U starozavjetnoj Knjizi Izlaska zapisano je kako Bog daje svom narodu 10 zapovijedi. Tamo piše: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu… Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni” (Izl 20,8-10.11).

Temeljem toga židovski narod i danas štuje subotu kao dan posvećen Bogu. Subota, dakle, podsjeća Židova na stvaranje vidljivog svijeta. Ona je posljednji dan tjedna, dan odmora i bogoštovlja. Svojim radom čovjek nasljeduje Boga Stvoritelja, a svojim subotnim počinkom Božji počinak nakon stvaranja. Tijekom povijesti razvija se među Židovima poseban pokret – farizeji – koji do u sitnice razrađuju propise o poštivanju subote i vjerno ih se drže.

Jesmo li onda mi katolici odbacili Božju zapovijed? Pogledajmo kako je postupao Isus.

Biblija

Isus nije izrijekom dokinuo subotu. Okomio se prvenstveno na farizejski formalizam u vršenju propisa o suboti. On poštuje religiozne običaje svoga naroda, posjećuje subotom sinagogu, odlazi u Hram na molitvu, slavi blagdane… No, on je sebi pripisao vlast nad subotom rekavši: “Sin čovječji gospodar je subote” (Mt 2,28). Isus liječi subotom, a i njegovi učenici čine ono što subotom nije bilo dopušteno (npr. trganje klasja).

Ključni događaj koji je kasnije nagnao kršćane da napuste subotu i počnu nedjelju slaviti kao Dan Gospodnji je Isusovo uskrsnuće koje se dogodilo “rano ujutro, prvoga dana u tjednu /po suboti/” (Mt 28,1; Mk 16,9; Lk 24,1; Iv 20,1), dakle u nedjelju. Taj ključni događaj kršćanske vjere malo-pomalo promijenio je svijest kršćana i oni su prepoznali u nedjelji znak nove stvarnosti, znak početka novog svijeta, novo “stvaranje”. Istoga dana, u nedjelju, Isus se ukazuje svojim učenicima (Lk 24,13-49; Iv 20,19-25), a toga dana se dogodio i silazak Duha Svetoga (Dj 2,1-3). A kako su postupali apostoli? U prvo vrijeme Isusovi učenici obdržavaju subotu (kao što i dalje odlaze u Hram na molitvu!). Apostoli koriste subotnja okupljanja Židova u sinagogama da navijeste Evanđelje.

No, ubrzo prvi kršćani počinju sve više naglašavati nedjelju i ona postaje novi Dan Gospodnji. Dovoljno je uzeti neke tekstove Novog zavjeta i potvrditi izrečenu tvrdnju. “U prvi dan sedmice, kad se sastadosmo da lomimo kruh, Pavao je govorio prisutnima” (Dj 20,7), svjedočanstvo je da već apostoli okupljaju vjernike na euharistiju nedjeljom, a to čini i Pavao osobno. Apostol Ivan ima viđenje na Dan Gospodnji: “U dan Gospodnji padoh u zanos i čuh kako se iza mene ori jak glas …” (Otk 1,10). Tako Ivan “prvom danu u tjednu” daje naziv “Dan Gospodnji”. S nedjeljom se počinju povezivati običaji koji su kod Židova vezivani uz subotu, npr. skupljanje milostinje: “Neka svakog prvog dana u sedmici svaki od vas zasebice stavi na stranu ono što mogne uštedjeti…” (1 Kor 16,2). U toj novoj perspektivi stara židovska subota dobiva značenje “pralika” i “znaka” onoga što je Isus učinio uskrsnućem. Pavao upozorava kršćane: “Neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota! To je SAMO SJENA stvarnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist” (Kol 2,16). Slaveći subotu, ljudi su slavili Božji počinak u kojeg je Isus ušao svojim uskrsnućem u nedjelju. Dakle, “kršćanska subota” je nedjelja. No, staje li ovdje naša argumentacija? Naravno da ne! Pogledajmo kako su se ponašale prve generacije kršćana nakon apostola.

Kršćanska predaja

Posjedujemo veoma stare tekstove crkvenih otaca i naučitelja koji svjedoče o napuštanju subote i slavljenju nedjelje. Tako Ignacije Antiohijski (umro 107. god.) kaže: “Oni koji su živjeli po starom uređenju došli su do nove nade i ne slave više subotu, nego nedjelju, dan kad je naš život bio uzidgnut u vis po Kristu i njegovoj smrti”. Didache, spis iz istog vremena veli: “U nedjeljni dan Gospodnji saberite se da lomite kruh i da zahvaljujete, nakon što ispovjedite svoje grijehe, da bi vaša žrtva bila čista”. IZ istog tog vremena potječe i tekst rimskog upravitelja Plinija Mlađeg koji piše caru Trajanu 112. godine: “… tvrde kako se sva njihova krivica sastojala u tome što su se redovito sastajali jednog određenog dana, prije zore, da bi pjevali zajedno pjesme Kristu…”. Prema gore navedenom, taj “određeni dan” bila je nedjelja.

Justin Mučenik (živio od 100. do 165. godine) daje nam najstariji opis nedjeljne euharistije: “A u dan zvan dan sunca (nedjelja) drži se zajednički sastanak svih, bilo da borave u gradu ili na selu… U dan sunca dolazimo svi na zajednički sastanak jer je to prvi dan, kad Bog pokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist istoga dana ustade od mrtvih…”

Zanimljivi su također i tzv “mučenici nedjelje”, njih 49 kršćana, koji su mučeni i ubijeni 304. godine jer se nisu htjeli odreći štovanja nedjelje. Svećenik Saturnij tada kaže: “Mi moramo slaviti dan Gospodnji. To je naš zakon”. Ignacije Antiohijski (živio od 98. do 117. godine) kaže: “Jer ako još uvijek štujemo judaizam, mi priznajemo da nismo primili Božju milost.” Slično govori i Barnaba iz Aleksandrije (oko 135. godine). Euzebije Cezarejski (263.-339 godina) izričito kaže: “Dok su Židovi vjerni Mojsiju žrtvovali pashalno janje jednom godišnje… mi, ljudi Novog zavjeta slavimo našu Pashu svake nedjelje”, a na drugom mjestu kaže: “Sve ono što je bilo propisano za subotu, mi smo prenijeli na dan Gospodnji, kao autoritativniji, nadmoćniji, uzvišeniji od židovske subote” i time svjedoči da je štovanje nedjelje kao Dana Gospodnjeg bila već ustaljena praksa.

Dakako, u prvim stoljećima još je bilo kršćana (židovskog porijekla) koji su nastojali štovati subotu, no brojni tekstovi nam kazuju da su već tada bili u manjini i ubrzo iščezli jer je Crkva vremenom shvatila značenje nedjelje i potpuno se odvojila od Židovstva. Možemo spomenuti i Augustina (354.-430. godina) koji kaže: “Gospodnjim uskrsnućem bio je objavljen dan Gospodnji kršćanima, a ne Židovima, i ovaj blagdan vuče svoje podrijetlo iz ovog događaja”, a Ambrozije (339.-397. godina) veli: “Prvog je dana blaženo Trojstvo stvorilo svijet, a uskrsli nas je Otkupitelj, koji je pobijedio smrt, oslobodio”. Osmi dan (nedjelja) bio je tema govora i Origena (185. – 254. godina) koji reče: “Broj osam, koji u sebi sadrži silu uskrsnuća, slika je svijeta koji dolazi, ako što je broj sedam simbol sadašnjeg svijeta”.

Subotom su kršćani već od starine postili pripravljajući se na nedjelju. To nam svjedoči i Viktorin iz Ptuja (oko 304. godine) koji kaže: “Sedmog dana… mi imamo običaj strogog posta da bismo u dan Gospodnji mogli prići našem kruhu izražavajući hvalu”. Možemo navoditi još mnogo raznih tekstova iz prvih stoljeća kršćanstva koji nam svjedoče želju kršćana da se odvoje od Židovstva koje je Krista odbacilo i da novim danom Gospodnjim (nedjeljom) pokažu postojanje novog svijeta koji je Krist uskrsnućem stvorio. Dakle, kršćani su shvatili da je židovska subota najava i slika onoga što se dogodilo i ispunilo u nedjelju! Stoga odbacujemo adventističke prigovore kako smo mi katolici ukinuli Božju zapovijed! Ne, mi smo samo poslušni onom što je Krist učinio i što su nam apostoli prenijeli. Crkva je to veoma brzo prepoznala i to je povijesno neoboriva činjenica!

Na kraju poslušajmo i nauk Crkve izložen u Katekizmu:

Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova.Dan Kristova uskrsnuća u isti je mah ‘prvi dan tjedna’, spomen-čin prvog dana stvaranja, i ‘osmi dan’ u koji Krist, poslije ‘počinka’ velike subote, započinje dan ‘što ga učini Gospodin’, ‘dan koji ne pozna zalaza’. (KKC 1166)

Nedjelja je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan u koji se vjernici sastaju “da slušaju Božju riječ i da sudjelujući u euharistiji vrše spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te zahvale Bogu koji ih je ‘uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za živu nadu’. O Kriste, kad promatramo čudesa koja su ostvarena u ovaj nedjeljni dan tvoga svetog uskrsnuća, govorimo: Blagoslovljen nedjeljni dan, jer je u njemu počelo stvaranje… spasenje svijeta… obnova ljudskog roda… U njem su se nebo i zemlja obradovali i svemir se ispunio svjetlom. Blagoslovljen nedjeljni dan, jer su u njem otvorena vrata raja da Adam i svi koji bijahu iz njeg udaljeni mognu bez straha ući. (KKC 1167)

Nedjelja, ‘dan Gospodnji’, poglaviti je dan slavljenja Euharistije, jer je dan uskrsnuća. To je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan kršćanske obitelji, dan radosti i počinka od posla. Dan Gospodnji je ‘temelj i jezgra čitave liturgijske godine’. (KKC 1193)

Isus je uskrsnuo od mrtvih ‘prvi dan u tjednu’ (Mt 28,1; Mk 16,2; Lk 24,1; Iv 20,1). Kao dan Kristova uskrsnuća, ‘prvi dan’, doziva u pamet prvo stvaranje, a kao ‘osmi dan’, koji slijedi po suboti, označuje novo stvaranje, započeto Kristovim uskrsnućem. Za kršćane je postao prvi među svim danima, blagdan nad blagdanima, dan Gospodnji… (KKC 2174)

Nedjelja se jasno razlikuje od subote, iza koje vremenski svaki tjedan slijedi; kršćanima nedjelja nadomješta obredne propise subote. Po Kristovoj pashi ispunja duhovnu istinu hebrejske subote i naviješta čovjekov vječni počinak u Bogu. Uistinu, Zakonsko je bogoslužje pripravljalo Otajstvo Kristovo: što se u njem vršilo označavalo je unaprijed neki vid Kristova otajstva:Oni koji su živjeli u starom poretku stvarî krenuli su prema novoj nadi, ne obdržavajući više subotu, nego dan Gospodnji, dan u kojem se, milošću Gospodina i po njegovoj smrti, pojavio naš život. (KKC 2175)