Baš uoči mjeseca sakramenata „Pričesti“ i „Krizmi“ sjetila sam se da mi je jedna majka pričala da je željela prije Prve svete pričesti sa svojim sinom porazgovarati o temi spolnosti. Danima, možda i tjednima tražila je priliku da to bude savršen trenutak u jednom obiteljskom, često strkovitom funkcioniranju. Ganulo me kada je rekla da je molila Duha Svetoga da providi taj trenutak i da to bude prije primanja sakramenta.

Posvjedočila mi je da se to i dogodilo u jednom naoko spontanom razgovoru s ocem koji mu je u tako važnim i osjetljivim godinama kada se pojavljuju prva pitanja, ali i opasnosti prvih izloženosti pornografiji, progovorio o tijelu i o spolnosti. Taj trenutak izmolila je ta majka.

Čini se kao stvar oko koje mnogi ne bi ni trepnuli, ali koja je ključna za cijeli život jedne mlade osobe koja se još odgaja i za cijelu njegovu psihofizičku stabilnost. A ako za njega, onda i za one koji možda jednom budu njegova okolina i njegova buduća obitelj.

I taj mi se događaj urezao kao opomena. Došao mi je baš u pamet kada se u dijelu javnosti nakon prikazivanja francuske crtane serije „Drske djevojke“ na HRT-u mogla osjetiti napetost, kao i razgovora koji su uslijedili nakon emitiranja spornog sadržaja.

Mnogi roditelji sablažnjavali su se i razmišljali kako se nositi s takvim i sličnim bludnim sadržajem kojeg je uistinu sve više u svim vrstama medija, osjećajući pravu nemoć i slabost pred ovom globalnom temom koja se čini kao veliki zmaj koji proždire.

Mnogi roditelji i odgojitelji zatekli su se kao David pred Golijatom. Kako zatvoriti “ulaze” u našoj zemlji, u našoj školi i vrtiću i u našim obiteljima pred mnogim “nemanima” koje nemilosrdno naviru k nama? Daleko je to od tobožnje medijske brige za “marginalizirane skupine”, kako bi to neki mogli tumačiti – istinska se briga radi i osjeća drugačije.

Pogled u prošlost može nas poučiti u kojem smjeru valja razmišljati. Kako se jedna Majka Terezija ponijela prema svjetskom problemu siromaštva? Kako su nastale mnoge velike stvari? Najprije iz malih stvari, kao što i drvo izrasta iz mladice i kao što iz sjemena isklija velika stabljika. Istu pouku daje nam i Isus u prispodobi o zrnu gorušice (usp. Mt 13,31).

U moru priča o dobrom i kršćanskom odgoju istaknut ću jednu, za mene, nenadmašnu stvar i praksu: polaganje ruku na svoju djecu u duhovnom autoritetu majčinstva i očinstva. Kad smo zadnji put, nakon što su se spustile rolete, a noć pala, pomazali čela djeci i svom silom i snagom koja je samo nama dana, molili nad svakim djetetom koje nam je povjereno? Djeca su nam posuđena i možemo ih promatrati kao prazne spužve koje upijaju.

Kako smo ih štitili u ime one zakletve koju smo izrekli na svom crkvenom vjenčanju i krštenjima svoje djece? Ako postoji najtamnija strana sve popularnije i silovitije rodne ideologije, onda se kao oružje za obranu mora koristi i ono duhovne naravi. Mnoge majke i očevi uočavaju stvari, ali problem je što tu stanu. O tome tek razglabaju s prijateljima, na učiteljskim vijećima i raznim odličnim i korisnim tribinama koje ipak ostanu u većini slučajeva samo na riječima.

Kad je jedan suprug bio u teškom stanju, njegova je žena pošla jednom svećeniku na razgovor i pitala može li ga dovesti na molitvu, na egzorcizam, na bilo što. On je rekao da se može pomoliti, ali da je za njegovo ozdravljenje presudna ona kao supruga jer je na dan sakramenta vjenčanja dobila dar da ona bude sakrament tom čovjeku, da ona ima najveći duhovni autoritet nad njim i da polaže na njega ruke i moli za njega i za cijelo njegovo biće.

Isto je i s našom djecom. Obitelj je mala Crkva, kućna Crkva. To znači da majka i otac svaki dan mogu polagati ruke na svoju djecu i moliti za ozdravljenje od svih trauma, stresova i šokova toga dana, za očuvanje od svih zala, od svih nečistoća, loših utjecaja te za čistoću očiju, ušiju i svega tijela. Sveta misa završava riječima: Ite missa est. To ne znači: „Obavili ste sve“, već: „Otpušteni ste i idite dalje jer izvan crkve vaše poslanje tek počinje“.

Kad smo posljednji put molili Duha Svetoga da nam pokaže za koje područje kod svoje djece trebamo biti posebno budni? Kad smo se duhovno zauzeli za neko područje naše djece na kojem smo uočili određenu težinu i poteškoću? Nijedan vrtić ni škola neće moći toliko okljastiti njihove duše koliko ih mi u obitelji možemo očuvati.

Trebamo početi s malim koracima koji su najbolja strategija u mnogim poslovima i organizacijama. Za to trebamo uzeti pet kamena kakve je David pripremio za svoju praćku i tako se boriti protiv svjetovnih Golijata. Ako naša djeca na „Milijunašu“ vide neka neobična partnerstva, a na cesti dvije žene koje su posvojile dijete, ako u parkovima vide četiri psića na uzici koje njihova vlasnica naziva svojom djecom, ako nas pitaju zašto žena na slici u Muzeju suvremene umjetnosti doji psa, tada moramo posvijestiti svoju odgovornost. Što smo im u razgovoru rekli i kako smo im sve to objasnili i obranili ih od zabludjelosti? Ako nećemo mi, ”odgojit će“ ih mediji. Preuzmimo odgovornost jer se prva kolijevka nalazi u našem obiteljskom domu.

Toga se najviše boje svi oni koji podastiru nastranosti. Moćnici svijeta drhte pred svetom i zdravom, duhom jakom, obitelji. I zato se ne smije David bojati Golijata, već Golijat Davida. Povijest nam je to pokazala. Budimo mudri; počnimo već danas, od svoga djeteta.

I ako nam se sve oduzme, i u baraci se može imati dom. On je ondje gdje su majka i otac zajedno te gdje gledaju i podižu svoj porod. A kad sve utihne, kleče uz djecu dok se rosa milosti izlijeva i preplavljuje ih. Tako izgleda borba ”malih” ljudi koji ne poznaju druge načine za borbu. Ona je zarazna, puna nade, pobjede i ploda. Kad bi nam bilo dano da duhovnim očima vidimo djecu nakon roditeljskog polaganja ruku, vjerojatno bismo ugledali najrazličitija oružja, štitove i kacige kakve svijet još ne poznaje.

Čak i ljudi u vjeri, većinu darova danih po sakramentima uopće ne poznaju, a još manje koriste. Kad bismo polagali ruke na djecu i živjeli i govorili im u duhovnom autoritetu koji nam je dan, koliko bismo dječjih bolesti izliječili, potreba uvidjeli, iskrivljenosti ispravili, stranputica preusmjerili, otrova izvukli, težina pokrili.

Jedna mi je majka rekla da osjeća poziv da cio dan u sebi moli za svoju djecu. Pomislila sam da je to pravi posao. Kod naše djece mnogo smo ”ulaza” otvorili ili mi ili smo ih pustili u već otvorene provalije, ostavivši ih nezaštićene, a da nismo na njih pozvali Gospodnji blagoslov. Neprijatelj je došao, pronašao prazninu i nastanio se (usp. Lk 11,15-26).

Danas potičem na borbu i one moćnije koje može prevariti njihova oholost da traže velika rješenja i ”male”, obične ljude kojih je mnogo i koji, osim prosvjeda upućenih nekoj televiziji, možda ne znaju kako se boriti ili se smatraju nedovoljno vrijednim da bilo što učine. Kada dođemo jednog dana pred Posljednji sud, možda Bog neće naricati nad duhom vremena u kojem smo živjeli, već će nas pitati: „A što si ti učinio?“

I neka svi čuju: Jošua je, osim trubama, Jerihonske zidine srušio riječju. Kako mi rušimo Jerihonske zidine? Neka u pravo vrijeme naša riječ ne izostane i neka ne ranimo svojom šutnjom. A s hrvatskih krovova zauvijek će odjekivati Stepinčev poziv: „Neka ne miruju oni koji su predodređeni za borbu“. Njega, simbola naše savjesti, nisu mogli ušutkati.

Dok budemo išli prema dućanima, na tržnice ili ispijali kave u kvartovskim kafićima, nadam se da ćemo čuti isti poziv i da se nećemo opirati tom svetom nemiru. Za duše naše djece. Točnije, u hrvatskom ratu za duše naše djece. Mnogi svjedoče da je posljednji rat dobiven molitvom svete krunice. Ako je to pouka za budućnost, vidim majke i očeve kako na koljenima s krunicom dobivaju i ovaj novi rat.