Foto: Shutterstock

Kad ono krenuh, bila je noć
Pa zvuk pijevca, njegov zov ne bijaše ništa čudno.
Tek da se probudim…
Tek nakon nekoliko sati, kad sam ga opet začuo…
I sijevnu poput munje… Prije nego se pijetao oglasi, triput ćeš me zatajiti…
Šta triput… Toliko puta, triput je samo brojka, a ovo moje – bolje ne brojati…

Isprazni me od mene
I napravi mjesta za Sebe.
Previše toga ima veze sa mnom,
A malo veze s Tobom… Veži me uz Sebe…
Bojim se da sam ona lomljiva posuda.
A ti kažeš: ‘Je li to tvoja briga?’

Ostaviti sve i poći za Njim.
Zvuči jednostavno. Zvuči komplicirano.
‘Ostavi sve! I to u tolikoj mjeri da se nemaš komu ni čemu vratiti
Ako odlučiš Mene ostaviti.’
Nikad nisam mislio da ostaviti sve znači baš ostavljati u tolikoj mjeri.
Ne ostavljati zaleđe. Ne imati se kome vratiti. Ne imati se čemu vratiti…

Živjeti onu rečenicu Asiškog Siromaška – Bog moj i sve moje.

fra Željko Barbarić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru dobrih informacija – klikni like[/facebook]