Nova 'Markobiotika'

Što tjera vjernike da se uzdignu iznad Učiteljstva Crkve i promiču svoje “istine”? Samo jedno – oholost

Naš Papa Franjo kaže: „Volio bih vidjeti siromašnu Crkvu za siromašne“. Iako smo se mi svi, punovremeni zaposlenici Vatikana, isti čas lišili naših vremenitih dobara, mislim da nam je Papa želio poručiti kako je važan onaj duh siromaštva („Blaženi siromašni duhom…“) koji se ogleda u pristupačnosti, skromnosti, jednostavnosti, ljubavi…. A sve to imamo savršeno u Isusu, zar ne? A Isus nam se ostavio u Crkvi, zar ne? Zato je nevjerojatno da bi netko tvrdio da je Kristov a činio nego naučava Njegova Crkva. Siromaštvo duhom ostvaruje se ponajviše u poniznosti….

Jabuka

Eto, dočekali smo i taj dan, da nam u posjet dođe časna sestra Teresa Forcades, španjolska benediktinka, koja hoda okolo po svijetu i podučava „zavedene i neprosvijećene“ uglavnom katolike, kako odbaciti katolička učenja što se tiču vjere i morala.

Jer, jedno bez drugoga ne može. Udariš li po vjeri, udaraš i po moralu, i obrnuto. Nedavno sam putovao daleko od svoga grada da bih odgovorio mladi ne-bračni par od namjere pobačaja; ova gospođa u redovničkom odijelu putuje daleko od svoga samostana i daleko od sebe, da bi objasnila sličnima kako pobačaj nije baš uvijek zlo i naopako. Ne znam kako je to uopće moguće, jesu li njezine poglavarice slijepe i gluhe, ili su se učinile slijepima i gluhima? Jesu li naši crkveni oci uputili kakvu pritužbu njezinim crkvenim ocima i majkama, je li ona uopće žena kojom se predstavlja? Pitam se također, hoće li uskoro biti moguće da netko i od našega klera putuje svijetom i propovijeda dobrobiti smrti, prokletstva i zloga, umotane u šareni celofan „ljudskih sloboda“ i „novih vremena“?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Da, to uistinu jesu nova vremena, odnosno New age, što bi mi u Bosni rekli. A naš narod dodaje i onu staru: „Odijelo ne čini čovjeka“ što u ovom slučaju savršeno pristaje. Padaju mi na sablažnjen um i one Isusove riječi: „Ne će svaki koji mi govori ‘Gospodine, Gospodine’ ući u kraljevstvo nebesko…“ kao i one: „Mnogi će sa svih strana doći i sjesti za stol u kraljevstvu, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van…“ Negdje također piše, kako đavao čini sve, da i izabrani budu zavarani.

Nedavno sam putovao daleko da bih odgovorio mladi ne-bračni par od namjere pobačaja; sestra Teresa u redovničkom odijelu putuje daleko od svoga samostana i daleko od sebe, da bi objasnila sličnima kako pobačaj nije baš uvijek zlo i naopako. Ne znam kako je to uopće moguće, jesu li njezine poglavarice slijepe i gluhe? 

Pismo nadalje kaže, kako ne možemo biti prijatelji Božji i prijatelji svijeta. Nikome ne smijemo suditi, ali na ovome primjeru vidimo kako se ostvaruje proroštvo o sudu, koji „počinje od Doma Gospodnjeg“. Kako je krenulo, bit ćemo izgleda svjedoci mnogih sličnih slučajeva. Pavao nas upozorava da će doći vrijeme kada će ljudi „zatiskivati uši da ne čuju istinu“ i sebi će „nagomilavati učitelje po strastima svoga srca“ i to je to. Lako je zavesti malene i nedovoljno jake u vjeri, ranjene i povrijeđene, međutim „jao onima koji takve sablazne, bolje im je da si objese mlinski kamen o (tvrdu šiju) i da se bace u more“ čitamo u evanđelju. Ali, očito je da je mnogima koji se skrivaju iza kršćanskog imena, evanđelje zadnja rupa na svirali. Eto, kad nam ne trebaju egzorcizmi (sv. Benedikta!) onda imamo neku prerušenu benediktinku koja tako krasno nasmijava demone, koji najviše vole one pametnije od Crkve i samoga Gospodina. Priča mi jedan svećenik, kako je satima u bolnici odgovarao mladu ženu, da ne pristane na abortus. Uvjeravao ju je o ljubavi Božjoj prema ovom najmanjem Njegovom biću, govorio kako je to djetešce dar i blagoslov i kako ovaj „zahvat“ strašno boli, u svakoj dimenziji naše ljudskosti: boli u duhu, duši i tijelu. Proveo ju je kroz Bibliju, obećao svaku i materijalnu pomoć, ponudio razgovor s obitelji i još štošta slično. Kad se činilo da je promijenila mišljenje, dolazi neka medicinska sestra i kaže joj: „Pa gdje ste vi, posvuda vas tražim, ajde dođite brzo da to obavimo pa možete doma“. I žena ode za njom.

I ja sam redovnik, i ja nosim habit, i ja molim svakodnevno časoslov i primam Tijelo Kristovo. I ja sam grešnik. Jedna redovnica koja opravdava grijeh i svjesno radi protiv nauka svoje Crkve, odvlači mnoge u propast i može se činiti da ponekad i uspijeva. No, slava Isusu, On ima svoje načine da prodre milošću u duše koje su i zavedene lažima, te nam ostaje moliti i činiti zadovoljštinu, a Gospodin će izgraditi porušeno. Lažno je milosrđe ne svjedočiti istinu i sakrivati zlo; ali pravo je milosrđe moliti i truditi se pokazati Božje principe i karakter pa i onima koji se ismijavaju vrijednostima Objave.

Svašta ćemo doživjeti od nas redovnika. Na primjer, moj subrat pater Euzebije znao je ući u kuhinju sa pijetlom (kokotom, orozom) na ramenu. A nekoliko smo puta bili svjedoci kako šeće po samostanskom hodniku svoju kozu, koja sada već šeće po vječnim lovištima. Uvijek nasmijan i srdačan, svojom življenom vjerom privlači i one koji godinama nisu primirisali crkvu. Čuva svoje kokoši u dvorištu i moli zrnca krunice, dok kokice zobaju zrnca kukuruza. Jednom je neka divlja ptičurina ugrabila jednu koku, ali naš je dobri i podeblji pater rumena lica i žuljevitih ruku, zagalamio kako samo oni od Bihaća znaju, poletio prema jastrebu i doslovno mu istrgao šokirani pernati plijen iz kandža. Pažljivo je previo ranu i milozvučnim sevdah-glasom pjevao svojoj mučenici „Djevojka sokolu zulum učinila“ ne bi li ju umirio i oraspoložio. Kad zbog traume više nije mogla ili htjela nesti jaja, završila je ipak u loncu. Ali kako je ovaj bijeli fratar plakao, dok je blagovao juhu! Srce od čovjeka. Takvih nam redovnika i redovnica treba. I sestra Teresa više bi pomogla svojoj zajednici da „moli i radi“ kako joj je u amanet ostavio sveti Otac Benedikt iz Nursije, makar s povrćem, ako ne voli životinje.

Naš Papa Franjo kaže: „Volio bih vidjeti siromašnu Crkvu za siromašne“. Iako smo se mi svi, punovremeni zaposlenici Vatikana, dakako isti čas lišili naših pretjeranih vremenitih dobara, mislim da nam je Papa želio poručiti kako je važan onaj duh siromaštva („Blaženi siromašni duhom…“) koji se ogleda u pristupačnosti, skromnosti, jednostavnosti, ljudskosti, srdačnosti, blagosti, gostoljubljivosti, otvorenosti, ljubavi. A sve to imamo savršeno u Isusu, zar ne? A Isus nam se ostavio u Crkvi, zar ne? Zato je nevjerojatno da bi netko tvrdio da je Kristov a činio i tvrdio drugačije, nego naučava Njegova Crkva. Siromaštvo duhom ostvaruje se ponajviše u poniznosti.

„Vidio sam mnoge neprijatelje koji nasrću na dušu i žele ju uništiti; prepadoh se i pomislih: ‘Ta što ih može pobijediti?’ Gospodin mi odmah odgovori i reče: ‘Poniznost’“ (Iz života sv. Antuna Pustinjaka). Oholost u srcu tjera čovjeka-vjernika da se uzdigne iznad Učiteljstva Crkve i promiče svoje tzv. „istine“. Ako je sam Isus Krist bio „poslušan do smrti svome Ocu“ i „ponizio se sve do križa“ kako čitamo, možemo li mi postupati kontra, a ipak se nazivati Njegovim učenicima? Jok i jok. U kakvim samo paradoksalnim vremenima živimo: tu dolazi neka časna i zagovara ono što je Jahve proglasio „gadošću u svojim očima“ (molim pročitati Ponovljeni zakon) i to je jako zanimljivo, a s druge strane tisuće se kršćana dnevno masakriraju u mnogim zemljama svijeta, i na to ne obraćamo pažnju. Jer, oni su daleko. Često baš o njima razmišljam, a činim to u kontekstu svojih situacija. Čini mi se da živimo nekakav jeftin, proziran, samodopadan vjerski život, dok nam Gospodin upravo u ove dane krvi i nasilja pokazuje kako je rat za duše itekako aktualan i nemilosrdan.

Pitam sebe: gdje mi je ono predivno, autentično uzbuđenje za Isusa i evanđelje? Gdje mi je nestao onaj sveti nemir, koji goni čovjeka da ide „do nakraj zemlje“ u avanturi naviještanja Riječi i sudjelovanja u znamenjima koje Rabbuni Ješua želi i danas činiti među nama? Gdje je onaj žar, ona vrelina vjere, gorljivost obraćenja, čežnja za spasenjem bližnjih, neumornost i požrtvovnost, sladak rizik hodanja za Isusom, onim radikalnim Isusom, bez kompromisa i muljaže? Čitajući Djela apostolska, vidimo tu vatru koja gori u učenicima, šireći se na sve strane. Nedostaje mi ona luda zaljubljenost u Mesiju, za kojega sam htio dati život, a danas mi je teško dati pola sata duljeg razgovora s Njim. Evo, naša braća u Iraku pred oštricom mača na vratu, ispovijedaju da ostaju Kristovi i sljedeće sekunde padaju u krvi. Molimo ih, da nas pred Ocem zagovaraju i izmole nam identičnu snagu vjeroispovijedanja. Bez ičega i ikoga, razapinju ih na križ, a oni ostaju vjerni i čak opraštaju svojim opsjednutim krvnicima. Isus trpi u njima i s njima. Kao što trpi u nerođenoj djeci, koja se, o strašna ironijo, mogu lišiti života ako su bolesna ili ako su plod silovanja ili ako postoje drugi „važni razlozi“ da se ne rode, kako propovijeda ona ne-časna. Neka joj se Gospodin smiluje.

Iznenadilo me koliko mladih traži i cijeni čistoću, koliki se žele uzdići iznad mentaliteta svijeta, koliki trpe slomljena srca i koliki su spremni žrtvovati svoje prohtjeve da bi ispunili Isusove standarde ljubavi koja ne ide bez žrtve 

Da je tema „uzbudljivog života s Isusom“ privlačna i našim mladima, imao sam prilike iskusiti pri jednom nedavnom planinarenju s grupicom nekih fakultetlija. Malo sam „ispitivao teren“ te sam pustio da govore, a da ih ne prekidam, da se kasnije mogu nadovezati. Osim toga, uspinjući se uz brdo nisam ni mogao govoriti, jer sam se skroz-naskroz uspuhao i moja je redovnička fizička kondicija vrlo trpjela. Smijali su se, da nisam u formi, već u kloro-formu i u forma-linu. Ali neka. Do’će i njima maca na vratanca, kad-tad, hehe, jer „Prolazi moja mladost, druga su sad vremena, ono što je nekad bilo, sada toga više nema“ kako pjeva moja Hanka, jedina žena na svijetu koja me razumije. Dakle, nakon bisera poput „uz malo sreće, možda nađemo plantažu trave“ i poigravanja pojmovima: gejopolitčka situacija, gejografija, gejlender, gejstikulacija, gejtriba, gejlipteri, gejometar i slično, s čime se smije šaliti samo po šumama i gorama, nakon prepričavanja dogodovština Homera Simpsona i prijepora što u biti želi reći pjesma „Loosing my religion“ te iskaljivanja bijesa udaranjem štapovima po grmlju zbog kratkotrajnosti baterija pametnih mobitela, konačno dođosmo i na ozbiljne teme.

Prvo sam ih učio pjesmu iz Zimbabwea „Ninane simba wa-Yuda, ni Jesu mokosi“ onda sam ih zabavljao opisima starih samostanskih načina pokore, kao na primjer kada smo u prošlosti, kad bismo nešto sagriješili protiv subraće, morali legnuti pred vrata kapelice ili blagovaonice, puštajući da nas ostali fratri prelaze u laganom skoku. Bilo im je jako smiješno kad sam primijetio da bi u današnje vrijeme ta pokora izgledala malo drugačije, naime ne bi me preskakali, već dobro izgazili. Kad je pokora, onda je pokora, lako je, ba, samo ležati. Dvaput sam ove urbane mlade prestrašio povikom „Divlja svinja, bjež’mo braćo“ i dvaput sakrio bocu s vodom, prepredeno se smješkajući njihovom bljedilu i izbezumljenosti izazvanoj činjenicom žeđi. Tek nakon diskusije o prošlo-ljetnom „pjena-party“ u Budvi (nisam bio) i ovoljetnom „kiša-party“ posvuda (bio sam), nakon priče o tome kako sam „oprao novce“ kupajući se u Cavtatu s novčanicama u hlačicama te opisa trebljenja oko 130 krpelja s mog psa Gringa, krenusmo na teme dostojne jednog redovničkog poglavara, župnika, priora, duhovnika, ispovjednika, pučkog misionara i voditelja apostolata za život. A tema je bila: ljubav. Jedan se mladić odmah ogradio od debate, promrsivši samo „osjećaji su sranje“ (najdublje se ispričavam svojim vjernim čitateljicama karmelićankama iz M. Bistrice na ovom ružnom izričaju, obećavam da ću drugi put pronaći neku kulturniju zamjensku riječ, ne zamjerite mi na citatu, mladost-ludost) ali su zato ostali vrlo živahno pristupili tumačenju svojih pretpostavki.

Dakle, dao sam im nekoliko primjera iz bogate pastoralne prakse. Na primjer: dečko i cura hodaju već deset godina, zadnjih nekoliko žive zajedno. Međutim, ona ga prevari s drugim dečkom i on poludi i udari ju. Odlaze jedno od drugoga, ali se tijekom sljedećih mjeseci opet izmiruju i opet posvađaju, naizmjence. Oboje su katolici, ali ne idu u crkvu niti mole niti ih brinu prazne popovske pričice za malu djecu. Moje je pitanje glasilo: je li to ljubav? Je li to Božja volja za njih dvoje? Ima li ikakav značaj to što desetljeće griješe bludno, a očekuju blagoslov i blagostanje? Nadalje, hoće li njihova veličanstvena ženidba u bjelini, s poznatom klapom na koru, u baroknoj crkvi u drugom gradu i uz trojicu svećenika prijatelja obitelji, biti nešto što će učvrstiti njihovu ljubav ili stvoriti dodatne terete? Može li biti vjernosti u braku, ako je nije bilo ni u hodanju? Hoće li ljubav prijeći preko šamara koji će se žariti na licu pri svakoj bračnoj krizi, makar i u sjećanju? A što sa desetljećem života u kontracepciji, uz znanje i blagoslov njihovih dviju obitelji, života dvoje nominalnih katolika koji nisu držali Božje zapovijedi i koji deset godina nisu dali ni kune kuncate za siromahe, i slično? Što je u biti to što žive: ljubav, zaljubljenost, strast, navika, ovisnost, idolopoklonstvo, zabluda, ljudski obziri? Može li zlo stablo dati dobar plod; održati se kuća izgrađena na pijesku a ne na stijeni? Je li moguće da iz ovakvog načina života ipak nastane nešto lijepo i kvalitetno, i dalje bez Boga?

Razvio se zaista lijep razgovor. Iznenadilo me koliko mladih traži i cijeni čistoću, koliki se žele uzdići iznad mentaliteta svijeta, koliki trpe slomljena srca i koliki su spremni žrtvovati svoje prohtjeve da bi ispunili Isusove standarde ljubavi koja ne ide bez žrtve. Nekoliko smo sati, dakle, proveli u nalaženju recepata za sretnu vezu. I zaključili smo, da je prava ljubav ona koja poznaje Ljubav. „Bog je Ljubav“ (1 Iv 4, 16) Pavao u Korinćanima piše kako ljubav bližnjemu zla ne čini. Najveće je zlo ne poznavati i ne ljubiti Boga. Druga osoba nije moje vlasništvo. Tijelo je hram Duha Svetoga. Ako je Isus između nas, nemamo se čega bojati. Bog je dao zapovijedi jer zna da je tijelo slabo. Bludnost je ogroman kamen koji opterećuje srce. Da je Bogu „sve moguće“ opisao sam mlađariji svojim ovogodišnjim iskustvom iz Splita.

Baš u vrijeme nekakvog tzv. ultra-festivala (techno muzika, droga, razvrat, ocean alkohola, polu-goli mladići i djevojke mamurni po gradu, uglavnom) držao sam trodnevnicu prije Mlade mise jednog našeg fratra. Dok smo mi kukali nad mladima koji žive samo za danas i vjeruju raznim lažima, saznajem da je jedan svećenik uvečer izlazio iz ugodnosti svoje župne kuće i odlazio cijele noći razgovarati s tim istim mladima, koji su ondje nahrlili iz valjda cijeloga (zapadn-ut-og) svijeta. U jednoj je noći njih desetak i ispovjedio. Mnogi su mu otvorili dušu, ranjenu i praznu, jer ako u tu prazninu ne dođe Gospodin, dolaze gorke stvarnosti grijeha, koji razara i usmrćuje. Meni je to bio znak: ne osuđivati i ne naricati, već hrabro djelovati. Uistinu su mi bili blagoslov ovi mlađarci-planinarci. Slavili smo Misu i tako su lijepo molili i pjevali, nakon što su iz sebe, u laganom uspinjanju na brdo, izbacili neke ranjenosti i ranjivosti. Znam da mladi danas jako pate, jer mnogi ne shvaćaju upravo to: što je i kakva je ljubav. Poželio sam im svima da su Bosanci, jer nama brate kad je slomljeno srce, onda je brate stvarno slomljeno. Hehe. Dobro je ponekad i to proći, dobro je spoznati potrebu za obraćenjem. Zar i Gospodin nije bio slomljena srca? Plakao je nad Jeruzalemom, plakao nad umrlim jaranom Lazarom, bio je satrven u Maslinskom vrtu, na križu je doživio vrhunac muka… „Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli…“ (Iz 53, 2). Zato ako ne trpimo s Njime, naše srce nikako ne može biti zacijeljeno. Njegove rane liječe naše rane. Jednom sam se pitao, kako to da gotovo sve pjesme (narodne, popularne) pjevaju o ljubavi? Tu i tamo koja o domovini, o prirodi, o povijesti, o slobodi… Ali većina o ljubavi. To je zato, jer smo stvoreni na sliku Ljubavi. Ne možemo živjeti bez (prave!) ljubavi. Umiremo iznutra bez ljubavi. Kako moramo biti sretni i zahvalni što imamo učitelje istinske ljubavi: Bibliju, molitvu, Crkvu. I možda nam se nekada ne da čitati, ne da moliti i možda nas ponekad ogorče ljudi Crkve. Zato što su samo ljudi. Ali ISUS nas nikada neće razočarati, i On tako silno traži one koji će Ga slušati i slijediti u ljubavi prema „svakom stvorenju“. Bog je jači i veći od svih naših slomljenosti, lutanja i padova.

Radujte se sa mnom, nedavno sam spasio (razgovorom i molitvom) blizance od pobačaja! Zar ovo čudo života i pobjede nad zlim nije razlog velikog veselja i zahvalnosti Božjoj milosti, pa makar i trpio zbog osvete i mržnje zloduha, nakon svakog spašenog života? Čitam na webu kako je u samo pola godine u SAD-u zatvoreno čak 70 klinika za abortuse, nakon što je pred njima bila izložena na štovanje ikona Gospe Jasnogorske, čiji original u Poljskoj, inače, čuvamo mi pavlini! Pred naši bolnicama započinje ponovno akcija 40 dana za život! U rujnu smo slavili 15-godišnjicu našeg pokreta za život, krstio sam četvoricu dječačića iz naše majčinske kuće koji se „nisu trebali roditi“. Ona sirota časna sestra nije došla, ali bile su druge sestre, hvala im na svemu. Pred stotinama ljudi toga sam dana vjenčao naše dvoje mladih iz jednog doma za mlade i djecu, koji su s 18 godina začeli sina i odlučili ga ipak roditi… Evo što je ljubav. Slava Gospodinu, slava, slava, slava Isusu! On je tako dobar nama slabima i malenima… Neka nam udijeli snage da surađujemo s Njime.

Da ne bi sve ostalo na teoriji, odlučio sam napisati jedan novi letak. Da, opet. Volio bih da netko od dobrostojećih katolika ili ne-katolika dobije nadahnuće pa da taj letak i tiskamo. I dijelimo posvuda. Evo teksta, pa prosudi dragi čitatelju je li vrijedno objavljivanja i širenja. Pozdravljam sve koji me potiču i nadahnjuju za pisanje. Nisam pisao cijelo ljeto (Gorane, oprosti; Darko Švabo, oprosti, sad čitajte dva sata) jer sam u sklopu pastoralnih aktivnosti obilazio plaže i propovijedao ribama, kao sv. Ante Padovanski. Lijepo je bilo na Karibima. Jahta nije puno ni koštala. Tri mjeseca, kapetan, posluga, kuhari… Niti pola milijuna. Eura. Slučajno sam u kripti crkve pronašao neku zlatninu iz 16. stoljeća, pa rekoh, da korisno iskoristim. Nego, 14. 10. imam rođendan, ali tajim godine kao što tajim da imam čudesne moći i zato sam omiljen u narodu a kao nježan, suosjećajan, blagoglagoljiv poželjan neženja vazda okružen dragim sestrama u Kristu baš kao Mojsije onim oblakom u pustinji. Za rođendan očekujem od kolumnjara: 1) deseticu krunice na nakanu mog obraćenja; 2) medalju sv. Benedikta od bijelog zlata (cca 5 cm); 3) broj telefona od gđe. Hanke Paldum, u vezi glede dogovora za večer sevdaha; 4) košulju iz New Yorkera, jesen-zima, XL; 5) čupavce, dosta čupavaca; i koji domaći ajvar 6) kip sv. Mihaela ili sv. Josipa za moju skromnu samostansku ćeliju; 7) pelene za moju djecu. Svećenikovu djecu. Jer ja sam ništa bez njih. Evo novog letka, slava Bogu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

I.N.R.Inicijativa:

 

Moli s djecom i mladima

 

Na Isusovom je križu visjela tablica s natpisom na hebrejskom, latinskom i grčkom jeziku: ISUS NAZAREĆANIN KRALJ ŽIDOVSKI. Na slikama i raspelima ovaj natpis čitamo u latinskom obliku u skraćenici I.N.R.I.

Kršćani su »novi Izrael«. Isus Krist je, dakle, naš Kralj. Ovom inicijativom želimo nas, vjernike kršćane, dovesti do odgovora na izuzetno važno životno pitanje: Je li Isus Krist zaista moj Kralj? Ako odgovorim potvrdno, mogu li onda objasniti, kako i u čemu Isus kraljuje u meni?

Ako On nije moj Kralj, tko ili što kraljuje u mojemu životu?

Ako je On uistinu moj Kralj i ja živim Njegovo Kraljevstvo; zašto se s tom predivnom i spasonosnom istinom ne bih podijelio/la s drugima? Osobito s mlađima, jer:

  • Djeca i mladi najranjivija su skupina društva. Svakodnevno su izloženi udarcima svijeta, često u preteškim kušnjama da pokleknu grijehu, koji je postao izvor zarade i način života, reklamiran i podupiran, prešućivan i agresivan. Droga, kocka, bludnost, abortusi, nasilje, bogopsovka, tzv. zabava, magija… Kraljuju u mnogim dušama za koje je Krist Kralj na Golgoti prolio svoju Krv.
  • Nismo li i TI i JA možda krivi…?
  • Možemo li išta učiniti…?

 

Vrlo je važno da se svjesno, dobrovoljno i svojevoljno predamo kraljevanju Gospodina Isusa Krista. I da to predanje često obnavljamo, usnama i srcem. I da svoga Kralja svjedočimo svakodnevnim životom.

U evanđelju čitamo: »Isus pozva djetešce k sebi, postavi ga ispred učenika i reče: Ako ne postanete kao mala djeca, sigurno ne ćete ući u kraljevstvo nebesko« (Mt 18, 3) te: »Pustite dječicu i ne priječite ih da dolaze k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko« (Mt 19, 14)

  • Isusovi učenici pozvani su da se odupiru zlu i grijehu te da žive u vjeri, pouzdanju i ljubavi, oslonjeni na Boga; da s nebeskim Ocem imaju onakav odnos iskrenosti i povjerenja, kakav bi djeca trebala imati prema svojim roditeljima. Maleni ulaze u Kraljevstvo.
  • Gospodin želi da Ga djeca poznaju i vole. Stariji u vjeri ne smiju priječiti da mlađi i slabiji vjerom i iskustvom, dolaze k Isusu. Djeca i mladi imaju osobite potrebe i posebno mjesto u Isusovom Srcu. Stariji kršćani dužni su dovoditi mlađe k Isusu.
  • U kraljevstvo se nebesko ne ulazi zbog titula ili nekom privilegijom. O našoj će vječnosti odlučivati naši životni postupci:
  • Jesmo li druge gledali kao Božju djecu?
  • Jesmo li u djeci vidjeli Božje lice?
  • Jesmo li sami imali bezazlenost, iskrenost, nježnost, blagost djeteta?
  • Jesmo li bili svjesni da je Bog postao – Dijete?
  • Jesmo li kraljevanje svijeta u nama, kroz duhovnu borbu, podložili kraljevanju Isusa Krista, Kralja Ljubavi?

 

I.N.R.Inicijativa izražava poticaj roditeljima i općenito starijim kršćanima da se svojom vjerom podijele s djecom i mladima, kako bi oni mogli to isto učiniti s drugima. Iako slično slušaju u školi, na vjeronauku… Ništa ipak, ne može zamijeniti osoban pristup i dijalog s osobama od povjerenja.

 

  • U osobnom razgovoru (roditelj-dijete, djed/baka-unuk, kumovi, prijatelji…) podijeli se svjedočanstvom svoje vjere u Oca, Sina i Duha Svetoga. Objasni, kako je životno važno znati da Bog postoji i da je On Ljubav; da nam je dao svoju Riječ, ustanovio Crkvu i sakramente; da smo stvoreni na Njegovu sliku i da je pripremio za nas vječno Kraljevstvo nakon ovoga svijeta. Spomeni i događaje svoga iskustva Božje blizine i providnosti. Protumači, kako zreo i ozbiljan odnos s Bogom ovisi o molitvi, te kako je bitno da ta molitva bude ujedno iskreno predanje i posveta samoga sebe kraljevanju jedinoga dobroga Kralja, Isusa Krista. Dotakni se Njegova života, koliko dopuštaju okolnosti. Govori jezikom kojim će te dijete ili mladi razumjeti. Odgovaraj smisleno na njegova/njezina pitanja.
  • Ako tvoje dijete, odnosno tvoj sin ili kćer u godinama odrastanja ili tvoj prijatelj/ica (kolega na poslu…) pristane, potaknuti tvojim svjedočanstvom, pomolite se zajedno molitvom »ISUSE, KRALJUJ!«
  • Predloži, na kraju, da se ovom molitvom podijeli, kada i gdje želi, s nekim drugim, čineći tako da se po ovoj molitvi proslavi Isus te da Njegova milost zavlada i u ostalima.

 

Razgovaraš i moliš samo s jednom osobom.

Za djecu i mlade iz drugih obitelji, ovom načinu evangelizacije podučavaš njihove roditelje, u nadi da će se oni podijeliti ovim duhovnim blagom sa svojom djecom.

Ako želiš i možeš, nakon zajedničke molitve pokloni npr. krunicu, ili Novi zavjet, ili slično.

Ovu pouku i zajedničku molitvu možeš činiti koliko god puta želiš, uvijek s drugom osobom, uvijek poštujući njihovu volju, bez ikakve prisile ili moraliziranja.

Naravno, ovu molitvu možeš osobno moliti često, i svakodnevno!

 

Skloni smo na druge prebacivati svoje dužnosti i odgovornost… Kada si TI zadnji put sa svojom djecom razgovarao/la o Bogu? Jesi li ih naučio moliti… Ili si to prepustila drugima…? Jesi li svome djetetu približio Boga kao Osobu, kao nebeskog Tatu, s kojim se uvijek i svugdje može komunicirati… Ili smo se zadovoljili samo učenjem napamet molitvenih formula, što nije loše ali nije niti dovoljno…?

Zabrinuti ste, gledajući kako mladi sve više odlaze od vjere, od vrijednosti, od dobrih običaja, poštenja i pravednosti, od čiste ljubavi, od Crkve i obitelji… Kao da u njima postoji neka praznina, koju uzaludno probaju ispuniti lošim, prolaznim i ispraznim…?

 

KADA SI SVJEDOČILA I MOLILA SA SVOJIM SINOM?

KADA SI OBJAŠNJAVAO SVOJU VJERNOST I POVJERENJE U BOGA

SVOJOJ KĆERI?

ZAŠTO TVOJA VJERA NE BI BILA TEMA RAZGOVORA

S TVOJOM DJEVOJKOM?

POSTOJI LI IJEDAN DOBAR RAZLOGA DA TI KAO KRŠĆANIN NE MOLIŠ, BAREM POVREMENO, BAREM JEDNOM, SA SVOJIM NAJBOLJIM PRIJATELJEM??

 

  • Molitva čini čuda! Molitva nas štiti! Molitva je ulazak u Božju prisutnost i blagoslov!
  • Božja riječ kaže: »Neprestano molite!«
  • Molitva mijenja život! Ruši razne prepreke! Molitva oslobađa, iscjeljuje
  • Molitva vraća mir! Molitva otvara oči! Daje nam snagu!

 

Roditelji! Vaši najmiliji nemaju mira, vidljivo trpe u sebi, neprepoznatljivo se ponašaju, razočarani su, bježe u poroke, opterećeni su tjeskobama, nesretni su, slomljena srca i nekako izgubljeni? Molite li s njima i za njih? Možda je upravo to potrebno i temeljno?!

 

ISUSE, KRALJUJ!

Dobri Isuse, oprosti mi sve moje grijehe. Izliječi moje rane. Jaganjče Božji, potraži sve što je u meni povrijeđeno i slomljeno. Budi moj Učitelj i najbolji Prijatelj. Odričem se svega, što je na bilo koji način zlo, ne želim biti rob nijedne ovisnosti ili slabosti. Svim ću se bićem svojim truditi da Tebe nikada ne ražalostim, Milosrdni Gospodine, koji me bezuvjetno ljubiš. Želim biti slobodan/na, želim živjeti u istini, i nositi pravu ljubav i mir ovim svijetom. Zato, Isuse, kraljuj u meni! Kraljuj nad mojim vremenom, osjećajima, planovima, susretima, poslovima, obvezama, nagnućima, krizama, razočaranjima i veseljima. Kraljuj nad mojom dušom i tijelom, kraljuj u svemu što jesam i nad svime što imam! Priznajem i potvrđujem da si Ti moj jedini Spasitelj, ispovijedam vjeru, da si se rodio, trpio i umro te uskrsnuo za mene, da si Ti moj Bog i Gospodin! Bezuvjetno prihvaćam Tvoju savršenu volju za moj život i Tvoje divno Kraljevstvo. Predajem Ti svoje srce, da ondje načiniš prijestolje svoje božanske ljubavi. Uranjam sebe i sve svoje bližnje u Tvoju Krv, sakrivam se u Tvoje svete Rane. Ostajem u Tvome Imenu u olujama ovozemaljskog proputovanja. Klanjam se Tvojemu Ocu i mojemu. Slavim i prizivam Tvoga Duha Svetoga, mojega Branitelja i Tješitelja. Utječem se moćnom zagovoru Tvoje i moje Majke Marije, pobjedonosne Kraljice i Gospe. Molim za pomoć Tvoje svece i anđele, moje nebeske pratitelje. Isuse, kraljuj sada i vazda! Kralju svega, brani me u kušnjama i hrani me Sobom, svojim naukom i Tijelom. Gospodine, znaš da Te ljubim! Volim i Crkvu koju si mi darovao i u kojoj živiš! Nauči me gledati Tvojim očima i praštati Tvojim Srcem, koje sada kuca u meni. Kraljuj i proslavljaj se u svemu što činim, i daj da Te jednom vječno promatram i ljubim u Tvojem nebeskom Kraljevstvu, amen. Oče naš…

Zabrinuti ste, jer vaša djeca gledaju crtane filmove prepune demona i čudnovatih meditacija; igraju igrice s prikazima krvavih ubojstava i okrutnog nasilja, postaju ovisnici o pornografiji, ulaze mladi u spolne odnose… Nemoćni ste u dokazivanju da sve to nikako nije u redu… Pokušajte barem moliti. Pokušajte s ovom Inicijativom!

 

 

KLEREZIJA, kleretička poezija

 

GDJE SI SADA,

O TOMA ZDRAVKOVIĆU?

 

U muci te rađam pjesmo korozivna

-mirišeš na bolonjez, moja Milena-

Pale prirode

Slamarico ušljiva tvrda pretvrda

Microsoftski čipirana steroidima boemstva

Svi su pjesnici puni tuge

Svi su tužni puni pjesme

Patim za babom Ikom

U ruci sjekira, na donjoj usni Filter 160

Priljepio se k’o fasada na zid

U očima toranj crkve

U ušima vrisak 17-ero unučadi

 

Blata Kilimandžara

Dr. Watson u glavi

Jack Daniels u glavu

Dolaze note. Tiho, tiše.

Možda pop, al nikad klop.

 

Riječ za razmatranje: „Smije se onaj što na nebu stoluje“ (Ps 2, 4)

    

Hajmo na posao ili Čin milosrđa i ljubavi: Udruga Betlehem uređuje svoju treću kuću, u Sisku. Kuća samohranih majka i djece zvat će se „Kuća Malog Isusa“. Molim vas, pomozite, treba nam još nešto novaca. Upiti i pomoć: www.betlehem-sisak.hr

 

Pater Marko Glogović | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. rujna 2014.

Možda vam se svidi