Toni Matošin predlaže za vas

[VIDEO] 12 pjesama – dragulja rock kulture koji odišu čežnjom za Božjom ljubavlju

Rock-kultura, odnosno, popularna glazba često je, kad je se uvede u kontekst religije i vjere, olako označavana kao hedonistička, čak bezdušna ili protuvjerska. Mnogo toga i uistinu upućuje na to, osobito kad se uzme u obzir do čega je bavljenje njome dovelo mnoge njezine “heroje” (mada naravno da glazba sama po sebi nije kriva za to), kao i što je većina tih istih “heroja” zastupala i još uvijek propagira, nerijetko banalnošću iskaza karikirajući same sebe. No, naravno da nije cijela priča tako crno-bijela, odnosno, crna. Uostalom, ako ćemo raspoznavati po plodovima, teško je negirati sve ljepote koje je ista kultura iznjedrila i bitno obilježila prošlo i početak ovoga stoljeća. Uz to, prepustiti sve “zasluge” hedonističkim i a(nti)teističkim ili koktel-duhovnjačkim joj predstavnicima bila bi nepravda prema cijelom svijetu autora, izvođača i pjesama okrenutima Bogu i vjeri. Kršćanstvu, zapravo, budući da je rock-kultura dijete zapadne civilizacije.

Upravo u ovo vrijeme došašća, u predbožićnom ugođaju i svemu što ovo konzumerističko i relativizmom obilježeno vrijeme u njega ucjepljuje, u vrijeme redovite navale tzv. božićnih pop i rock albuma s pjesmama koje s Božićem i Kristom imaju veze utoliko što blagdan spomenu negdje usput, ali i u vrijeme kad se, s druge strane, pop-kultura preolako napada kao isprazna, odlučio sam izdvojiti dvanaest pjesama kao trajno svijetle, snažne primjere kako rock-glazba u svojim kanonima sadrži itekako vrijedna i vjerom prožeta djela.

Ovo je, da odmah podvučem, posve osoban izbor, dakle, ne pokušavam nametnuti bilo kakve enciklopedijske ili egzaktne predznake takvoj selekciji i siguran sam da će i mnogi od vas imati neke svoje prijedloge. Nastojao sam, uz to, zagrabiti u što šire razdoblje, pa sam otišao i gotovo devedeset godina u prošlost, kad je rock još uvijek bio tek blues. Isto tako, nisam htio birati više od jedne pjesme od istoga pjevača ili autora, jer tada bi neki sami zauzeli sva mjesta na popisu, poput, primjerice, Johnnyja Casha, Boba Dylana ili Blind Willieja Johnsona. U startu sam isključio gospel kao čisti žanr zbog same činjenice da je sve u njegovim okvirima samo po sebi religiozna glazba; naravno da je većina ovih pjesama nužno prožeta gospelom, koji je ipak, zajedno s bluesom, oblikovao čitave scene i (pod)žanrove rocka (koliko god neki to negirali ili im to smetalo), ali u pitanju su blues, rock i country pjesme čiji je zajednički nazivnik direktno izražena religioznost.

Dakle, evo pjesama poredanih kronološki i s napomenama gdje ih najlakše možete pronaći:

 

1. “Dark Was the Night, Cold Was the Ground” (Blind Willie Johnson, 1928.)

Iako je u pitanju praktički instrumental (vokal služi tek kao mumljajuća “pratnja” gitari), ovaj, kako ga je čuveni glazbenik i proučavatelj glazbene baštine američkog kontinenta, Ry Cooder nazvao, “najljepši transcedentni komad u povijesti američke glazbe”, vrlo rječito govori jezikom Čežnje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Blind Willie Johnson, teksaški gospel-blues glazbenik i propovjednik rođen krajem 19. stoljeća, kojeg je oslijepila maćeha u napadu bijesa zbog trpljenja nasilja od strane njegova oca, ostao je poznat ne samo kao jedan od najtalentiranijih blues-gitarista svoga vremena, već i kao revnosni promicatelj religijskih tema. “Jesus Make Up My Dying Bed”, “John the Revelator”, “Soul of a Man”, “Church, I’m Fully Saved Today” neke su od najznačajnijih tridesetak skladbi koje je ostavio za sobom, ali “Dark Was the Night…” svakako je ostala najpoznatijom i najljepšom skladbom, slavljenom kako zbog unikatnog zvuka slide-gitare, tako i zbog svoje duhovne težine prožete – kako neki izvori nalažu – Kristovim raspećem i nadilaženjem usamljenosti kroz iskupljenje i poniznost.

Skladba je jedna od 27 koje je letjelica Voyager ponijela u svemirska bespuća kao primjere glazbene baštine čovječanstva. Već spomenuti Ry Cooder utkao ju je u svoju instrumentalnu temu skladanu za kultni film Wima Wendersa “Paris, Texas”.

Ovo remek-djelo bluesa, ali i duhovne glazbe možete pronaći na bilo kojoj od dostupnih kompilacija Blind Willieja Johnsona, od kojih je ponajbolja nazvana baš “Dark Was the Night”, a objavljena je 1998.

 

2. “I Saw the Light” (Hank Williams, 1948.)

U samo 29 godina života, odnosno, tek šest godina intenzivnijeg bavljenja glazbom, Hank Williams ostvario je opus na čijem su naslijeđu izrasle mnoge legende countryja i rocka druge polovice 20. stoljeća. Odrastao u baptističkoj obitelji, vjeru je utkao i u svoje pjesme, u kojima je country, honky tonk, gospel i srodne (pod)žanrove obogaćivao nadahnutim izvedbama i emotivnom lirikom. “I Saw the Light” je jedna od njegovih najpoznatijih pjesama i više govori o traženju nego pronalasku, više o čežnji nego o miru, jezikom bogatim poveznicama sa Svetim pismom (Evanđelje po Mateju, Otkrivenje).

Lutao sam tako besciljno, životom punim grijeha / Nisam puštao svog dragog Spasitelja unutra / Ali tada Isus je došao kao stranac u noći / Hvaljen budi, Gospode, ugledah svjetlo“, na country-gospel podlozi pjeva Hank i do današnjih dana zvuči nadahnjujuće, ali u svom pjevačko-duhovnom zanosu i tužno. Naime, borba s alkoholom i lijekovima za bolove (koje i podrazumijeva pod “životom punim grijeha”), doveli su ga do prerane smrti na samu Novu godinu 1953.

“I Saw the Light” možete pronaći na brojnim kompilacijama, od kojih su ponajbolje “40 Greatest Hits” iz 1978. i “Gold” iz 2005. Pjesmu su i obradili mnogi poznati glazbenici, poput Jerryja Lee Lewisa, Willieja Nelsona, Merlea Haggarda, Roya Acuffa i Johnnyja Casha, učinivši je trajnim draguljem američke glazbene baštine.

 

 

3. “Turn! Turn! Turn!” (Pete Seeger, 1962.)

Pjesmu koja gotovo prepisuje uvodni dio trećeg poglavlja starozavjetnog Propovjednika napisao je kasnih pedesetih prošloga stoljeća glasoviti kantautor iz američkih folk-krugova, ujedno i lijevi aktivist Pete Seeger. Pjesmu su prvi 1962. objavili The Limeliters, tek nekoliko mjeseci prije Seegerove vlastite službene verzije, ali su je tri godine kasnije proslavili poznatiji i prodorniji The Byrds. Nastala i stasala u izraženom antiratnom i antirasističkom ozračju, pjesma je nastala kao otpor nasilju i nepravdi, ali i kao izraz nade u mir i pravdu. Ono što je pritom posebno zanimljivo izrazito je poštovanje prema izvornom biblijskom tekstu, lišeno bilo kakve parodije ili relativiziranja čestog pri posezanju suvremenih umjetnika za religijskim izvorima. Seeger je, uostalom, i isticao kako gotovo svakodnevno čita ili bar prelistava Sveto pismo, iz čega je i nastala ideja o “Turn! Turn! Turn!”, a nakon što mu je izdavač kazao da više ne može prodavati njegove protestne folk-pjesme. Bolji izvor novog nadahnuća, vjerujem, nije mogao pronaći.

Pjesma se, dakle, prvi put pojavila na albumu benda The Limeliters “Folk Matinee” 1962., a iste godine ju je objavio i sam Seeger na albumu “The Bitter and the Sweet”. 1965. je objavljena najpoznatija, a i najljepša verzija pjesme, u izvedbi The Byrds na albumu koji po njoj nosi i naziv. Ukoliko vas zanima Seegerova izvedba, možete posegnuti za nekom od brojnih kompilacija, od kojih je najnovija, primjerice, “Sing Out America! – The Best of Pete Seeger”, koju pjesma i otvara, a verziju The Byrds poslušajte na istoimenom albumu ili na nekoj od kompilacija najpoznatijih im pjesama.

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

4. “It’s Not for Me to Understand” (Willie Nelson, 1971.)

Napisana i snimljena nakon nanizanih umjetničkih i privatnih posrtaja, za konceptualni album “Yesterday’s Wine” 1971., “It’s Not for Me to Understand” najljepša je duhovna pjesma country-pjevača Willieja Nelsona. I inače sklon kršćanskoj tematici, Nelson ipak nije otvoreno priznavao pripadnost konkretnoj vjeroispovijesti (po odgoju je pripadnik Evangelističke metodističke crkve), ali baš ova pjesma, koja je društvo našla u zbirci o tzv. nesavršenom čovjeku, kojeg Nelson prati iz pjesme u pjesmu albuma, od rođenja do smrti, najjednostavnijim i istodobno najljepšim jezikom govori o njegovim kršćanskim izvorištima.

U ovoj predivnoj pjesmi Nelson priča kako je njegov lik jednom naišao na slijepog dječaka koji je iz prikrajka mogao tek osluškivati kako se njegovi vršnjaci igraju: Nelsonov se lik tada pomolio i shvatio da u Božju volju ne treba sumnjati jer je i on sam slijep bez od Boga danih očiju. Pjesmu zato zaključuju stihovi: “Sad kad se molim, molim samo jedno / Da bude Njegova volja, ne moja / Uostalom, ja samo sam čovjek / I samom mi nije razumijeti”.

Pjesmu možete pronaći na albumu “Yesterday’s Wine” iz 1971., na kojem je još nekoliko srodnih pjesama. Sličnog tona je i njegov odličan album “Spirit” iz 1996.

 

 

5. “Why Me” (Kris Kristofferson, 1972.)

Još jedna značajna kantautorska figura s američke country scene, Kris Kristofferson napisao je “Why Me” 1972. u teškom životnom razdoblju. Religioznom i duboko poniznom tonu i sadržaju pjesme vodilo ga je tadašnje okretanje vjeri, posjeti metodističkom svećeniku vlč. Jimmieju Rodgersu Snowu, ali i intenzivnije druženje s kolegama Larryjem Gatlinom, koji je upravo bio napisao predivnu “Help Me”, i Johnnyjem Cashom, koji je sa suprugom June Carter upravo radio na albumu gospel-pjesama “Gospel Road”.

Kristofferson se obraća Gospodinu, pitajući se čime je zaslužio Njegovu milost i ljubav, a potom u refrenu svečano pjeva: “Pomozi mi, Isuse, moja duša je u Tvojim rukama!“. Posebno je upečatljiv trenutak pred drugi refren, kad kaže: “Možda, Gospodine, mogu pokazati nekom drugom kroz što sam sve prošao na putu natrag Tebi“. Pjesmu je s njim pjevala tada buduća mu supruga Rita Coolidge. “Why Me” je odmah postala veliki hit i ostala je Kristoffersonova najpoznatija i najuspješnija pjesma.

Možete je pronaći na albumu “Jesus Was a Capricorn” iz 1972., gdje je Kristovo poslanje pokušao utkati u svoje viđenje turbulentnog razdoblja kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Pjesma se nalazi i na bilo kojoj iole bitnijoj kompilaciji najboljih mu pjesama, poput, primjerice, “The Essential Kris Kristofferson” iz 2004.

 

6. “Help Me” (Larry Gatlin, 1974.)

Nešto manje poznati country-glazbenik Larry Gatlin (veći uspjeh ostvario je pjevajući s braćom krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih pod imenom Larry Gatlin & the Gatlin Brothers), odrastao s južnjačkim gospelom kao glazbom djetinjstva, početkom sedamdesetih napisao je “Help Me” kao svojevrsnu molitvu. U pjesmi on otvoreno moli Boga da mu pomogne nastaviti dalje: “Trebam dodir Tvoje nježne ruke / Raspusti ove lance tame, daj da vidim / Daj da vidim, Gospode, kako se uklapam u Tvoj savršen plan“. Do tih zaziva lik iz pjesme došao je nakon godina samovolje i nepromišljenosti. Konceptom možda posve tipična gospel pjesma, “Help Me” se ipak izdvaja sugestivnošću i očitim nadahnućem, koje su prepoznali kolege koji će pjesmu godinama obrađivati.

Pjesma je prvi put objavljena na Gatlinovom albumu “Rain Rainbow” iz 1974., ali ćete je teško naći u njegovoj izvedbi budući da su je kompilacije zaobilazile. No, snimili su je i Elvis Presley te Johnny Cash, čija je verzija posebno dirljiva na jednom od zadnjih mu albuma, “American V: A Hundred Highways”.

 

 

7. “In My Hour of Darkness” (Gram Parsons i Emmylou Harris, 1974.)

Prerano preminuli slavuj country-rocka i jedan od utemeljitelja americane, Gram Parsons nije skrivao svoja kršćanska uvjerenja ni dok je grcao u zamkama rock-kulture. Želja da postane svojevrsnim herojem te iste kulture uglavnom je bila jača od izrazito nadarenog mladića koji je u svom kratkom životnom vijeku iznjedrio pregršt glazbe koju će dugo baštiniti mnogi, a koju je nazivao “američkom kozmičkom glazbom”. Na samom kraju tog puta nastala je pjesma “In My Hour of Darkness”, napisana i otpjevana, kao mnoge u zadnjim godinama stvaralaštva, s pjevačicom Emmylou Harris. Kroz stihove i nježnu melodiju o gubitku, progovara o žeđi za Božjom milosti i željom za unutarnjim mirom, i ne znajući da ispisuje epilog vlastitom kratkom, ali plodnom opusu.

Pjesmu ćete pronaći na albumu “Grievous Angel”, objavljenom početkom 1974., četiri mjeseca nakon Gramove smrti. Na CD-formatu dostupan je zajedno s prvim solo-albumom “GP”.

 

 

8. “Every Grain of Sand” (Bob Dylan, 1981.)

U trenutka bijesu, mogu vidjeti Gospodinovu ruku, u svakom listu što drhti, u svakom zrnu pijeska, pjeva osjetno nadahnuti Bob Dylan u refrenu pjesme koja uvjerljivije od ijedne druge govori o Čežnji kakvu najljepše definira Katekizam Katoličke Crkve, a istodobno ispisuje najfinije crte o vjeri i sumnji, o pronalaženju i gubitku, o predodređenosti i lutanju, snazi i slabosti. Meni osobno najsnažnija pjesma koju je rock-kultura ikad iznjedrila, “Every Grain of Sand” pjeva intimnim i univerzalnim kodom, prigrljuju je vjernici i oni koji ne vjeruju, na ljepoti njezine jednostavnosti i stalno bježećoj, neuhvatljivoj slojevitosti napajaju se čak i oni koji su najgrlatije napadali “kršćanskog Dylana”. Natopljena snažnim biblijskim referencama, ona se ipak čini istinski univerzalnom molitvom, a – pokazat će se – za samoga autora predstavlja i onaj ključni potez kistom, završnu točku kojom će napokon zaokružiti svoju vjersku poruku i moći otvoriti neka nova poglavlja.

“Every Grain of Sand” nalazi se na albumu “Shot of Love” iz 1981., kojim je Dylan zaključio svoju tzv. kršćansku trilogiju albuma, nastalu po obraćenju na kršćanstvo krajem sedamdesetih. Poslije je napravio odmak od vjerskih tema i poveznica s religijom, ali je, bar sudeći po pjesmama koje je pisao od tada naovamo, ostao blizak pronađenoj vjeri.

 

9. “40” (U2, 1983.)

“Dok smo radili na našoj trećoj ploči, ‘War’, studijski menadžer nas je izbacio iz studija zbog prekoračenja rokova ili nečeg sličnog, a mi smo trebali još jednu pjesmu. Tu smo pjesmu napisali u nekih deset minuta, snimili je u otprilike deset minuta, zatim je miksali deset minuta i na kraju je svirali još deset minuta, ali nismo je zbog toga nazvali ’40′”, rekao je svojedobno Bono, glas i motor glasovitih U2. I zaista, pjesma se tako zove jer je zapravo prerada četrdesetoga psalma, a kao takva bila je ne samo efektan završetak trijumfalnog albuma, već i brojnih koncerata što su uslijedili. “Koliko dugo ću pjevati ovu pjesmu?“, pjeva Bono u refrenu koji bi nakon izvedbe još dugo odjekivao u publici, a govoreći o pjesmi koju mu je Bog stavio u usta kao odgovor na molitve i zazive. “40” je nastala u ranim godinama djelovanja benda koji se nije ustručavao otvoreno iskazivati svoja vjerska uvjerenja, prije nego što su im se razvodnila u kasnijem razdoblju, kad je prevagnula kreativna megalomanija nad golim talentom.

Pjesmu ćete naći na albumu “War”, objavljenom 1983., ali i u još upečatljivijem izdanju na koncertnom albumu “Under a Blood Red Sky” iz iste godine.

 

 

10. “If It Be Your Will” (Leonard Cohen, 1984.)

Strukturom i tekstom oslonjena na staru židovsku molitvu, “If It Be Your Will” jedna je od pjesama koje je čuveni kanadski pjevač i pjesnik Leonard Cohen napisao u razdoblju kad je napokon pronašao put iz dotadašnjih depresija. U istom je razdoblju – govorimo o prvoj polovici osamdesetih – napisao i glasovitu “Hallelujah”, koja bi se na prvu možda činila logičnijim izborom za ovu prigodu, ali u “If It Be Your Will” Cohen je daleko više koncentriran, ponizniji i okrenut samo i jedino – Bogu. Židov rodom i odgojem, ali kasnije sve bliži budizmu, Cohen je i vrlo dobar poznavatelj kršćanstva, no njegova je pobožnost uvijek bila i, čini se, ostala beskrajno i nezasitno traganje, možda i bez istinske želje za potpunim pomirenjem. Možda je upravo ova pjesma, zapravo, molitva, bila trenutak u kojem je – kreativno – bio najbliži toj točci.

Pjesmu ćete pronaći na albumu “Various Positions”, koje je snimao u vrijeme kad je pisao “Knjigu milosrđa”, zbirku pjesama tematikom i jezikom bliskih starozavjetnim psalmima. Na novijim koncertnim izdanjima poput “Live in London” i “Live in Dublin” možete je pronaći u nadahnutim izvedbama pratećih mu vokala The Webb Sisters.

 

 

11. “Mercy” (Nick Cave & The Bad Seeds, 1988.)

Jedan od najvećih živućih rock-autora, Australac Nick Cave satkao je svoj turbulentni, ali kvalitetom izrazito ujednačen opus upravo religijskim imaginarijem i oštrim propitkivanjima duhovnosti. Uglavnom zazirući od konkretnije religioznosti, Cave ni u jednom segmentu ili etapi svoga stvaralačkog puta, od samodestruktivnih, izrazito bučnih početaka u post-punk bendu The Birthday Party do artikulacije kantautorskog iskaza sa stalnim pratećim bendom The Bad Seeds, nije izgubio iz fokusa svoj odnos s Bogom. toviše, uvijek je na njemu temeljio svoj kreativni rad. U “Mercy” se tijekom najgore narkomanske krize obratio upravo Bogu, koristeći lik Ivana Krstitelja kao snažan krik za spasenjem. “Kruh i voda bili su mi obrok a vjera jedino oružje protiv vražjih legija“, pjeva Cave, nižući s vlastitog egzistencijalnog dna potresne koliko i dirljive iskaze vjere.

“Mercy” ćete pronaći na odličnom albumu “Tender Prey” iz 1988.

 

12. “I Came to Believe” (Johnny Cash, 2006.)

Tijekom svoga polustoljetnog glazbenog stvaralaštva, američka country i rock legenda Johnny Cash snimio je pregršt pjesama inspiriranih svojom kršćanskom vjerom, skupljenih na više gospel-albuma, ali i na “regularnim” albumima. On je sredinom pedesetih prošloga stoljeća i počeo kao pjevač gospela, ali je, prilagodivši se zahtjevima memfiškog Sun Records, kojem ta vrsta glazbe više nije bila isplativa, modificirao iskaz u ubrzo slavnu mješavinu countryja i rocka. No, Cash je samo čekao priliku da zapjeva o Kristu te je već 1959. snimio prvi album sastavljen od isključivo gospel pjesama, “Hymns by Johnny Cash”. Od tada je snimio desetak srodnih albuma, ne prestajući javno ispovijedati svoju vjeru, koja ga je podizala u vrijeme brojnih posrtaja i padova. Sve vrijeme se smatrao nevrijednim Milosti i nepouzdanim Božjim djetetom, ali tim više je dirljiva upravo ova pjesma, koju sam odabrao za ovu prigodu među tolikim drugima. “I Came to Believe” Cash je napisao pred samu smrt 2003., a otpjevana ostarjelim, ali još uvijek snažnim glasom odiše poniznošću i predajom Kristovu zagrljaju.

Pjesmu ćete pronaći na posthumno objavljenom petom dijelu serijala American Recordings, “A Hundred Highways” iz 2003., kojeg je zadnjih godina života snimao s producentom Rickom Rubinom, a na kojem ćete naći i jednako sugestivnu obradu ovdje također spomenute “Help Me” Larryja Gatlina.

Toni Matošin | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. prosinca 2014.

Možda vam se svidi