’12 godina ropstva’ – film o grijehu rasizma i pobjedi vjere u Božju milost

Film je rađen prema istinitoj priči o životu Solomona Northupa, slobodnog crnca rođenog u New Yorku kojeg dvojica prevaranata odvode u Washington i 1841. prodaju u roblje na jug SAD-a gdje je robovlasništvo u to vrijeme bilo legalno

Socijalno angažirane teme kao što su kršenje ljudskih prava i borba za ista, raskrinkavanje grijeha struktura i podsjećanje na razne totalitarne i ine ideologije, filmsko platno i filmska publika voljeli su od samih početaka sedme umjetnosti (prisjetimo se samo Netrpeljivosti Davida W. Griffitha iz 1916.). Ne čudi stoga što su mnogi, pretežno američki filmovi koji su se okitili zlatnim kipićima ili za njih bili nominirani pričali priče o strahotama holokaustu, i općenito ratova koji su harali svijetom u 20. stoljeću, kao i ropstvu i ponižavanjima koje su afroamerikanci trpjeli sve donedavno. Upravo je ovo posljednje tema britansko-američke povijesne biografske drame 12 godina ropstva Stevea McQueena, nominirane za čak devet ovogodišnjih Oscara (između ostaloga za najbolji fim, režiju, glumca u glavnoj ulozi, glumca u sporednoj ulozi, glumicu u sporednoj ulozi, adaptirani scenarij itd.), i ovjenčane Golden Globeom za najbolji film u 2013., baš kao i prvim mjestima među brojnim filmskim kritikama. Radi se naime o adaptaciji istoimenih memoara koje je 1853. napisao Solomon Northup, slobodni crnac rođen u New Yorku kojeg dvojica prevaranata na lukav način odvode u Washington i 1841. prodaju u roblje na jug SAD-a gdje je robovlasništvo u to vrijeme bilo legalno, promijenivši mu život stubokom u roku od samo nekoliko sati. Film kroz diskontinuiranu montažu prati 12 potresnih godina Solomonovog (Chiwetel Ejiofor) ropstva koje je proveo na plantažama Louisiane, u nemogućnosti da dokaže vlastitu slobodu te se vrati ženi i djeci koji nisu imali ni najmanjeg pojma gdje im je suprug i otac. Solomon, kojem mijenjaju ime u Platt dodijelivši mu tako identitet nekog odbjeglog roba iz Georgie, od samih je početaka filma prikazan kao jedan od brojnih hitchcockianovskih krivo otpuženih likova čiji je cilj dokazati vlastitu nevinost i pravi identitet, dok gledatelji kroz 134 minute žive u napetosti hoće li se Northup izvući iz te bizarne situacije u koju ga je dovela prokleta sudba, sa dva pitanja koja vise negdje u zraku: kako milosrdni Bog dopušta takve strahote i stradanja nevinih ljudi te hoće li intervenirati u svojoj providnosti? Pitanja su to koje si postavljaju i sami likovi; biblijski citati provlače se naime kroz gotovo cijeli film, bilo na usnama nevinih žrtava (svakako su upečatljive scene robova dok berući pamuk pjevaju gospel i odaju hvalu Bogu prizivajući Njegovo milosrđe i pravdu) mučki bičevanih i zlostavljanih (neke scene uistinu podsjećaju na one iz Pasije Mela Gibsona), bilo na usnama progonitelja. Svi citiraju riječi istog Isusa iz Nazareta, ali svatko njegovu poruku tumači iz vlastite perspektive i u vlastitu korist: neki da umire vlastitu savjest, neki da izdrže križ koji im je nametnut nadajući se pravdi barem u Kraljevstvu nebeskom.

Kada robovlasnik William Ford (Benedict Cumberbatch), u želji da ga sačuva od sigurne smrti kojom mu prijeti rasistički tesar John Tibeats (Paul Dano), proda Solomona bešćutnom Edwinu Eppsu (Michael Fassbender) počinje pravi križni put jednog američkog crnca s kojim se poigrala sudbina. Epps je prikazan kao prototip i utjelovljenje američkih robovlasnika koji su crnce doživljavali kao bića nižeg ranga i od samih životinja te na njima trenirali svoju moć i ego (baš kao što su nacisti činili sa Židovima, čemu su također svjedočila mnoga filmska ostvarenja poput npr. Spielbergove Shindlerove liste), neminovno ostavljajući za sobom pitanje: zar je to stvarno moguće? I zato kada ga jedna ropkinja u očaju upozorava da je to što čini grijeh, Epps odgovara da grijeh ne postoji i da je čovjeku dopušteno sa svojim vlasništvom činiti što ga je volja. On vjeruje da je njegovo ugnjetavanje robova Božja volja te, citirajući nekad prava nekad izmišljena Biblijska mjesta koja su permisivna u odnosu na robovlasnički sustav, ohrabruje robove da se pokore toj navodno božanski predestiniranoj sudbini kojom je zahvaćena čitava jedna rasa. Pa čak i kada mu polje pamuka napadnu crvi i urod propadne, Epps to neće protumačiti kao upozorenje s Neba, već kao Božju kaznu koju su uzrokovali novi robovi. Lik koji na neki način predstavlja Božjeg poslanika i glas savjesti, a koji se pojavljuje tek na kratko u filmu na samom njegovom koncu, kanađanin je Bass (Brad Pitt), koji Solomonu pomaže u njegovoj namjeri da dokaže svoj status slobodnog američkog građanina kako bi se nakon 12 godina napokon vratio onima koje voli. Solomon Northup je u 12 godina ropstva prikazan kao jedan od rijetkih robova koji se diže poput Krista pod križem svaki puta kada pod istim padne, i ohrabruje ostale da ne klonu duhom jer kada se čovjek prepusti očaju tada je kraj reći će on više puta svojoj braći. On je neka vrsta mesijanskog lika, američki usamljeni heroj, ukoliko tješi i ohrabruje ostale robove u ustrajnosti i vjeri u bolje sutra, no ipak, na kraju jedini koga spašava je on sam, pa ga teško možemo definirati filmskim kristolikim likom iako poveznice postoje.

U 12 godina ropstva McQueen dakle progovora o ljudskoj okutnosti američkog istočnog grijeha, ropstva i rasizma, ali i transcendenciji i milosti koja nudi izlaz iz ljudske uvjetovanosti zlom, te je film koji nikako ne spada u „lako štivo“. Ne samo zbog realističnosti fizičkog nasilja koje je konstanstno prisutno u filmu i koje je ponekad teško izdržati, već i poradi toga što ulazi u samo pitanje postojanja onog praistinskog zla koje može obitavati ljudsko srce slobodno da bira, i pred čime kao promatrači i susvjedoci ostajemo nemoćni. Da se ne radi o istinitom događaju koji izrazito vjerno prenosi na filmsko platno sadržaj Northopovih sjećanja, rekli bismo da se radi o još jednom američkom pretjeranom sentimentalizmu i preuveličavanju koji po tko zna koji puta u nekom vestern stilu opisuje borbu dobra i zla te želi bijelcima nametnuti osjećaj krivnje, te u kojem dobro pobjeđuje zahvaljujući klasičnoj stilskoj figuri deus ex macchina. No kada si posvjestimo da prisustvujemo priči jedne stvarne ljudske sudbine, tada nas misterij ljudske patnje i čudotvornog otkupljenja može na tren zaustaviti i natjerati na jedno dublje promišljanje o onim vječnim ljudskim pitanjima budući da je ista sudbina mogla zadesiti bilo koga od nas: odakle zlo u svijetu, ima li patnja smisla, vidi li Bog naše jade i hoće li nas iz njih izbaviti? I Solomon Northup si je postavljao ista pitanja, a odgovor je našao u čvrstoći duha koji niti u jednom trenutku s horizonta nije izgubio vjeru da postoji neka viša Sila koja će mu prije ili kasnije pomoći; on nadilazi samoga sebe, prkos njegova duha tjera tijelo i dušu da ne posustanu niti u najgorim okolnostima jer njegov život usprkos svemu ima smisla, on je svetinja. Pa kad ga robinja Patsey (Lupita Nyong’o) zamoli da je oslobodi muka i utopi je u obližnjem jezeru, on to kategorički odbija jer je život božanski dar. Patnja i križ nemaju zadnju riječ, ljudska sudbina u Božjim je rukama i nikada ne znamo što nas čeka sutra. Te su misli Solomona Northupa tjerale naprijed, on nikada nije izgubio vjeru u mogućnost da će ponovno vidjeti ženu i djecu kojima se odlučio vratiti pod svaku cijenu. U tom smislu ova ljudska sudbina priziva u pamćenje misli bečkog psihijatra i utemeljitela logoterapije Victora Frankla, koji je i sam preživio koncentracioni logor, te koji je nakon tog iskustva čovjeka definirao kao životinju koja se može priviknuti na sve, a ukoliko nađe smisao u onome što mu se događa i ne klone duhom, i ukoliko ima neki motiv za koji vrijedi živjeti, onda ta „životinja“ može izdržati i najgore torture. I upravo se u tome krije ljudska sloboda: dva čovjeka, ista situacija, dvije različite reakcije. Ne stoji stoga veličina naše patnje u nekim izvanjskim okolnostima nad kojima objektivno nemamo moć, već u našem stavu koji slobodno zauzimamo u odnosu na neki traumatični događaj. Neki su u tome uspjeli, neki su posustali i predali se očaju. Solomon Northup je vjerovao da će jednog dana ponovno sve biti kao nekada, da će uživati ljubav svojih bližnjih, te mu je po toj vjeri milost i darovana. On je znao da je sloboda stvar duha a ne fizičkog zatvora, pa nam poručuje, poput patnika Joba, da u patnji bilo koje vrste nikada ne posustajemo, čak i kada nam se sve čini beznadnim, jer zadnju riječ neće imati ljudski sudac. Upečatljive u tom smislu ostaju Isusove riječi koje na nedjeljnom bogolužju u jednoj sceni svojim robovima čita William Ford, proklamirajući istovremeno na neki način i samoosudu: “Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan” (Mt 18,6). Riječi su to koje odzvanjaju i danas, u 21. stoljeću, dok se ljudska prava diljem svijeta i dalje krše, a ljudski život nije ništa manje obezvrjeđivan nego u 12 godina ropstva, samo pod krinkom nekih drugih, ništa manje opasnih, ideologija. I zato nikada previše filmova koji progovaraju o ovakvim temama koje nas potiču da preispitamo vlastitu savjest u odnosu na poštivanje dostojanstva svakog čovjeka, bez obzira koliko bio različit od nas bilo na fizičkoj bilo na ideološkoj razini.

Steve McQueen odlučio je film snimati na 35mm vrpci, u widescreen formatu, što na estetskoj razini doprinosi povijesno-epskoj atmosferi priče o nezamislivoj ljudskoj izdržljivosti i prkosu duha. Redatelj koristi pregršt krupnih planova i detalja koje dopuštaju da priču proživljavamo kroz oči i izraze lica likova, tehnika koja je inače više namijenjena televizijskog nego kino produkciji, kao i dugih meditativno-transcendentih kadrova s ciljem da gledatelj proživi s likovima njihove fizičke i emotivne patnje koju su okusile tisuće ljudi iz jednog jedinog razloga – drugačije boje kože i ljudske oholosti. Zanimljiva je također upotreba plošnih kadrova koji djeluju pomalo nestvarno i stilizacijski čime nas redatelj prisiljava da se koncentriramo primarno na lik i ono čime se on bavi, gurajući u drugi, neoštri plan, sve nebitno iz kadra. Zadivljujuće fotografije prirodnih ljepota louisianskog kraja koju je ljudska tragedija ostavila netaknutom prikazana je kroz duge kadrove, čime kao da nam redatelj poručuje da su nebo i šume još jedini preostali nijemi svjedoci svih strahota koje su se u i pod njima događale i koje će zauvijek ostati sakrivene u njihovom pamćenju.