„Rodna ideologija danas, jedna je od najopasnijih ideoloških kolonizacija. Zašto je opasna? Zato što zamagljuje razlike i vrijednost muškaraca i žena“, rekao je papa Franjo u nedavnom intervjuu za argentinske dnevne novine La Nación.

“Kao da je predvidio da će s druge strane Jadranskog mora nacionalna televizija pokušati podvaliti djeci rodnu ideologiju u vidu crtića”, možda ćete pomisliti, ali je ova podudarnost zacijelo posve slučajna. Sveti Otac je više puta oštro istupao protiv ove suvremene “ideološke kolonizacije” da bismo se u svakom trenutku u proteklih nekoliko godina mogli pozvati na nedavnu Franjinu oštru osudu ove pošasti.

Poslovično blagi Papa, poglavito otvoren za sve one na marginama, kada je riječ o rodnoj ideologiji nastupa odlučnošću pastira koji smatra da zmiji jednostavno treba satrti glavu i ne dopustiti da nas zavodi svojim objašnjenjima. S obzirom na nedavni skandal koji nam je upriličio HRT, trebali bismo slijediti njegov primjer.

Što se dogodilo? Kao što je prvi kod nas izvijestio Narod.hr, HRT3 je prošle subote emitirao crtić namijenjen uzrastu od devet godina naviše[i] koji govori o Christine Jorgensen. Riječ je o osobi iz Francuske koja je rođena 1926. kao dječak George, da bi se kasnije odlučila na promjenu spola i imena u Christine.

Crtić je emitiran u 13:52 manje od sat vremena nakon završetka jutarnjeg dječjeg programa, a ista je epizoda prikazna ukupno pet puta u istome danu. Pomislili biste da za 1,2 milijarde kuna pristojbe koje HRT ubire od građana ipak nema potrebe pet puta unutar pet sati ponavljati jedno te isto, ali čini se da je nekome jako stalo da što veći broj ljudi pogleda ovaj program.

Pa kad ste već platili njegovo emitiranje, preporučujem i vama da preko platforme HRTi pogledate ovaj trominutni video uradak, posebno ako imate djecu mlađeg uzrasta, jer savršeno prikazuje kako se indoktrinira putem medija.

Na samom početku videa vidimo Georgea koji već kao dječak “zna” da nije muško i to eksplicitno izgovara. “Konzervativna” okolina vjerojatno nesklona takvom zaključku prikazana je u vidu dječaka koji Georgea baca u koš za smeće. S 23 godine George odlazi na razgovor s liječnikom koji zaključuje kako je George zapravo žena u tijelu muškarca i predlaže hormonalnu terapiju. Proces terapije prikazan je u idućih 10 sekundi uz stimulativnu glazbu, a zaokružen je ležernim odlaskom u frizerski salon i na pedikuru.

“Svijet me vidi kakva jesam. Vrijeme je za operaciju promjene spola”, govori gledajući svoj odraz u zrcalu sretna i zadovoljna sada već Christine kao da je riječ o odlasku u šoping, a ne zahvatu kojim osoba trajno odstranjuje zdrave i funkcionalne dijelove tijela, odnosno dobrovoljno se sakati.

Christine zatim odlazi u Ameriku gdje postaje zvijezda te je prikazana kao simbol borbe za ženska prava i uspješna pjevačica. Crtić završava tako što se glavna junakinja obraća publici, dakle djeci, riječima: “Kako god rođeni svi imamo pravo na samoidentifikaciju”, što je pouka čitave ove priče. Međutim, svatko tko na trenutak razmisli o njoj shvatit će da je riječ o triku i zamagljivanju. Postoje promjene za koje je dovoljno donijeti voljnu odluku: Ako svi u mojoj obitelji navijaju za jedan klub, mene ništa ne sprječava da sutra postanem “odmetnik” i počnem se identificirati s navijačkom skupinom drugog kluba, ali postoje i identiteti koji se ne mogu ni pokušati mijenjati a da pritom sami sebi ozbiljno ne naštetimo. Pitanje je samo koliko djeca to mogu razlikovati kada im se promjena spola predstavi kao zabavan način kako provesti vrijeme.

Iako nije živio u vrijeme rodne ideologije, engleski pisac Gilbert Keith Chesterton je dobro sažeo problem: “Možemo se osloboditi onih zakona koji nisu urođeni ili koji su slučajni, ali se ne možemo osloboditi zakona vlastite prirode. Možete, ako želite, osloboditi tigra iz kaveza, ali ne oslobađajte ga pruga njegovog krzna. Ne oslobađajte devu tereta njezine grbe, mogli biste je osloboditi činjenice da je deva.”

Parafrazirano za ovaj slučaj mogli bismo reći: “Nemoguće je čovjeka osloboditi njegovog spolnog identiteta, baš kao što ga je nemoguće osloboditi njegove ljudskosti”, jer kako reče Sveto pismo “muško i žensko stvori ih” – spol je nešto što nas temeljno i trajno obilježava kao ljude. Upravo je to i Papin zaključak iz ranije spomenutog intervjua u kojem je rekao kako promotori rodne ideologije „ne razlikuju ono što je poštivanje seksualne različitosti ili raznolikih seksualnih preferencija od antropologije roda, koja je izuzetno opasna jer eliminira razlike, briše ljudskost, bogatstvo ljudskosti, kako osobno, tako i kulturno i društveno”.

Dok ovo pišem saznajem da je u novoj epizodi iz istog serijala “Drske djevojke” prikazana priča o junakinji koja se, između ostaloga, posvetila provođenju ilegalnih pobačaja. Njezina pobuna protiv patrijarhalnog društva (kako je prikazano u crtiću) počela je ispod križa i u obiteljskom krugu kao dvama simbolima opresije. Iz navedenog je lako zaključiti kako epizoda koja promiče promjenu spola nije nikakav eksces u čitavom serijalu nego dio paketa iste ideološke ponude.

Na kraju, vrijedi postaviti i pitanje otkad se “drskost” iz naslova počela promovirati kao ideal kojem treba stremiti i stavljati ga pred djecu? Hrvatski jezični portal riječ “drzak” definira kao karakteristiku onoga “koji je nametljivo nepristojan; bezobrazan, bezobziran, bezočan, drzovit”. Vjerojatno nitko normalan neće poželjeti da njegov mališan odraste u takvu osobu, ali ako malo razmislimo, primijetit ćemo da riječ idealno oslikava način na koji se javna televizija u ovom slučaju ponijela prema svojem gledateljstvu. U svakom slučaju, svatko od nas neka slobodno procijeni koliku je količinu drskosti spreman podnijeti na svojoj koži, dok je pri tome financira, ali ako prihvatimo da i naša djeca postanu njezine žrtve, mi nećemo biti drski, bit ćemo nešto puno gore: bit ćemo mlaki.