Bračna čistoća je neka, čini mi se, teška i osjetljiva tema, kadra uzburkati duhove i posvađati prijatelje. Dirnuti u nj ponekad podsjeća na diranje osinjeg gnijezda i kao da bi u vezi toga najradije viknuli: „Ne diraj mi u to!“ Oni kojima nije do Božjeg nauma i crkvenog nauka ionako ne znaju što bi s tim; ta toliko ih nadilazi i spada pod neke nevjerojatne, „svemirske“ i najluđe stvari za još luđe katolike. Drugi pak odbijaju i sami spomen te teme.

Je li premalo pouke na tu temu ili je ona za nas pretvrda hrana? Je li Crkva premalo razumjela ili je Bog negdje previše očekivao? Je li Božji naum neki savršen plan, ali za neke druge ljude i druge okolnosti, a ne za nas i naše? Koliko je srca, toliko mi se nekad čini da je i odgovora.

Izraz „odgovorno roditeljstvo“, koji je s ovom temom usko povezan, prvi put se spominje u enciklici „Humanae Vitae“ (br. 10) te po papi sv. Pavlu VI., odluku bračnog para kada će imati djecu i koliko njih, Crkva u potpunosti povjerava savjesti bračnog para. Na odluku o rađanju i broju djece tako može utjecati zdravlje supružnika, njihova dob, psihička i fizička stabilnost, materijalni uvjeti, postojanost obitelji, dobro djeteta koje bi se moglo roditi, dobro već rođene djece, općenite prilike u društvu, itd. Katekizam Katoličke Crkve (broj 2368) govori: Iz opravdanih razloga, supruzi mogu željeti rasporediti rađanje svoje djece, ali nek paze da nije iz sebičnosti. Papa sv. Ivan Pavao II. također govori da ne postoje osobne ili socijalne prilike koje bi opravdale čin kontracepcije: „I kada nije vrijeme za začeće, treba poštovati bračni čin kao prokreativan (otvoren rađanju) i onaj koji sjedinjuje partnere“, njegove su riječi. 

Sve navedeno kroz nauk Crkve jasno je, no u konkretnom životu, supružnicima koji su često suočeni s raznoraznim teškoćama najrazličitijih zdravstvenih stanja, nošenjem raznih životnih situacija te zahtjevnih emocionalnih i psihičkih stanja, ne bude lako obdržavati sve gore navedeno te se pitaju kako ne ulaziti u kompromise s onim što Crkva smatra neurednim. Nerijetke su situacije u kojima mnogi zapadaju u gorčinu i nepoklapanja onoga što konkretno žive s naukom Crkve. Tako bi se govor o ovome možda mogao opisati kao jedan prekrasan, ali zahtjevan nauk.

Pokušala bih otvoriti neke nove poglede zbog jedne sigurne činjenice: Nemamo mrtvog Boga, nego živa, koji govori i komunicira te on sigurno nikada ne griješi. Zato ga uvijek možemo pitati što je naumio s našim životom. Kod njega je uvelike važno novo srce i novi duh (usp. Ez 36,26), a ne na njegove upute gledati samo kroz prizmu dekreta ili normi. Podsjetilo me to na jednu predstavu koju sam nedavno pogledala, a koja je obrađivala suđenje Isusu u današnjem kontekstu. Tijekom dijela predstave o suđenju po židovskim propisima, glumci se na iznenađujuće prisutnih dižu iz publike i govore o fenomenu čuda i onome što su doživjeli te počinju svjedočiti i obični ljudi te se tada dobiva cjelovitija slika o tome tko je Isus i koja je njegova poruka za nas.

Zašto je danas crkveni nauk o bračnoj intimi toliko važan? Zamislimo da Crkva kaže da u području nečega tako svetoga kao što je spolnost, za jedne vrijedi ovako, za druge onako, a neka treći koji imaju više snage probaju na neki treći način. Pomislili bismo da se radi o nekoj igrici, a u pitanju je ono najsvetije. Pojedina pravila i upute koje nam Majka Crkva daje o ovom pitanju, samo su briga da ta svetost dođe do izražaja. Sve rečenice Katekizma govore da se u braku treba darivati potpuno – duhom, dušom i tijelom i to slijedeći upute Crkve. Zato papa sv. Pavao VI. i može reći da je bračni čin, ako je odvojen od mogućnosti začeća, odvojen i od ljubavi. Sličilo bi to kao kada bismo došli na misu i ne pričestili se. To nam se možda ne bi tada činilo najgorim, ali nije dobro ostajati u tom stanju. Tako nije dobro ni da se bilo kakvi slični kompromisi čine u našoj intimi i ljubavi kada se supružnici jedno drugome predaju.

Uvijek je u pitanju intime važno da ne tražimo samo nešto od svoga bračnog supružnika, već je bitna cijela osoba. Sliči to onoj svetinji kao kad se izloži Presveti Oltarski Sakrament, gdje je Isus pred nama posve otkriven, ogoljen, a ne kao inače zaklonjen u tabernakulu. Vjerujem da smo tada jako pažljivi da poštujemo Kristovu intimu, a to se onda očituje da Presvetom Oltarskom Sakramentu ne okrenemo olako ni leđa. Kad su supružnici jedno pred drugim goli, to prirodno donosi da se prema njoj ophodi s pažljivim dostojanstvom. Svi su u intimi najosjetljiviji i ako se ona povrijedi – tada smo je profanizirali. Nema boljeg mjesta za sjeme jednog muža, nego što je njegova žena; svako drugo mjesto bi ga profaniziralo.

Nadalje, čovjek ima želju i potrebu za dodirom i nježnošću te Crkva nije protiv toga, ali ako se u nekim situacijama ne može prepustiti bračnom odnosu do kraja, onda valja biti oprezan što je u kojem trenutku u redu, a što nije u redu i u tome biti predan do kraja i imati hrabrosti znati što se i kako želi. Jesmo li u svakom trenutku sve učinili što je do nas, pretresli svijet i dodijavali Bogu da nam progovori što je i kako on to smislio za nas, zazivali ga u svoju intimu te se do krvi oduprli grijehu (usp. Heb 12,4)? Razdoblja uzdržavanja od odnosa radi potpunog poštivanja bračne čistoće nisu laka te ih se ne smijemo olako procjenjivati i osuđivati, no ne bojmo se i pozivati na nešto „više“ i zahtjevnije. Možda prelako odustajemo, premalo vapimo i kucamo i vjerujemo da je Bog Bog čudesa koji okreće živote i piše po njima nečuvene romane. Koliko je samo primjera onih koji su kroz baš ovakve teške situacije, primali i velike blagoslove pa čak i za svoje zdravlje. Ponavljam, imamo živoga Boga, ne mrtvo slovo Zakona.

Nezahvalno je tražiti nečije mučeništvo, ali Crkva na određen način od svih nas to traži. Isus je rekao kada bismo malene sablaznili, da bi tada bilo bolje da si o vrat objesimo mlinski kamen, što bi značilo da kada bismo morali birati između sablazni i smrti, bolje je da izaberemo smrt. Moramo moći prihvatiti i određenu dozu mučeništva, ovisno o našem staležu. Nije potrebno na silu činiti da nam život bude „mrcvarenje“, ali biti kršćanin znači svakodnevno umirati sebi.

Molimo da nam intima bude dobra. Ako na području čistoće i spolnosti dođemo do previsokog zida koji ne možemo prijeći, umjesto da pokušavamo preko njega, do pola ili se lomimo, pokušajmo moliti, postiti i zamoliti druge kojima vjerujemo da mole za nas. To nije nikakav fanatizam, iluzija ni magija. Nije dobro podcjenjivati snagu molitve. Vapimo, kucajmo, uronimo, ispitajmo, tražimo pomoć. Kako bi odnos supružnika uvijek bio potpun potrebno je neumorno tražiti nove načine intime i nježnosti da bi se ljubav iskomunicirala jer to se ne čini samo spolnim (bračnim) činom. Nitko ne čezne da mu samo tijelo bude željeno, već čezne da ga se želi s cijelom osobom i ljubavlju. Intima se ne može svesti samo na tjelesnu razinu jer onda to nije intima već korištenje, a korištenje lako može postati iskorištavanje.

O ovoj osjetljivoj temi se ne usuđujem govoriti na način da mislim da netko pa i Crkva može dati „recept“ za sve. Ali me fascinira da nam je Crkva toliko vjerovala da nam je to prepustila. I ono što se usudim reći je da je zbog ove teme previše potištenih i pognutih glava. Bračna je čistoća područje s kojim se mnogi bore i rade kompromise, ali iako je zahtjevna, to je ujedno prilika i za rast i blagoslov. Spolni je odnos kao i molitva. Ako je molitva dobra, donosi blagoslov, ali ako mi sami profaniramo našu molitvu, upadamo u probleme. Ako se i dogodi grijeh u bračnoj čistoći, pohitajmo na ispovijed, ispovjedimo ga i Gospodin će dati blagoslov.

Kaže jedna rečenica: „Kako sa svojim bračnim drugom spavaš, tako i razgovaraš.“ Kad se u braku ne bi moglo doći do potpunog odnosa, to je samo znak da se negdje ljubav ne daje. To sve nije lako, ali je Krist uvijek na našoj strani i on daje i svoju snagu. Ne smijemo ničemu dopustiti da uđe u našu intimu. Nitko drugi nema pravo na nju, bilo tjelesno, bilo duhovno, bilo idejama jer je ona najsvetije mjesto. A nema moćnijeg od strpljive ljubavi i gorljive ustrajnosti u traženju Božje volje za svoj život i brak pa i intimu. Takva je strpljivost kadra srušiti svu „zlatnu telad“ u našim brakovima. Budimo hrabri u nastojanju da budemo strpljivi jer kad bi Bog odmah nagrađivao naš rad za Kraljevstvo Božje i naše neumorno traganje za njim, shvatili bismo to kao trgovanje. I za kraj, nismo pozvani na običan i prosječan život, niti na samo dobar ili moralan brak, već na svetost i na velike ideale. Cvjetao on ili bio razvalina, imamo živog Boga koji će nam govoriti ako ga zatražimo da nam pokaže kako je nešto zamislio, i to baš za nas i u našoj situaciji. I pritom ne zaboravimo da je uvijek dobro realnost svjedočiti, a ideal naviještati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Poticanje razvoja svijesti o ravnopravnosti spolova i drugih najviših vrednota ustavnoga poretka koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.