Foto: Josip Regovic/PIXSELLDa jedan hrvatski grad, Rijeka, postane Europska prijestolnica kulture 2020. – to je divna vijest! U program se uloži silan novac – i hrvatski i europski, organizatori vrijedno rade godinu dana i smisle velik program. Ali taj program uglavnom izazove političke emocije, jer se raspravlja “za” ili “protiv” crvene zvijezde kao simbola komunizma. Ipak, nekako se svi nadaju da tu ima još nečega osim zvijezde. Onda se velebno otvorenje u kojem sudjeluje preko pet stotina sudionika prenosi 1. veljače 2020. putem televizije – i svi vide o čemu se radi. 

S jedne strane, reakcije su i dalje političke. Jedni se zgražaju na „crvenu Rijeku“ i simbol zvijezde čija se afirmacija provela kroz sve programe, drugi se dive otvorenosti i slobodi grada koji se usudi biti svoj. Te reakcije nisu takve zato što smo mi glupi, nego zato što su time namjerno poslane političke poruke. A kod njih i nema puno kulture, nego se – navija. Jedni su sretni da je njihova opcija pobijedila (da je zvijezda provedena na različitim razinama, od nebodera do opere), a drugi se ogorčeno pitaju zašto je zvijezda umjetnost a neki drugi politički simboli nisu. 

Međutim, nacionalni prijenos otvorenja pokazao je čega tu još ima osim crvene zvijezde. Pa se većina ljudi šokirala, gledajući u nevjerici.

Damir Bartol Indoš jedan je od autora otvorenja. On je osamdesetih bio rub rubova, alternativa; lupao je i razbijao po zapuštenim zagrebačkim dvorištima, a to je meni, kao i drugima u malobrojnoj publici bilo ‘fora’ zato što je glavna struja bilo secesijsko i pozlaćeno Hrvatsko narodno kazalište. Kako sad može „buka, vrištanje i lupanje“ koju stvaraju „i izvođači i publika“ 1 u Indoševu stilu s laganim prizvukom neke melodije biti opera na otvorenju europske kulturne prijestolnice?

Transvestit je rušeći vlastiti spol nekada bio najveći otklon od norme jer smo spol smatrali biološkom zadatosti, a muškarac je imao važnu funkciju i u društvu i obitelji koje se nije mogao samo tako odreći. Transvestit je mogao biti ili parodija ili pobuna. Kako sada transvestit može biti najsvečaniji ili, bolje rečeno, najobičniji službeni voditelj programa, koji usto trepće okicama? 

“Nikola Šubić Zrinski” Ivana pl. Zajca naša je najpoznatija opera, a njezina arija “U boj, u boj” ima status umjetničkog nacionalnog blaga. Kako je moguće za otvorenje promijeniti tekst arije i smatrati to velikim dosegom demokracije, a ne devastacijom umjetnosti? 

Gradonačelnik je po funkciji bio zaštitnik vrijednosti svoga grada. Kako on može javno rezati tortu od marcipana u obliku falusa istom rukom kojom prima plaketu voditelja grada prijestolnice kulture? Zbog toga bi ga smijenili i Habsburgovci, i građanska vlast, i komunisti.  

I tako dalje…. 

Reakcija većine ljudi je šok i nevjerica. Ne muči ih toliko što je to sve jako skupo, nego što im sve zajedno ne izgleda kao umjetnost, odnosno ne izgleda im kao ono što većina ljudi podrazumijeva da umjetnost jest… Svi smo duboko uvjereni da je umjetnost ono najuzvišenije što ljudski um stvara. Naučili smo također da se zbog evolucije žanrova umjetnost razvija i da je trenutačni umjetnički kanon najbolje što imamo. To vjeruju i oni koji nisu nikada bili u kazalištu ili kročili u galeriju! A sada su vlastitim očima vidjeli to „najbolje“. Ono što je nekada bilo rubno, alternativno, provokacija, nepristojno, vulgarno, bedasto, nelogično… (većini ljudi i dalje to tako izgleda), sada je ponuđeno kao vrhunska kultura. Još bi nekako shvatili da smo, eto, mi lokalni poludjeli (Rijeka kao grad, organizatori, lokalni političari…), hajde de. Međutim, nitko se od europskih dužnosnika ne buni, dapače, vrlo pristojne gospođe iz nekih finih zemalja na visokim europskim funkcijama to odobravaju. Kako je to moguće? 

Moguće je, zato što cijeli program Rijeke 2020. jest glavna struja europske umjetnosti.  

Meni je drago da su sada svi vidjeli kako izgleda glavna struja europske kulture, jer kad ja govorim o tome većina ljudi ne može vjerovati da je stanje zaista takvo. Stalno misle da je tamo negdje u kulturnoj Europi umjetnost prava, a da smo mi ovdje nešto pogrešno shvatili! I samoj mi je trebalo vremena da detektiram u čemu je problem. Prvo sam mislila da je problem u slijeđenju čudnih moda i trendova koje netko nameće iz obijesti, neznanja ili vlastite praznine. Zato sam pisala protiv „nove europske drame“ i dokazala kako je taj trend doslovno nametnut cijeloj Europi protiv ukusa publike, mišljenja kritičara i inspiracije pisaca. Međutim, kad sam prije 15 godina počela predavati Povijest kazališta na Osječkoj umjetničkoj akademiji shvatila da je riječ o mnogo dubljem problemu. 

Problem je u pogrešno postavljenom umjetničkom kanonu koji vlada u cijeloj Europi. 

Mi smo uvjereni da je kanon ono najbolje od ljudskog duha jer su ga napravili stručnjaci prema umjetničkim kriterijima. I ja sam to vjerovala. Međutim, kada sam ponovno pročitala što je pojedina epoha u povijesti smatrala najboljim, shvatila sam koliko smo odličnih djela (iz srednjeg vijeka, baroka i građanske drame) nepravedno izbacili iz kanona. Shvatila sam da kanon koji danas vlada nije postavljen na umjetničkim već na svjetonazorskim kriterijima. Svjetonazor određuje naš odnos prema slici svijeta, slici društva i slici nas samih, i iako su politike i ekonomije često vidljivije u jednom društvu, upravo je on najmanji zajednički nazivnik jednog društva, u ovom slučaju Europe.

Glavna struja europske umjetnosti u slijepoj ulici

Nakon Drugoga svjetskog rata u cijeloj je Europi (i istočnoj i zapadnoj) pobijedio sekularistički svjetonazor koji je prognao sve vrijednosti i poruke dotad vladajućeg kršćanskog svjetonazora. Iz ateističke slike svijeta uspostavio je svoju hijerarhiju vrijednosti (nosi se Istina, ali bez Boga, kritika društva u ime poboljšanja tog društva i pobuna pojedinca u ime oslobođenja od stega dotadašnjeg svjetonazora i njegovih institucija). Te su vrijednosti temelj obrazovanja u cijeloj Europi, ali i umjetničkog kanona. Priznaje se samo oštra kritika društva, ali iz ateističke vizure svijeta. No, to nije vrijednost – to je poruka. Svako djelo ima svoju svjetonazorsku poruku, međutim mi smo sada ovu sekularističku proglasili vrijednošću, a sve druge izbacili iz kanona. Naročito one poruke koje afirmiraju smisao svijeta bez obzira na probleme u njemu, ili one koje govore o duhovnoj dimenziji svijeta, ljudskoj duši… To se automatski smatra nevrijednim („podilaženjem publici“) i to je ozbiljno izbačeno iz kanona. Repertoari su nakon Drugoga svjetskog rata u Europi kao nožem odrezani, kao u bunar bačena je većina žanrova, drama, pisaca, teoretičara koji su bili dominantni u društvu i umjetnosti. U kanonu je ostao samo ekspresionizam, realizam i modernizam koji su prije rata bili čudna manjina, a koji u sebi imaju prikaz svijeta iz sekularističkog svjetonazora. Ti poetski pravci uglavnom napadaju i ruše vrijednosti prognanog kršćanskog svjetonazora i njegove poruke (smisao svijeta jer ga je Bog stvorio a Isus otkupio iz ljubavi kao temelj odnosa prema svijetu; služenje onima koji su nam povjereni i odgovornost prema talentima koje nam je Bog dao kao odnos prema društvu; poslušnost pojedinca obiteljskim vrijednostima poput časti u odnosu prema sebi). I u tome je problem. Ako se priznaje samo napad na svijet, a slika svijeta je bez duhovne dimenzije – umjetnost je prazna i ne zanima publiku. Publika bježi, a onda umjetnost mora napadati sve jače, sve snažnije, sve bezobraznije, sve perverznije… ne bi li dobila neki odjek, neku reakciju. I eto nas, nakon sedamdeset godina, tu gdje jesmo. 

Slikovito rečeno, mi smo, kao Europa, nakon Drugoga svjetskog rata pogrešno skrenuli. Skrenuli smo u slijepu ulicu jer smo hodajući njome nakon sedamdeset godina očito došli do zida. Zato su promjene tako brze (prije samo deset godina ovakvo bi otvorenje bilo nemoguće u umjetnosti glavne struje!). Zato što smo došli do zida nastala je i takva silna vriska. Kad si u slijepoj ulici nemaš kuda, pa onda sve jače vičeš da te se čuje. Ali i da privučeš pažnju. Naime, u slijepu ulicu stane malo ljudi i zato je publike sve manje.

Znaju to organizatori. Zato je većina programa zamišljena „za prolaznike“. Nije to „demokratizacija umjetnosti“ kako oni kažu, nije to „približavanje umjetnosti publici“; to je posljedica nedostataka interesa publike za njihove programe. Performansi nikad nemaju mnogo publike jer su uglavnom prazna forma koja ne nosi sadržaj i ne dira onoga koji gleda. Zato moraju biti ili provokacije (uvrede) ili politika. Organizatori znaju da će svaka politička provokacija izazvati emocije i reakcije! Znaju da će ih napasti, ali znaju i da će ih oni koji su na njihovoj političkoj strani podržati što god da naprave na sceni. Poznajem većinu ljudi u hrvatskoj kulturi. Odgovorno tvrdim: da oni s kojima se svjetonazorski ne slažem ovo otvaranje dobiju bez politike – bili bi zgroženi. Naime, mi svi – i lijevi i desni i srednji i gornji i donji – imamo u sebi snažan osjećaj da je umjetnost nešto jako važno, jako potrebno i jako vrijedno. 

Zašto nam je umjetnost toliko važna

Zašto nam je umjetnost toliko važna kad je većina ljudi odustala od umjetnosti i kriza publike u Europi vlada već najmanje trideset godina? Zašto je važna i onima koji ne idu u kazalište? I zašto oni ne idu u kazalište ako im je to važno?

Važna nam je zato što je umjetnost doslovno izašla iz svetog i otpočetka bila povezana s onim najvažnijim u ljudskom životu i društvu. S Bogom. I u antici i u srednjem vijeku. Ne samo u Europi, nego i u Kini i u Japanu, kazalište je nastalo iz vjerskog obreda i prenosilo je najsvetije istine društva. Bilo je didaktično jer je podučavalo ljude kako treba živjeti, koji su izbori dobri a koji ne, dakle davalo je odgovore. Katarzom koja pročišćava negativne emocije činilo je publiku snažnijom i jačom za život. Povezanost umjetnosti sa svetim bila je neupitna. Od Platona i Aristotela, preko Tome Akvinskog do građanskih teoretičara, dakle dvije i pol tisuće godina u Europi, umjetnost je prvo morala biti lijepa/dobra/istinita – i tek nakon toga se raspravljalo o umjetničkim kriterijima.   

Vrlo brzo nakon Drugoga svjetskog rata u umjetnosti je sveto proglašeno lažnim, lijepo je protjerano kao kič, a dobro se „razotkriva“ kao licemjerje. Dugo sam za to krivila redatelje koji su tada zavladali u kazalištu, ali sad vidim da je priča puno dublja. Sad vidim da ti redatelji nisu bili, kako su govorili, „hrabri pobunjenici“ koji su donosili nove trendove i vizije, oni su bili (i jesu) tek poslušni sljedbenici vladajućeg svjetonazora.

Kao što sada organizatori EPK 2020. kao osnovnu kvalitetu svojih programa ističu da se radi o umjetnosti koja je „hrabra i bespoštedna kritika“, da su otvoreni i slobodni od predrasuda te da veličaju mir (arija “U boj u boj” postala je “Za mir, za mir”), da je to novost koja osvježava… Na žalost, to nije istina. Nisu hrabri jer poslušno slijede svjetonazorske upute toliko da „nose“ one propisane grijehe koji se sada moraju kritizirati u vlastitom društvu i za to su bogato nagrađeni pozicijom glavne struje koja donosi i novac i medije i međunarodne veze. Nisu ni novi jer smo odavno to vidjeli na rubovima umjetnosti. Nisu ni za mir jer čim netko izrazi i najmanju sumnju u kvalitetu takve umjetnosti, napadaju u stilu da su svi koji to bezrezervno ne podržavaju – glupi ili neobrazovani. Nema rasprave o umjetničkim kriterijima jer ih i nema. 

Loša i dobra vijest

Loša je vijest da je tako u cijeloj Europi i da ne znam zašto se to dogodilo. Kako je mogla svjetonazorska manjina zavladati Europom? Svi su nakon 1990. u Hrvatskoj očekivali promjene i u kulturi. Promijenio se politički sustav, na popisu stanovništava bilo je 90 posto kršćana. Promjene su se dogodile, ali vrlo ograničeno – i vremenski i prostorno. Za vrijeme Domovinskog rata kazalište se u najgorim, ratnim zonama, vratilo svojoj biti. Postalo je lijepo/dobro/sveto, govorilo je o duši i smislu života, pročišćavalo publiku katarzom jer je afirmiralo temeljne ljudske vrijednosti čak i kad bi junaci pogibali na sceni. Glavna struja se pritajila jer se nije znalo u kojem će se smjeru društvo razvijati. Po završetku rata sve se vratilo na staro, glavna struja je nastavila slijediti europske trendove i svjetonazor jer se u Europi ništa nije promijenilo. Mi često za sve što se kod nas događa krivimo bivše komuniste, ali to je pogrešno. Riječko otvorenje nije takvo zbog komunista, ono nema veze s crvenom zvijezdom. Da se u Europi vratio kršćanski svjetonazor na vlast, Rijeka bi na otvorenju imala veliki spektakl, postavila bi sva tri Kupareova prikazanja koja govore o rođenju, muci i uskrsnuću Isusa Krista.

Ta tri prikazanja su dobra vijest. Naime, nitko ne može uništiti bit umjetnosti. Iako je Europa protjerala duhovne teme, one su ostale živjeti na rubovima. Sada, kad smo nakon dvadeset godina shvatili da se glavna struja neće promijeniti, publika se pobunila i počela bez velikog državnog novca i medijske potpore pokretati manifestacije kojima se pokazuju programi koji afirmiraju lijepo/dobro/sveto (Dani kršćanske kulture u Splitu, FRKA u Virovitici, Stjepan Kranjčić u Križevcima te Pasionska baština i Festival kršćanskog kazališta u Zagrebu). I ja se pridružujem tome. Pokrenula sam novu izdavačku kuću “Citadela libri”, malu utvrdu lijepog/dobrog/svetog, u kojoj ću objavljivati drame koje nose kršćansku poruku i afirmiraju smisao svijeta. Pokazat ću da su kvalitetne ali izbačene iz kanona samo zbog poruke. Želim ih učiniti dostupnima jer imamo potrebu za umjetnošću koja nosi kršćansku poruku: da svijet ima smisla jer njime vlada milosrdni Bog, da postoji dobro i zlo, da čovjek ima mogućnost izbora, kao i da postoji izlaz iz pogrešnog izbora jer svijetom vlada milosrdni Bog. Želim ohrabriti ljude (kazališta, umjetnike, publiku) da imaju pravo na takvu umjetnost. Radim to zato što je vladajući svjetonazor i umjetnost i društvo doveo do zida. Kao društvena bića nikad nismo bili nesretniji i nesigurniji, ruši nam se svaka uspostavljena društvena ili čak i biološka norma koja nas određuje. Glavna struja umjetnosti je takva kakva je bila na otvorenju. Kao i u svakoj krizi, rješenje je malo se pribrati i vratiti se izvorima. Izvori su prikazanja. Zato je prva knjiga nove izdavačke kuće “Prebivao je među nama” – tri suvremena prikazanja Rajmunda Kuparea koji je u Čileu napravio vrhunsku sveučilišnu karijeru kao estetičar a vrstan je pjesnik, prozaik i dramatičar. Njegove tri priče o Kristu toliko su zanimljivo napisane da ih čitamo kao da ih nikada nismo ni čuli, proživljavamo događaje kao da smo i sami ondje, suosjećamo s likovima jer ih prepoznajemo i razumijemo – da bismo na kraju pročistili emocije i doživjeli katarzu. 

Dvije i pol tisuće godina umjetnost je bila lijepa/dobra/sveta, dvije tisuće godina prenosila je kršćansku poruku, podučavala nas kako živjeti i davala odgovore na važna pitanja. Sedamdeset godina je drugačija – bez duhovnosti, bez ljepote, bez dobrote, s kritikom koja ne mijenja svijet na bolje nego šalje poruku da je sve crno i da nema smisla. Svela se na prazne forme koje vrijeđaju ili napadaju. Sad mi je jasno ne samo da imamo pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti, nego da je upravo to jedini izlaz iz ove krize. Nakon što smo pogrešno skrenuli na raskršću to je živjelo ispod rubova, a sad je vrijeme da se vrati gdje mu je mjesto. U glavnu struju.  

Sanja Nikčević | Bitno.net

Footnotes

  1. Citati su preuzeti sa službene web stranice EPK Rijeka 2020.