Nedavno sam vidjela vijest o ženi koja se oprašta sa svijetom jer je dobrovoljno željela u smrt. Boluje od karcinoma i želi umrijeti “dostojanstveno”, ne u bolovima, a u Švicarskoj, gdje boravi, dozvoljeno je tzv. „dobrovoljno samoubojstvo“. Gledajući već samo prirodno, nešto tu ne ‘štima’ i meni je ta vijest ostavila gorak okus u ustima.

S druge strane, ovih se dana razni mediji otimaju za jednu sličnu, a opet potpuno drugačiju priču – onu mlade majke Tee Perović koja se bori s metastatskim karcinomom. Čak je i jedna poznata TV-emisija („Dobro jutro Hrvatska“) predstavila Teino svjedočanstvo koje ste prvo mogli pročitati na ovom portalu.

Slušajući nju, gorka okusa kao da nema, a dok promatram ljude kako sve to doživljavaju, ono na što nailazim prije su možda ‘knedle u grlu’ koje se pretvaraju u suze, bol, jecaje, no sve kroz neku neobičnu katarzu, pročišćenje, a mnogima pravu kršćansku ‘metanoju’, promjenu, obraćenje.

Mnogi od nas znaju za Isusa Krista; čuli smo ili iskusili da je on dobar Bog, onaj koji iscjeljuje i oslobađa, Bog koji mijenja, za kojim idemo i kojeg smo možda i susreli u svom životu. To smo često čuli, o tome postoje knjige, no usudila bih se reći, priča ove majke nije obična priča i zapravo imam poteškoću s pronalaskom riječi koje su nje dostojne.

Zašto je mnoge ljude dotakla Teina priča? Zašto bodri i nadahnjuje čak i one bez ikakvih vjerskih uvjerenja?

Mnogi su od nas, vjerujem, upoznali ili bili u bliskom kontaktu s nekim bližnjim, osobom u obitelji, prijateljem, kolegom na poslu koji ima rak. Od te opake dijagnoze mnogi su ozdravili, ali mnogi i nisu.

No, definitivno nismo često imali priliku čuti mlađu osobu, i još k tome mladu majku čija djeca ne idu ni u školu, kako izriče: „Spremna sam umrijeti. Ne bojim se.”

Barem dio nas, možemo si priznati, ima potrebu dotaknuti ili vidjeti kako izgleda ta osoba s karcinomom koja se smije, zahvaljuje na tome, radosno nam ostavlja oporuke dok govori o neizvjesnosti sutrašnjice zbog najopakijih dijagnoza te je spremna umrijeti za druge. Želimo biti sigurni da takav netko hoda ovom zemljom i pri tome ne glumi.

Zašto? Jer nas izaziva. Izaziva u nama sve što je zaspalo, što je strunulo, što se pretvorilo u neko puko odrađivanje života i zavrtilo kao kotač te melje, melje i dosadno melje žito svakodnevice i tako svaki dan ispočetka. Ona u meni opominje nezadovoljstvo i vikanje na djecu kad mi ‘smetaju’ dok ja želim obaviti osnovne stvari kao što su jesti, istuširati se, odspavati. Već nas dovoljno ‘strese’ i kad ostanemo na ovoj ‘banalnoj’ razini.

No, ako zakoračimo korak dalje, vidimo da nas je izazvalo jer se i u ovom svijetu – gdje ima sve više nastranosti, zala i opasnosti – možemo čvrsto uhvatiti barem za dobru obitelj, našu vjeru, za djecu i supruga s kojim možda živimo ‘raj na zemlji’ (ako toga još ima). No, ova priča čak i to ruši. I ne mogu vjerovati da božanska ljubav može biti veća od ljubavi za našu djecu – za koju bismo sve dali – ali da, kad uistinu otkrijemo da postoji nešto više, da postoji Darivatelj, tada dolazi oslobođenje, radosno i bolno te shvatiš da su sve drugo – djeca, zdravlje – samo darovi.

I odjednom, ovo prestaje biti priča o Tei, o karcinomu. Ona za mene i za tebe postaje pitanje koje glasi: „Čovječe, gdje si?“. Nevjerojatna priča o raku koji se radosno i čudesno nosi, priča o Bogu, o njegovoj nevjerojatnoj prisutnosti, o tome da je on živ i stoji pred vratima mog i tvog srca te nas pita hoćemo li ga pustiti unutra. Hoćemo li si nakon ovoga još poželjeti samo dobro zdravlje? Usudila bih se reći da, ako ne postoji nešto iznad svega ovoga, nešto iznad dobre obitelji i prekrasne djece, nešto iznad svega najljepšega i najplemenitijeg na zemlji, onda smo svi mi zajedno jadni. I svi to negdje slutimo. Tek poneki hrabri i poslani kao proroci uspiju uzviknuti: „Ja radosno prihvaćam trpljenje! Ja polažem svoj život!“ A mi svi kao da stojimo pred crvenim semaforom i ne možemo dalje.

Kad god mi je bilo teško zadnjih tjedana, vraćala sam se na ovu priču punu jednostavnih misli, sličnih onih koje dolijeću uz kavu. I premda se trudim hodati za Isusom Kristom iz Evanđelja, bila sam u šoku. Njezin život govori: „Spremna sam dati svoj život. Ostavljam vam oporuke“.

Imala sam osjećaj da su te rečenice snažnije od mnogih vjetrova, kadre mijenjati živote i natjerati u plač. To je onaj plač koji uz malu djecu i strku života ne stignemo ni isplakati, osim dok gulimo krumpir, pripremamo večeru, za vrijeme stanke na poslu, ali to je i onaj plač koji oplakuje nikog drugog doli sebe samog. Plač koji ova priča izaziva pokapa u grob sve naše ljubavi i pita nas: „Tko je taj Bog?“.

Odjednom On prestaje biti mazohist koji daje progresivni karcinom mladoj ženi divne duge plave kose, majci predivnih djevojčica, odjednom nestaje svako stezanje u grlu, odjednom i nad nama počinje puhati Duh Sveti koji tiho pripovijeda istinu o pitanju: zašto Dobri Bog dopušta da patimo? Zašto Bog dopušta trpljenje? Zašto dobri ljudi pate?

Sva se ta pitanja slijevaju u jedno, preskaču žaljenje, preskaču očaj, preskaču depresiju i osjećaju tu neku ljubav, neku milinu i toplinu za koju kažu da je sam Bog. Odjednom se uspijevamo otvoriti toj čudnovatoj Božjoj ljubavi koja, dok kod jednog puše ovako pa se taman naviknemo na taj obrazac i želimo ga primijeniti na svoj život, kod drugog puše onako. Bog drugačije ljubi. Ljubi iznad naših kategorija opisa, oblika, okolnosti.

I mnogi od nas nikad neće imati karcinom, bit će blagoslovljeni zdravljem. Što trebamo činiti? Možemo ponijeti nešto drugo. Možda već nosimo svoj križ, nešto drugo gdje boli i trpi. Danas je dan u kojem trebamo osluhnuti i otkriti da je to ono što vrijedi, da su to naši biseri koje prosipamo putem. U priči o Ivici i Marici krušne su mrvice bile potrebne da bi našli put i to, slikovito rečeno, postaje najjednostavniji govor o smislu kršćanske patnje.

Ali, stignemo li o svemu ovome promišljati, tražiti, čuti i čeznuti, dok planiramo kako ove godine na godišnji odmor, gdje proslaviti rođendan idući tjedan, kad preko interneta naručiti odjeću? Tko i gdje nam sve ovo može pokazati i dokazati, gdje to još imamo vidjeti ako ne u osmijehu osobe s karcinomom?

Na pitanje s početka kolumne o tome da često želimo vidjeti takve ljude i biti sigurni da ne glume, Bog nam odgovara potvrdno: “Šaljem vam ih”.

On je nježan Bog.

I dok želimo vidjeti tog Boga kojeg se trudimo slijediti i koji je rekao da položimo svoj život i koji je rekao da tko život svoj položi, dobit će ga, a tko ga sačuva, izgubit će ga – vidimo ga u onome što je Tea svima ostavila.

Tea je naš Izaija i Ezekiel, a pred prorocima imamo samo dva izbora: praviti se da ih ne vidimo ili pitati Boga što nam želi poručiti?

Kad bi mi netko dao da opišem priču poput Teine, pomislila bih na stol prepun jela, raznoraznih zalogajčića, deserata i umaka, na kojem je njena priča pladanj s glavnim jelom. Ona daje da se ‘najedemo konkretno’ nakon čega tek onda možemo opušteno kušati sve druge poslastice.

Ova priča može biti biser, onaj biser koji, kada pronađeš, više nikad ne poželiš pustiti. Ona je presedan, otkriće, oslobođenje da možemo u miru umrijeti, pustiti sve i u Bogu naći potpuni smisao, samo što je usput lišena svih floskula i isprobana osobno, na ‘živoj koži’, što joj daje težinu i odjek.

Ovo je priča o spasenju. I dok je nedavno jedan poznanik opržio dio kože te govorio da ga peče, ali i da se sjetio kako li tek peče i boli u čistilištu, shvaćam da je spasenje duše jedino za što se u životu trebamo ‘uhvatiti’ i jedino mjerilo po kojem trebamo sve promatrati, vagati, ljubiti, čuvati.

Ima li danas još mjesta za priču poput Teine?

Ima. I očajnički je trebamo. Toliko trebamo primjere koji pokazuju da postoji nevidljivo, onostrano, da su silno uvjereni u to pa i pod cijenu da predaju svoj život. No još više od toga, da mogu ostaviti svoju obitelj i malu dječicu u potpunom miru i radosti. I čak dok ovo pišem, na tren ne mogu vjerovati da ovo postoji. Čini se kao dobra priča za koju bismo poželjeli da se događa nekom drugom, samo ne, molim, meni. Bog je upravo ispisuje na stranicama našeg vremena, oglušili se mi i prepoznali to ili ne. A za to jesmo odgovorni.

Ono što majka Tea proklamira u svojem životnom svjedočanstvu ono je za čim stremimo i nekada tapkamo cijeli život. Mi kao sudionici ovoga vremena imali smo milost i priliku vidjeti kako to izgleda i da je tako nešto moguće.

Lijepo je s ‘pitkim’ pričama; dokle god nam idu ‘niz dlaku’, s njima nećemo imati problema. No ova je priča opora, poziva nas da Evanđelje slijedimo do kraja. Možda ne znamo gdje bismo mogli završiti, ali kažu da na koncu samo to usrećuje. Zato je ova priča protuotrov svakoj uspavanosti, kompromisu i nezadovoljstvu.

Ako se nakon susreta s Teinim svjedočanstvom samo jedna osoba bude manje bojala smrti i ako samo jedna osoba svojim nutarnjim „da“ iskaže novo predanje Bogu, onda je cijela ova priča koja je podijeljena s javnosti, ispunila svoj smisao.

I zato ona već spašava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.