Film Barbie Grete Gerwig započinje parafrazom klasika 2001: Odiseja u svemiru. U Kubrickovu filmu, starodrevni primati otimaju se za hranu nad rebrastim skeletima pretpotopnih dinosaurolikih zvjerki, dok se ne pojavi tajanstveni megalit koji u njima budi spoznaju da mogu iskoristiti predmete nadohvat ruku – recimo, rebarca iz tog skeleta – koji im mogu poslužiti kao oruđe. Uz gorde taktove Straussove Also Sprach Zarathustra, jedan primat, razdragan svojim otkrićem, ekstatično baca kost u zrak, i u trenutku koji nadilazi tisućljeća, kost se pred našim očima „preobražava“ u svemirsku stanicu duguljasta oblika. U Barbie, primati su zamijenjeni djevojčicama koje se igraju staromodnim, bebastim lutkama, a monolit je zamijenjen divovskom lutkom Barbie. Ugledavši je, djevojčice pomahnitaju, groteskno nabijajući svojim lutkicama na sve strane, da bi jedna od njih svoju igračku bacila u zrak, a pred gledateljskim se očima ukazao kičast naslov Barbie.

Pri pisanju kritike filma kao što je Barbie, pada mi na um još jedna kubrickovska paralela. Na primjer: skupina ljudi sjedi u špilji. Buljeći u sjenke koje izvanjski prolaznici bacaju na njezine zidove, uvjereni su da je to stvarnost. Jedan od njih, međutim, ustaje i napušta pećinu, bacajući toljagu u zrak. U sljedećem trenutku, prebacujemo se u daleku budućnost, gdje isti ljudi sjede, ali više ne u špilji zureći u sjene, nego u multipleksu, gledajući film na velikom platnu – također uvjereni da film odražava stvarnost – dok onaj isti čovjek (bacivši u zrak, recimo, pametni telefon) korača prema izlazu iz kinodvorane. Riječ je, naravno, o parafrazi alegorije o špilji iz Platonove Države. Mnogi filmovi danas imaju supstancijalno istu funkciju poput one koju je u Platonovoj alegoriji imao „teatar sjena“ na zidu, nudeći lažni prikaz stvarnosti, čija je svrha gledatelja održati u mentalnom ropstvu.

Jučerašnja špilja današnja je kinodvorana, a Platon simbol prvog gledatelja koji je, prepoznajući indoktrinaciju, nezadovoljan napustio filmsku projekciju.

Pa iako je potonji čin možda i najpreporučljiviji za svakoga tko se zatekne u kinu gledajući Barbie, oni koji odsjede film do kraja svjedočit će visokoj razini propagande, otprilike kao u alegoriji o špilji. Barbie je posebno sofisticiran primjer obmane jer i sȃm film progovara o manipulacijama lažnom stvarnošću – ali ono što prikazuje kao „stvarnu stvarnost“ također je, nažalost, obmana. Pođimo od radnje. Kao u kakvom Matrixu za djevojčice, glavna junakinja („stereotipna Barbie“) živi u ružičastom, čarobnom Barbiesvijetu, kojim žene upravljaju i u kojemu se zabavljaju, dok muškarci služe samo za ukras – Ken je deprimirani eunuh koji životni smisao pronalazi u vječnom, tek napola uspješnom zavođenju Barbie – sve dok se ne otkrije kako izvan tog svijeta postoji i „pravi“ svijet, u kojemu su barbike tek igračke. Barbie i Ken odlaze u taj „stvarni svijet“, da bi ondje spoznali kako je Barbiesvijet samo paravan za stvaranje iluzije o ženskoj emancipaciji, što je pak dio mehanizma održavanja patrijarhata u „stvarnome“ svijetu, gdje stvari funkcioniraju obrnuto: muškarci upravljaju, a žene služe za ukras.

Ta slika je, međutim, netočna. Istina je da se stvarni svijet zapravo uvelike pretvorio u Barbiesvijet, a ono što je u filmu prikazano kao patrijarhalni „stvarni svijet“ zapravo je iluzija koju nudi naš sve stvarniji Barbiesvijet; kojega je i film, dakako, dio: on odražava stvarnost, ali je ujedno i proizvodi. Drugim riječima, Barbie želi demistificirati nametnutu nam sliku svijeta, ali umjesto toga pruža novu mistifikaciju.

Na koji je način današnji svijet nalik Barbienom svijetu snova? Ponajprije, po tome što je riječ o svijetu u kojemu pripadnici privilegiranih skupina ne samo da mogu, nego imaju i pravo ostvariti sve što požele. Štoviše, to što poželimo može se ostvariti samom snagom volje, neovisno o objektivnoj stvarnosti. „Transrodna“ Barbie iz filma savršen je primjer takvog načina razmišljanja – nema veze što sam biološki muškarac, ako zamislim da sam žena svi me moraju tako tretirati, jer moja želja nadjačava biologiju. Budući da ono što nas uči prevladavajući svjetonazor kasnog liberalizma – naime, da svatko može što poželi i da je to nešto samom njegovom željom dobro – u stvarnosti, kao vrhunaravna laž, ne može zaživjeti, danas postoje mnoge zamjene za stvarni svijet: virtualije i digitalije, bespuća interneta, metaverzumi i videoigre, ilegalne droge i legalne tabletice… A sve navedeno samo su različite verzije Barbiesvijeta, koji od utočišta razočaranih pojedinaca sve više postaje svima nametnutom stvarnošću.

Hollywood je proizveo mnoge obrasce po kojima danas živimo, čak i ako toga nismo svjesni. Od potrage za „jedinom pravom“ ljubavlju po šabloni romantičnih komedija, do potrage za „jedinim pravim“ sobom, po šabloni kasnog liberalizma današnjice. Zato Barbie, čak i kada se na kraju filma eksplicitno kritizira svijet s odveć ženskom prevlašću, kao i svijet s pretežito muškom prevlašću, implicitno i dalje promiče obrasce Barbiesvijeta. Naime, u jednom odvjetku radnje Ken, upoznajući se s navodnom patrijarhalnom naravi „stvarnoga“ svijeta, nastoji uvesti patrijarhat i u Barbiesvijet, da bi sve završilo svojevrsnim muško-ženskim pomirenjem. No poruka koju film u svojoj sveobuhvatnosti šalje nije sinteza između patrijarhalnog „stvarnoga“ svijeta i „matrijarhalnog“ Barbiesvijeta, nego pobjeda Barbiesvijeta, uz malene ustupke „Kenovima“.

U stvarnom stvarnom svijetu, a ne onome što je u filmu prikazano kao stvarni svijet, doista je potrebno (i film je u tome načelno u pravu) pronaći sredinu između muških i ženskih interesa. No nakon institucionalizacije ženskih prava u posljednjih stotinjak godina, o diskriminaciji žena na sustavnoj razini se, barem na Zapadu, danas ne može govoriti – pri čemu je, dakako, uvijek moguće doživjeti kojekakve pojedinačne protuženske incidente, ali njih neće nestati dok je i spolova – osim u slučaju fundamentalističko-feminističke retorike kakva se nerijetko rabi kao instrument za uspostavu prividne moralne superiornosti nad neistomišljenicima, muškarcima ili neistomišljenicima muškarcima.

Ono što mnogi smjerovi u današnjemu feminizmu odbijaju uočiti jest kako je suvremeni svijet svojim razvojem, koji je djelomično uvjetovao učvršćenje stvarnih, ali i pojavu lažnih ženskih prava, prouzročio neke nove devijacije, kojih se Barbie i Ken savršeni predstavnici. Riječ je o ideji po kojoj se od žena danas očekuje sve, i štogod učine upisuje im se u ženstvenost, pa i ono što se tradicionalno pripisivalo muškarcima, poput poslovne kompetitivnosti, ali se u isto vrijeme očekuje i da zadrže sve one tradicionalno „ženske“ dužnosti, poput majčinstva i brige za kućanstvo. U isto vrijeme, od muškaraca se – ako se od žena očekuje sve – danas ne očekuje ništa: manifestiraju li svoju muškost na tradicionalne načine, tu se muškost proglašava toksičnom; ako pak preuzmu „ženske“ dužnosti, onda u očima društva sami potkopavaju svoju muškost. Paradoksalno, film se na to – odnosno, na ženski aspekt ove problematike – i žali, ali ne prepoznaje kako je ideologija na kojoj sȃm počiva pogonsko gorivo za proizvodnju tih problema.

Ako u posljednje vrijeme bujaju bizarne muške supkulture koje se doista, ne samo iz fundamentalističko-feminističke, već i iz kršćanske perspektive mogu protumačiti toksičnim, kao što su nasilju skloni inceli ili sljedbenici „gurua muškosti“ Andrewa Tatea, ti fenomeni izravna su posljedica preobrazbe našeg svijeta u Barbiesvijet, ili – bolje rečeno – reakcija na nj.

Ono što danas nedostaje kako među ženama, tako i među muškarcima, ne samo u ovim, nego i u drugim društveno relevantnim pitanjima jest, najjednostavnije rečeno, prihvaćanje stvarnosti. Prihvaćanje vlastitih prirodno nametnutih zadanosti. Žene su drukčije od muškaraca: imaju i mogućnosti i ograničenja koja oni nemaju, i obratno. Ako suvremena kasnoliberalna ideologija želi da žene budu i žene i muškarci, kao samodostatna Barbie, a muškarci ni žene ni muškarci, kao uškopljeni Ken, onda ni žene ni muškarci više neće biti ništa, rastapajući se u nihilističkom ponoru koji leži ispod šljokičasto-ružičaste glazure Gerwigina filma. U civilizaciji kojom vlada takva konfuzija, nije neobičan porast muškaraca koji žele biti žene i žena koje žele biti muškarci.

Prema tome, pogrešnim mi se čini kada se ovakvom, visoko ideologiziranom, propagandističkom filmu želi pristupiti pohvalno i iz kršćanske perspektive, kao što to u svojoj kritici čini Amber Moseley. Takav pristup, naime, pati od jedne akutne boljke – filmskoj građi mora prići, s jedne strane, nevjerojatno selektivno, ignorirajući sve njezine indoktrinacijske aspekte, kojih ima pozamašan broj, a u isto vrijeme s maksimumom ni u čemu utemeljene sigurnosti pretpostaviti kako je upravo interpretacija koju sama nudi jedina točna. Suprotno Moseleyinu tumačenju, kada Ken izgovara rečenicu „Ja sam Ken, i dovoljan sam“, prosječan gledatelj to neće razumjeti kao da „trebamo dopustiti Bogu da nas ljubi onakve kakvi jesmo, i On će u toj ljubavi nastaviti usavršavati naše želje i naše snove“, nego će te riječi shvatiti u skladu sa samozadovoljnom samodostatnošću svojstvenom našoj hedonističkoj i egoističnoj kulturi.

Kada Barbie na kraju filma ponovno odlazi u „stvarni“ svijet te ondje pohodi ginekologa, Moseley će to shvatiti kao afirmaciju majčinstva: „U filmu u kojemu se čini da je suvremena ženstvenost zašla u ekstreme, iznenađuje vidjeti da u odlasku u stvarni svijet stereotipna Barbie ne želi biti liječnica ili odvjetnica, nego majka“. Treba, međutim, imati na umu da je za film koji nigdje izravno ne potiče na majčinstvo, ali se zato čitavo vrijeme cinično izruguje s činjenicom da Barbie i Ken kao igračke nemaju genitalije, barem jednako legitimna interpretacija ona po kojoj Barbie jednostavno odlazi na – vaginoplastiku.

Jedina pouka koja se iz Barbie može izvući, manje slijedeći, a više odbijajući ideologeme koje je Gerwig utkala u film, jest da je najpogrešniji put kojim muško-ženski odnosi mogu poći onaj koji vodi u smjeru sektaštva, bilo politički i medijski dominantnog feminističkog, ili pak onog koje tavori na društvenim rubovima i internetskim prostranstvima, a mogli bismo ga nazvati maskulinističkim. Muškarci su nepovratno upućeni na žene, a žene na muškarce. Samo iz te sinteze – koju film tobože nudi, ali u stvarnosti izostavlja – moguće je izvlačiti pouke za suživot. Nasuprot pojedinim tumačenjima, u Barbie nema ničega subverzivnog; ona je jedan od mnogobrojnih filmova koji funkcioniraju i kao manifesti dominantnog, seksualnom revolucijom nadahnutog liberalizma za 21. stoljeće.

Idealan rasplet metafore s kojom smo otpočeli bila bi u ona u kojoj muškarac i žena, ruku pod ruku, napuštaju Platonovu pećinu, dok na njezinim zidovima trepere kadrovi filma Barbie.