Ako bismo 1. siječanj, kao prvi dan kalendarske godine, simbolički prihvatili kao dan začeća nekog djeteta, to bi se dijete trebalo roditi devet mjeseci kasnije, nakon 40 tjedana provedenih pod majčinim srcem. Međutim, milijuni djece širom svijeta ne dočekaju dan svoga rođenja, odnosno brzo i nakon rođenja umiru, na beskrajnu žalost roditelja i bližnjih.

Namjerni abortusi, spontani pobačaji, komplikacije tijekom trudnoće, razne bolesti i nesretne okolnosti, smrt dojenčadi… Unose u živote pojedinaca i obitelji veliku i pretešku bol, koja pogađa sve dimenzije postojanja, te ostavlja trajni trag u srcima onih, koji ostaju bez ljubljenog, malenog, dragocjenog, toliko željenog djeteta. Nažalost, iako sebe volimo gledati kao moderno društvo koje sve shvaća i prihvaća, koje zna odgovore i rješenja za probleme i koje je izrazito osjetljivo na ljudsko trpljenje, ipak još uvijek nemamo nikakav konkretan program pomoći roditeljima nakon što se susretnu s takvom traumom i tragedijom.

Vodeći se tom mišlju, 1987. nekoliko je roditelja u američkoj Minnesoti osnovalo „Infant Loss Awareness Movement“ odnosno pokret koji želi upozoriti i probuditi svijest o patnji kroz koju se prolazi nakon gubitka djeteta. Godine 2002., Robyn Bear, Lisa Brown i Tammy Novak nastavljaju i predano šire kampanju među političarima i liječnicima, u medijima, što dovodi do osnutka dobro organizirane i poznate inicijative „15. listopad“ kojom se taj datum proglašava „Danom izgubljenog djeteta“ i koji se već godinama obilježava diljem svijeta.

Iako nije zamišljena kao religiozna inicijativa, mnoge katoličke biskupije i župe proslavljaju ovaj dan raznim događajima i pobožnostima, kao i vjerske zajednice drugih vjeroispovijesti. Jer, stvarnost gubitka djeteta pogađa sve ljude na isti način. Osnivajući pokret „15. listopada“ ovo je troje Amerikanaca razmišljalo o riječima Povelje o pravima djece (UN, 1959.) u kojoj piše: „Dijete treba zaštitu i brigu kako prije tako i nakon rođenja…“ Pozivajući se na te riječi, koje nedvojbeno dijete u majčinoj utrobi nazivaju djetetom, potpuno istim djetetom kao što je već rođeno dijete, krenuli su u mukotrpnu ali plodonosnu borbu, koja je rezultirala podizanjem svijesti u društvu te osobito među političarima. Tako je predsjednik Reagan 1988. mjesec listopad proglasio mjesecom „svijesti o izgubljenom djetetu u trudnoći i nakon poroda“ te je između ostaloga izjavio: „Kada dijete izgubi roditelje, nazivamo ga siročetom. Kada muž izgubi ženu ili obratno, nazivamo ih udovcem ili udovicom. No, ne postoji naziv za roditelje koji izgube svoju djecu.“ Iz Amerike, ovaj se pokret širi na Kanadu, Australiju, Englesku te danas na cijeli svijet.

Datum i naziv je odabran upravo zato, jer bi dijete začeto 1. siječnja, tog 15. listopada trebalo biti doma, u zagrljaju roditelja, u svojem krevetiću. Neizreciva je bol, ostati bez djeteta. Uzmimo na primjer, gubitak djeteta u spontanom pobačaju. Sreća i radost roditelja bivaju naglo prekinuti, uz mnoštvo pitanja i strahova. Odgovori kao „doći će drugo dijete“ ili „još ste mladi, preboljet ćete to“ ili čak onaj najstrašniji mogući odgovor „ta to još ni nije bilo dijete“ (a što je onda bilo??) ne mogu ispuniti iznenadnu prazninu niti zaliječiti ranu neželjenog rastanka. Još žalosnija je činjenica, da takva dječica u pravilu nemaju svoj grob, gdje bi roditelji mogli doći i žalovati, moliti, proći proces ozdravljenja i oslobođenja od tuge, zapaliti svijeću, dati ime djetetu, naći svojevrsnu utjehu.

U našim bolnicama uglavnom ne postoje tretmani pomoći i psihološke podrške roditeljima koji ostaju sami u svojoj patnji. Čini mi se da ni mi u Crkvi ne obraćamo dovoljno pažnje na ovaj problem, koji onda posljedično stvara druge i zdravstvene i duhovne poteškoće brakovima i obiteljima. Naša udruga „Betlehem“ podigla je na više mjesta (Zagreb-Sesvete, Županja, Slavonski Brod, Vinkovci, Karlovac) spomen-obilježja ili grobna mjesta za one koji žele molitvom i sjećanjem ublažiti svoj gubitak.

Nevjerojatna birokracija ali i općenito nepostojanje svijesti o „djetetu kao djetetu i prije rođenja“ otežavajuće su okolnosti s kojima se susrećemo „na terenu“. Ipak, i ovaj pokret iz SAD-a pozitivan je znak da se nešto događa i da milijuni ljudi uistinu imaju potrebu da na neki način pokažu društvu da su potrebni pomoći i da traže utjehu, te da njihovi najmanji i najmiliji imaju svoje dostojanstvo te svakako zaslužuju pijetet i spomen, kao izričaj ljubavi. Koliko god kratko bila s nama, ta su naime djeca ostavila svoj trag i njihov je život imao smisla! Na Zapadu, dakle, ovoga se dana organiziraju hodnje ili procesije ulicama gradova. Čini se jedan „val svjetlosti“ širom planete, tako da svi koji se s tugom sjećaju svoje djece koja više nisu s njima, u isto vrijeme (19h) pale svijeću i stavljaju na prozor na sat vremena.

Ljudi se okupljaju na svetim misama, ili na drugim bogoslužjima. Toga se dana blagoslivljaju grobovi nerođene djece ili one umrle pri porodu ili neposredno nakon poroda. Postoje razne molitve i obredi, ponegdje odobreni službeno od biskupskih konferencija danih zemalja, u kojima se ova djeca predaju Gospodinu, te ih se moli za zagovor. Jesmo li ikada pomislili sljedeće: deseci milijuna pobačene djece godišnje, te još deseci milijuna djece koja se ne rađaju zbog bolesti ili još milijuni one djece koja umiru u danima i mjesecima nakon poroda…! Zašto ih ne zazivamo u svojim molitvama? Abortirana dječica su svojevrsni mučenici, poput one proglašene svetima djece iz Betlehema, ubijene od strane Heroda. Također, sva ostala djeca su naši „anđeli u nebu“ i imamo im se prava obratiti u molitvi, baš kao svecima poput Josipa, Antuna ili Brigite. Kakva utjeha za one, koji će tako razmišljati. Kakva je sila zagovora po tim nevinim dušama! Nemojte nikoga pitati, zašto ih je Bog stvorio pa ih onda uzeo k sebi? Na to pitanje jednostavno ne postoji odgovor. Trebamo vjerovati, da se sve događa Božjim promislom i znanjem, te da dozvoljava neko zlo zbog nekog dobra. „Sve se okreće na dobro onima koji ljube Boga“ kaže sv. Pavao u Rimljanima (8, 28).

Bliži nam se listopad i 15. dan toga mjeseca, i trebali bismo nešto početi već ove godine u tom pogledu. Nedavno sam tražio događaje oko „Dana izgubljenog djeteta“ u Poljskoj, gdje sam studirao, te na svoje vrlo pozitivno iznenađenje otkrio, kako je taj dan ondje već godinama svečano i široko obilježavan, u tolikom mnogim župama i molitvenim zajednicama i pokretima. Ondje svi praktični katolici znaju za taj dan, oglašavan je redovito u župnim obavijestima, te barem tako vjernici daju podršku srca roditeljima koji trpe i koji se prisjećaju svoga gubitka.

Predlažem da i mi toga dana stavimo svijeću u prozor, od 19 do 20h. I da se pri toj svijeći pomolimo za sve uplakane, te da se pomolimo upravo toj dječici (ne „za tu“ dječicu, već njima) da i svojim roditeljima i nama izmole milosti koje trebamo. Jednom ćemo ih, kako vjerujemo, ponovno vidjeti i zahvaliti im za taj zagovor! Također, sve koji su nadahnuti ovim člankom pozivam na promišljanje, kako bismo ubuduće mogli obilježiti ovaj dan. Možete slobodno i nama svećenicima objasniti, kako da pomognemo ožalošćenima zbog gubitka djeteta. Na ovome bih mjestu spomenuo praksu „krštenja nerođene djece“ koja se jako proširila među našim vjernicima, osobito dakle onima koji su na bilo koji način ostali bez djeteta, dok se još dijete nije krstilo. Na raznim stranama, pa i u crkvama, nalazimo letke ili sličice, a da ne govorim o internetskim stranicama, u kojima čitamo o ukazanjima Majke Božje ili drugih svetaca, pa i samoga Gospodina, u kojima Nebo traži to „krštenje“. Ne mogu zaboraviti tisuće valjda, koje su mi se obratile s ovim pitanjem.

Čitam na webu, kako i poneki svećenici u župnim crkvama, a još više unutar nekih molitvenih zajednica i slično, vrše „obred krštenja željom“ začete ali nerođene djece. Prvo, službeno u našoj Crkvi ne postoji nešto takvo, a koliko mi je poznato nijedan mjesni ordinarij nije odobrio takvu praksu. Drugo, u nijednom od Crkve priznatom ukazanju nema riječi o toj praksi. Razumljivo je traženje i promišljanje svih dotaknutih ovim križem, te sam i često sam, želeći staviti melem molitve i sućuti na ranu duše majke ili oca, osobito nakon namjernog abortusa, dozvolio da izgovorimo zajedno „Dijete… ja te krstim u ime Oca…“ pri tom moleći Vjerovanje i čineći znak križa. Međutim, krštenje se ne može učiniti mrtvome djetetu, i nema krštenja bez polijevanja vodom. Ipak, poznato je tzv. krštenje vjerom ili željom, te krštenje krvlju (kod onih što se nisu stigli krstiti a imali su tu želju, te su kao nekršteni podnijeli mučeništvo), iz povijesti kršćanstva. Tu se upliće i staro pitanje „limba“ kao mjesta za nekrštene a pravedne. Tu je i slučaj svete betlehemske Nevine dječice, koja su sveta a nisu bila krštena. Da ne duljim, jer o tome su pisane cijele knjige, osobno danas preporučujem sljedeće: umjesto pojma „krštenje nerođenih“ prihvatimo „predanje nerođenih“ Ocu, po rukama Majke Marije. U jednoj spontanoj molitvi, možemo nakon ispovijedi ili pričesti ili pri drugim prilikama učiniti to predanje, kao izraz našeg pomirenja s tom djecom te želje da ih susretnemo u Božjem kraljevstvu. Dok Crkva ne odluči drugačije.

Vraćajući se na 15. listopad, zašto ne organizirati ovaj dan u suradnji s pravoslavnom i protestantskom braćom? Ako nemamo mogućnosti, ovaj datum možemo obilježiti i u civilnom društvu, ne direktno religiozno, iako ako ćemo biti iskreni, o gubitku djeteta i ne možemo razgovarati bez onog vjerskog aspekta, koji postoji u svima nama. Svima koji su imali ovo bolno iskustvo, naša će podrška značiti zaista mnogo. Ona je i jedno svjedočanstvo onima koji u nerođenima ne vide dijete. Ona je i poticaj medicinskim djelatnicima da pronađu načina da, kao prvi koji su u izravnom dodiru s roditeljima, pruže neku ozbiljniju i djelotvorniju pomoć. Ujedinimo se i djelujmo. Djeca koja nisu više s nama, to zaslužuju, kao i njihovi roditelji, kao i cijelo društvo u kojemu živimo.

pater Marko Glogović | Bitno.net