucije vide kao tirane, željeli bi na ovaj način rješavati probleme. U ovome filmu takvog razrješenja nema. Benedikt XVI. često je govorio da promjena u Crkvi neće doći s promjenom vlasti, nego da se ona mora dogoditi odozdo, obraćenjem svih vjernika. Svi smo pozvani obrezati svoja srca, otvoriti oči, razmatrati svoje postupke i stavove, i nikada ne zaboraviti zašto nam je povjeren miracolo uskrsnuća: osnovno je poslanje Crkve spasenje svih ljudi, koje se događa u susretu sa živim Kristom, a sve su ostalo samo sredstva koja nas do toga dovode. Bože, otvori mi oči da vidim čudesa tvoja (usp. Ps 119,18)!

Zaključak

Nećemo kanonizirati ovaj film ni studio koji ga je proizveo, no svakako smo kao kršćani pozvani prepoznati i ukazati na kršćanske elemente u suvremenoj kulturi, a pritom se možda i sami obogatiti, promijeniti na bolje. Brojna su svjedočanstva onih koji su upravo na taj način bolje upoznali Krista. Možda upravo to simbolizira i onaj put kroz planinu koji ostaje otvoren nakon obnove kuće obitelji Madrigal: put otvaranja prema svijetu koji, istina, predstavlja određenu opasnost, ali i radosnu mogućnost dijeljenja našeg miracola s drugima.