Lk 2, 22-40

»Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!«

Ovim je riječima Šimun, nakon pozdravnih riječi koje su Mariju i Josipa ispunile oduševljenjem, završio svoj blagoslov. U njemu se najavljuje uzdignuće i propast mnogih. To je srž djelovanja osporavanoga znaka. Jedni će u Isusu vidjeti jedincatu prigodu uzdignuća do Izvora svega, a drugi prepreku punini života koju je najbolje što prije ukloniti. Od prvog koraka u hramu do dana današnjega On, Isus, Bog i čovjek, nemoćno dijete i svemoćni Bog osporavan je, odbacivan, proklinjan i psovan. Podjednako tako je uzvisivan, obožavan, nasljedovan i voljen. S njime istu sudbinu podnose svi koji se pozivaju na njega. Netko u gradu ugleda časnu sestru u redovničkom odijelu i bude mu kao da opazi nebo na zemlji. Drugi na istu sliku reagira podsmjehom, nerazumijevanjem ili čak i psovkom. Jedan na portalu pročita naslov u kojem je riječ o svećeniku i srce mu zaigra od radosti, a drugome na isti naslov kroz usta, i prije nego pročita sadržaj, istrči lavina riječi natopljenih gorčinom.

Znak osporavan. I on i svi koji se pozivaju na njega. Šimun je u pravu. Ili je Isus stvarno Bog i sve što kaže i čini tiče se mene i moje sudbine i po njemu mogu pronaći smisao svoga života i postići novi ili on to nije pa sam izložen golemoj prijevari koje se što prije trebam riješiti ako želim imati dobar život.

Između ove dvije mogućnosti, propasti i uzdignuća, stoji treća koju Šimun ne spominje. Ravnodušnost.

Ne tiče me se tko je Isus. Ne tiče me se što govori. Ne tiče me se što čini. Ovaj se stav, čini se, širi svijetom u kojem živimo. Ravnodušnost na Božji dolazak u našu blizinu. Ravnodušnost na njegov trud oko nas. Otkud ravnodušnost?

Odbijanje je još uvijek neki odnos. Često je povezan i s nekim poznavanjem Isusova života, riječi i namjera s ljudima. Ravnodušnost je, naprotiv, odmak. Veliki odmak. Nerijetko je povezan s dubokim razočaranjem u Crkvu i njezine članove. Nisu svećenici i vjernici osporavani samo zato jer su njegovi. Češće je to stoga što su iskrivili sliku o njemu. Čudo je zapravo kako ljudi koji odbacuju Isusa ili su prema njemu ravnodušni, imaju prilično jasnu sliku o tome tko je on i kakvi bi trebali biti njegovi. Najprije se dogodi povreda, potom ogorčenost, a na koncu ravnodušnost.

Šimun je vidio čisto dijete. Ni Marija ni Josip nisu ga predstavili u krivom svjetlu. Zato je Šimun u prvom susretu na licu djeteta Isusa mogao vidjeti i uzdignuće i propast mnogih. I mogao je jasno vidjeti bol koja će probiti Marijino srce.

No, mnogi su baš u hramu i od njegovih umjesto čistog lika djeteta i Božje prisutnosti susreli ljudske strasti, prijetvornosti i grijeh. Kroz takve zamagljenosti nije lako vidjeti čistoću Božje prisutnosti. Tko je na svetom mjestu ranjen ili tko je bio nesretan pa sveto mjesto nije kušao kao slobodu, zaštitu i svjetlo kako može povjerovati da u Isusu Bog dolazi baš njemu? Propast mnogih, nažalost, dolazi i zbog nesposobnosti hrama da posreduje Božju ljubav njegovoj djeci. Nije li to mač boli o kojem govori Šimun?

Tko traži izlaz iz propasti i ravnodušnosti, može ga vidjeti u proročici Ani. Ana je žena posta i molitve. Tako je služila Bogu. Postom, molitvom i boravkom u hramu. Ni njoj nije bilo teško u djetetu Isusu prepoznati Božji dolazak na zemlju. Tko oko sebe vidi propast i ravnodušnost, umjesto da viče na hram i svijet kori ih, može od Ane naučiti kako se Bogu i ljudima najbolje služi odlascima u hram, hvalom Boga, postom, molitvom i pripovijedanjem o Isusu. Nije li za naše vrijeme znakovito da se i na Ani zrcali iskonska uloga hrama podjednako kao i na Šimunu?