Korizma je vrijeme inventure. To je duhovno vježbanje koje se sastoji od molitve, posta i milostinje. Molimo, čitamo duhovnu literaturu i dajemo nešto ljudima u potrebi. No često skrenemo sa zacrtanog puta: zaboravimo moliti, izgubimo zanimanje za knjige koje smo namjeravali pročitati i shvatimo da nemamo toliko novca koliko smo mislili. Svima nam se to dogodilo. No ne bojte se – korizma je vrijeme početaka. Neki su od njih lažni, ali većinom su pravi. Tajna je, kao kod svega što ima veze s duhovnošću, ponovno početi, često počinjati i nikad ne prestati počinjati.

Neki sam dan načuo dvojicu mladih prijatelja kako raspravljaju o korizmi. Tema je bila – odricanje. Popis mogućih „žrtava” činio se beskrajnim. Dok je razgovor završio, gotovo sam odustao, i dobacio sam im: „Mogli biste se i nečega prihvatiti…”

Ovaj vam članak u tome može dobro doći. Prihvatite se gledanja filmova, onih prigodnih za korizmu. Gledajte ih sami, s obitelji, prijateljima, svojim anđelom čuvarom – odlučite sami. Gledajte ih pažljivo, jer nikad ne znate – mogli bi vam reći nešto važno.

Dosta uvoda, počnimo.

1. Stradanje Ivane Orleanske (1928.)

Prvi je na redu jedan nijemi film: „Stradanje Ivane Orleanske”. Taj film iz 1928. godine ima povijest fascinantnu gotovo kao i glumačke izvedbe koje ga krase. Režiser, Carl Dreyer, počeo se zanimati za Djevicu Orleansku nakon njezine kanonizacije početkom 1920-ih. Dreyera danas smatraju jednim od najvećih europskih režisera, iako je snimio malo filmova, redom dobrih, i nekoliko klasika, među koje se ubraja ovaj film. Po mom je mišljenju prikaz unutarnjeg života u njemu jedan od najboljih što ih je filmska kamera ikada zabilježila. Radnja obuhvaća suđenje i mučenje buduće svetice, a scenarij je transkript sudskoga postupka – svaka je riječ povijesno izvorna. Morala je biti, jer je izvedba koju je Dreyer izvukao iz Renee Falconetti u glavnoj ulozi podjednako takva. Priča je postala legendarna: glumica je ušla u lik u tolikoj mjeri da je to bilo uznemirujuće, uživjela se toliko da je u jednom trenutku doživjela neku vrstu sloma, kao i većina filmske ekipe – toliki je bio intenzitet stvorenoga djela. To je bilo njezino jedino pojavljivanje na filmskom ekranu, i nakon dovršetka filma povukla se iz javnosti. To je donekle razumljivo, jer film u nekim dijelovima djeluje dokumentarno, a završni su prizori naročito dojmljivi. Ne treba ni reći da je ovo, što se tiče pokajničkog vida korizme, izvanredan kandidat. Gledajte i divite se.

2. Veličanstvena tišina (2005.)

Ako u korizmi manje govorimo, to je zato da bismo više molili. Molitva je tema našeg sljedećeg prijedloga – „Veličanstvene tišine”. Kako je film nastao? Režiser, Philip Gröning, pitao je kartuzijance iz Velike kartuzije može li doći i snimati njihov život u samostanu. Odgovor je dobio 16 godina kasnije: „Dođite”. Došao je i uz najnužniju opremu za snimanje zabilježio nešto doista izvanredno. To je ništa manje od nutarnjeg života življena u njegovoj jednostavnosti i tišini. Film traje više od dva i pol sata, i ima karakterističan tempo. Prvih 20-ak minuta „ništa se ne događa”. Ekran je gotovo posve zatamnjen. Uskoro shvatimo da smo u ćeliji jednoga redovnika, u ranim jutarnjim satima, i da smo molili s njim. To je tajna ovoga filma: uopće se ne radi o filmu u nekom prepoznatljivom smislu, nego o meditaciji. Uz ovaj dokumentarac publika vidi što se događa među samostanskim zidinama, i na određeni način ulazi u redovnikov skriveni život kontemplacije. Ako itko sumnja u ulogu filma u novoj evangelizaciji, ovaj film je njezin ogledni primjer. Kad je 2005. prvi put prikazan, pokazao se iznenađujuće uspješnim na europskim kino-blagajnama. Kad sam ga htio pogledati na večer premijere, nisam uspio – ulaznice su bile rasprodane. To i nije veliko iznenađenje. U današnjem vremenu sumnjivih filmskih prikaza duhovnosti, ovaj film prikazuje istinsku duhovnost u svem njezinu sjaju.

3. Kradljivci bicikla (1948.)

A što s milostinjom? Mnogo je filmova o pohlepi i njezinim posljedicama, a malo o altruizmu u njegovu najčišćem obliku. Korizma od nas traži da se zagledamo u svoje srce i vidimo što tamo zauzima prvo mjesto. Najčešće se radi o nečemu materijalnome, i što se tiče te tematike, najbolji film je „Kradljivci bicikla”. Taj je klasik iz 1948. bezvremenski bez obzira na na to što mu se radnja odvija u bijedi poslijeratnog Rima, gdje manjka svega osim ljudske bliskosti. U središtu filma nalazi se jedna siromašna obitelj, koja se bori spojiti kraj s krajem. U tome nisu sami – cijeli grad kao da je obuzet očajem. Stvari polagano krenu nabolje, ali ne zadugo, i do kraja filma promatramo njihovu ni po čemu posebnu, ali veoma stvarnu tragediju. Ovaj film potiče na razmišljanje. Bez obzira na to koliko ga puta pogledali, njegova dilema i završetak dirnu vas svaki put. Ovo je definitivno film koji vam pomaže jasnije vidjeti neke stvari. Njegova se poruka ne svodi samo na materijalno, nego govori o ljudskoj ljubavi: ljubavi muža prema ženi, žene prema mužu, djeteta prema roditelju – a ona nema cijene.

4. Najveća priča ikad ispričana (1965.)

U ovom vremenu u koje smo ušli nismo važni mi, nego Krist. Opet pogledajte „Najveću priču ikad ispričanu”. Čini se da su poslije „Pasije” Mela Gibsona svi filmovi te tematike zaboravljeni, nijedan više od ovoga filma iz 1965. godine. Izrugivali su mu se i nazivali ga predstavom s nedjeljnog vjeronauka, s mnoštvom filmskih zvijezda koje dekoncentrirana publika nastoji identificirati dok se smjenjuju pred kamerom. Pogrešno je tako gledati ovaj film, jer u njemu ima određene uzvišenosti. Ako sumnjate u to, pogledajte sekvence koje prethode Isusovu krštenju na Jordanu, gdje su prizori Palestine rastrgane nasiljem i beznađem suprotstavljeni iščekivanju Mesije. Usred toga, promatrajući sve, u sceni tako diskretnoj da ju je lako propustiti, nalazi se osoba za čijim su dolaskom svi čeznuli, još skrivena u sjeni. Ta pojava određuje ton ključne izvedbe Maxa von Sydowa – Čovjeka boli. Prikazani su i drugi važni događaji iz Evanđelja, među kojima se ističe Lazarovo uskrsnuće. U filmu ima i suptilnijih postupaka, ponajprije sveprisutna pojava vraga, slično kasnijem Gibsonovu pristupu, ali prozaičnija, pa zato i zlokobnija. Od cijele parade zvijezda vrijedi spomenuti često izrugivani cameo Johna Waynea, koji glumi stotnika, i izgovara samo jednu rečenicu. Ipak, uvijek je na jedan način opasno moliti na ekranu, a Wayneova filmska izjava na Kalvariji svoj je stvarni odgovor dobila 14 godina kasnije, kad se glumac na smrtnoj postelji vratio ispod križa, i uz slične riječi bio primljen u Katoličku Crkvu.

Ako je korizma vrijeme promišljanja, ima li boljeg načina od „svjesnog sanjanja” što ga predstavlja film?

Čega god se primite ove korizme, nadam se da će vam biti korisno, a usuđujem se reći i da se nadam da ćete uživati.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić 

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.