Nema ljepšeg nego posvuda tražiti Božje mirise. Posvuda i uvijek, pa tako i na odmoru. Nekada mi se čini da se ljudi boje da bi im Bog mogao ukrasti godišnji odmor. No tko to veli, taj ga nikad nije ni upoznao.

Iako sam u Istri ljetovala od malih nogu, tek sam posljednjih godina upoznala njezine bisere i zapisala putopisne crtice. I nipošto ne bih reklamirala zabavišta poput „Istralandije“ ili tome slično niti bih htjela uzdići ovu pokrajinu iznad drugih krajeva Lijepe Naše, ali ako vas put onamo nanese, izdvojila bih nekoliko duhovnih dragulja vrijednih obilaska, a koji su jedni od drugih udaljeni svega tridesetak minuta vožnje.

Osim glasovite Arene u Puli, razvikanog Motovuna i Nacionalnog parka na Brijunima, u srcu Istre, šest kilometara od glavne ceste, put vodi do malog mjesta Sv. Petra u Šumi. Usred malobrojnih kuća, kao div na uzvisini, gdje sam skoro i ručnu kočnicu podigla, uzdiže se velebni pavlinski samostan koji su tzv. bijeli fratri u 16. stoljeću naslijedili od benediktinaca. Rekao bi čovjek da ondje nema života sve dok se ne ugleda postavljeno platno i vanjsko ljetno kino kojim su mještani djeci ispred samostana pripremili filmske večeri. Tu i tamo zaleti se ondje pokoji turist s prevoditeljem i klekne pred Gospinu sliku koja se nalazi u tamošnjoj lijepoj baroknoj crkvi sv. Petra i Pavla.

I ova Gospa krije nevjerojatno čudesnu priču. Na njezinu liku, koji je kopija poljske Gospe Čenstohovske, još se mogu razaznati tamnocrvene mrlje od krvavih suza kojima je zaplakala na Badnjak 1721. pod misom zornicom, što je primijetio tadašnji župnik, kao i sav puk u crkvi.

Tko onamo svrati, vidjet će da se nakon svake svete mise pred njom klekne i moli himan „Zvijezdo mora“. Ono što je na slici posebno, velika je i jasna desna ruka kojom Marija pokazuje svoga Sina, dok je lijeva ruka iza Gospodina skroz tamna i zavučena pod haljinu. Dječačić Isus u krilu drži Bibliju kao put kojim se dolazi k Njemu i jedna mu se ruka s njom potpuno stapa. Vele da je jedan Venecijanac čudesno ozdravio pred slikom pa je za nju napravio okvir.

Malo dalje, ovo mjesto čuva i rodnu kuću fra Danijela Hekića, svetog franjevca koji je završio život bolujući od multiple skleroze, živeći nepomično. No čak i takvom stanju, donio je brojna čudesa i ozdravljenja rijekama ljudi koji su čekali pred njegovom sobom samo da ga vide i dotaknu. Hodočasnici iz Italije i danas često pristižu u njegovu kuću, a mnogi od nas i ne znaju za ovog potencijalno novog hrvatskog blaženika.

I dok stoji na rimskom putu prema beatifikaciji, njegovo rodno mjesto i ovaj supetarski samostan svojim zidovima hlade vruće ljetne dane. Ovo je mjesto i skrovište neplodnim parovima koji mole fra Danijelov zagovor za trudnoću, zalutalima čija ranjena srca liječe Gospine krvave suze, mladim obiteljima koje se igraju na kamenom platou ispred samostana i svima onima koji vape za novim dahom svetosti u svakodnevici.

Do sljedećeg mjesta, Svetvinčenta, dolazi se brzo, osim ako usput ne iskrsne neka mjesna fešta. Na ulasku u mjesto pažnju plijeni mali domaći istarski trg s velikim dvorcem u sredini gdje se održavaju poznate viteške manifestacije. Skoro me privukao muzej u dvorcu za koji mi je konobarica rekla da radi, dok si nisam posvijestila zašto sam došla.

Sve se doima tako obično da, dok se pogledom traži ulaz u crkvu Uznesenja Marijina, i ne uočava se da je grob blaženika Miroslava Bulešića tik pred tobom. Na nj pogled odmah upućuju skroman prilaz i ulaz u crkvu. Kada su vidjela njegovo nevino lice na grobu, djeca su me ispitivala zašto je ubijen. Svetvinčenat je župa u kojoj je ovaj sveti svećenik zaređen i gdje su njegovi majka, otac i brat pustili suzu dok su ga redili i ”gubili“, dok je on postajao Božja stvar i svojina.

Svim onim istarskim putevima i selima kojima se prolazi na putu do ovoga mjesta, on je obilazio, krizmao i onda kada nije smio, biciklom ljude obilazio, pastoralno pohodio i gorio te na kraju za neke život izgubio, ali za Vječnost navijeke pobijedio. Po svemu obični dijecezanski svećenik, ovo je mjesto i sam grob, kao i cijelu Istru zamirisao i oprostom kao osvetom u svetost zavio.

Još jedna sveta postaja je Vodnjan. Ulaz u mjesto naviješta ogromni zvonik koji se vidi već iz daljine. Broji šezdeset i dva metra i to ga čini najvišim zvonikom u Istri. I dok kružiš malim ulicama i pitaš se mogu li biti uže, susreću se none koje sjede ispred svojih kamenih kuća i pokoji nono koji izviruje čim neka (dječja) galama poremeti njihov popodnevni mir.

I dok sam na cedulji za autostaklo pisala poruku da se vraćam za sat vremena, nisam ni slutila da se odmah iza ugla krije „svjetsko čudo“. Iz crkve sv. Blaža izlazio je župnik dok sam djeci šutke obećala sladoled i sve nagrade svijeta ako ovaj pothvat uspijemo proći koliko-toliko tiho.

U crkvi se čuje zvučni opis svakog sveca čija tijela – neka djelomična, neka potpuno neraspadnuta – čekaju hodočasnike u tami iza oltara. Dok se promatra stopalo sv. Barbare i dio tijela sv. Sebastijana, srce tuče jer stojite uz 266 relikvija svetaca Katoličke i Pravoslavne Crkve, 36 relikvija zapadnokršćanskih svetaca i 46 relikvija žena; preko 300 relikvija i preko 200 različitih svetaca i kostiju apostola.

Dragi župnik povremeno dobaci da ni pet sati nije dovoljno da se prouči sve što se ondje nalazi i pri tome pokazuje na kipove sa smiješkom, govoreći: „Iza svakog od njih na tisuće je crkava.“

Cijelu zbirku relikvija krajem 18. stoljeća spasio je jedan venecijanski slikar pred nadirućom francuskom vojskom vođenom Francuskom revolucijom koja je težila uništenju svega vjerskoga i crkvenog. Zna se i točno kako je taj brod došao do Vodnjana.

Posjetitelji se najviše zadrže pred relikvijom Kristova Križa, dijelom vela Bogorodice Marije, ugrušcima zemlje na koju je kapala Kristova Krv, komadićem platna kojim je Šimun držao Isusa i slično. Gledaš tijela i znaš da su prije petnaestak godina splitski patolozi CT snimanjem dokazali da kod nekih tijela i danas postoje unutarnji organi i meko tkivo, što je pravo čudo nakon toliko godina i stoljeća ležanja u vlažnim i prašnjavim kovčezima, uz također dokazanu činjenicu da nisu balzamirani.

Na tren sam znala da sam u Vodnjanu provela jedan od važnijih dana u životu i rekla sam svima svetima da nas svojim zagovorom prožmu. Iako sam s djecom bila unutra kraće, iskusila sam onu izreku da majkama Bog brzo daje.

Već drugi tren oprostila sam se od župnika koji je rekao da ne trošim ni časka vremena na mobitel, naspram milosti ovih svetaca i zazvao na nas silu svih njih. Izlazeći, već sam tražila prvi dućan s kornetima kao nagradu djeci za ovaj poduzeti pothvat. Mislila sam još dugo na Sveta Tijela i na ovo „svjetsko čudo“ u Istri, rekavši samo: do idućeg puta.

U istoj vodnjanskoj župi, kraj sela Batvači, nalazi se i crkvica sv. Foške koja je na glasu čudotvornosti. Ondje se redovito moli za zdravlje, a ljudi na tom svetom mjestu ostavljaju razne dijelove odjeće i najrazličitije predmete u znak svoje molbe ili danog zavjeta.

Obrubljena suhozidima, makadamom odvojena od prvih vila s bazenom, privlači stotine onih koji prolaze ili one koji ne prolaze, već izdaleka dolaze. Foška je bila kršćanka iz 3. stoljeća kojoj je glava odrubljena zbog kršćanske vjere, a tijelo joj je doputovalo do Afrike gdje su je pokopali i častili njezin grob.

Prilikom posjeta crkvi djecu je jedino zanimalo kuda je ušao lopov koji je prošlo ljeto provalio u crkvicu. Prizor odvaljenih željeznih rešetaka mučio ih je cijeli dan. Kleknula sam na zemlju ispred ove “arhitekture bez arhitekta”. Iskreno, bilo mi je jedino važno da put moga života koji Nebo gleda prođe ovuda pa čak i s upaljenom lampicom rezervoara, uz molitvu da je ”benzinska” blizu. Dirnuo me jedan mladi par: on je zagrlio nju i molio, možda za dijete koje nemaju – za što sv. Fošku često u zagovoru prose. Bila sam zahvalna na tim minutama koje su novo gorivo na putu života.

Djeca su već postajala nervozna kod posljednjeg gutljaja soka. No život je svečan i važan onoliko koliko mu omogućimo pogled za nevidljivo. Moramo prolaziti tragovima svetaca i uzimati zrnca njihove svetosti bez obzira vidjeli ih ili ne. Ni sv. Foška možda nije nikada vidjela ono za što su joj odrubili glavu. To je velika lekcija ovog malog mjesta kojem je ”pumpa”, spoznala sam, jako blizu i kamo se namjeravam vratiti i onda kada ne budem bila u prolazu.

Papa Benedikt XVI. jednom je nakon boravka u području Valle d’Aosta rekao: „Možda je najljepše značenje odmora povratak u prisan, dubok kontakt s korijenima našega bića, s Bogom.“

Kardinal kapucin Raniero Cantalamessa u jednom je intervjuu za Vatikanski radio poručio da godišnji odmor nije prazan prostor, već dar da bismo otkrili nešto. Stoga nemojmo slobodne dane i izlete koristiti samo da bismo bježali od svakodnevice; svečanost naših života čini upravo običnost i nesavršenost kojoj mi dajemo značajan ton.

Kamo god pošli na odmor, tražimo Božje mirise i slušajmo Boga koji tiho govori. Pazimo da u praznini odmora ne ostanemo prazni. On želi ući u svaki naš dah i biti dio naše intime. I ništa nam ne oduzima, naprotiv, sve nam daje. I opet ponavljam: tko tvrdi drugačije, nije ga nikad ni upoznao.

Dođite k meni… ja ću vas odmoriti. (Mt 11,28-30)