J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave: Gospodar prstenova – trijumf milosti

Ovdje pretpostavljamo da ste pročitali knjigu ili gledali istoimenu filmsku trilogiju (ili oboje). Prisjetimo se: Prstenova družina kreće na put iz Rivendela 25. prosinca. Božić je početak crkvene godine, početak hoda s Kristom. Prije dolaska u Rivendel, hobiti žive u mraku neznanja, učmalosti i samodostatnosti  Shirea. Na putu do Rivendela, prolaze kroz iskustvo došašća; kroz mnoge nevolje oni „pripravljaju put Gospodinu i poravnjuju mu staze„ (usp. Mk 1, 1-8) u svome srcu i razumu. U Rivendelu slušaju navještaj (Elrondov koncil), istinu o svijetu, povijesti, sudbini. Spoznaju da je svijet u trajnom ratu protiv Sotone (Sauron je subkreacijska slika palog anđela) i sila zla (usp. Ef 6,10; Pt 5,8). Shvaćaju da moraju zauzeti stav, izabrati stranu i krenuti na put s osobnom borbom i zadaćom. Dobivaju poslanje u službi zajednice. Prozvani su slika Crkve (grč. ekklesia- skup, koncil, oni koji su prozvani). Crkva je Mistično tijelo, duhovni organizam, družina.

Ali gdje je u družini sama Glava, Krist?

On je skriven unutar tri lika, kroz tri svoje dimenzije.

Frodo je slika Krista svećenika (usp. Heb 4,14). On preuzima na se križ uništenja grijeha (Sauronov prsten ) i nosi ga prema svojoj Kalvariji (Planina Usuda u Mordoru) gdje ulazi u planinu nad užareno vulkansko grotlo (silazak nad pakao; usp. Mt 12,40, Rim 10,7; Ef 4,9.). Na putu mu pomaže njegov Šimun Cirenac, hobit Sam Gamgee. Frodo podnosi muku i prolazi kroz iskustvo slično „tamnoj noći“ (po uzoru na karmelićansku duhovnost sv. Terezije Avilske i Ivana od Križa) kad mu otkažu osjetila (ne sjeća se okusa hrane ni dodira vode, ni vjera ni stabala ni cvijeća; ni mjeseca ni zvijezda; „gol je u mraku“).

Aragorn (ime znači: kraljevsko stablo, od kraljevske loze) je slika Krista kralja (usp. Iv 18, 36-37). On je vođa i pripadnik drevnog soja ljudi, dunedaina („ljudi sa Zapada“ – katoličanstvo je religija Zapada). Tih ljudi je u Međuzemlju ostalo jako malo i tu žive kao šumari. Šuma je “Božji puk, narod Njemu stečen”  (usp. 1 Pt 2, 4-9). Ona je Tolkienova slika biblijske slike stada, a šumar je slika biblijske slike Dobrog pastira (usp. Iv 10,11-18). Nisu li oboje slika današnjeg “alter Christusa” – župnika ili redovnika, malobrojnih (kao i dunedaini) i na oko čudnih, često predmeta izrugivanja zbog teškog nerazumijevanja njihove uloge i neshvaćanja opasnosti ovoga svijeta koje skriveno vrebaju na “šumu” i “stado”. Budno pazeći i bdijući kao „lav iz plemena Judina“ (usp. Otk 5,5; nekad se vjerovalo da lavovi spavaju s jednim okom otvorenim), Aragorn nije naočit (Zagonetka o Strideru) i ljudi ga gledaju kao čudaka (usp. Iz 53,2-3). On je predvodnik vojske Dobra u ratu protiv sila Zla (usp Jr 23,5). Na tom putu on „prolazi dolinom smrti ali zla se ne boji „(usp. Ps 23) dok korača Stazama Mrtvih. Iz tog silaska nad pakao izlazi pobjedonosno a slijedi ga vojska  mrtvih, „vjerolomnici“ (oslobođene duše iz čistilišta). Ruke kraljeve ruke su iscjeliteljske. Kao što Krist liječi bolesne i čini čuda, Aragorn se nakon sumraka kriomice u tajnosti i poniznosti uvlači u kuće liječenja i polaganjem ruku ozdravlja ranjenike. Uskoro mu dovode bolesnike iz čitavog grada i on liječi cijelu noć (usp. Mk 1,32-34; Mt 12:23) da bi se u zoru iskrao natrag u osamu, a glas o njemu pročuo se po čitavoj okolici (usp. Mk 1,28). Vilenjaci mu daju nadimak Envinyatar (Obnovitelj). Krist kralj obnavlja (usp. Iz 43,19a; Otk 21,5). Slika je to sakramenta bolesničkog pomazanja. U konačnici, kao Krist kralj, pobjeđuje i vlada za vijeke vjekova. Na svojoj krunidbi, Aragorn pjeva: „Et Eärello Endorenna utúlien; Sinome maruvan ar Hildinyar tenn’ Ambar-metta“. (prevedeno s vilenjačkog, znači: “Dođoh preko velikog mora u Međuzemlje. Na ovom ću mjestu prebivati ja i moji nasljednici dok je svijeta i vijeka.”) Ali njegova krunidba samo je uvod u jedan još veličanstveniji događaj: svadba, vjenčanje Kralja i njegove zaručnice Crkve (Arwen); kao u knjizi Otkrivenja (usp.Otk 19,7). Arwen ima nadimak Undomiel, što znači „zvijezda Danica“. To je atribut njezina zaručnika (Krist) a tako i nje same (Crkve). Vjenčanje se događa u Minas Tirithu, Bijelom Gradu (Jeruzalem; usp. Otk 21). U njemu raste kraljevsko stablo, „telperion“, (Aragornov stijeg), slika stabla života zasađenog u rajskom vrtu Edenu (usp. Post 2,9). Aragorn iskazuje etiku ljubavi i kršćanski kozmopolitizam kada poraženima (ljudi koji su se borili na strani Saurona i sila zla) oprašta bezuvjetno i daje mogućnost nastavka slobodnog života u njihovim krajevima. Desetljećima kasnije, dok je još u snazi, Aragorn prepušta tron svome sinu i odlazi u smrt svojevoljno. On “odlazi od svoje volje i vraća dar života slobodno”, kao i Isus (Iv 10,17-18). Onima koji su ga gledali položenog na smrtnom odru u čudu se činilo “da su se u njemu stopile mladenačka dražest, muževna srčanost i staračka mudrost i veličajnost… slika i prilika sjaja ljudskih kraljeva usred nepomućene slave prije loma svijeta”. Zar ne stječemo sličan dojam kad obilazimo odre svetaca i blaženika (sjetimo se Stepinčeva odra u zagrebačkoj katedrali)? Nije li ovo slika onog što i sami iščekujemo – obnovljenog edenskog čovjeka prije pada i još više, naše preobražene egzistencije na kraju vremena u općinstvu svetih?

Gandalf je slika Krista proroka (usp. Dj 3,22-23). Vilenjaci ga zovu Mithrandir (sivi hodočasnik). On podučava sve oko sebe, tumači povijest, vidi dalje i bistrije u budućnost i duhovni je vođa družine. I dok je Abraham prinio žrtvu Jahvi na brdu Morija, Gandalf se žrtvovao za družinu u pećinama Morije. Ušao je u duel s Balrogom, slugom i prorokom Sotone, i pao u bezdan. Ali bezdan doziva bezdan (usp. Ps 42). Gandalf, kao slika sluge Jahvina, uzdignut je na novi život (usp. Iz 52,13). Sivi hodočasnik postaje Bijeli Jahač (usp. Otk 19:11). Njegov štap i palica njegova utjeha su mnogima (usp. Ps 23,4). On njime tjera demone (ozdravljenje Theodena i progon Nazgula pred Minas Tirithom). Na mostu u Moriji Balrogu se predstavlja kao sluga „tajne vatre“. Nosi prsten Naryu, prsten vatre. Taj prsten mu je dao Cirdan Brodograditelj u Sivim Lukama sa zadatkom da, kao prorok, „zapali srca ljudi u svijetu koji se hladi“. Ta vatra srca ima dvije osobine: svjetlost (istina) i toplinu (ljubav). Goriš a ne izgaraš, kao Jahvin gorući grm. Vatra kojom izgaraju Balrog i Sauron  nije takva. Sotona može samo iskriviti stvoreno ali ne i stvarati. On je samo artifex, a ne Creator. Stoga je njihova vatra nakaradna. Ta vatra konzumira i ne svijetli. Obojica su tamni i vrući na dodir, jer im nutrina gori vatrom vječne frustracije i paklenih muka zbog neuspjele i zlonamjerne imitacije stvaranja (Creator – Bog Stvoritelj). Njihovoj vatri, jer je nižeg reda (artifex), potrebna je tvar, stvorenje kao gorivo da bi se održala. A to gorivo postaju u svojoj zloći oni sami. Ta vatra je zapravo sjena.

Nakaradni su i Orci. Nekoć vilenjaci, pali su pod vlast Saurona koji ih je iskvario i nagrdio. Njihova ružnoća samo je simbol i odraz one dublje nutarnje ružnoće, iskvarenosti karaktera i duše. Oni su moralne nakaze.

Ostale rase u Međuzemlju čine hobiti patuljci, vilenjaci i ljudi. Ove rase su diferencirana subkreacijska slika ljudskog roda primarnog svijeta.

Hobiti su slika prostodušnosti, nevinosti, poniznosti i skromnosti. Oni su “ludi ovog svijeta koje izabra Bog“ (usp. 1 Kor 1, 26-31). Frodo postaje nositelj Prstena riječima: “ja ću odnijeti Prsten, iako ne znam put.“ Pouzdaje se u providnost. Ali i on kao da je ranjen istočnim grijehom. Na samom kraju puta ne uspijeva činiti ono što želi i ostvariti svoju zadaću (usp. Rim 7:18-19). Međutim, Bog nikog ne testira iznad njegovih granica (usp. 1 Kor 10,13). Frodo je ranije, kao i njegov ujak Bilbo, pokazao samilost prema Golumu. I tada, pod svodovima Sammath Naura doživljava ostvarenje petog blaženstva (usp. Mt 5,7). Milost s visina dovršava njegovu zadaću. Proviđa mu Goluma (simbolični prikaz utjelovljenog grijeha Hobita) koji dovršava uništenje Prstena i samog sebe. Bog djeluje i kroz pogreške svojih stvorenja i opet sve izvodi na dobro. To je trijumf milosti.

U središtu Tolkienove priče je motiv eukatastrofe. To je riječ koju je sam Tolkien, kao vrstan lingvist, skovao (grč. „dobra katastrofa“, katastrofa s naglim obratom). Po uzoru na stvarnu, centralnu eukatastrofu ljudske povijesti: Kristovo uskrsnuće. Upravo kad se čini da je sve izgubljeno, božanskom milošću i providnošću sve izlazi na dobro. Vojska zapada je spašena iz beznađa već izgubljene bitke protiv nadmoćnog neprijatelja uništavanjem Prstena. Frodo je spašen providnošću, na krilima orlova (usp Iz 40, 26-31). Kasnije, on nosi  kamen bijel kao zvijezdu (usp Otk 2,17).

Mordor (slika pakla) je uništen, Sauron upropašten, a grijeh (prsten) zatrt na dan 25. ožujka. Upravo na blagdan Blagovijesti kad je Marija svojim “Fiat“  „đavlu silu svu slomila“. Svoj „fiat“ izrekli su svi članovi družine, pa i sami Boromir. U trenutku svoje smrti on priznaje za svog kralja Aragorna, ispovijeda mu svoje grijehe. Aragorn ga umiruje, kao da mu daje odrješenje (“budi s mirom, sine gondorski”) i Boromir, pomiren, izdahne na njegovim rukama.

No hobiti imaju i svoju napast. Ona je u ravnodušnosti, epikureizmu života. Smisao života postaje odsutnost bilo kakve patnje i boli. Hedonizam. Zatvorenost u svoj mali krug (Shire) i nebriga za svijet. Neznanje i ignorancija.

Patuljci su na neki način simbol one radne dimenzije ljudskog života (homo faber). Marljivi poduzetnici i obrtnici, oni u svojim radionicama u znoju lica svoga (usp. Post 3,19) obrađuju metal i drago kamenje, plod zemlje radom ruku svojih. I upravo tu se krije njihova napast. Napast bogatstva. Želja za imanjem. U toj želji ponekad odu toliko daleko da ne primjećuju ništa drugo osim svoga blaga i to im pomućuje razum (usp. Pnz 8,18; Lk 12,15; 1 Tim 6,9). A to blago je propadljivo (usp. Mt 6,19-21) i lako se izgubi (zmaj Smaug).

Vilenjaci su na neki način simbol one umjetničke dimenzije ljudskog života (homo ludens). Prema izrazu iz Knjige Postanka, svakomu je čovjeku povjerena zadaća da bude stvaratelj vlastita života (artifex). U određenom smislu čovjek od života treba napraviti umjetničko djelo, odnosno remek-djelo. Bezbroj puta biblijska je riječ postala slikom, glazbom, poezijom, prizivajući umjetničkim jezikom otajstvo “Riječi koja je postala tijelom”. Upravo to u Tolkienovu svijetu rade vilenjaci. Vide ljepotu Božju u stvorenju. Oni su zaštitnici mudrosti, predaje. Poezije, povijesti, legendi. Slikari i graditelji. I sami lijepi, često upadaju u tu svoju osnovnu napast. Napast ljepote. Ljepota je, naime, uvijek bila doživljena kao jedna od privilegiranih poveznica između čovjeka i božanskog. Nema religije koja nije svoja iskustva iskazivala i kroz umjetnička traganja za ljepotom. Za Isusa je rečeno da je „najljepši od sinova Adamovih“ (usp. Ps 45). Ali kad se od ljepote ovoga svijeta radi idol, onda to vodi u propast. Ljepota i umjetnost ne smiju biti idolima, oni su samo most do Boga. Vilenjaci su previše navezani na ljepote ovoga svijeta,čije obličje prolazi (usp. 1Kor 7, 29-31). Zato su nostalgični, tužni, žive od sjećanja. Koliko danas ima takvih ljudi u umjetnosti. Ljudi okrenutih unatrag. I naši stari (ljudi treće životne dobi) često padaju u tu napast da se okreću unatrag, žive od lijepih sjećanja. Ali to nije život čovjeka kršćanina, koji uvijek treba gledati ispred sebe, na život vječni koji ga tek iščekuje.

Rasa ljudi, stoga, „što zarana mrije“ (proslov knjige), okrenuta je unaprijed. Oni su svjesni svoje smrtnosti i ona im je, ispravno shvaćena, zapravo dar a ne prokletstvo. Svaki trenutak može im biti posljednji i u tome se krije ljepota života. I tajna svetosti. Ali smrtnost ima u sebi jednu veliku napast za čovjeka. Napast moći. Tolkien sam za svoje djelo kaže: “…ono govori o smrti i želji za besmrtnošću. To je najveći dokaz da je ove knjige napisao upravo čovjek.“ Poznata nam je znamenita izreka engleskog lorda Actona iz 1887. godine: „Moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno. Veliki ljudi su gotovo uvijek i loši ljudi…“ Tolkien to slikovito prikazuje likovima Prstenovih Utvara. Nekoć veliki ljudski kraljevi, zaslijepljeni željom za moću, primili su od Saurona (pali anđeo) prstenove moći i postali robovi njegove volje (usp. 2 Sol 2, 9-12). Dug život je lažno rješenje. To na vlastitoj koži dobro osjeća Bilbo kad uoči svog 111. rođendana (živi dugo jer posjeduje Prsten Vladar) Gandalfu kaže da se osjeća “rastegnut kao maslac, razmazan pretanko na previše kruha”. Vječni život se ne stječe ekstenzijom vremena nego njegovom transcendencijom, nadilaženjem. Jedini način da nadiđemo vrijeme je prolazak kroz smrt. Upravo ono čega se čovjek najviše boji, to ga spašava. Spašava ga jer je kralj ljudi prošao “Stazama mrtvih” i mi ga samo trebamo slijediti. Vrelo života nije u instrumentalizaciji i podređivanju čovjeka i stvorenja svojoj osobnoj volji nego u „polaganju života svoga za prijatelje svoje“ (usp.Iv 15,13). Aragorn to shvaća i postaje kraljem (usp.Heb 2,14-18) a Nazguli ne. Oni propadaju, zajedno s uništenjem izvora njihove zgrnute moći (Prsten Vladar).

Koncentracija moći i podređivanje drugih svojoj volji sama je srž onoga što Sauron čini a to je magija. Grijeh oholosti. Magija stvara prstenje moći; magija stvara monstruozne kreature (uruk hai, nazguli, čudovišna leteća bića, konji, trolovi), iskvarene ljude (nazguli, Sauronova Usta, istočnjaci iz Harada). Magija je obećanje moći ljudima. Odgoda smrti. Utjelovljenje magije je Prsten Vladar. Onaj tko ga nosi upao je u krajnju oholost. Zajednica za njega više ne postoji. Postaje nevidljiv. Uništeni su mu svi prirodni ljudski odnosi i identitet. Postaje nevidljiv svijetlu istine i sakriva se od nje u mrak Maglovitog Gorja (Golum) ili Barad dura (Sauron). Magija je subkreacijska slika onoga što Tolkien prepoznaje kao veliko zlo suvremenog svijeta – zloupotreba tehnologije. Tu zloupotrebu Tolkien je najbolje osjetio na vlastitoj koži kao vojnik na fronti Prvog svjetskog rata. Horor koji se spuštao na ljude i sijao smrt kroz avione, tenkove, topove, mine, bacače plamena, strojnice. Horor uništavanja engleskog krajobraza i prirode mašinom industrijalizacije. Magija kroz tehnologiju vodi dominaciji i tiranskoj reformi stvorenja Ova magija (čitaj: zloupotreba tehnologije) i danas je aktualna. Horor manipulacije ljudskim životima medicinskom tehnologijom (genetski inženjering, manipulacija embrijima). Stvaraju se suvremeni Orci. Hladni rat zapravo nikad nije završio. Naoružavanje raste. Sve više nacija ima nuklearno naoružanje.

Kao što Sauron zloupotrebljava palantir i tako obmanjuje ljude i pomućuje im razum (Saruman, Denethor), tako i suvremeni mediji priopćavanja (TV, Internet, tisak) plasiraju pristrane, nepotpune i netočne informacije ljudima. Svijetom želi zavladati oligarhija moćnih.

Ali ovakva moć ne može potrajati. U konačnici, jedina prava moć je ona koju imamo ne nad drugima, nego nad samim sobom. Vladar koji prvo vlada nad samim sobom je sposoban zastupati svoje podanike. On ne nameće svoju volju već služi i volja njegovih podanika tada cvjeta i podržava ga. Takav vladar zaslužuje i dobiva ljubav svoga naroda. On je Krist, u liku kralja Aragorna (Fil 2,6-11).

I priroda, kao i u knjizi (pobuna Enta) uzvraća udarac (u našem svijetu to su uragani, poplave, požari). Ovdje se očituje Tolkienova franjevačka duhovnost. Ekološka svijest. Ponajviše u liku Radagasta Mrkog, koji je subkreacijska slika sv. Franje Asiškog. Upravo je život sv. Franje putokaz pravom pristupu prirodi. Priroda prestaje biti predmet poganskog štovanja, božanstvo sama po sebi i postaje ono što jest – putokaz k pravom, živom Bogu. Kao takva vrijedna je naše pažnje i možemo joj se vratiti obnovljeni i stopiti se s njom videći sućutno kroz nju Božju prisutnost u svemu stvorenom.

Tehnologija (magija) nas neće i ne može spasiti. To je ono što je Goethe rekao u Faustu, i što je George Lucas odjenuo u moderno ruho (Ratovi zvijezda). Naš laptopi, Iphone uređaji, automobili nisu dovoljni. Moramo se osloniti na svoju intuiciju, na svoje istinsko biće.

Ali nije ni tehnologija (magija) uvijek po sebi loša (Gandalf). Ona nam može priskočiti u pomoć kada je potrebno. Čovjeku je dana da je koristi mudro, na izgradnju sebe i stvorenja.

Ona je tu da služi a ne da bude gospodar. Ona može biti ne samo u funkciji korisnog nego i onog lijepog, estetskog. To se izvrsno vidi i na primjeru samog filma Hobit. Kao što je Tolkien spojio mit i Objavu u svojoj knjizi književnom tehnikom mythopoieije, tako je Peter Jackson korištenjem najmodernije filmske tehnologije (high frame rate) spojio mit i stvarnost. Dok gleda ovaj film, kino posjetitelj stječe takav dojam realnosti kao da je i sam dio priče. Kao da je ona dio naše osobne svakodnevice i čeka nas, tu negdje iza kuta, u našem kvartu.

Ako je Rivendel bio postaja na putu družine (Crkve) na kojoj su stekli milost (sakrament) krštenja (spoznaja svjetla istine i brisanje Istočnog grijeha – Frodo je iscijeljen od uboda Nazgula), onda je Lothlorien postaja na njihovu putu koja je slika sakramenta krizme (potvrde). Naime, svaki član družine prstena tamo se okrepljuje i potvrđuje u svom poslanju. Dobiva prigodni dar – materijalni i duhovni (savjet i informacija). Dar providnosti, koji ih osnažuje u njihovu poslanju i zadaći. To je slika darova Duha Svetoga. Darove dobivaju iz ruku Galadriel. Ona je posrednica milosti -„mediatrix“, marijanska figura.

Na putu se družina okrepljuje lembasom, vilenjačkim kruhom koji i u malim količinama daje neobičnu snagu i izdržljivost tijela i duha kad se jede na prazan želudac. Taj vilenjački kruh je slika pričesti. Ovo je subkreacijska slika ljudi kao što su sv. Franjo Borgia i Theresa Neumann, koji su živjeli isključivo od pričesti. Tolkien je i sam zagovarao i prakticirao svakodnevnu pričest. Krunidba kraljeva, davanje zakletvi, brak, spomendani; sve su to događaji koji imaju euharistijski karakter a dio su Tolkienova sekundarnog svijeta.

Po završetku misije i Sauronovoj propasti, Frodo ne ostaje dugo u Međuzemlju. Ništa ga više ne veže za ovaj svijet (usp. 2 Tim 4,7-8). On, kao slika Krista svećenika, u stanju celibata napušta obale ovoga svijeta i  odlazi lađom (slika Crkve) na krajnji Zapad (Valinor) – Nebo. Sam Gamgee, s druge strane, ženi se i stvara vlastitu obitelj jer ima mnogo toga još za učiniti, vidjeti i voljeti na ovom svijetu. Obitelj je temeljna stanica društva. Kućna Crkva. Njegovim povratkom obitelji, u ritam svakodnevice koji rađa svece, završava ovo čudesno putovanje po Međuzemlju Trećeg Doba.

U sljedećem članku o Tolkienu i Objavi proširit ćemo vidike. Osvrnut ćemo se na Tolkienovu kozmogoniju i odraz starozavjetne poruke Objave unutar sekundarnog svijeta mita u knjizi Silmarillion.

Danko Kovačević

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (1): Hobit, Krist i avantura života

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (3): Silmarillion – U početku bijaše…

J.R.R. Tolkien – tajni agent kršćanske objave (4): Povijest Međuzemlja i utjelovljenje