Razmišljajući o tome što reći, tj. napisati o danima pred nama, shvatila sam da pod ovim nebom nema ništa novo što već nije rečeno. A opet, često me stegne oko srca kada se upitam zašto su mi dani isti ili bez života.

Baš uoči Velikog tjedna, jedan sin mi je dobio jak udarac u glavu pa je morao putovati s otoka u bolnicu na pregled. Da stvar bude kraća, sve je prošlo dobro i s pregleda je pušten u urednom općem zdravstvenom stanju. Nekoliko dana kasnije sjedili smo na kauču i rekao mi je kako ne zna što mu je, ali da mu se samo plače. Iako mi to nije lako ni prirodno svojstveno, uspjela sam samo ostati kraj njega bez potrebe za traženjem rješenja i utjeha. Bilo je to vrlo ljekovito iskustvo za oboje.

Kako smo tada već ušli u Veliki tjedan, glavom mi je prošlo da su, kažu, sveti i veliki dani – najveći u godini. Iako me čekala velika količina posla, a večer se bližila kraju, bila sam uvjerena da su ovo najbolji trenutci moga života – onda kada, kako govore, „ne radimo ništa“, ali sam prisutna – baš tu, i to na dubok način.

Razmišljala sam koliko je mnogo našeg dobrog odgoja, koliko je dobrih stvari koje radimo i s kojima okružujemo svoju djecu; podastiremo im sve što je u našoj moći i nekad nije lako prihvatiti da sve to ne mora biti dovoljno. Na tren sam pomislila koliko nam djeca mogu biti i uspješna, ali i neuspješna pa i onda kada im omogućimo najbolje „antistresne“ aktivnosti, odmore i razonode – sve to ne mora biti jamac za dobar plod na kraju, ishod ili ono što će postati ili što će kasnije baštiniti u svom životu.

I baš mi je to bila lekcija Velikog tjedna.

Priznala sam si da cijele dane sanjarim o nekom miru i ljubavi i suosjećanju koje bi valjalo pružiti Isusu kad se sjedne, kada dođe trenutak – jer, evo, svaki put samo što nije. To je također i nešto što bi bilo lijepo ili se očekuje, zar ne? Ako ne od nekih drugih instanci, onda barem od nas samih.

U toj mirnoj večeri ispunjenoj jecajima kraj usnulog sina, shvatila sam da bi bilo dovoljno kad bi isto tako, i uz tog Isusa samo mogli biti tu – ne bolji, već s grijehom i rupama, nedovršeni i nespremni, kao i bez riječi, posebnih čina pobožnosti, bez pripremljenog okruženja te da bi to mogao biti najbolji vjernički odgovor na svetost i veličinu ovih dana.

Nema težeg doli ovog, što god tko mislio. Nije lako hrvati se s mentalitetom u koji smo uronjeni. Nije lako „ne raditi ništa“ u okruženju u kojem se traži učinkovitost i nešto opipljivo kao produkt. Vjera isto lako upadne u taj „koš“. Nije lako biti pred Isusom, šutjeti i samo biti prisutan. Nije to lako ni s djecom. Uvijek je lakše bilo što drugo učiniti.

Imam osjećaj da bi vjera i svetost prije došli u naše obitelji i našoj djeci kad bi mogli manje činiti, a više bili „tu“. Jer ona se uvijek tiče onog nutarnjeg, što se ne može odglumiti i što ne može biti gluma. Ona se prenosi duhom – radošću, mirom, vjerom – ne riječima i činima koji stoje samo za sebe, bez obzira kako dobro izgledali. Jer samo nešto što prati snaga, ima moć mijenjati stvari.

Veliki četvrtak na Stenjevcu

Tu lekcije uče i zagrebačke majke koje se već nekoliko godinu okupljaju na jutro Velikog četvrtka da svojoj djecu operu noge. I ove godine, u Gospinu vrtu župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na zagrebačkom Stenjevcu, okupilo se mnoštvo. Moglo se tu vidjeti i baka i onih koji su poveli i tuđu djecu. S lavorima i ručnicima, majke su prale noge svojoj djeci. Prije toga se po vrtu tražilo „Judine novčiće“, a jela se i pogača, prisjećajući se Posljednje večere.

Koliko svetosti, dubine i intime, koliko prisutnosti u jednom trenutku! Koliko poniznosti i malenosti i ljudskosti! Dala bih mnoge dane svog života za ove trenutke – da djeca to dožive ili da im prenesemo tako nešto. Da se jednom toga sjećaju pa uzmognu mijenjati neka buduća vremena za što će ih pripremiti sjećanja i titraji duše koji su ponekad u životu zaigrali.

Ne trebamo svi biti baš u Stenjevcu. I u svojoj kući možemo oprati djetetu noge, pojesti s njim pogaču i slično. Ono što trebamo je „postiti“ od svoga života i biti prisutni. Ako smo s Isusom tu negdje, uspjet ćemo biti i s djecom. I uspjet ćemo biti sveci u obitelji. Iako se misli da je to nespojivo, kušat ćemo mistiku koja je itekako Božja.

Kad bi mi netko nagovijestio da ću umrijeti u ove svete dane i da mogu izabrati mjesto, bilo bi to neko najjednostavnije, vjerojatno doma na kauču na kojem svi često zajedno boravimo.

I ako Grinch krade Božić, ne znam što ili tko krade Uskrs. Prije, možda, mi sami, nego zeko ili jaja. Što nam mogu zeko ili jaja ili šunka, ako su nam srca puna? Kad bi Isus sada ponovno došao, prije nego bi krenuo protjerivati trgovce u hramu, protresao bi naša srca.

Iz godine u godinu kročimo sa sve većim znanjem o istinama vjere, s odslušanim najnovijim katehezama i nagovorima, sve brži, spremniji i sposobniji poput dobro programiranih robota za slavljenje vazmenih otajstava. A čini mi se da je Isus uvijek bio najautentičniji kad bi nas „izuo iz cipela“ i sve naše stavio pod upitnik.

Daj, Bože, da budemo hrabri ne potrčati ispred otajstva. Zamka je to za sve nas vjernike nakon objave koji smo sve već više puta čuli te “znamo” što se i kako dogodilo. Daj nam, Bože, sporosti i malenosti, sluha i prisutnosti da uzmognemo stati i biti spori, da nas otajstvo smrti i uskrsnuća posve prelije, šokira, izvuče, izmijeni, odvede na neke nove puteve. Pa bile to i isplakane i nakupljene težine jedne večeri prije spavanja, osmijeh djeteta kojeg škaklja dok mu ručnikom brišemo noge ili neke ozbiljnije stvari.

Priznajmo već jednom Uskrsu da može promijeniti naš život bez obzira na to kako i gdje trenutačno živimo. Kaže Fulton Sheen da je Juda znao cijenu svega, a vrijednost ničega. Bio je tako blizu, a tako daleko.

Budimo ovih dana samo prisutni uz Isusa. Budimo prisutni uz djecu, uz svoje. To je vrijednost. I stvarno, sve drugo nije tako vrijedno, poput onih novčića koji su se tražili jutros po travi stenjevačkog parka, a bili su samo drveni. Kaže Riječ Božja: Više volim Zakon usta tvojih, nego tisuće srebrnjaka i zlatnika (usp. Ps 119). Za to se borimo i to nemojmo to lako prodati.