Božja providnost u Gospodaru prstenova

Bog proviruje

Ipak, nije bilo jasno uočljivo da je to kršćansko djelo, što je ostavilo prostora za obožavatelja nevjernika, a zbunilo kršćanske čitatelje. Iako je Tolkien želio da knjiga bude u «suglasju s kršćanskom misli i vjerom», on je:

… namjerno ostavljao sve aluzije o najuzvišenijim stvarima na pukim natuknicama, koje uočavaju samo najpažljiviji, ili bi ih navodio pod neobjašnjenim simboličkim oblicima. Tako Bog i «anđeoski» bogovi, Gospodari i Moćnici Zapada, tek proviruju na takvim mjestima kao što je razgovor Gandolfa sa Frodom: «osim toga bilo je tu još nečeg drugog  na djelu, mimo svake zamisli tvorca Prstena;» ili u Faramirovoj numenorejskoj molitvi za objedom.

(BILJEŠKA: Faramirova molitva se opisuje ovako: »Prije nego su jeli, Faramir i svi njegovi ljudi su se okrenuli licem prema zapadu u tišini…» Ovako mi uvijek činimo,» rekao je dok su sjedali: «pogledamo prema Numenoru koji je bio, i preko u Elvenhome koji jest, i u ono što je iza Elvenhomea i uvijek će biti.»)

Kako njegov  prvi primjer daje naslutiti, više sile se pojavljuju samo kroz njihovo djelovanje na likove i događaje, uvijek u pasivnom obliku. Na primjer, kada se Gandalf vraća od mrtvih, kaže samo da «je vraćen natrag», vraćen natrag od onog što Tolkien u pismima  – ali nigdje u samoj priči – naziva «Autoritetom» i «Velikim Začetnikom». I kad  Elrond otvara vijećanje koje će odlučiti što učiniti s Prstenom, kaže im:

U ovu svrhu ste pozvani ovdje. Pozvani, kažem, iako vas nisam pozvao sebi, strance iz dalekih zemalja. Došli ste i jeste ovdje, u ovom djeliću vremena, slučajem kako to možda izgleda. Ipak to nije tako. Radije vjerujte da je tako naređeno da mi, koji ovdje sjedimo, i nitko drugi, trebamo sada naći savjet za opasnosti svijeta.

Ipak ovaj ovaj neimenovani Bog tješi ljude Međuzemlja, premda oni nemju nikakvu vezu s njim (ili tim), te imaju malo znanja o «nečem još» što je na djelu u njihovom svijetu. Kada  Gandalf objašnjava Frodu kako je došao u posjed Prstena, kaže da je iza činjenica o njegovoj povijesti «bilo još nešto na djelu, mimo zamisli tvorca Prstena. Ne mogu to jednostavnije objasniti već da  je Bilbo bio određen da pronađe Prsten, i to ne od njegovog (Prstenovog) tvorca. U kojem slučaju ste i vi bili određeni da ga posjedujete. A to bi mogla biti ohrabrujuća misao.»

Tolkien je opisao razlog zašto piše na ovaj način u svom glasovito eseju «O bajkama», koji se najprije pojavio kao njegovo predavanje na sveučilištu St Andrew 1939. godine, kada je počeo pisati Gospodara prstenova i prilično ga proširio dok je još uvijek pisao knjigu. To objašnjava zašto se knjiga toliko razlikuje od Narnijske kronike njegovog prijatelja C.S.Lewisa – i jedan od razloga zašto ja smatram da je Gospodar prstenova značajnije djelo.

Ali to nije predmet mog pisanja ovdje, premda bih preporučio taj esej i razbacane komentare o njegovim pismima svakom čitatelju kojeg zanima Tolkienov rad ili pitanja pisanja pripovijetki od strane kršćanina. U ovim eseju nadam se da ću pokazati da je Gospodar prstenova kršćansko djelo, u smislu da bi se to kršćanstvo moglo zaključiti iz same priče, premda ću se pozvati i na njegova pisma da bih to potvrdio. Njegov ću katolicizam ostaviti po strani, budući da bi to zahtijevalo sasvim drugačiju i dužu obradu. Upotrijebit ću kao dokaz kako samo djelo prezentira djelovanje Providnosti, mada je to samo jedan od mnogih izravnih i neizravnih primjera kršćanstva u knjizi.

Osim toga, pretpostavljam da je čitatelj upoznat s knjigom. Ako niste pročitali knjigu, trebate znati da moram otkriti završetak.

Kršćansko djelo

Teško je objasniti što neku priču čini kršćanskom pričom. Znamo da ta kategorija nije ograničena na djela s očitom porukom, a većina nas osjeća da su ta (djela) u stvari na dnu popisa, djelomično izuzevši genijalna djela poput djela Put hodočasnika.

Čovjek treba doći do kršćanstva nekog djela na osnovi tvrdnji koje ono pruža, i vrste svijeta kojeg opisuje, ali ovo ne daje odgovor na mnoga praktična pitanja. Kao na primjer, u čemu se u samoj priči razlikuje vjera u Providnost od neutemeljenog uvjerenja da će stvari završiti dobro? Što čini jednu priču kršćanskom pričom o Providnosti koja djeluje kroz ljudska događanja, a drugu svjetovnom pričom o neopravdanom optimizmu? U čemu se razlikuje Providnost od slučajnosti, i što čini da događaji koji bi bili napadno prikladni kao puke slučajnosti, budu uvjerljivi i dirljivi kao djela Providnosti?

Mislim da bi bilo najbolje reći da, usporđujući književnost drugih religija i filozofija, oba tipa priča su izrazito kršćanska po svojem nadanju, iako ona optimistična priča je najvjerojatnije djelo nekad kršćanskog uma koji je izgubio svoju jasnoću, no zadržao svoj općeniti pogled na stvari. Moglo bi se pronicljivo procijeniti je li određena priča jedno ili drugo po stupnju djelovanju Providnosti kao Providnosti, tj. je li uključen uvjet poslušnosti i prihvaćanja stalnog gubitka (što je ugrađeno u kršćanski nauk o Providnosti), i pokazuje li se ona na djelu u radnji romana.

U nekoć kršćanskoj verziji, koja je degenerirala u optimizam, priča završava sretno gotovo neovisno od onoga što se dogodilo ranije, a to je zato što je glavni lik dobar u uobičajenom minimalnom smislu, ali nije krepostan ili pobožan. Ako se Bog i pojavljuje, pojavljuje se samo da bi izvukao glavni lik iz stupice u posljednjem trenutku, ne kao onaj koji upravlja događajima do kraja, i koji traži od lica u romanu da budu dobri i koji dopušta da se stvari odvijaju dobro ili loše zavisno od njihovih postupaka. Likovi djeluju «realistično» i «promišljeno» i uspijevaju, dok kreposni doživljavaju neuspjeh.

U ovom eseju ću dokazati da je Gospodar prstenova kršćansko djelo zbog djelovanja kršćanske misli i kršćanske vizije koje se mogu vidjeti u njemu, a kao primjer uptrijebit cu očitu vjeru u Providnost u tom djelu.Također u djelu vidim kršćanstvo iskazano na druge načine, kao napr. u slici istočnog grijeha i naše konačne nesposobnosti da odaberemo dobro, da je zlo ugrađeno u planove Providnosti, te da se premeće, unatoč samom sebi, u dobro; u slici pokajanja i otkupljenja; u ljubavi prema poniznima i njihovom oplemenjenju; u moralnoj jasnoći knjige; i u njenoj nadi da će se čak i Gollum pokajati.

Providnost i poslušnost

Gospodar prstenova  je studija o djelovanju Providnosti, jer događaji uspiju dobro kada ne bi trebali uopće uspjeti, a u nekim slučajevima na takav način da je očito da je neka neočekivana sila na djelu. Ovo djelo je ili studija o Providnosti, ili jedna strašno smišljena urota, a ja mislim da su argumenti za ovo prvo mnogo jači.

Providnost djeluje na dva načina u knjizi: prvi je kada izgleda da događaji idu dobro bez djelovanja glavnih likova koji bi bili zaslužni za to; i drugi je kada događaji završe dobro jer glavni likovi naprave pravu stvar i onda kada se u stvari smatra da je to pogrešna stvar. Kod Tolkiena se obično ovaj prvi način samo podrazumijeva, dok je drugi često sasvim vidljiv.

Tolkien je pojasnio djelovanje Providnosti u samoj knjizi, kako je već citirano Gandolfovim riječima, i objašnjavao to nekoliko puta u svojim pismima. Priče o Međuzemlju su «o uspjesima osobito milosnih i obdarenih pojedinaca» – napisao je Tolkien Rayneru Unwinu, čije je povoljno mišljenje o Hobbitu  još kad je bio dijete navelo njegovog oca da izda knjigu.

Govorio bih, kad govorenje o takvim stvarima ne bi kvarilo ono što je jasno, «o predodređenim pojedincima, koje nadahnjuje i vodi Izaslanik do kraja i iznad njihova pojedinačnog obrazovanja i rasta». Ovo je jasno u Gospodaru prstenova;  ali prisutno je, mada prikriveno, i u Hobbitu  od početka, a naslućuje se i u  Gandalfovim posljednjim riječima.

 (BILJEŠKA: Gandalfove posljednje riječi Bilbu su bile: «Ti zaista ne misliš, zar ne, da su sve tvoje avanture i bjegovi bili vođeni pukom srećom, tek tebi na korist?») Nije rekao tko je pojedincima dao milost i darove, tko ih je predodredio za te ciljeve, i poslao im poslanika. To je ono što bi se moglo nazvati Providnošću, ili Bogom čija se volja naziva Providnost.

Prva vrsta

Prva vrsta djelovanja Providnsti u Gospodaru prstenova je, kako sam rekao, ono kada izgleda da su događaji uspješni bez da su glavni likovi išta učinili da bi za to bili zaslužni. Tolkien ponekad u priči sugerira da je neka očita slučajnost u stvari djelo Providnosti, a znajući ono što znamo o Tolkienovim namjerama, mislim da možemo uzeti čak i to, bez ograda, kao primjere Providnosti na djelu.

Negdje na početku knjige, na primjer, napustivši gostionicu u Bywateru, Sam misli kako će sutra raditi u vrtu ako se razvedri. Te noći, dok je Sam bio u gostionici, Gandalf je stigao u Bag End, da bi rekao Frodu da Prsten kojeg je naslijedio od svog strica pripada Mračnom Gospodaru, te da mora bježati iz Shirea. Vrijeme se jest razvedrilo sljedećeg jutra, a ovaj odlomak je čini se napisan da bi se nagalasilo da je vrijeme onakvo kako Sam želi da bude.

A to, bilo da je slučajnost ili Providnost, spašava svijet. Zato što je vrijeme dobro, Sam može raditi u vrtu, a zato što može raditi u vrtu, može se došuljati pod prozor i slušati razgovor o Prstenu između Gandolfa i Froda. Zato što ga sluša, biva uhvaćen dok to čini, zato što biva uhvaćen dok to čini, naređuje mu se da ide s Frodom, zato što ide s Frodom, i pomaže mu na načine na koje mu nitko drugi ne bi mogao (nitko drugi nije shvatio da će se Frodo pokušati izšuljati iz društva u Parth Galenu, na primjer), Prsten biva uništen pored svih nepovoljnih okolnosti.

Ovakve se stvari događaju neprekidno kroz cijelo djelo Gospodar prstenova. U nekim slučajevima, netko bi mogao reći da su događaji vođeni Providnošću. Na početku putovanja hobita iz Shirea, Crni Jahač ih zamalo pronalazi, no njega otjera grupa vilenjaka koji su slučajno, (čini se) prolazili, a kada se nekoliko dana poslije izgube u Staroj šumi i kada ih uhvati Vrbov Starac, Tom Bombadil slučajno (čini se) upravo naiđe. »U ovom susretu možda ima nečeg više od slučajnosti», kaže vođa vilenjaka hobitima, a Bombadil im kaže: «Samo slučajnost me dovela tada, ako ćeš to nazvati slučajnošću.»

U drugim slučajevima nitko ne sugerira da su događaji vođeni Providnošću, ali mislim da ih zasigurno možemo smatrati takvima. U bitci kod Pellenor Fieldsa, Merry probada Gospodara Nazgula baš onom vrstom mača koja će ga raniti, kojeg je bio slučajno (čini se) pokupio s humka Barrow-wight na početku svog putovanja. Kada su Frodo i Sam trebali biti otkriveni u Mordoru pri kraju njihovog prevaljenog puta, prerušeni u orke, jednostavno se dogodilo  («slučaj je htio», kaže knjiga, mislim ironično) da nekoliko četa orka, dolazeći iz nekoliko smjerova, stigne do ulaza na cestu u isto vrijeme – i u toj strci Frodo i Sam bježe kada su zasigurno trebali biti uhvaćeni.

Pažljivi čitatelj bi mogao pronaći i nekoliko drugih primjera, tako puno primjera, da su neki kritičari optužili Tolkiena da je namjestio radnju s nevjerojatnim slučajnostima. To bi moglo biti istinito, da nije Providnosti: savršeno racionalnog uvjerenja da Netko hoće da dobro trijumfira i da ima moć da ga navede da trijumfira. Ono što skeptični kritičar vidi kao manu u Tolkienovoj radnji romana je možda mana u kritičarevoj filozofiji.

Mislim da su ovo svi primjeri djelovanja Providnosti u knjizi, ali u Gospodaru prstenova mnogo jasnije vidimo djelovanje Providnosti na način da se dobro postiže poslušnošću «Pravilima», kako Tolkien kaže u jednom od svojih pisama, pa i onda kada ta poslušnost izgleda glupo i čak pogibeljno, i kada se riskira ne samo nečiji vlastiti život, nego i opstanak svijeta. Svijetom Međuzemlja upravlja Duh s voljom i svrhom, i u tom svijetu činjenje dobra uvijek služi dobru, a činjenje zla, čak i ako je «opravdano« ili «mudro», uvijek proizvodi zlo.

Vidimo to u mnogim slučajevima, ali uzet ću tri: odluka Aragorna i njegovih drugova da propisno pokopaju Boromira prije nego krenu u potjeru za otetim hobitima; Gandalfovo žrtvovanje vlastitog života u Moriji da bi spasio svoje prijatelje; najznačajniji od svih, učinak milosrđa i sućuti na Golluma.

Aragornova odluka

Na kraju prve knjige Boromir je pokušao oduzeti prsten od Froda, ali se pokaje i zatim umire braneći dva hobita, Merryja i Pippina, od bande orka, koji ih uhićuju i odvode. Aragorn, Gimli i Legolas pronalaze Boromira malo prije nego će on umrijeti i doznaju da su orke uhvatile neke hobite. Ne znaju jesu li Frodo – i Prsten – s njima.

Da bi poštivali zakone svoga svijeta, moraju pokopati svoje pale drugove, ali ako to urade izgubit će nekoliko sati prije nego mognu krenuti u potjeru za orkama. «Prvo se moramo pobrinuti za poginule. Ne možemo ih ostaviti da leže kao strvina među ovim opakim orkama», kaže Legolas, a Gimli se slaže. Ali Aragorn kaže, «ali mi ne znamo je li nositelj Prstena s njima (s orkama) ili nije. Zar da ga napustimo? Ne moramo li najprije njega potražiti?»

To je, kako Aragorn kaže, «loš izbor», i koliko oni znaju, onaj koji će odlučiti o sudbini cijelog svijeta. orke su, oni pretpostavljaju, sluge Saurona, i odvode hobite k njemu. Ako su orke zarobile Froda, Sauron će dobiti Prsten, i svijet koji oni vole će umrijeti. Ako su orke zarobile druge Hobbite, Sauron će ih mučiti na sve moguće načine i doznati od njih Frodov plan i njegovo posljednje poznato prebivalište. Tada Sauronu neće trebati dugo da pronađe Froda, a kad ga nađe, svijet koji vole će umrijeti.

Očito je, većini nas, da trebaju ostaviti tijelo. Boromir ih je, na kraju krajeva, bio izdao. To što će ga pokopati neće mu pomoći, a gotovo sigurno će dovesti do konačne pobjede zla. A oni ga ipak pokapaju, jer je tako ispravno uraditi.

Kad sam prvi put pročitao knjigu, kao tipični svjetovno orijentirani dvanaestogodišnji Amerikanac, ova scena me je zapanjila. Nije u njoj bilo nikakvog smisla. Činilo mi se to kao neka pogreška u priči da bi tri glavna lika trebala učiniti nešto tako besmisleno, iracionalno i unaprijed osuđeno na neuspjeh. To je reakcija onih koji ne vjeruju u Providnost.

Aragorn opisuje potjeru za orkama kao «tek malu stvar među velikim djelima ovoga vremena», a ipak se to pokaže mnogo značajnijom stvari nego je on mogao razumjeti. Zato što su njih trojica potrošili nekoliko sati da pokopaju Boromira, nikad neće uhvatiti orke koji su oteli njihove prijatelje. Jer ih nikada neće uhvatiti, Merry i Pippin sami bježe. (Ima malo ironije u Legolasovoj tvrdnji, kada ustanove da je Pippin na brzinu pobjegao, da «Neće više biti mogućnosti bijega» ukoliko ga mi ne smislimo.» – bijeg hobita je bio smišljen, ali ne s njihove strane.)

Zato što su dva hobita pobjegla, susrela su Stablobradog enta, koji (čini se) je slučajno bio u blizini i čuo njihovu priču i podigao ostale ente u boj. Zato jer su enti dignuti u boj, razorili su Sarumanovui utvrdu Isengard, a oni su jedina stvorenja na zemlji koja su to mogla učiniti.

Odatle marširaju da spase napadnute vojske upravo prije nego će izgubiti bitku kod Helm Deepa, i zatim ubijaju vojsku orka koji provaljuju sa sjevera, i koji bi bili dočekali u zasjedi i porazili jahače Rohana na putu u Gondor. Da enti nisu ubili orke, jahači Rohana ne bi bili nikada došli do Minus Tiritha na vrije da bi se borili, ako su oni to uopće uspjeli. Zato što jahači stižu kada stižu, Gospodar Nazgula napušta vrata Minus Tiritha prije nego je završio sraz s Gandalfom, u kojem je on bio mogao pobijediti, i umire u bitci malo nakon toga .

Dvije presudne posljedice

Aragornova odluka da pokopa Boromira kako treba, čak i kad se čini da će doći do Sauronove pobjede dok to čini, ima još dvije druge, presudne posljedice. Prva je da se slobodni narodi spašavaju od Sarumanovog izdajstva, koje bi ih bilo prisililo da se bore na dva fronta kad se nisu mogli u stvari boriti ni na jednom. Da enti nisu bili razorili Isengard, Gondor je bio mogao pasti nego je Frodo došao do Mount Dooma, u kojem slučaju ne bi bio ni mogao doći do tog mjesta.

Druga je (posljedica Aragornove odluke da pokopa Boromira) da pobjeđuju u bitci kod Pelenoor Fieldsa, iz dva razloga. Dopušteno je Rohanu da odjaše u pomoć Gondoru, gdje prerušena Eowyn i hobit kojeg je dovela sa sobom ubijaju Sauronovog zamjenika, Gospodara Nazgula. A spašen je i Aragornov život, tako da on može skupiti vojsku mrtvih i njome poraziti neprijateljske vojske južno od Gondora, i zatim stići u Fields na neprijateljske brodove upravo na vrijeme da preokrenu tijek bitke.

U djelovanju Providnosti, Aragornov odabir  da uradi ono što treba uraditi doveo je izravno do događaja potrebnih da slobodni narodi uspiju u svojoj bitci protiv Saurona. Da su bili ostavili Boromirovo tijelo među nevaljalim orkama, Frodo je bio mogao doživjeti neuspjeh u svom traganju. Čak i da je bio uspio, zemlje koje je pokušavao spasiti bile bi poharane, a neke, uključujući i Shire, bile bi došle pod vlast Sarumana, tiranina malo boljeg od Saurona.

Ja tvrdim da je Frodo bio lako mogao ne uspjeti svom traganju, jer je dio njegovog uspjeha ovisio o pobjedi u bitci kod Pelennor Fieldsa i o odluci slobodnih naroda da marširaju do Mordora da odvuku Sauronovu pozornost od njegove vlastite zemlje, gdje su se Gandalf i drugi nadali da se Frodo još uvijek probija do Mount Dooma. Kako sam već naveo, Frodo i Sam bježe od orka, među kojima prerušeni marširaju, jer se nekoliko četa sudaraju jedna s drugom tamo gdje se dvije ceste spajaju u jednu – a čete idu prema istoj cesti, jer «Mračni Gosodar žurno šalje svoje snage prema sjeveru» kao odgovor na marš vojske slobodnih naroda po njegovoj zemlji.

Gandalfova smrt

Djelovanje Providnosti na Gandalfovu smrt u Moriji je manje jasno i ja ga ne bih ni vidio da nema Tolkienovog objašnjenja u njegovim pismima. Gandalf odlazi u smrt boreći se s Balrogom, dajući život za spas drugova. On i Balrog stoje na mostu iznad ponora, ostatak njegove čete samo što nije pobjegao iz Morije, a vojska orka se gomila s druge strane. Kad Aragon i Boromir neće da ga napuste već trče natrag da mu pomognu, on uništava most i s Balrogom pada u ponor.

Njegova smrt, Tolkien je objasnio

… bila je poniženje i poništenje samoga sebe, u skladu s «Pravilima»: jer jedino što je mogao znati u tom trenutku je da je on jedina osoba  koja može uspješno voditi otpor protiv Saurona, a cijela njegova misija je bila uzalud. Predao se Upravitelju koji određuje Pravila, odričući se osobne nade u uspjeh.

Ali Gandalfova žrtva preokreće se na dobro. Čarobnjaci koji su bili poslani u Međuzemlje da se bore sa Sauronom, nisu uspjeli. Tolkien nastavlja:

ili ako hoćete: kriza je postala prevelika, zahtijevala  je pojačanu moć. Tako je Gandalf  žrtvovao samoga sebe, bio prihvaćen, ojačan i vraćen… Bio je poslan u Međuzemlje (tek mudrim planom anđeoskog Valara ili Namjesnika; ali Upravitelj je preuzeo taj plan i uvećao ga, u trenutku njegovog neuspjeha.

Tako ojačan, s mnogo većom mudrošću i snagom, Gandalf vodi rat protiv Saurona s autoritetom i učinkom većim nego ranije, kada su mu toliko trebali. Tolkien spominje njegovo djelovanje na Theodena i Sarumana, njegovo spašavanje Faramira, i njegov prkos gospodaru Nazgula, a ja bih dodao, i njegovo upozorenje Frodu kad se izložio da ga Sauron otkrije u stolici na vrhu Amon Hena (glas koji govori Frodu, «Skini ga! Skini ga! Budalo, skini ga! Skini Prsten!»)

Najpoznatiji primjer

Najpoznatiji primjer djelovanja Providnosti u Gospodaru prstenova je dar iskazivanja sućuti i milosrđa zlom i izdajničkom Gollumu – milosrđa koje mu mora iskazati nekoliko stvorenja u različitim vremenskim periodima, uvijek kad bi bilo pravednije grubo se ponašati prema njemu ili ga odmah ubiti.

Kako je zabilježeno u Hobbitu, Bilbo je bio prvi koji mu je pokazao milosrđe, ali u Gospodaru prstenova to rade i drugi. Prvi je Gandalf, naravno, i vilenjaci koji puštaju Golluma iz zatvora da se popne na stabla, jer «Gandalf nam je dao nadu da se on još može izliječiti, a mi nismo imali srca da ga više držimo u tamnicama ispod zemlje, gdje bi opet zapao u svoje stare crne misli», i od kojih bježi. Tada Frodo i (nerado do samog kraja) Sam iskazuju milosrđe Gollumu, a to čini i Faramir, iako tek na Frodov zahtjev.

Opis Providnosti nalazi se u drugom poglavlju knjige, koje nosi naslov «Sjena prošlosti», i predstavlja duhovno središte knjige. Frodo, samac koji živi spokojnim i mirnim, vrlo udobnim životom, iznenada doznaje da Prsten kojeg je naslijedio od strica pripada Neprijatelju, te da ga Neprijatelj želi pronaći i vratiti Prsten. Saznaje da ga Neprijatelj poznaje preko Goluma.

U strahu uzvikuje «Šteta što je Bilbo imao sućuti pa nije probo to nevaljalo stvorenje, kad je imao priliku.!» A Gandal odgovara: «Sućuti? Bila je to upravo Sućut koja je zadržala njegovu ruku. Sućut i Milosrđe: nikada ne udarati bez potrebe. I zato je bio dobro nagrađen, Frodo. Budi siguran da njemu zlo nije puno naškodilo, i umaknuo je na kraju, jer je time počeo stjecati pravo vlasništva (nad Prstenom op. prev.). Jer je imao Sućuti.»

Frodo nije dirnut, i izjavljuje da ne osjeća nikakvu Sućut za Golluma. «Nisi ga vidio» kaže Gandalf.

»Nisam, i ne želim», rekao je Frodo, «Ne mogu te razumjeti. Želiš li reći da ste mu ti i vilenjaci dopustili da živi nakon svih onih groznih djela? Barem je jednako zao kao i ork, tek jedan neprijatelj. Zaslužuje smrt.»

A Gandalf odgovara:

»Zaslužuje je! Usuđujem se reći da je tako. Mnogi koji žive zaslužuju smrt. A neki koji umiru zaslužuju život. Možeš li im ga dati? Onda ne budi previše željan da dijeliš smrt po svojoj prosudbi. Jer čak i onaj veoma mudar ne može vidjeti sve do kraja. Nemam mnogo nade da se Gollum može izliječiti prije nego umre, ali postoji takva mogućnost. I on je vezan za sudbimu Prstena. Srce mi govori da njegova uloga nije još odigrana do kraja, bilo za dobro ili zlo; a kad za to dođe vrijeme, Bilbova sućut će možda odrediti sudbinu mnogih – pa i tvoju.»

Gandalf zna da je Gollum zao, ali shvaća da ga treba žaliti i da će se možda jedfnog dana i izliječiti, premda to nije vjerojatno. On također zna da bi i drugi, uključujući i njega samog, možda bili postali takvo stvorenje da su ikada bili došli u iskušenje s prstenom.

I on zna još jednu stvar, koju Tolkien nije nikada objasnio. Gandalf misli da Gollum neće učiniti dobro po svom izboru, ali da će možda opet učiniti dobro. Kasnije u priči, kada saznaje da Gollum vodi Froda i Sama u Mordor kroz klanac Cirith Ungol, kaže Pippinu da se boji «izdaje tog bijednog stvorenja. Ali tako mora biti. Sjetimo se da izdajica može izdati i samog sebe i učiniti dobro bez namjere. Dogodi se tako, ponekad.»

Gollumovo konačno izdajstvo

I tako se doista događa. Bijedno stvorenje kojemu je iskazano tako mnogo milosrđa ne odgovara na to i ne kaje se – iako skoro da jest, i možda bi bio da nije bilo Sama. Umjesto da to učini, okreće se protiv Froda kada je na pola puta uz Mount Doom, poušavajući ga ubiti,  kada konačno shvaća da Frodo namjerava uništiti Prsten tako što će ga baciti u Procjep (Crack of Doom). Frodo kontrolira njega zajedno s prstenom.

Prva dobra stvar koju Gollum ne čini namjerno, je da je ojačao iscrpljenog i izgladnjelog Froda za konačni uspon. Sam je morao nositi Froda uz planinu i uskoro će se probiti. Napad «je bio jedina stvar koja je mogla raspiriti ugasle žeravice Frodovog srca i volje.» Frodo se sam penje uz planinu.

Sam ostaje da bi se borio s Gollumom, ali ga pronalazi kako leži u prašini moleći za život. I tada mu Sam, koji je mrzio Golluma od njihovog prvog susreta (što je sasvim razumljivo) iskazuje milosrđe i sućut.

Samova ruka se krzmala. Njegov duh je bio užaren od gnjeva i sjećanja na zla. Bilo bi pravedno ubiti to izdajničko, krvoločno stvorenje, pravedno i višestruko zasluženo; i također se činilo da je to zasigurno dobro učiniti. Ali duboko u njegovu srcu bilo je nešto što ga je obuzdavalo: nije mogao udariti na to što je ležalo u prašini, bespomoćno, uništeno i krajnje bijedno.

Sam je bio nosio Prsten na kratko vrijeme «i sada je nejasno spoznavao agoniju Gollumova sasušenog uma i tijela, podjarmljenih tom Prstenu, nesposobnih da nađu mir ili olakšanje ikada više u životu.» Sam ga pušta da ode.

Zatim se penje uz Procjep (Crack of Doom) i shvaća da je Frodo uzeo Prsten, što je bilo neizbježno. Sauron će uskoro dobiti svoj Prsten. Potraga je izgubljena. Svijet koji vole će umrijeti. A onda se događa nešto što se nije moglo predvidjeti: Gollum ulijeće u špilju, uzima Prsten od Froda, i dok slavodobitno pleše, upada u plamen. Potraga je, odjednom, uspješno okončana.

To je najznačajniji primjer djelovanja Providnosti u Gospodaru prstenova. Zato što su i Bilbo i Gandalf  i vilenjaci i Frodo i Sam i Faramir – svi su Gollumu iskazali milosrđe i sućut, on čini ono što nitko nije mogao učiniti svojim vlastitim snagama, a što nema namjeru napraviti: baca Prsten u Procjep (u Crack of Doom) i spašava svijet.

Drugi znakovi

I za nekoliko drugih stvari u Gospodaru prstenova bi se moglo reći da su djela Providnosti.

Prvo, Providnost se može poslužiti Frodom za svoje djelovanje ne samo zato što je on milosrdan, nego i zato što se on pokorava autoritetu koji zahtijeva milosrđe. On brani Gollumov život u Hemmeth Annunu dijelom zato što Gandalf ne bi želio da se Golluma ubije, a i zato što vjeruje Gandalfovom uvjerenju da Gollum ima svoju ulogu u priči. Isto vrijedi i za Sama, koji se pokorava Frodovoj želji da bude blag prema Gollumu i kada čini milosrđe koje ne osjeća, uči se biti milosrdan, uz plodove koje smo vidjeli.

Drugo, velikani – Gandalf, Elrond i Faramir – svi  ostavljaju Prsten u Frodovom vlasništvu, jer je njegov, premda izgleda da on nije prava osoba koja bi ga trebala posjedovati i uzeti ga po nalogu. Gandalf objašnjava  Frodu da on nije uzeo prsten od Bilba zato što «Ja nisam imao pravo na to.» Velikani neće učiniti zlo čak ni kada moraju dobiti ono što netko drugi ima, i kada mogu tvrditi da rade u korist najvećeg dobra.

Treće, iako likovi vjeruju u Providnost, to im daje samo djelomičnu i privremenu pobjedu. Oni trebaju činiti dobro bez da očekuju da će zauvijek promijeniti svijet. Kako Gandalf kaže Frodu na početku, «Jedino što trebamo odlučiti je što učiniti s vremenom koje nam je dano.» I on govori zapovjednicima vojska, koji moraju odlučiti kako potući Saurona kad je rat «bez konačne nade», moraju djelovati tako da se «veliko zlo ovoga svijeta ukloni» (ako uspiju, što je neizvjesno), ali

… i drugih zala ima koja se mogu pojaviti; jer sam Sauron je sluga ili izaslanik. Ipak, nije naš posao da upravljamo svim plimama svijeta, već da ovim godinama u koje smo postavljeni priskočimo u pomoć svojim snagama, čupajući korijenje zla na poljima koja su nam poznata, tako da oni koji budu živjeli poslije mogu imati čistu zemlju za obrađivanje. Kakvo vrijeme oni morati imati, nije na nama da zaključujemo.

Četvrto, Providnost radi na našem spasenju, ako joj dopustimo, jer mi sami sebe ne možemo spasiti. Frodo na Procjepu dokazuje to – kako je Tolkien razjasnio u svojim pismima. «Bilo je potpuno nemoguće da on (Frodo) preda Prsten, činom ili voljom, osobito u trenutku kad je ovaj (Prsten) imao najveću moć. Čovjek se mora suočiti s činjenicom: utjelovljena stvorenja ne mogu se konačno obraniti od Zloga na svijetu, koliko god da su «dobra»; ni Pisac Priče nije jedan od nas.»

Potrebno je samo da učinimo što možemo, što je uvijek mnogo više nego mislimo da možemo. «Frodu svaka čast», napisao je Tolkien nekome otprilike u isto vrijeme, «jer je potrošio svaki djelić snage svoje volje i tijela, i to je bilo upravo dovoljno da ga dovede do suđene točke, i ni malo dalje. Malo je drugih, a možda nitko u njegovom vremenu, koji bi bili došli tako daleko. Ona Druga Snaga je preuzela vlast: Pisac Priče (čime ne mislim na sebe).»

Peto, Providnost ne traži ni od koga da čini zlo, čak i kad djeluje kroz zlo. Gollum koji se kaje ne bi bio učinio u Odajama Vatre ono što je učinio Gollum koji se ne kaje, ali od nas se očekuje da se nadamo njegovom pokajanju. Da se on bio pokajao, njegovo kajanje ne bi bilo omelo ciljeve Providnosti, već bi ga (kajanje) Providnost prihvatila i dala im ga na korist. Tolkien je napisao u jednom pismu da, da se Gollum bio pokajao, on bi bio ipak uzeo prsten, jer ne bi bio imao snage odoljeti tome, ali da, uzevši ga, on bi se onda žrtvovao radi Froda i bio bi se dobrovoljno bacio u gorući ponor.

Naša bremena

Konačno, Providnost od nas zahtijeva da prihvatimo bremena koja su nam dana, i da prihvatimo da ne znamo zašto su nam dana. Kad Frodo poželi da kamo sreće da Sauron nije stekao moć u svom vremenu, Gandalf se slaže: «Tako i ja mislim, i svi koji dožive da vide takva vremena. Ali nije na njima da odlučuju. Jedino što trebamo odlučiti je što učiniti s vremenom koje nam je dano.»

Malo poslije kada Frodo pita zašto je Prsten pripao njemu, Gandalf objašnjava: «Na takva pitanja se ne može odgovoriti. Možeš biti siguran da to nije ni zbog kakve zasluge koju i drugi ne bi imali: ni u kom slučaju zbog moći ili mudrosti. Nego si ti izabran, i stoga ti moraš upotrijebiti onu snagu i srce i razum koje posjeduješ.»

Gospodar prstenova je kršćansko djelo, osobito zato što prikazuje djelovanje Providnosti, i zato što prikazuje što će se dogoditi ako prihvatimo ono za što smo izabrani, bilo koju avanturu koju trebamo poduzeti, te ako upotrijebimo onu snagu i srce i razum koje posjedujemo. A to je ohrabrujuća misao.

David Mills | www.touchstonemag.com

Ostali članci o Tolkienu i njegovim djelima:

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (1): Hobit, Krist i avantura života

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (2): Gospodar prstenova – trijumf milosti

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (3): Silmarillion – U početku bijaše…

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (4): Povijest Međuzemlja i utjelovljenje

Britanski katolici žele pokrenuti proces beatifikacije J.R.R. Tolkiena, autora Gospodara prstenova i Hobita

‘Hobit’ i krepost

Kritike Križa života promašile su metu: Tolkien doista kroz svoja djela tka niti kršćanske Objave