Willie Nelson – “A Beautiful Time” (Legacy / Menart, 2022.)

Cowboy Junkies – “Songs of the Recollection” (Latent / Proper, 2022.)

Postoji to “nešto” zbog čega će mi bilo kojih petnaest minuta filma “Andrej Rubljov” Andreja Tarkovskog ili tek jedan film Roberta Bressona (primjerice, “Sretno, Baltazar”) više značiti i govoriti nego, primjerice, cijeli opus Jean-Luca Godarda, koliko god važan i nezaobilazan bio. Ono isto “nešto” što je kapilarno kolalo stvaralačkim putem pokojnoga Johnnyja Casha i što je označilo kreativnost jednog Boba Dylana usprkos njegovu jasnom osjećaju za snagu vlastitog talenta. Stvaralačka poniznost, kako sam je vremenom naučio nazivati. Ono, dakle, najteže dohvatljivo nekakvom jasnom definicijom, hladnom, razumskom raščlambom, a možda ključno u sagledavanju umjetničkog poziva, odnosno, samog kreativnog čina. Snaga slabosti, trajni osjećaj zahvalnosti ušiven u sam kreativni čin, u umjetnikov izraz sebe kao čežnjom određena bića.

A upravo mi se stvaralačka poniznost nametnula kao tiha poveznica, misao koja mi je u istu priču dovukla dva nova albuma s dvaju po mnogočemu sličnih koliko i različitih, zapravo istim bistrim ponornicama natopljenih staza. Willie Nelson i sastav Cowboy Junkies, potpisnici već odavno dokazanih, dugih i bogatih kajdanki koje su obilježile suvremenu američku, odnosno, kanadsku popularnu glazbu, a o kojima sam povodom nekih prošlih izdanja već ovdje pisao, svoj su iskaz, naime, posve podredili svojim glazbenim i kulturnim ishodištima, već samim time potpuno slobodni od diktata tržišta s jedne i ega s druge strane. Nikad toliko bučni da nadglasaju vlastiti umjetnički glas (jer im to, Bogu hvala, s obzirom na ono što imaju za ponuditi nije ni potrebno) i uvijek u suglasju sa svojim trenutnim mjestom u prostoru i vremenu. Imena koja su nas cijelim svojim dosadašnjim radom, umjetničkim poštenjem, blagošću obojenom upornošću i konzistentnošću naučili na dobru, lijepu glazbu – ne onu koja je dobra jer tabori unutar pozitivnog prosjeka, već koja je suštinski dobra jer upravo to reflektira, i ne onu koja je lijepa zato što je milozvučna, već zato što je odraz uistinu slobodnog stvaralačkog duha.

Pa da krenemo nekim dužnim redom…

“A Beautiful Time” glazbena je zbirka koja sa sobom nosi neke vrlo impozantne, dubokog poštovanja vrijedne brojke: sedamdeset drugi je to, naime album Willieja Nelsona, kojeg je ovaj u antologije countryja i američke popularne glazbe odavno upisan glazbenik objavio na svoj osamdeset deveti rođendan! Zaista, teško je ne osjetiti poštovanje već naspram samih brojčano izraženih činjenica, a ako se osvrnemo i na cijeli put koji je ova legenda američke pjesmarice prešla od svoje šeste godine, kad je navodno počeo čeprkati po gitarskim žicama (ili, ‘ajde, od sedme kad je sastavio svoju prvu pjesmu i počeo pjevati u mjesnoj crkvi), na cijeli taj predan, tihi koliko i više nego dovoljno glasan rad satkan od utjecaja s američkom glazbenom tradicijom sraslih imena poput Hanka Williamsa, Hanka Snowa, Franka Sinatre ili Louisa Armstronga, ne možemo ne uočiti jasnu, gotovo ravnu crtu koja je tu neugasivu čežnju dovela do sada već duboke starosti i pune stvaralačke zrelosti.

Glazbenik koji je od najmlađih dana svoj život vidio u notama, s gitarom u rukama, drugim se poslovima samo uzdržavao prije nego što se, pišući i za druge (njegovo je djelo svevremenski klasik “Crazy”, kojeg je proslavila glasovita pjevačica countryja Patsy Kline) uspio izboriti za to da živi samo od glazbe i za glazbu. Još početkom sedamdesetih, kad je krenuo niz zapaženih albuma, danas sve redom klasika countryja, Nelson je izražavao svoju duhovnu narav kad je, iako naizgled nepomirljiva i nemirna duha, pjevao da, kada moli “molitva moja uvijek je ista: molim da Njegova bude volja, ne moja, jer uostalom ja samo sam čovjek i nije na meni da razumijem sve“. A ta istina, usprkos mnogim duhovnim lutanjima i trajno mladenački naivnim zalaganjima (primjerice, za legalizaciju marihuane, u kojoj vidi prvenstveno ljekovita svojstva), kao da je bila i ostala tihi navigator na stvaralačkom putu koji je bio sve samo ne skitnja. Taj isti put obilježen kroz sam rad iskazivanom zahvalnošću i trajnom povezanošću s tradicijom iz koje je pronikao (i s kojom se svojedobno sukobljavao isključivo na razini same industrije i njezinih diktata) vodio ga je tako kroz burna desetljeća od proslavljenih albuma “Yesterday’s Wine”, “Shotgun Willie” i “Stardust”, preko dirljivo toplog i intimnog “Spirit” do cijele male niske recentnih albuma u kojima se u svojim osamdesetima izrazito vitalnim rukopisom dotaknuo smrtnosti i životnih sumraka.

“A Beautiful Time” već i samim naslovom govori o neuništivoj stvaralačkoj vitalnosti ovog iznimnog glazbenika: on ne samo da nam je pred ulazak u deseto desetljeće života isporučio još jedan puni album, već mu on spada u red najboljih koje je snimio zadnjih desetak, pa i više godina (a nasnimao ih se, itekako!). Mudro – ali ne i proračunato – te s izrazitom osobnom crtom, Nelson je novu zbirku napunio obradama i tuđim autorskim prilozima te je zaokružio s nekoliko iznimnih vlastitih pjesama (u unatrag deset godina već savršeno uigranom tandemu s producentom Buddyjem Cannonom). Uz to, album je objavljen otprilike dva mjeseca nakon smrti sestre mu Bobbie, koja ga je kroz cijeli niz desetljeća pratila i kao glazbenica, što je zasigurno zbirci dalo dodatni ton i okvir. No da ne pomislite da je odlazak voljene sestre Willieja gurnulo u sumorne i tamne vode; ne, “A Beautiful Time”, slijedeći, dakle, taj svoj naslov, i dalje slavi prije svega život, služeći se sazrelom melankolijom koliko i humorom, sepia tonovima koliko i živopisnim koloritom kakav krasi naslovnicu albuma.

“I’ll Love You Till the Day I Die” iz radionice Chrisa Stapletona i Rodneyja Crowella tako iz usta ovoga osamdesetdevetogodišnjaka zvuči i razoružavajuće dirljivo i na autoironičan način humoristično, baš kao i “I Don’t Go to Funerals” kao jedna od autorskih pjesama, a u kojoj izbjegavanju tuđih sprovoda dodaje da to uključuje i njegov vlastiti. Upravo je to površinski sloj Nelsonova odnosa prema vlastitoj, silom samih godina bliskoj smrtnosti, dok ispod toga sloja on govori stamenom uvjerljivošću svoje izvedbe: glasom snažno obilježenim starošću, ali nevjerojatno jasnim i toplim, sugestivnim i zaigranim, te glazbenom tapiserijom koja iz njegovog countryja i dalje izvlači samu srž i neposrednost proizašlu iz korjenskih veza. U naslovnoj pjesmi on odaje počast (ili odanost) još jednom tipično američkom motivu – cesti – koja upotpunjuje širi duhovni okvir ne samo ovog, već i toliko drugih američkih glazbenih (pa i filmskih, književnih…) karijera.

Pridodavanje obrade klasika Beatlesa “With a Little Help from My Friends” pritom je možda prije svega uistinu izraz zahvalnosti svima koji su ga pratili i dopratili do mjesta i vremena do kojeg je dogurao, ali svakako i izraz povezanosti s jednom od najutjecajnijih pjesmarica popularne glazbe, kao što njegova verzija glasovite pjesme Leonarda Cohena “Tower of Song” zvuči kao sabiranje dojmova o vlastitom stvaralačkom putu i trajnim nadahnućima, a tek onda počast pokojnom kanadskom maestru. Te dvije obrade odlično su se uklopile u narativnu liniju zbirke kojom Willie Nelson ne dokazuje nesmanjeni kreativni žar ni usprkos ni zbog svojih poznih godina, već u potpunom suglasju i miru s njima, a što je plod prije svega stvaralačke poniznosti, koja mu ni na sedamdesetdrugom studijskom albumu ne dopušta (samo)zavaravanja ni (re)kalkulacije.

Njegovi mlađi kolege iz benda Cowboy Junkies nakon već tri pol desetljeća rada također ne pokazuju znakove posustajanja. No, to ne znači ni da forsiraju nekakvu novu mladost, odnosno, kao u Williejevu slučaju, riječ je naprosto o osluškivanju vlastitih kreativnih silnica. Štoviše, njihov novi album, devetnaesti u impozantnom nizu, “Songs of the Recollection”, svojevrstan je zaokret prema samim početcima, točnije nastupnom albumu “Whites Off Earth Now!!!” kojeg su te daleke 1986. napunili obradama blues i rock favorita (uz tek jedan autorski prilog). Naime, novi su album ove tihe, postojane snage sastavili isključivo od tuđih pjesama, i to čak u vrlo predvidljivom ključu i praktički bez stilskih i bilo kakvih drugih iznenađenja. Pa gdje je onda poanta?

Cowboy Junkies bend su iznimne kreativne energije, ali takve vrste energije i stvaralačko-izvođačkog senzibiliteta da su i po cijenu okliznuća u repetitivnost i kreativnu stagnaciju uporno održavali taj svoj pronađen zvuk i poetiku kao da je jedina im stvarnost i zadana vrijednost. Uvrstimo li u tu priču stvaralačku poniznost iz uvodnog dijela teksta, a koja im jedina nije davala prostora da bježe od dokazanih i usavršenih receptura, dobit ćemo tajnu te njihove fascinantne glazbe, istovremeno beskrajno nježne i poput magme ključajuće, staromodne i moderne, prožete tradicionalizmom i osobenim autorskim rukopisom. Bend je to koji kroz tako dug niz godina i albuma nije nijednom isko(ra)čio iz tračnica koje je sam izborio i zauzeo, ali koji kao da nije ni želio privući višak pozornosti, snop svjetla na pozornici koji im objektivno ne pripada.

To je i garancija potpunog uspjeha albuma sastavljenog od obrada u tako kasnom dijelu karijere: “Songs of the Recollection”, čak i kad je sklepan od pet novih te četiri ranije dostupne snimke, zbirka je jasne krvne slike, pa čak i – gotovo paradoksalno – autorske vitalnosti. Pjevačica Margo Timmins svoj je nježni glas od početka stavila u službu dramaturgije pjesama na način da neovisno o glazbenoj pratnji predstavlja pouzdanog vodiča, pripovjedača kojem bespogovorno vjerujete. Njezin pak brat Michael gitarist je iznimne širine, očito inovativan i željan buke koliko i kristalno jasne melodije; sa samo nešto manje samokontrole (ili poniznosti?), on bi u naletima inspiracije bio sposoban parati zvučnike i pritom zvučati kao pravi “guitar hero”, no to onda ne bi bila glazba Cowboy Junkies, odnosno, forma bi pojela sadržaj, a bend kojem vjerujete bio bi tek još jedan zanimljiv, ali ubrzo i iznutra izjeden rock sastav.

Njih dvoje su i ovdje naprosto briljantni, baš kao i ostatak ekipe (uključujući još jednoga brata, Petera za bubnjevima, te bliskog prijatelja Alana Antona na bas gitari), istkavši nad pjesmama Davida Bowieja, Boba Dylana, Neila Younga, Vica Chessnutta, Grama Parsonsa, Gordona Lightfoota, Lola Tolhursta i The Rolling Stones svoju prepoznatljivu tapiseriju koja duguje tradicionalnom koliko i alternativnom rocku, countryju koliko i jazzu, bluesu koliko i postmodernizmu. Da, oni upravo u ponavljanju dokazanih receptura nude prije svega sjajnu glazbu kao produkt ponizna stvaralačkog duha, a u iščitavanju starijih (Bowiejeva “Five Years”, “No Expectations” iz bluzerske kajdanke The Rolling Stonesa) i novijih primjeraka (“I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You” s još aktualnog albuma Boba Dylana) iz najdražih im pjesmarica svoj prepoznatljiv glas, u čiji su razvoj od početka, finim vezom, utkani tuđi autorski pothvati.

Način na koji Michael kontrolira svoj gitarski vez u “Don’t let It Bring You Down” (iz portfolija još jednog izuzetnog gitarista, Neila Younga) ili u iščitavanju Parsonsove “Ooh Las Vegas” i dalje fascinira svojom odmjerenošću i izostankom bilo kakve samodopadnosti, baš kao što Margoino pjevanje ne može dosaditi ni nakon toliko albuma otpjevanih u gotovo istom ključu. I to nije slabost – albumi poput “Songs of the Recollection” to jasno pokazuju. Poslušajte višeslojnu milozvučnost još jedne Youngove zimzelenštine, “Love in Mind”, ili bravurozno iščitavanje Dylanove još friške maestralnosti u “I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You” pa ćete jasnije čuti o čemu govorim.

Dakle, Cowboy Junkies i nakon tolikih desetljeća, u istom sastavu i s istim pristupom, strpljivo i pažljivo stvaraju glazbu koja trajno tinja, koja se ne nadima ni u manirizmima ni u pretencioznosti, a koja je u svojoj jednostavnosti višeslojna i… pa, lijepa. Da, kao plod uistinu slobodnog stvaralačkog duha, koji ne raste na zaslugama nego na snazi hranjenoj poniznošću.