Ispod ružičaste plastike Barbie nalazi se priča o identitetu i jedna lijepa poruka

Zamislite zemlju gdje je sve ružičasto, gdje je svaka večer ženska večer, i gdje se na svim moćnim položajima nalaze žene. To je opis Barbielanda, mjesta gdje žive sve Barbike: stereotipne Barbike, Barbike iz prošlosti, svi Kenovi, pa čak i Allan. Taj se svijet nekima može činiti dovoljno intrigantnim, ali ako pažljivije pogledate, na kraju ćete čeznuti za nečim višim.

Mnogi imaju dramatična mišljenja o filmu Barbie, i tvrde da se radi o najfeminističkijem filmu ove godine, i zato će neki možda biti u iskušenju da ga jednostavno otpišu. No ako odvojimo vremena da pogledamo malo dublje, na površinu izađu teme vrijednosti, cjelovitosti, i univerzalnih čežnji ljudskoga srca. Ispod te puste ružičaste plastike Barbie nalazi se priča o identitetu.

Barbie, koju glumi Margot Robbie, trebala bi biti uzor za žene, ali kada posjeti stvarni svijet i vidi da žene ne vladaju, učini joj se da je zakazala.

Slično tome, kada Ken u stvarnome svijetu dozna za patrijarhiju i ona mu se svidi, povjeruje da će mu se – zahvaljujući konjima i „muškim odajama” – Barbie konačno diviti. Ken pokušava u Barbieland donijeti patrijarhiju čineći je „Kendomom” (Kenovim kraljevstvom, op. prev.), no čak se i to pokaže promašajem. Suočeni sa svojim neuspjesima, Barbie i Ken počinju se pitati koja je njihova svrha. Počnu se pitati: Zašto sam ovdje? Kome ja služim? Što mojemu životu daje smisao?

I ja sam se borila s pitanjima svrhe i vrijednosti. Je li dovoljno jednostavno biti ja? Jesu li moje želje i moji snovi dovoljni? Trebam li – kao žena – biti više? Ova igra uspoređivanja može se nastaviti unedogled, ali umjesto sumnje u sebe i samoanalize moramo se okrenuti stvarnosti. Naš Stvoritelj – sâm Bog – savršeno nas ljubi i želi jer smo Njegovi. On nas ljubi radi nas samih.

„Od svih vidljivih stvorova samo je čovjek ‘sposoban upoznati i ljubiti svoga Stvoritelja’. Čovjek je ‘jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio’, on je jedini pozvan da spoznajom i ljubavlju dijeli Božji život. U tu je svrhu stvoren i to je temeljni razlog njegova dostojanstva […]” (KKC §356)

„Ja sam Ken, i dovoljan sam.”

Glavna stvar koju treba zapamtiti nakon gledanja ovoga filma jest to da ste vi dovoljni. Kenovim riječima: „Ovdje sam tek jedan tip, i znaš što? To je dovoljno. Ja sam Ken, i dovoljan sam.”

Trebamo dopustiti Bogu da nas ljubi onakve kakvi jesmo, i On će u toj ljubavi nastaviti usavršavati naše želje i naše snove. Ukorijenjeni u Božjoj ljubavi učimo kako u tome neredu i ljepoti  ljubiti same sebe, i možemo slobodno ostvarivati svoje snove i želje.

Na kraju filma Barbie ima izbor: vratiti se u Barbieland, ili se pridružiti stvarnome svijetu. U jednome dirljivome prizoru, Barbiena kreatorica, Ruth, poziva je da vidi što znači biti ljudsko biće, i Barbie vidi prizore djece s njihovim majkama. Sa suzama u očima, i bez oklijevanja, Barbie jednostavno odgovara „Da”.

Kada dođemo pred kraj filma, vidimo Barbie u stvarnome svijetu, na njezinu prvome liječničkome pregledu – točnije, kod ginekologa.

U filmu u kojemu se čini da je suvremena ženstvenost zašla u ekstreme, iznenađuje vidjeti da u odlasku u stvarni svijet stereotipna Barbie ne želi biti liječnica ili odvjetnica, nego majka. Vidimo je kako se posve mijenja.

Barbike su nastale kako bi dale ženama do znanja da mogu biti sve, i ja mislim da u toj poruci ima vrijednosti. No na kraju, s cijelim svijetom u svojim rukama, Barbie samo želi biti majka, i možda je to na kraju krajeva bilo dovoljno.

Izvor: Amber Moseley | Catholic Link

Prijevod: Ana Naletilić