Vjerujem u javno zdravstvo; to je „izum“ kršćanstva jer Krist koji je došao spasiti sve ljude je, između ostalog, promijenio i odnos prema bolesnima… Do tada su siromašni gubavci umirali u pećinama na rubovima naselja, a bogati se liječili kod kuće i tražili okolo liječnike (npr. sirijski vojskovođa Naaman koji je došao židovskom proroku Elizeju da ga izliječi od gube kao što piše u Knjizi o kraljevima). Do tada je u najstarijem rimskom zakonu (Zakonik 12 ploča, Leges duodecim tabularum) pisalo da otac obitelji „dječaka sa znakom nakaznosti ubije“, i to se nije radilo samo u Sparti. Do tada su Židovi smatrali svaku deformaciju prokletstvom, odnosno kaznom za grijehe predaka… 

Krist ne samo da je gubavce liječio, on im je dao i pravo na život… Kasnije je to nastavila Crkva sa svojim bolnicama u kojima je liječenje bilo besplatno, a onda je to preuzelo i sekularno društvo u nekim dijelovima Europe… Amerika je otišla u drugom smjeru – tamo razina zdravstvene usluge ovisi o debljini novčanika, ali ja vjerujem u Europu i u to da je javno zdravstvo i školstvo minimalni temelj pravednog društva… Ovo „javno“ ne znači samo besplatno (u smislu da ne moraš ti odmah plaćati iz svog džepa), nego i da je to služenje višem dobru… 

Međutim, već godinama po medijima kuljaju brojni napisi puni bijesa prema liječnicima, i to se prelijeva u društvene mreže, privatne razgovore, živčane ljude u čekaonicama koji planu na svaku sitnicu i prijete liječnicima i vrijeđaju ih… Svaka sitnica izaziva silne rasprave, a krupna stvar koja je iznimka postaje pravilo i izgovor za vrijeđanje cijelog sustava i svih liječnika. Vidim da se tu radi o planu uništavanja javnog zdravstva jer taj bijes istovremeno ima u sebi neki „pravedni“ gnjev i traženje prava iz ove ideje da liječnici služe pacijentima s jedne („pa ne može to tako…“), a istovremeno zazivanja privatizacije s druge strane („trebalo bi to sve naplaćivati pa bi bilo reda…“). Vidim da je to nelogično i loše, ali sam i sama potpala pod utjecaj, uvukao mi se neki strah u kosti pod pritiskom te halabuke…. 

Ja i dalje vjerujem u javno zdravstvo. Vjerujem zato što je moja mama bila divna medicinska sestra kojoj je to doista bio poziv a ne posao, i što sam izbliza upoznala i liječnike i stomatologe u ambulanti u Kloštru Podravskom gdje sam živjela. Svatko od njih je imao svoj karakter, neki ti je više odgovarao a neki manje, ali su svi bili posvećeni i poslu i pacijentima. Uz to, ja i dalje vjerujem u smisao javnog zdravstva i vjerovat ću dok sam živa. Ja i dalje poštujem svakog liječnika i medicinsko osoblje jer mi služe i zahvalna sam im na tome. I ne bi mi palo na pamet izboriti se za bolji tretman vrijeđanjem… To ne bih radila ni neprijatelju, a kamoli liječniku koji mi treba pomoći!

No, kako rekoh, i ja sam pala pod utjecaj ove medijske buke i sa strahom otišla u Perkovčevu (Stomatološka poliklinika u Zagrebu) s uputnicom za udlagu (to je plastična navlaka koju staviš na zube preko noći da ne grizeš vlastite zube dok spavaš). Bio je dan pred onaj blok od četiri praznika u dva tjedna (srijeda 19. lipnja) pa sam računala da neće biti gužva jer su možda već svi otišli i ja ću se na miru naručiti  recimo za rujan… Stavila sam knjižicu u kutijicu „novi pacijent“, a tri minute nakon toga me primila doktorica Biserka Šmit. Bila je izrazito ljubazna, profesionalna, brza… Poslala me u Jukićevu da ovjerim neki papir, koji sam ovjerila a da nisam ni pola sata potrošila jer imam bicikl i tamo nije bila gužva. Kad sam se vratila doktorica mi je uzela mjeru za udlagu i zvala tehničare da ih pita kad bi to moglo biti gotovo. I onda se sva uznemirila kad je čula da ne može biti gotovo prije 1. srpnja, dok su joj oni s druge strane objašnjavali da do tada ima samo četiri radna dana i da su ljudi uzeli godišnji zbog praznika… Ja sam sjedila na stolcu i tiho govorila: “Ma ne brinite se, nije to dugo za čekati…“ Onda mi je doktorica rekla: „Evo, ne može biti gotovo prije 1. srpnja.“ Sad je meni bilo neugodno reći da ne mogu preuzeti prije 8. srpnja jer sam do tada na putu… Ali ona je rekla: „Ma, sve u redu… preuzmite kad možete.“ Uz to mi je dala neke savjete oko zubiju. Na dan 8. srpnja kad sam preuzela udlage i dalje su i ona i sestra bile izuzetno ljubazne… Doktorica mi je objasnila kako da se koristim time i kad trebam doći po novu. Sestra je morala isprintati brdo papira koje sam potpisala, što me sjetilo na moju mamu koja je pred kraj svojeg radnog vijeka govorila kako se od medicinskih sestara pretvaraju u administratore. A vidim da je s kompjuterima još i gore…

Unatoč papirima i ovom medijskom napadu na javno zdravstvo, odgovorno mogu reći da nam javno zdravstvo funkcionira zahvaljujući ljudima koji rade u njemu i koji to doživljavaju kao svoj poziv, kao služenje pacijentima, i ideji da liječenje mora biti dostupno svima… Bila sam uglavnom zdrava (ne pamtim da sam nakon poroda sina bila u bolnici), ali sad sam imala nekih zdravstvenih problema i nakon svog izuzetno pozitivnog iskustva sa zagrebačkom bolnicom koju svi zovemo Trauma (prema vrsti bolesti koje liječe) kad sam prošle godine pala i slomila koljeno, sada imam i pozitivno iskustvo sa stomatolozima protetičarima u stomatološkoj poliklinici koju svi zovemo Perkovčeva (prema ulici u Zagrebu u kojoj se nalazi). 

Hvala doktorici Šmitd i svim liječnicima i stomatolozima koji i dalje rade u javnom zdravstvu i doslovno služe pacijentima…

Sanja Nikčević | Bitno.net