Sanja Nikčević preporučuje film „Najveći dar“ Juana Manuela Cotela

Što je i kako se može pokloniti najveći dar?

Pogledala sam film o snazi oprosta „Najveći dar“ (El mayor regalo), koji je snimio španjolski glumac i redatelj Juan Manuel Cotelo, i išla sam ga gledati drugi put! Ja, koja sam počela izbjegavati kazališne predstave (a kamoli filmove) – jer sam se umorila od mraka, beznađa i/ili praznine koju mi nudi suvremena umjetnost – ovaj sam film gledala dvaput! Baš me pogodio! Pogodio me iz dva razloga: prvo – jer je tako snažno prenio važnost oprosta koji oslobađa i omogućuje puninu života, ali koji se ne može ostvariti bez snage Božje ljubavi u nama, a drugo – jer je to odličan film. „Najveći dar“ zaslužuje igrati u zagrebačkoj Areni, ali dok se to ne dogodi – idite u kino Metropolis, koje se nalazi u Muzeju suvremene umjetnosti (Avenija Dubrovnik 17). 

Film je odličan jer je istovremeno duhovit, napet, potresan, pametan i pravi spektakl, ali i zbog vrlo snažne poruke koja te pogodi i podigne, nakon koje nisi isti. Redatelj filma, Juan Manuel Cotelo, odustao je od zavidne filmske i televizijske karijere da bi snimao filmove za koje mu je stalo da ih ljudi vide. S četrdeset godina shvatio je snagu umjetnosti, postalo mu je jasno da ne postoji nešto kao „samo film“, jer svaki film dotiče ljudsku dušu i djeluje na čovjeka… To je ozbiljna odgovornost koja se ne može riješiti floskulama tipa „to traži publika, to se nosi, to je trendi, to je kanon“ ili izgovorom „to radim samo za novac“. Cotelo je shvatio da je najvažniji izbor svakog umjetnika što će učiniti sa svojim talentima, što će raditi i kakvu će poruku poslati svojoj publici. Pokrenuo je malu producentsku kuću Infinito +1 radeći filmove s kršćanskim porukama koje su izbačene iz kanona i velikih produkcijskih kuća… Bio je to veliki rizik, financijski, umjetnički… Ići protiv kanona i trendova tako svjesno i namjerno. Međutim uspio je – njegovi filmovi putuju po svijetu i prikazuju se u kinodvoranama, dokazujući da publika ne samo da želi nego i ima pravo na lijepo/dobro/istinito, ali i sveto… Publika doslovno sama nalazi kinodvorane za prikazivanje njegovih filmova, ali mu i pomaže u financiranju jer je film „Najveći dar“ snimljen uz pomoć crowdfundinga (skupljanjem novca od publike).

Kad redatelj prekine snimanje vesterna

Film je napravljen u igrano-dokumentarnoj formi i traje dva sata, ali prati se s napetošću. Gledala sam mnogo dosadnih dokumentaraca i praznih (holivudskih) igranih filmova, pa mi se ova igrano-dokumentarna kombinacija činila nekako čudnom… Ali Cotelo je uspio…

Film ima odličan igrani okvir. Na snimanju kaubojskog filma dva se junaka spremaju na dvoboj jer imaju dugu povijest obiteljske razmirice još od svojih prapradjedova… Međutim, nezadovoljan uobičajenim krajem dvoboja i međusobnim ubojstvima, redatelj prekida zadnju scenu i traži od filmske ekipe da predloži neki drugi, bolji kraj… Oni pak tvrde da je jedino osveta realna, jer koji bi to borac odabrao mir umjesto osvete? Redatelj zatim jašući na konju odlazi pronaći istinitu priču koja će dokazati da je to moguće… Kad se vrati s putovanja njegova je ekipa pronašla druga rješenja za kraj (vješanje kao provođenje društvene pravde, sveopća tuča bez zakona, bračne tuče, jednoumlje koje istrebljuje drugačije, itd…), ali redatelj nije zadovoljan ni s jednim… I svaki put mu kažu kako je njihov izbor najbolji – jer da nije nemoguće oprostiti osobnu uvredu, odustati od zla u koje si ogrezao ili urediti društvo nakon krvoprolića – pa redatelj odjaše tražiti živi dokaz da se može drugačije…

Tako u igrani okvir vesterna ulaze istinite priče živih ljudi: ubojica koji traži oprost od onih kojima je nanio zlo (irski terorist), vođa kolumbijske paravojske koji se predaje i traži oprost, žrtve koje opraštaju svojim najbližima koji su im nanijeli zlo (otac koji je strašno zlostavljao sina) ili nepoznatim ljudima (žena koja oprašta teroristu koji je postavio bombu u njezin automobil), stanovnici Ruande koji su se pomirili nakon strašnog krvoprolića…

Uz oprost kao temu, sâm Cotelo vezivno je tkivo priče – on je redatelj igranog dijela (vestern-priče) i onaj koji razgovara sa stvarnim ljudima (dokumentarni dio), ali je također redatelj cijelog filma što svemu daje jednu dodatnu za-čudnu dimenziju. Ta za-čudnost nije negativna kao u većini kanonskih priča, naprotiv, ona je vrlo duhovita, topla i pozitivna. Ona je kao neka potvrda „za čudo života“ na svim njegovim razinama, i zemaljskoj i transcendentnoj.

Ekipa koja snima vestern (glumci, producentica i pomoćno osoblje) ulazi u neku za-čudnost, kao da ne može izaći iz filma dok ne pronađe kraj po volji redatelja. Zato uistinu pokušavaju naći najbolje rješenje, pri čemu funkcioniraju kao svijet u malom i isprobavaju uobičajena rješenja koja živimo u svijetu… To je sve vrlo duhovito jer se nalazimo unutar žanra kaubojskog filma koji nikad nije bio realna slika Divljeg zapada, već je svijet za sebe, ali s jasnim pravilima igre. Ovdje se pojavljuju svi mogući likovi, od Indijanaca do prodavača ideja, pri čemu jedan od likova stalno traži sendvič i pauzu od snimanja, a redatelj ne samo da svaki put odjaše na konju u smjeru putokaza na kojem piše ime zemlje u koju putuje (npr. Kolumbija!) nego nakon nekog vremena izgubi vjernog konja i pješke nastavlja put… 

Film je istovremeno napet jer nas zanima kakav će kraj ekipa na snimanju vesterna izmisliti, ali još više jer su dokumentarne priče istinite i zanima nas razrješenje tih tragedija. Napeto je i zato što se radnja zbiva po cijelome svijetu, a upravo je zato i spektakl. Cotelo doista putuje svijetom – Španjolska, Irska, Francuska, Kolumbija, Ruanda, Meksiko – i snima i razgovara s ljudima u svim tim zemljama. Pritom daje vrlo dobar i jasan okvir priče (bilo privatne, bilo društvene), u kojoj neke dijelove pratimo kroz razgovor Cotela i osobe, a neki se dijelovi odigraju.  

Ovaj film, osim što je duhovit i napet, vrlo je mudro napravljen. Njegov se duhoviti i otkačeni dio, uz dodatak spektakla, miješa s ozbiljnim pričama o strašnim stvarima koje se ljudima događaju: dječak kojeg je otac pretukao tako snažno da je tri godine proveo u bolnici, nakon čega je postao vođa bande s jedinom željom da ubije oca, zatim žena koja je izgubila obje noge zbog bombe u automobilu, muž koji je svoju ženu pet godina čekao da se vrati nakon što je otišla s drugim, genocid u Ruandi gdje je pobijeno 800 tisuća ljudi (toliko je službeno ljudi u Zagrebu), borbe vojske i paravojske u Kolumbiji…

I pisci antičkih tragedija i Shakespeare znali su da tragični osjećaj ne može trajati stalno, pa su ga uvijek miješali s onim komičnim. Također su znali da zlo ne treba pokazivati na sceni, jer u umjetnosti postoji nešto važnije od pokazivanja zla (koje je danas preuzelo i kazališne scene i filmove) – važnija je naime ljudska duša. I to upravo radi Cotelo: strašne dijelove istinitih priča on ili prepriča ili se odigraju, ali nikad ne pokazuje nasilje do kraja, jer on u filmu ne govori o zlu – on govori o ljudskoj duši i o njezinu oslobađanju od mržnje i od zla. To je moguće samo oprostom, i oprost je taj “najveći dar”. Redatelj vrlo mudro slaže različite priče, od osobnog zla u obitelji preko onog bezličnog koje pogađa nekog drugog pojedinca ili grupu ljudi do općeg ludila u kojem se “poput žohara” ubijaju pripadnici druge skupine. Vrlo mudro pokazuje da je tragedija moguća i kod bogatih i kod siromašnih, ali i oprost, jer oprost nije posljedica novca, pameti, znanja… Oprost je stvar odluke da se odustaje od mržnje i zla, da se izlazi iz tog zatvora i da se otvara Božjoj ljubavi. Jer samo je ona dovoljno velika da ispere zlo i da čovjeka učini novim, da ga iscijeli, oživi. Takav čovjek može oprostiti samome sebi, podnijeti kaznu ako je učinio zlo, može iskreno moliti za oprost one kojima je nanio zlo ili može oprostiti zlo koje mu je naneseno. Ta Božja ljubav dolazi posredstvom drugih ljudi ili direktnom Božjom intervencijom – posljedica toga je oprost koji daje novi život i puninu, mir i sreću koju svijet ne razumije; onaj koji to ima može slobodno davati dalje jer izvor nikad neće presušiti.

Nakon prvog gledanja filma pitala sam troje mladih (jedan mladić i dvije djevojke) kako im se svidjelo, a dečko mi kaže: „Odličan je… Suze u očima kolegice sve govore!“ Točno tako, na kraju tog filma svi imaju suze u očima, ali one suze koje te pročiste i osnaže. Povežu te s onim dijelom tebe koji ne može oprostiti jer ti film pokaže da je moguće primiti i dati – najveći dar. Zato mi je ovaj film vratio ne samo vjeru da i ja mogu oprostiti nego i vjeru u umjetnost… Ima nade…

O redatelju Juanu Manelu Cotelu

Juan Manuel Cotelo rođen je 1966. u Madridu. Školovao se na Sveučilištu u Navarri i Američkom filmskom institutu na UCLA-i (Los Angeles, SAD). Bio je vrlo uspješan televizijski novinar, autor i redatelj brojnih uspješnih TV emisija i serija u kojima je i glumio, a kasnije i producirao. Zatim je počeo režirati filmove koji nose poruke do kojih mu je stalo, a prvi je bio 1998. „El sudor de los ruiseñores“/Znoj slavuja (o bijegu rumunjskog umjetnika).

Godine 2008. pokrenuo je vlastitu produkciju kuću Infinito +1 koja je producirala četiri njegova dugometražna dokumentarna i igrano-dokumentarna filma: „La ultima cima“/Posljednji vrh 2008. (o smrti mladog svećenika prilikom osvajanja jednog planinskog vrha); „Tierra de María“/Marijina zemlja 2013. (o promjenama koje se događaju u životima ljudi nakon posjeta marijanskim svetištima); „Footprints“/Otisci 2016. (o hodočasnicima na poznatom Caminu, putu prema Santiagu de Composteli); „El mayor regalo“/Najveći dar 2018., a 2011. započinje seriju kratkih dokumentarnih filmova pod naslovom „Te puede pasar a ti“/Može se dogoditi i tebi. Objavio je i dvije knjige vlastitih iskustava sa snimanjem filmova drugačijih od glavne filmske struje. Snimio je i seriju duhovitih i zanimljivih kratkih lekcija iz katekizma za male (ali i velike) pod nazivom „Kateqizam“, koje se mogu naći na YouTubeu.

Unatoč tome što se radi o maloj producentskoj kući, njegovi su filmovi dobili brojne nagrade, postigli svjetski uspjeh gledanošću koja se mjeri u milijunima gledatelja iz 35 zemalja, a njihove produkcije zatražio je i Netflix za svoj svjetski katalog.

O dosadašnjem prikazivanju filma „Najveći dar“ 

Film je snimljen 2018. godine i financiran je uz pomoć crowdfundinga donacijama više od 1300 gledatelja iz 30 različitih zemalja, što ga čini četvrtim filmom koji je u Španjolskoj uspio prikupiti potrebna sredstva na taj način.    

„Najveći dar“ u Španjolskoj

  • U prvom tjednu prikazivanja u Španjolskoj film je po gledanosti dospio na prvo mjesto (prikazivao se samo u 33 kinodvorane) i nadmašio ostalih 18 filmova koji su premijerno prikazani taj tjedan (iako su neki bili prikazani u 100, 200, 300 i 400 kinodvorana).
  • Zahvaljujući velikom interesu gledatelja i oduševljenim komentarima, broj kinodvorana koje su prikazivale film u Španjolskoj u trećem se tjednu se udvostručio (76), a u 10 tjedana prikazivanja došao do 110 kinodvorana, da bi ostao na repertoaru kina punih sedam mjeseci. 
  • Film je među prvih 10 najgledanijih filmova na Billboardu.

„Najveći dar“ u svijetu 

Kao što je film financiran uz pomoć ljudi koji žele vidjeti Cotelov film o oprostu, tako su i distribuciju po kinima organizirali zainteresirani gledatelji koji film žele vidjeti u svojoj zemlji.   

Od 2018. godine do danas „Najveći dar“ kontinuirano se prikazuje u svijetu, do sada je prikazan u 35 zemalja: Argentina, Meksiko, Gvatemala, Honduras, Nikaragva, Kostarika, Portoriko, Panama, Kolumbija, Ekvador, Brazil, Peru, Paragvaj, El Salvador, Urugvaj, Čile, Španjolska, Italija, Poljska, Austrija, Rumunjska, Engleska i Slovenija, Njemačka, Švicarska, Luksemburg, SAD…

Nekoliko najzanimljivijih podataka: 

  • Bio je osmi najgledaniji film na premijeri u Meksiku (100 tisuća gledatelja).
  • U Paragvaju je, tijekom tjedna premijere, bio treći najgledaniji film u kinima.
  • U Čileu, Panami, Nikaragvi, Kolumbiji, Ekvadoru i Salvadoru bio je među 10 najgledanijih filmova u prvom tjednu prikazivanja, natječući se s filmovima koji su imali 10 puta veće budžete i igrali u puno više dvorana.  
  • U SAD-u je u početku premijerno prikazan u samo tri kinodvorane, a zbog ogromnog interesa publike Cinemark je preuzeo prikazivanje filma u 20 američkih gradova.
  • U Italiji ga je pogledao više od 80 tisuća gledatelja.
  • U Poljskoj se smatra fenomenom jer je premašio 130 tisuća gledatelja.
  • U Ekvadoru je igrao u kinima osam uzastopnih mjeseci.

„Najveći dar“ u Hrvatskoj

Službeno javno prikazivanje u Zagrebu započelo je 14. studenoga 2019. godine u kinodvorani Forum SC, s velikim uspjehom, te je u prvih osam dana prikazivanja rasprodano više od 1600 ulaznica. Zbog toga je zagrebačka kinodvorana dodala još sedam dana prikazivanja, koji su također bili rasprodani.  

Nakon toga se prikazao u gradovima: Split, Osijek, Pleternica, Hvar, Korčula, Ivanec, Gospić, Kutina, Pazin, Pula, Rab, Varaždin, Dubrovnik i Đakovo.

Zbog velikog interesa publike nakon svake premijere kina su dodavala dodatne termine projekcija. Npr. u Splitu ga je od 5. prosinca u kinu Karaman u 15 dana vidjelo 1850 gledatelja.  

Prikazivanje filma u Hrvatskoj produžilo se sve do ožujka 2020., a ukupno ga je vidjelo više od 6000 gledatelja. Situacija s pandemijom zaustavila je već dogovorenu daljnju kinodistribuciju (npr. u Bosni i Hercegovini).

Zahvaljujući Zlatku Vidačkoviću, voditelju kina Metropolis, od srpnja 2020. film je, uza sve mjere predostrožnosti vezane uz pandemiju, moguće ponovno gledati u Zagrebu.