*Austrijsko-britanski filozof Ludwig Wittgenstein preminuo je na današnji dan, 29. travnja 1951. Tim povodom ponavljamo ovaj tekst fra Ante Vučkovića, izvorno objavljen na portalu Misija koji više nije u funkciji. Članak smo izvorno, uz dozvolu portala, prenijeli 19. ožujka 2015.

“Bog bi mi mogao reći: ‘Sudim te iz tvojih usta. Bio si potresen ogavnošću nad svojim vlastitim djelima kada si ih vidio na drugima.'” Ovako je malo prije smrti zapisao Ludwig Wittgenstein. Bio je teško bolestan i znao je da mu je kraj. Želio je da mu vrijeme u kojem nije mogao raditi bude što kraće. Tako se i dogodilo. Najteže vrijeme bolesti nije dugo trajalo.

Ovom kratkom rečenicom, koju je zabilježio u svoj dnevnik, kao da nas uvodi u ono s čim je bio zaokupljen zadnjih tjedana svoga života. Čini se da se bavio pitanjem života nakon života. Lako bismo pomislili kako se čovjek koji zna da odlazi iz ovoga svijeta bavi pitanjima kamo ide i što će se s njim dogoditi kada napusti svijet. Pa ipak, s Wittgensteinom nije bilo tako.

Wittgenstein je svom prijatelju Druryju, koji ga je posjetio nekoliko dana prije smrti, rekao: “Čudno je to: premda znam da neću još dugo živjeti, uopće ne mislim na ‘budući život’. Svi su moji interesi kao i prije povezani s ovim životom i s onim o čemu bih još mogao pisati.” Pa ipak, dogodilo se da iz zadnje rečenice koju je zapisao u navodnim znakovima progovara Bog. I da govori njemu, Ludwigu Wittgensteinu. I da mu govori o njemu. I da se ono što mu kaže odnosi na cijeli njegov život.

Ova Wittgensteinova rečenica u kojoj Bog progovara Wittgensteinu o njemu samom uistinu se ne odnosi na neki budući život. Odnosi se na njegov protekli život. Na njegov cijeli život. I odnosi se na mjeru kojom čovjek mjeri samoga sebe. Nije teško odgonetnuti o kakvoj mjeri je riječ. Ona progovara iz tri sinoptička evanđelja. Glasi: “Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.” (Mt 7, 2) Ispred nje stoji rečenica koja kaže isto drugim riječima: “I sudom kojim sudite bit ćete suđeni.” Wittgenstein je, naravno, poznavao Novi zavjet. Za vrijeme Prvog svjetskog rata nije se odvajao od njega. Pa ipak, u njegovom zadnjem zapisu opažamo nekoliko važnih naglasaka.

Wittgenstein se poziva na ljudsko iskustvo u kojem je ljudima najogavnije ono što nose sami u sebi. Ogavnost neke karakterne crte koju bi najradije odstranili iz svoga bića dođe u prvi plan tek kada je opazimo na drugima. Kada god netko o drugome govori s ogavnošću, u pravilu je riječ o upravo onom dijelu njega samoga kojega skriva od sebe i od drugih.

Drugo, Wittgenstein ove riječ stavlja Bogu u usta zato što susret s Bogom smatra konačnim susretom s istinom, susretom sa svjetlom u kojem će bljesnuti sve što mi je do tada bilo skriveno.

Treće, Wittgenstein smatra da taj Božji sud ne treba čekati na koncu vremena. On već sada postoji u meni. Za Božji je sud sposoban onaj tko je u stanju u ogavnostima koje osuđuje na drugima vidjeti samoga sebe. Što je netko spremniji u tuđim lošim stranama vidjeti svoje loše strane to je bliži istini i Božjem sudu.

Do zadnjeg daha Wittgenstein je ostao vjeran svojoj filozofskoj strasti. Tražio je istinu i trudio se izreći je. Probijao se do samoga sebe. U zadnjim je danima opažao kako mu interes nije usmjeren na onostrani život. Bio je posve usmjeren na ovaj život. I u njemu, ovostranom životu je, tražeći istinu o onom što se događa u njemu i tko je on sam, tražio što bi mu Bog mogao reći. Time je uspijevao izdignuti se iznad svakodnevnih interesa.

Čovjek ni ne mora misliti o životu nakon smrti kako bi sebe vidio iz više perspektive. Može svoj život gledati unatrag iz Božje perspektive. Čak i onda kada nije siguran vjeruje li ili ne vjeruje da ga Bog tako vidi. Čak i kada misli da uopće ne vjeruje u Boga. Wittgenstein je i tu bio veoma osebujan. Govorio je kako ne vjeruje u Boga, ali kako svejedno ne može a da sve ne gleda iz Božje perspektive.

Pa ipak, Wittgenstein u svojoj bilješci odaje kakvog Boga zamišlja. To je Bog istine, jasnoće i pravednosti. Takav Bog baca jasno svjetlo na ljudske zapetljanosti, skrivanja i mehanizme optuživanja drugih.

To, međutim, nije novozavjetni Bog. Rečenice koje smo naveli iz Matejeva evanđelja u Marka i Luke imaju drukčiji kontekst. Kod Luke glasi: “Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.” (Lk 6, 38). Kod Marka isti tekst glasi: “Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. I nadodat će vam se. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.” (Mk 4, 24−25).

Nije teško opaziti kako Isus o sudu ne govori tonom hladne pravednosti, nego jezikom koji nuka na dobrotu. Wittgenstein se kao malo tko u 20. stoljeću trudio oko puta u istinu. No, volio je i ljepotu. Umjetnost. Nadasve glazbu. Duboko i iskreno. U prijateljstvima je bio iznimno pozoran, pažljiv, iskren i dobar. Možda mu je najviše nedostajala dobrota drugih ljudi. Čini se da je imao puno veću potrebu za dobrotom nego što ju je primao. Možda bi, da ga je život tim obdario, Bogu u usta stavio drukčije riječi. Možda bi ga pustio da mu sudi svojom dobrotom, a ne njegovim vlastitim sudovima.

Kršćanstvo vjeruje da je Bog sudac. Takvog se Boga mnogi boje. S pravom. On samo preslikava našu strogost prema drugima i usmjeruje je protiv nas samih. Ljudi misle da bi bili blaži suci prema sebi nego što bi im bio Bog. To je varka. Golema. Dočim čovjek sebe vidi u istini, spreman je odreći se sebe i osuditi se. Od takve ga samoosude može spasiti samo Bog.

Bog jest sudac. Bogu hvala da je tako, jer on nas ne sudi našim osudama drugih. Sudit će nas svojom dobrotom. Nije loše svoj život gledati na način kako je to Wittgenstein učinio u svom zadnjem zapisu. Ipak, nakon toga je potreban važniji korak: prepustiti Bogu da bude sudac i da nam sudi svojom dobrotom, a ne našim osudama drugih.