– Kako je došlo do ideje i realizacije dokumentarnog filma o blaženom Alojziju Stepincu?

Ponajprije zahvaljujući gđi Ruži Tomašić i Europskim konzervativcima i reformistima (ECR grupa) u Europskom parlamentu i njihovom projektu „Forgotten leaders who built our Europe“. Organizatori su me kontaktirali početkom travnja, predstavili svoju ideju i viziju projekta kojeg smo onda redatelj Ivan Crnjak i ja pretočili u dvadeset tri minute dokumentarnog filma. Odmah smo bili svjesni da je pred nama zahtjevan i izazovan posao, i to iz najmanje dvaju razloga. Prvi je bio taj što ekranizirati bilo što iz Stepinčeva života nije lak zadatak i to dobro znaju svi oni koji su se toga prihvatili prije nas. Velik je izazov sažeti, izdvojiti i prilagoditi takav sadržajan život o kojem su napisani tomovi knjiga. Drugi je osobne naravi jer ipak osjećam strahopoštovanje prema veličini čovjeka koji je oličenje onoga što danas u društvu nasušno nedostaje – karaktera. Ti su razlozi u nama stvarali bojazan hoćemo li uspjeti prenijeti željenu poruku, ali su ujedno bili i poticaj da u film uložimo sve svoje talente.

– Kao što ste rekli, film je nastao u sklopu projekta „Forgotten leaders who built our Europe“? Znate li možda koji su još osobe zastupljene u tom projektu?

Projekt se bazira na borbi protiv totalitarizma, a znamo da je hrvatska povijest u tom smislu jako bogata pa je u užoj konkurenciji bio, primjerice, i Marko Veselica kao politički zatvorenik i disident. Odabran je Stepinac, s obzirom da je kao budući svetac Katoličke crkve posebna osoba i, s druge strane, baš u njegovom slučaju važno se boriti protiv propagande koja poprima i međunarodne razmjere. To ne znači da Veseličin život i djelovanje nemaju filmski potencijal. Kao uostalom i priče drugih istaknutih hrvatskih intelektualaca koji su bili sinonim otpora prema jugoslavenskom jednoumlju. Pitanje hrvatske inteligencije, napose one koja je djelovala uoči, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, još je uvijek dobrim dijelom tabuizirano zbog stvorenog narativa da je svaka kritika jugoslavenske diktature klerofašizam i veleizdaja. O tome iscrpno piše povjesničar Stipe Kljaić u svojoj knjizi „Nikada više Jugoslavija“. Treba dodati i to da je poljska delegacija u ECR-u izdala knjigu i organizirala webinar o Ryszardu Kuklińskom, CIA-inom špijunu tijekom Hladnog rata.

– Na premijeri filma se moglo čuti kako europska javnost nije upoznata s djelovanjem našeg blaženika. Katolička Poljska je, primjerice, čak podijeljena oko njegove uloge za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kako to komentirate?

Stepinac je bio i ostat će znak osporavan. Ponajprije u dijelu današnjeg javnog i prostora gdje ga se nerijetko napada i proziva da nije učinio dovoljno i da nije djelovao pravovremeno. Intelektualna lijenost isprepletena s dobro uhodanim ideološkim narativom kritičarima zatvara oči i uši pa ne vide ni ne čuju svjedočanstva tolikih koji svoj život duguju upravo njemu. Tek dio, njih 1370 nepodobnih za totalitarni ustaški režim, svjedoči svojim imenom i prezimenom u Muzeju bl. Alojzija Stepinca na zagrebačkom Kaptolu. Što se njegova djelovanja za vrijeme Drugog svjetskog rata tiče, valja podsjetiti da nijedan biskup tadašnje ratom pogođene Europe nije tako često govorio s propovjedaonice kao što je to činio Stepinac. U osobnim je susretima s nositeljima vlasti, dopisima ministrima u vladi NDH, propovijedima, nagovorima, poslanicama, okružnicama i predavanjima više od 360 puta intervenirao u zaštitu progonjenih i njihova ljudskog dostojanstva. Nije bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša, o čemu govori i činjenica da je nakon propovijedi na svetkovinu Krista Kralja 1942. u kojoj je naglasio da „svi narodi i rase potječu od Boga i da stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa“, njemački izaslanik rekao je da ne bi živ sišao s propovjedaonice da je ovo izgovorio u Njemačkoj.

– Zbog čega ste film nazvali „Mendacium Incarnatum“ („Utjelovljena laž“)?

Naslov je proizašao iz izraza kojim je nadbiskup Stepinac više puta tijekom svog života prokazao zabludu komunizma. Njegov slom nije doživio, ali ga je prorokovao pišući svom dobrom prijatelju, hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću, osam dana prije svoje smrti sljedeće retke: „Ja vjerojatno neću doživjeti slom komunizma u svijetu radi skršenog zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Štogod se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, to se mora srušiti unutarnjom nuždom.“

– Je li bilo zahtjevno pronaći nove momente u životopisu blaženika o kojem su već snimljeni brojni filmovi i napisani tekstovi?

Budući da je film, između ostalog, namijenjen i stranoj javnosti koja dosad nije imala prilike čuti o nadbiskupu Stepincu znali smo da moramo ponuditi širi kontekst. No, osim toga, razgovori sa sugovornicima u filmu bili su usmjereni prema tome da ipak dobijemo i neke detalje koji su možda nepoznati onima koji su već nešto čuli ili vidjeli o Stepincu. Posebice tu mislim na propagandnu djelatnost Komunističke partije Jugoslavije protiv Stepinca koja je provođena putem dnevnog tiska, posebice satiričkog tjednika „Kerempuh“. Jedan od sugovornika u filmu, izv. prof. dr. sc. Tomislav Anić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, u svom je istraživanju došao do rezultata da je u 500 dana objavljeno 1500 takvih propagandnih tekstova u četirima najtiražnijim hrvatskim listovima. Dakle, računica je jednostavna – gotovo tri teksta dnevno s ciljem da se Stepinca i njegove suradnike dehumanizira te da ih se prikaže kao zločince. Ili recimo činjenica da je Stepinac za vrijeme svoje internacije u Krašiću molio za stražare koji ga čuvaju. Jednom je rekao župniku Josipu Vranekoviću da će kad sve ovo završi pozvati stražare na večeru u Nadbiskupski dvor: „Vjerujte mi, bio bih sretan da im svima mogu prirediti jedan dobar objed, i sve bez razlike imati zajedno za stolom.“

– Tko su sugovornici koji su sudjelovali u filmu?

U filmu govore renomirani povjesničari dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest i izv. prof. dr. sc. Tomislav Anić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Tu je i vlč. Ivan Vučak, župnik Župe Presvetog Trojstva u Krašiću koji ponajviše govori o posljednjim godinama nadbiskupova života u uzništvu, te Josip Stepinac, nadbiskupov pranećak čija su svjedočanstva zasigurno dodana vrijednost ovog filma.

– U filmu posebne emocije izazivaju sjećanja kardinalova nećaka Josipa Stepinca čija je obitelj također trpjela tijekom komunizma. Jeste li od njega doznali još dojmljive zanimljivosti koje zbog kratkog formata nisu uspjele završiti u filmu?

Josip je sjajan i zanimljiv 82-godišnjak. S velikim je zadovoljstvom pristao biti dio filma jer mu je jako stalo da se istina o nadbiskupu Stepincu čuje. O tom njegovu žaru govori i činjenica da me je nakon snimanja nazvao i pitao bismo li mogli ponovno snimiti njegov odgovor na zadnje pitanje jer nije bio zadovoljan načinom kako je to verbalizirao. Zaista je htio dati sve od sebe.

Jedna od zanimljivosti iz Josipova života koja nije ispričana u filmu je svakako problem s dobivanjem putovnice. Naime, još kao student 60-ih godina trebao je zaigrati na nogometnom turniru u Austriji, no unatoč „kolektivnom pasošu“ za cijelu momčad Josip je jedini dobio odbijenicu. Dakako, radi prezimena Stepinac. Po završetku studija rekao je sam sebi: „Ili putovnica ili ilegalan prijelaz granice.“ Ipak, šef tadašnje službe za izdavanje putovnica, koji je, kako kaže Josip, jedini čovjek koji ga je u onom sistemu primio na razgovor, odobrio je njegov zahtjev, ali uz opasku da bi bilo dobro dojaviti što hrvatska emigracija radi po svijetu. Josip se na to oglušio.

Razgovor s blaženikovim pranećakom Josipom Stepincem

– Film tematizira nekoliko ključnih mjesta u blaženikovom životopisu: montirani politički proces, zatvor, kućna internacija u Krašiću i smrt. Kako to da ste izostavili vrijeme prije toga (ređenje, djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata)?

Glavni razlog je ideja nositelja projekta da se prikaže osoba koja je bila simbol otpora komunističkoj represiji, ali i tehnički zahtjev da ostanemo u okvirima kratkometražnog dokumentarnog filma. Iako bih vrlo vjerojatno i u dugometražnoj formi izostavio faktografiju do koje se danas može jednim klikom miša. Kada je riječ o Stepinčevu djelovanju kao pastira i mučenika, imam dojam da je za film uputnije odabrati jednu etapu njegova života, raščlaniti je, kontekstualizirati i pokušati produbiti problematiku. To ne znači da njegovo djetinjstvo, odrastanje, intelektualna i duhovna formacija nije važna, već smatram je to materijal koji bi se puno kvalitetnije mogao obraditi kroz serijal od nekoliko tematskih epizoda.

– Kome je film namijenjen? Na premijeri je također rečeno kako je prvenstveno namijenjen stranoj publici. 

Film je namijenjen i domaćoj i stranoj javnosti. Premda smatramo da će film biti zanimljiviji stranoj publici koja prvi put čuje za nadbiskupa Stepinca, mislim da je i domaća publika željna ovakvog sadržaja. Barem je to povratna informacija koju sam čuo nakon subotnje premijere.

– Gdje i kada će ga hrvatska publika moći vidjeti?

Film je imao svoju TV premijeru u ponedjeljak 28. lipnja na Laudato televiziji, a ovih bi dana trebao biti prikazan i na portalu Večernjeg lista te na Z1 televiziji. Prijavili smo ga i na međunarodni festival dokumentarnih filmova u Poljskoj, a ujesen će biti prikazan i u Europskom parlamentu.

– Ovaj film je samo jedan u nizu uradaka koji ste napravili s redateljem Ivanom Crnjakom? Kako je došlo do vaše suradnje?

Ivan i ja smo se upoznali još dok sam ja radio u Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije. Angažirali smo ga na jednom projektu i uvidjeli da video format ima evangelizacijski potencijal, posebice među mladim korisnicima društvenih medija. Ivan ima iskustvo videografa, a ja iskustvo crkvene komunikacije pa je to zapravo jedan sretan spoj vještina i znanja. Osim toga, ta je suradnja produbila ne samo poslovni, već i prijateljski odnos.

– Možete li nabrojati neke od vaših zajedničkih projekata?

Radili smo prigodne serijale za Laudato televiziju (serijal „Zapali svjetlo u srcu“ u došašću 2019. i serijal „Mene pošalji“ u korizmi 2020.), ali isto tako radimo i na svjetovnim projektima. Trenutačno snimamo dokumentarni serijal transformacije Laudato d.o.o. u društveno poduzeće, a u svibnju ove godine zajedno s još dva partnera pokrenuli smo emisiju „Koordinacija“ – prvu specijaliziranu emisiju o građevinarstvu.

– Vaši serijali su, zajedno s još brojnim drugima sličnim projektima, dokazali su je katolička videoprodukcija posljednjih nekoliko godina napravila izniman iskorak u kvaliteti. Kako to komentirate?

Kada je riječ o katoličkom medijskom sadržaju mislim da je potrebno izaći iz osrednjosti. Točnije iz mentaliteta da nam je svejedno kakva je kvaliteta produkcije i izvedbe jer radimo za Crkvu i da bi to već samo po sebi trebalo biti dovoljno. Stvari treba postaviti baš suprotno. Kršćanstvo po svojoj naravi proizvodi ljepotu pa stoga i u kontekstu komuniciranja njegova navještaja estetika ne može biti sporedna. U tom je smislu forma jednako bitna kao i sadržaj.

Foto: Scena sa snimanja filma / razgovor s dr. sc. Tomislavom Anićem