Ovaj tekst plod je nekoliko razgovora sa Stefany Papić, svojedobno poznatijom pod djevojačkim prezimenom Hohnjec. Mnogi su do danas već čuli priču o njezinu obraćenju i promjeni života, no to nije slučaj i s njezinom majčinskom stranom, stoga sam se u ovim razgovorima više usredotočila na pitanja odgoja i Stefanyne majčinske uloge.

Razgovor sam započela s jednom pričom koja je na mene ostavila snažan dojam. Jedan se čovjek vozio zrakoplovom. Kraj njega je bilo dvoje vrlo bogatih i imućnih ljudi kojima je htio reći nešto o Isusu. Dok ih je pokušavao evangelizirati, upitali su ga: „Što ti to imaš, a da mi nemamo?“ Pitanje ga je zateklo. Kako nije odmah imao odgovor, kazao je: „Reći ću vam u 15 sati“, premda u tom trenu ni sam nije znao što će se to dogoditi u 15 sati niti zašto je to uopće rekao.

Od tog trenutka satima je tijekom leta molio da im zna odgovoriti, satima je vapio Gospodinu iščekujući 15 sati. Točno u to vrijeme u zrakoplovu su počele turbulencije i svi su oko njega bili u velikom strahu i panici. I on je bio u čudu, ali i sav u miru i pouzdanju te im rekao: „Evo što ja imam, a vi nemate.“

Moja prva pitanja za Stefany bila su upravo ta:

– Što si imala prije, na vrhuncu svoje slave i karijere, a što nisi?

Prije sam imala ‘sve’ (svjetovno), ali nisam imala ništa. Imala sam prazninu i stalno mi je nešto nedostajalo.

– A što imaš sada?

Imam život, imam radost, imam Isusa. Ne mogu ništa sama, ne mogu pomaknuti ni prst bez njega, niti otvoriti oči bez njega. Imam svoju muku, ali imam njega. Imam svoj križ, ali nosim ga s njim. Imam svoju bol, ali je živim s njim na križu. Sve je lakše s njim. Ako nemam njega, ja nemam ništa. Ne vrijedi mi živjeti više bez njegove prisutnosti jer vidim da je sve praznina koja se samo povećava iz dana u dan, a on je svjetlost i ljubav koja ispunja tu moju prazninu i koji me vodi na mome putu. To je put koji je pun trnja, ali Gospodin mi pomaže da prođem kroz trnje i da budem uporna, ustrajna i hrabra jer mi obećaje da je sa mnom i da hodi ispred mene i da me neće ostaviti. Obećaje mi da mi to trnje neće nauditi i da se ne bojim, da je to trnje ono što me još više približava k njemu i njegovoj ljubavi koja nas spaja.

– Imaš dvoje prekrasne djece. Što to znači za tebe?

Za mene to znači veliki dar i veliku odgovornost da ih pripremim za njihovo putovanje i poslanje. Baš treba moliti za mudro srce i da kao majka mogu čuti Božji glas. Zahvalna sam Bogu na velikom daru dvoje divne djece i daru majčinstva koji mi je dao. Zahvalna sam na svemu što mi je dao od začeća do njihova rođenja i do dana današnjeg, što me vodio kroz svaki trenutak i bdio sa mnom u radosti i suzama, što mi je davao poticaje i govorio što da činim, kada da činim i kako da činim. I sada kada se osvrnem unazad, u svemu vidim Božji prst koji se baš divno brine za moju dječicu svaki dan. Gospa me često grli i tješi u svome naručju. Njena majčinska ljubav liječi moje srce i ona me pripremila za moju majčinsku ulogu. Po njenom sam zagovoru dobila taj, meni poseban, dar majčinstva. Ona me kao majka prigrlila i svojim majčinstvom prema Isusu, vodila me i vodi me na putu odgoja.

Stefany Hohnjec Papić/Foto: Privatna arhiva

– Kako djeca mijenjaju tebe?

Moja djeca mijenjaju me samim svojim postojanjem, dovode me do susreta sa samom sobom, s mojim srcem, s mojim ranama i bolima koje su negdje duboko zakopane i koje tek iscjeljuju kada ih dotaknem. A sve to mi, pak, pomaže da dođem još bliže Isusu, da ga još više mogu spoznati, ljubiti i ući u dublji odnos s njime. On sve više oživljuje u meni jer on nije mrtav, on je živ i može biti živ u svakome, ako to želimo.

– Kako odgajaš svoju djecu?

Odgajam ih po poticajima Duha Svetoga. Sada će se netko nasmijati jer je to teško uopće razumjeti, ali to je uistinu tako. Radim na sebi i želim biti povezana s Isusom, što znači da se odričem sebe i čistim svoje srce kako bih mogla čuti Božji glas i poticaje Duha Svetoga. U suprotnom je teško razlučiti što je Božje, a što naše. To je sve uz puno padova i uspona, ali sve mi je na rast i vidim puno plodova. Jedino tako živeći mogu djeci dati sve ono što im treba: ljubav, radost, razumijevanje, poštovanje. Svaki dan kada se probudim, krenem moliti i pitam Gospodina: ‘Gdje me želiš danas, na kojem mjestu želiš da budem, kamo da idem, gdje da ti služim? Ne moja volja, nego tvoja volja, Gospodine. Kamo želiš da ti moja djeca dođu, što danas želiš učiniti za njih i što želiš da oni čine?’ I najčešće čujem glas: ‘Ti samo kreni, ja ću te dalje voditi i u trenutku ćeš spoznati što dalje.’ Nekada mi daje da vidim malo unaprijed, ali ne previše, onoliko koliko mi treba. I tako on izgrađuje mene i moje povjerenje u njega i njegovu providnost. Kako je lijepo moći živjeti po providnosti u svakom smislu.”

– Kako konkretno provodiš vrijeme s djecom? 

Dani su nam puni različitosti: izleta, boravka u prirodi i ‘malih’ hodočašća. Kada bi me netko pitao što bih mijenjala ili kako bih voljela provoditi vrijeme sa svojom djecom, znam da ne bih ništa promijenila i rekla bih da ono najbolje s njima živim sada. Ako svaki dan idem tamo gdje me Bog želi i vršim njegovu volju, ne može biti bolje.

S djecom svakodnevno razgovaram o Isusu, Mariji i svecima, a te se priče iz njihovih života često preklope sa situacijama koje se nama baš u tom trenutku događaju. Djeca vole ići sa mnom na misu i ne očekujem od njih da sjede mirno u klupama, već da budu u slobodi djece Božje. Uvijek nađu neki kutak za igru unutra ili vani, a ponekad iz svoje potrebe sjednu, promatraju i ulaze u neki svoj mali unutarnji svijet.

Volimo otići na mala hodočašća gdje nas Marija uvijek pozove i sve pripremi na putu da dođemo do planiranog odredišta. Većinom to bude baš po providnosti i duboko po unutarnjem pozivu.

Ono što se izdiže iznad ovozemaljskog jest naša zajednička molitva prije spavanja. Djeca legnu kraj mene i krenemo na molitvu. Ja položim ruke na njihove glave i nastavljam moliti krunicu i zagovarati za njih. U tom trenutku kao da se cijelo nebo spušta s Božjom ljubavlju i milošću na mene i kroz moje ruke majčinski blagoslov na djecu.

– Što smatraš najvažnijim u odgoju?

Najvažnijim u odgoju čini mi se dobro upoznati i upoznavati svoje dijete kroz svaki dan i svaku situaciju, bez stalnog ‘kočenja’, prigovaranja i zabranjivanja stvari koje su možda dio njih i koje pokazuju njihovu autentičnost. To mi se baš čini važnim: da budu autentični kako bi ih Gospodin izgradio i pripremio za njihov put i poslanje. Danas je puno navezanosti u obitelji, a premalo povezanosti. Jako je važna zdrava povezanost djeteta s roditeljima, a nju možemo dati samo po svom slobodnom srcu koje treba biti povezano s Gospodinom.

Stefany Hohnjec Papić/Foto: Privatna arhiva

– Znam da ti djeca često zaspu u autu i onda uvijek moliš. Možeš li to opisati? 

Budući da se providnost pobrinula da puno putujemo i idemo na različita mjesta, moja su djeca od rođenja naučena na put i spavanje u automobilu. To mi puno znači i opet, po poticaju, idem kamo me Bog pozove. Jedno od najdražih mjesta, ako djeca zaspu u autu, za mene je Gospin park u Remetama. Onda imam vrijeme koje iskoristim za sebe. Volim moliti, čitati i ‘puniti se’ u prirodi. To mi se čini kao ono što mi je potrebno da izdržim svakodnevicu i da mogu ostati povezana s Bogom.

– Jednom si mi rekla za dar da nemaš potrebu uspoređivati se s drugima pa tako ni u svom odgoju.

Kada vidim druge obitelji, jako sam radosna kada ih mogu promatrati i upijati sve ono što mi se čini da bi mi moglo pomoći u poboljšanju nekih mojih prepreka i poteškoća s djecom, ali opet po poticaju. Ali za uspoređivanje nemam potrebe jer je svatko jedinstven i za svakoga Bog ima drugačiji plan.

– Što misliš u čemu roditelji danas najviše griješe?

Polazim od sebe. Griješimo kada ne puštamo svoju djecu da prođu kroz svoja proživljavanja i frustracije. Kada plaču, pustimo ih da plaču, kada su ljuti, pustimo ih da budu ljuti, kada su tužni, da budu tužni. Imaju pravo na sve svoje osjećaje i faze kroz koje prolaze. Mislim da griješimo sputavajući djecu da budu djeca, da budu autentični i drugačiji. Griješimo što ponekad od njih svašta očekujemo i što im zabranjujemo ‘zdrave dječje’ stvari. Griješimo što ponekad želimo da čine ono što mi želimo zbog nekih svojih rana i nekih svojih želja koje nama nisu dopustili naši roditelji. Griješimo što ih malo ‘čujemo’ i što se ponekad izgubimo u proživljavanjima našeg malog djeteta (male Stefany). Griješimo što ih se želimo rješavati, umjesto pronalaziti ono u čemu se možemo radovati s njima i tako uživati u njima kao Božjem daru. A najviše griješimo što ih ne ‘poslušamo’ jer Gospodin govori i kroz njih.

– Možeš li opisati neku situaciju u kojoj si vidjela Božji prst u svom roditeljstvu ili u životu svoje djece?

Božji prst mogla sam vidjeti i spoznati u jako puno situacija do sada. Mogla bih o tome napisati cijelu jednu malu knjižicu s naslovom ‘Avanture s Gospodinom’, a ovdje ću spomenut tek jednu:

Jednog sam dana baš dobila poticaj da se molim za djecu više nego inače, ali osobito za moju mlađu kćer, Juliju Marie. Kupali smo se na bazenu i ona je u jednom trenu htjela pod tuš i skinuti plivalice. Vratila se prema bazenu da se još malo brčka na stepenicama, a ja sam sjela odmah blizu nje. U jednom trenu okrenula sam glavu prema lijevoj strani gdje se nešto zbivalo i nakon nekog kraćeg vremena, kao da mi je nešto okrenulo glavu, no nisam uočila Juliju Marie na istom mjestu. Nakon toga opet sam osjetila da mi netko okreće pogled prema jednom dijelu gdje se moja kći u vodi borila za udisaj. Skočila sam odmah u bazen i izvukla je. Srce mi se slomilo u tren i proživljavala sam ‘mač boli’, a istovremeno sam osjećala radost i zahvalnost Bogu što mi je dao poticaj za molitvu prije toga, kao i za sve što se dogodilo u tom trenutku.

– Što je sport “ostavio” tvom majčinstvu i odgoju? Vidiš li svoje daljnje poslanje u ikakvoj poveznici s ritmičkom gimnastikom kojom si se bavila?

Ritmička gimnastika kao profesionalni sport jako je težak i već sam kao mala doživjela mnogo trpljenja te se učila prelaziti granice trpljenja. To mi je kasnije u životu pomoglo da izdržim sve teške situacije kroz život i tako me pripremilo za moje poslanje. Sport mi je dao tu snagu ustrajnosti, izdržljivosti, hrabrosti i borbenosti što se jako odrazilo na moj život, osobito na majčinstvo. Danas imam klub ritmičke gimnastike i taj je klub osnovan po poticaju i molitvi petnaest četvrtaka sv. Riti. Tu prepoznajem svoje poslanje i Božji poziv na rad s djevojčicama. Bog mi šalje djecu i posebno ih blagoslivlja mojim duhovnim majčinstvom.

– Da ti netko kaže da ćeš sutra umrijeti, koju bi poruku ostavila djeci?

Mama mora otići; došlo je vrijeme da se rastanemo, ali ne zauvijek. Svaki dan kada poželiš možeš razgovarati sa mnom, možeš mi ispričati sve što želiš, možeš i plakati i tugovati, a možeš mi ispričati i nešto lijepo što se dogodilo. Nećeš me moći vidjeti, ali ako budeš jako želio/-la, možeš zamoliti Isusa da vidiš mamu i da razgovaraš s njom jer Bogu je sve moguće. Ovo nije kraj, ovo je samo početak, a susrest ćemo se jednom gdje više nikada neće biti kraj, u vječnoj ljubavi i svjetlosti Božjoj. Kada ti bude teško, pogledaj gore prema nebu i znaj da te mama čuva i moli za tebe. Bit ću blizu tebe, iako ti se možda čini da sam daleko. Iako odlazim, na tvom ću putovanju i dalje biti s tobom.

Stefany Hohnjec Papić s djecom/Foto: Privatna arhiva

– A s kojim riječima na usnama bi željela umrijeti?

Kao što košuta žudi za izvorom vode žive, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.

– I na kraju, što bi nekome u odgoju nedostajalo da bi mogla reći da mu treba Isus?

Nedostaje im vjera u vječni život i smisao ovog života na zemlji. Vide samo kratkoročno. Zato se lakše umaraju i to jednostavno nije to. Isus nam treba za sve pa tako i za odgoj. Odgajati djecu s Isusom potpuno je drugačije nego bez Isusa. Odgajati s njim ne znači da ćemo biti oslobođeni od trnja i trpljenja, ali ćemo znati put prema istini.

Umjesto zaključka

Nedugo nakon ovog razgovora, za vrijeme uspavljivanja svog petogodišnjaka počela sam nad njime moliti „Zdravomarije“ i tom me prilikom upitao: „Mama, i ja bih vidio Boga. Kako se to radi?“ Odgovorila sam mu: „Zamisli neku njegovu sliku i čekaj, češće to radi, i budi strpljiv“, shvaćajući da upravo oblikujem novi ljudski um.

„Odgajati djecu s Isusom puno je drugačije nego bez Isusa“, odzvanjalo mi je još danima nakon ovog razgovora, a u to mi se lijepo uklopila i jedna Chestertonova: „Ženska funkcija je naporna, ali ne zato što je malena, već zato što je divovska.“

A sutra je novi dan za još jednu pobjedu u našim odgojima, malenu, a divovsku, s Isusom. I to svemu daje drugi smisao. I poznavati ovu tajnu čini nas povlaštenima i neobično bogatima.