Opet su mnogi od nas, vjerujem, donijeli neke lijepe odluke kroz Došašće po kojima će se truditi pripremiti za Božić. I neka nam to svakako ostane na pameti. Jer to je ono što se lako zaboravi. Pripremamo se za Božić. Za Boga. Za Njegov dolazak. Za iskustvo Njegove blizine. Nemojmo zaboraviti ni one evanđeoske odlomke koje smo imali prilike slušati kako se približavao kraj crkvene godine. Bog se sakriva, a mi ga otkrivamo. Osobito u bolesnima, malenima, potrebitima, potlačenima, diskriminiranima, gladnima, žednima…

Bit će to najbolja priprava za Božić ako uspijemo pronaći makar i jednog takvog čovjeka (a, zapravo Boga) u svojoj blizini i odlučimo mu pomoći i tako se pripremiti za Božić. Nije smisao pripreme za Božić u traženju što ljepših nakita za sebe, skupljanju novca za ulaznicu za kakav božićni koncert za sebe, traženju što ljepših šalova, košulja i haljina za sebe, pravljenju kolača i sarme za sebe… Pitanje je što mogu učiniti za drugoga, jer u tom drugome se sakriva Drugi, Onaj koji je odlučio ući u ovaj svijet… Strah me da u silnim pripremama i poslovima koje, zapravo, obavljam za samoga sebe, da bi meni bilo ljepše, zaboravim i propustim učiniti nešto za Krista. Da ga ne razočaram kad uđe u moje srce i moj dom i da mu tamo ne bude neudobno. Jer, eto, pripremamo se za Kristov rođendan, Njegov, a ne moj rođendan.

Svi smo mi na putu. Od našeg krštenja smo priznali da smo Božja djeca, odnosno za većinu od nas su to učinili naši roditelji. No, mi tu istinu pokušavamo oživjeti na raznorazne načine u svojoj svakodnevnici. Tako je i Došašće prilika za oživljavanje istine da smo svi Božja djeca. To što netko ima ili nema posao, misli ovako ili onako, pripada plavima ili crvenima, desnima ili lijevima, navija za ovaj ili onaj klub, je li homoseksualne ili heteroseksualne orijentacije, zbilja nije mrlja, uteg ili problem koji bi poništio tu istinu.

Gubavci su bili kategorija ljudi od koje su svi bježali u Kristovo vrijeme. Ali i mnogo godina kasnije. Bili su isključeni iz društva. Ali, sam Gospodin ih prihvaća i liječi. Ne niječe njihov identitet – i oni su Božja djeca. Carinici koji su također bili na zlu glasu. Bludnice. Izgubljeni sin. Grešnici. Oni ne prestaju biti Božja djeca. A srećom, svi smo mi djeca Milosrdnog oca. Koji nam šalje svog Sina. Svakodnevno netko kuca na vrata našeg srca. Prije dvije tisuće godina to su bili Josip, Marija, pastiri, kraljevi, stanovnici Izraela i okolice. Oni to svakako nisu mogli očekivati ili predvidjeti. Bog je pokucao na vrata njihovih srca i domova, a oni su mu spremno otvorili i primila ga u svoje srce i svoj dom.

Gospodine, najprije, ja sam taj gubavac koji sam potreban Tvoje blizine, tvog ljekovitog dodira, tvog posjeta. Počašćen sam, ipak, što me smatraš dostojnim da drugima mogu Tebe donositi. Znam da to nije moguće, ako prije ne otvorim sebe, svoj život, svoje biće za Tebe. Pomozi da moje Došašće bude plodonosno najprije dobrim djelima. Otvori moje oči da Te mogu prepoznati u malenima, kao što su te nekoć prepoznali pastiri u Betlehemu…

Fra Željko Barabarić | Bitno.net