Išla sam na premijeru u Vinkovce (u petak, 10. studenog 2017.). Ne idem često na premijere u druge gradove, i to još svojim autom, nemam vremena, ne ostaje mi se u gradovima spavati, naporno mi je voziti toliko, skupo mi je a nitko mi ne pokriva trošak, nikad se ne zna kakva će biti predstava… ali mi je ovo bila važna premijera.

„Gradsko kazalište Joza Ivakić“ obilježavalo je 100 godina kazališnog života u Vinkovcima, 85 godina od smrti Joze Ivakića, 10 godina kazališta i to s premijerom na  tekst Joze Ivakića „Vrzino kolo“.

Važne obljetnice, odličan tekst, dobra ekipa (režira Vjekoslav Janković, glumci Ivan Čačić, Selena Andrić, Katarina Baban, Hrvoje Seršić, Denis Brižić, Vlado Andrić, Matea Marušić), više od pola ih je s akademije gdje radim (Umjetnička akademija u Osijeku). Volim Jozu Ivakića kao pisca, volim to kazalište, koje je na rubu i maleno, ali se trudi raditi drugačije predstave od glavne struje, trudi se afirmirati vrijednosti. Uz to baš je onako pravo slavonska priča, a otkad predajem u Osijeku postala sam veći Slavonac od Slavonaca. Zato sam mislila da je važno da odem. I nije mi žao. Ne samo zbog prigode nego je i predstava dobra. O njoj na drugom mjestu, ali ovdje o povratku kući.

Nakon predstave idem ja odmah doma jer se žurim, sutra imam puno posla, rado bih nešto i spavala… Sama sam u autu, vozim po autoputu, cesta praznjikava, vidljivost slaba (vide se one tri bijele crte na cesti), magla takva da brisačima brišem stakla a ja vozim 140 na sat. Ne znam zašto, ne znam što mi bi. Inače vozim pristojno, poštujem propise, imam stari auto (opel kadet, još malo pa oldtajmer) pa ne divljam. Nije startan za luda preticanja i ulijetanje u škare, nego moraš dobro procijeniti brzine drugih auta. Uz to, oni koji se obično voze sa mnom boje se brzine. Imam dragu prijateljicu s kojom često idem u Liku i koja me na autoputu stalno opominje: „Vidiš, ograničenje je 100, a ti voziš 110.“ I onda ja usporim. Otkrila sam da tako manje trošim benzina, ona se ne plaši, vožnja je sigurnija, ali malo mi smeta što me baš svi pretiču! Čak i autobusi. Zato sam se sad nekako razbahatila i ja sve preticala!

Povremeno sam morala kočiti jer su tu bili ipak neki auti, pa suženja, ali sam stalno vozila prebrzo. I stanem ja na nekoj pumpi jer sam gladna, kupim čips, pojedem u vožnji i još sam gladna, a na stražnjem sjedalu imam čokoladu. Ali ne mogu do nje u toj vožnji jer u tako slaboj vidljivosti ne smijem svrnuti pogled s ceste. Pa stanem uz autoput. Ja NIKAD ne stajem uz autoput. To je onaj zaustavni trak za „zlu ne trebalo“ i to se ne radi iz čista mira. I sad ja stanem – radi čokolade. Upalim sva četiri žmigavca, ugasim svjetla (jer mi auto pišti ako su upaljena a ja izlazim iz auta), izađem iz auta. Magla je toliko gusta da je vidiš pred sobom kako lagano leluja, full je hladno, ja uzmem čokoladu sa stražnjeg sjedala i vratim se u auto. Hoću upaliti auto a – ono – ništa. Baš ništa! Ne samo da se ne upali, nego se ugase i ona sva četiri što žmigaju. Ja ostanem u potpunom mraku u 11 sati navečer, na autoputu usred polja, na zaustavnom traku uz vidljivost tri bijele crte na cesti – potpuno neosvijetljena u tamno plavom autu. Ajoj.

Izađem iz auta da mogu skočiti u polje ako netko naleti na auto. Zovem ja muža i ne znam mu objasniti gdje sam jer nikad ne pamtim što sam prošla, nego samo pratim kamo trebam ići. Ne znam ni kako se zove ono stajalište gdje sam stala. Ja, naime, ne pamtim nevažne informacije. Nemam GPS u autu jer je star (nema ni klimu), nemam internet na mobitelu jer imam previše obavijesti u životu da mi još i mobitel stalno nešto šalje, a i sitna su mi slova, pa ne mogu ni na mobitelu uključiti GPS da mi kaže gdje sam… Zovem HAK, ali ni njima ne znam objasniti gdje sam, pa se sjetim da sam vidjela neku tablu sa 130 km do Zagreba. Oni kažu, ako će me šlepati 130 km, to košta 2000 kuna ako nisam član HAK-a. Ja da prodam auto, ne mogu dobiti 2000 kuna, pa mi je to nekako puno. A, što je najgore, i dalje nisam sigurna da će me naći – ni oni, ni muž. Uz to, treba im najmanje dva sata da me nađu. A ja ne mogu biti tako dugo u autu bez grijanja jer sam u kratkoj suknji, čarapicama i svečanim crnim cipelicama. Išla autom na premijeru – pa što ću oblačiti čizme… Sjetim se da sam zadnje vidjela kako je vani 5 stupnjeva. Pa kako ću sjediti tako dva sata neosvijetljena na autoputu na 5 stupnjeva? Ili ću se smrznuti ili će me netko pokupiti.

Lijepo izađem, izvadim kleme iz auta – jer očito je nešto s akumulatorom i strujom – uzmem baterijicu (štedim mobitel da ne ostanem bez baterije na mobitelu, jer tek onda bi bilo veselo), stanem iza auta i mašem baterijom i klemama autima koji dolaze. Mašem ja tako, neki auti projure, ali stane jedan kombi. Dotrčim ja do njega i objašnjavam, a on kaže: „Oprostite, u kombiju je akumulator ispod sica, ali to sad ne mogu raskopavati na autoputu.“ Ja kažem: „Hvala puno što ste stali, računa vam se u dobro djelo, odoh dalje tražiti pomoć.“

I mašem, auti prolaze, pa stane drugi auto. Otrčim do njega, ono registracija KA i dva muškarca izlaze, obučeni nekako radno. Kažem da trebam pomoć, oni kažu: „Joj, kako ćemo se okrenuti?“ Naime, da bi oni došli do mog auta i upalili moj akumulator na kleme, auti moraju biti nos na nos. A mi smo na autoputu. Ograda je uz autoput, magla je gusta, kako da se okrenu? Ako krenu manevrirati, pokupit će ih netko. Ja kažem: „Dobro, ako mi nema pomoći, ostavit ću auto i idem s vama do Karlovca pa tamo ima dalje buseva za Zagreb.“ A oni: „Nemamo mi mjesta, mi imamo samo dva sica!“ „Dobro, onda ću dalje mahati ako treba“, velim ja.

No, jedan ode u auto i odveze dalje po zaustavnom traku uz ogradu i tamo gdje ograda prestaje – okrene u polju i dođe do mene na nos. Otvorimo haubu i kaže jedan: „Gospođo, otpala vam je žica s akumulatora“ (mislim ona negativna), stisne je rukom, drugi sjedne u moj auto i upali ga. „Ne trebaju kleme”, veli jedan, “to se treba zašarafiti.“ A čime, mislim ja drhtureći kraj njih u cipelicama, gledajući u moj motor i akumulator koji su jedini dijelovi ispod haube koje prepoznajem, ali nemam pojma kako rade i što s njima. Ali oni sve znaju. Jedan izvadi iz svog auta set gedora, razvije ih na asfaltu i pita: „Koji broj, je l’ desetka?“ Drugi kaže: „Da, desetka.“ Ovaj prvi izvadi desetku i zašarafi tu moju žicu koja je otpala od akumulatora. Drugi sjedne u moj auto, upali ga i kaže: „Evo gospođo, možete dalje.“

Ja ne znam kako da se zahvalim. Oni se smještaju i govore: „Ma ništa.“ Sjetim se da smo na premijeri dobili jednu flašu vina. Ja to inače ne uzimam jer ne pijem, ali sad su svi bili tako oduševljeni da su uspjeli organizirati tu svečanu premijeru s finim pozivnicama, tulumom i darovima za uzvanike – da nisam imala srca odbiti tu flašu kao dar. I sad sam bila sva sretna da sam to imala. I dam dečkima. Oni se smiju: „Ma, ne treba!“ Ja inzistiram: „Dajte, molim vam, svejedno se računa kao dobro djelo, nije to plaća, ali dajte, molim vas, uzmite.“ Sjednu u auto, pričekaju da vide jesam li upalila svjetla i je li sve u redu sa mnom, opet se okrenu u polju i odu.

I ja od tada do Zagreba vozim po propisima (onoliko koliko piše kao upozorenje kad je magla na onim displejima iznad cesta!). I pjevam iz sve glave jer shvatim koliko me čuva Bog i koliko me voli da mi je poslao ovako divne ljude da mi pomognu usred ničega, u mraku i magli. I molim na glas od srca krunicu za njih dvojicu.

Poanta priče 1.

Ja sam od trenutka kad auto nije upalio nekako cijelo vrijeme bila mirna jer znam da me anđeli uvijek čuvaju i izvlače iz raznih situacija. Kod mene sve nekako izađe na dobro. Uvijek. Ali tek kad sam krenula dalje voziti shvatila sam koliko je ovo bilo važno upozorenje i kako su me spasili anđeli. Jer sam prebrzo vozila, i da mi se nešto otkačilo sa 140 na sat u magli i recimo prestalo mi svijetliti svjetlo u mraku, tko zna kako bih reagirala i kakvu bih strašnu nesreću izazvala – ne samo za sebe nego i za druge ljude. U normalnoj brzini (onoj po propisima) vladam autom i što god da se dogodi mogla bih izaći iz toga s minimalnom štetom. Ovo je sve skupa doista bilo upozorenje. Fra Zvjezdan je govorio da pazimo kako vozimo jer da anđeli ne mogu letjeti brže od sto na sat. Sad stvarno mislim da je bio u pravu i da su me zato moji zaustavili! Hvala im. Bog nas zaista voli, anđeli nas zaista čuvaju. I to je nešto što stalno zaboravljamo i stalno se nešto žalimo. A zahvaljivati treba. Na ljubavi i pomoći. Neprestanoj!

Poanta priče 2.

Ljudi su dobri. U tom trenutku – u mraku, magli, usred polja, s tako slabim prometom – mogli su me ubiti i baciti u polje i nitko nikad ne bi otkrio tko je to učinio. A oni su stali i pomogli mi iz čista mira i bez ikakve koristi. Mi često mislimo da su nam zaštita u životu institucije (pa ih prozivamo) ili tehnika (pa se opskrbljujemo), ali ljudi su bolji i od tehnike i od institucija i zapravo smo najveća zaštita i pomoć jedni drugima. Lanac dobrote je nemoguće prekinuti i uništiti na zemlji jer su ljudi ipak – dobri. Pomažu, čine dobra djela o kojima se ne piše. Ja ne znam tko su ta dvojica koja su mi pomogla, ali neka ih Bog blagoslovi u njihovim potrebama i poslovima zbog njihove karike u lancu koja je pomogla meni… Na mračnom i maglovitom autoputu, u nesretnom događaju koji mi je sad najljepše sjećanje, ali i podsjetnik.

Sanja Nikčević | Bitno.net