Ima jedna žena, jedna majka koja nije obnašala tako velike i važne funkcije da bi je drugi trebali poznavati, a cijela naša domovina, naši mediji i naši ljudi, imali su priliku čuti njezinu priču koja je kružila televizijskim emisijama, radijskim postajama, portalima i drugim internetskim prostorom.

Bila je pogođena teškom bolešću, kako mi to ljudi kažemo, ali se u tome posebnije istaknula jer je govorila: „Hvala Bogu na mojoj bolesti, ona me vratila k Izvoru.“ Nije je to bilo sram nikome reći, obilazila je pola Hrvatske i svakome svjedočila isto; ne toliko o bolesti, koliko o tome da je spremna umrijeti i da polaže svoj život za obraćenje drugih.

Ljude je to dirnulo, neke podizalo, nekima davalo putokaz. Nekima je to bilo čuđenje jer na svašta se naiđe u ovom našem svijetu, poput primjera kad netko o smrti govori kao o odlasku u „područje bez signala“ (Vedrana Rudan) nakon čega se u zraku ne osjeća ništa drugo doli ogromno beznađe.

Tea Perović preminula je u jutru dana na koji nam Crkva kroz liturgiju u prvom čitanju kaže ovo:

„Čuj dome Izraelov: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moje pravo i pravicu, živjet će i neće umrijeti“ (usp. Ez 18,25-28)

Kao da je Bog rekao time svoj dio. I da, mnogi bi se mogli hrvati s tim ‘nepravednim’ Bogom koji dopušta ovakve smrti, prema našem mišljenju prijevremene, preokrutne i one od kojih bismo najradije okrenuli glavu? Jer lakše bi nam bilo u miru proživjeti još jedan dan uz našu redovitu komfornu rutinu, nego suočavati se s ovakvim vijestima i ‘gutati knedle’ nekih tada probuđenih promišljanja.

Ali baš je u tome čar ovoga našega života i takvih ‘prekinutih kava’ koje nas trebaju prenuti oda sna (usp. Job 14,12), a posebno u korizmi. Baš su me jučer dotaknule riječi jednog crkvenog pastira o biblijskom događaju kada je Isus pozvao učenike dok su lovili ribe (usp. Lk 5). Na samom početku, dok nisu mogli ništa uloviti i dok su se njihov ulov i mreža činili čistim promašajem, Isus im je došao baš zbog najpraznije mreže, a potom ju je napunio i zapravo zahvatio u njihov život. No, onda ih je pozvao da sve ostave i pođu za njim.

I na početku i na kraju ove priče, mreže su bile prazne i radilo se o nekoj praznini. No, ova krajnja praznina, kada su učenici ostavili mreže na obali i pošli za Isusom kako bi postali ribarima ljudi, bila je nešto potpuno drugačije. Zar tome ne možemo prispodobiti i priču o životu i smrti ove mlade žene?

Uskrs je teži od smrti

Dok sam jučer prolazila ulicama kojima je i Tea hodala, bijah sretna da smijemo biti svjedoci velikim stvarima našeg svijeta, hrabrim potezima i takvim neustrašivim kršćanima našeg vremena. Pogledala sam u mobitel i u zadnje riječi koje mi je Tea napisala: „Gledam gore neprestano.“

Možda naše oči u Teinoj smrti vide prazninu, propalo tijelo i gubitak, no ta je praznina na kraju bila ona u koju je ušao sam Bog, prebivao u njoj i ona nije ostala prazna, ružna i izgubljena. Ona je, poput ostavljenih lađa na obali, ostala podsjetnik na ono mnogo važnije.

Ako se nađe koji od nas koji će imati hrabrosti okrenuti ‘ploču’ u glavi, mogli bismo osjetiti da je milost umrijeti jednog korizmenog petka, jednog kišom prošaranog dana u kojem već sve miriše na prve proljetne pupove i na nadolazeći Uskrs.

I mogli bismo shvatiti da nije najteža stvar smrt, već da je najteža stvar Uskrs. Preživjet ćemo sve vijesti i smrti, ali prihvatiti Uskrs, to je ispit naše vjere. Tea je bila svjedok da se to može i zato smo joj se svi divili.

Zar nije nevjerojatno da u vremenu obilježenom željom za eutanazijom, tj. samoubojstvom (jer mnogi ne mogu prihvatiti „umiranje na rate“), u vremenu prepunom najrazličitijih inačica apsurda i besmisla, da postoje oni koji, iako slabi i propadljivi, uspiju nadići smrt vjerom u Uskrsnuće? I to ne iz želje za kontrolom nad svojim životom ni iz iskrivljena nauka o reinkarnaciji, nego radi susreta sa živom osobom Isusa Krista, koji nam je sve predao u Evanđelju starom dvije tisuće godina, a ipak novom svakog dana.

Prije dva dana bila sam upitana bih li voljela u Nebo. Naravno, digla sam ruku. Kad je iduće pitanje bilo bih li sada željela u Nebo, spustila sam ruku. Sama sebi priznala sam da se bojim jer ne znam jesam li dovoljno zaslužila Nebo i bih li uistinu ondje mogla izravno dospjeti.

Danas me vijest o Teinom preminuću posramila jer sve čega se bojim samo su moji grijesi – koji Bogu možda i nisu preteški. Od nas jedva da bi se itko imao čime pohvaliti. Kršćani nisu sveti ljudi bez mane, oni su samo oni koji su dovoljni hrabri da povjeruju da ima nešto više od ovoga ovozemaljskoga i da se za to odlučuju svaki dan.

Teina mreža nipošto nije ostala ni sama ni prazna; kao ni njezina kuća, ni mjesto koje je imala, ni svi bliski koji su je poznavali. Bolest je bila biser njezina života zbog kojeg je imala hrabrosti sve prodati da bi kupila tu njivu jer to je bila njiva njezina spasenja. Čudili smo se svi njezinu govoru; izazvao nas je, a neke, nadam se, i spasio.

Tea i Chiara Lubich

Korizma je, Crkva kaže, povlašteno vrijeme milosti! Radujmo se! Ako smo imali priliku čuti ili vidjeti Teinu bitku kojom je nadišla bolest i progovorila o njezinom većem smislu, nemojmo reći da nismo znali recept ili put. U ovom procijepu do našeg „kraja“ imamo još vremena doći i moliti Oca: „Nisam dostojan, ali primi me.“

A kako to zna biti, Crkva često krije i neku nevjerojatnu simboliku. Taj 14. ožujka je i dan preminuća službenice Božje Chiare Lubich, one koju je papa Franjo prilikom otvaranja postupka beatifikacije nazvao „novim svjetlom za Crkvu“.

Baš je ova službenica Božja svijetu rekla da za kršćanina nije važno koliko, već kako nešto čini, kao i to da se za samog povijesnog Isusa možda može učiniti da je promašio jer nije promijenio svijet. Važnije je, kaže, izvršiti Božji plan; ni više ni manje od toga.

I njezinoj i Teinoj priči savršeno pristaju riječi Eloia Leclerca: „Tog dana, doći ću ti, Gospodine, sa svojim najluđim snom, donijeti ti svijet u rukama…“ Ovakvi su životi dokaz da Bog nikad ne traži nemoguće i da je moguće da se otkrije sva veličina Božja u malom krhkom čovjeku.

Na našim osmrtnicama zapravo baš nikome neće biti važno što će pisati, a ponajmanje broj godina koje će stajati uz naše ime. Bit će važnije ono nevidljivo i ono s čime smo došli, a to je nešto što ovisi samo o nama i o tome hoćemo li otkriti da je i „sav svemir premalen u odnosu na Nebo“ (Chiara Lubich). Jer sve bi se u životu moglo moći izgubiti, ali ono što nikako ne bi vrijedilo riskirati je da to bude život i sama Vječnost. To je jedino za čime treba tugovati i strepiti.

Teina priča poručuje nam da ne tugujemo nad onim nad čim ne treba tugovati, već da se pitamo prave stvari. Radi se o borbi za područje itekako dobrog signala. Ne propustimo taj trenutak da ne bismo propustili svoj Uskrs. Ozbiljna je to stvar. Tea je svoj dobila. Moj i tvoj još su u igri.