Luce – “Fragmenti” (Dallas Records, 2024.)

Sastavljen od pjesama koje su nastajale kroz zadnjih čak pet godina, novi album zagrebačke glazbenice Lucije Ćustić, redovito potpisivane jednostavno kao Luce, svoj naslov opravdava cijelom svojom logikom i strukturom. “Fragmenti” nam, dakle, dolaze šest godina nakon prethodnog albuma pjevačice i (ko)autorice koja nam je već od svog prvog, sada već deset godina mladog singla “Možda mi”, otkrila ambicioznost lišenu kalkulantske samodopadnosti, zagrijanu “tek” iznimnim, naoko svemogućim, ali ne i neranjivim vokalom, te – u samoj izvedbi – opuštenim pristupom glazbi. A sve je to, uz usput skupljeno izvođačko i autorsko (naravno, i životno) iskustvo, Luce vješto, opet naoko lakim korakom, potezima u glazbu više zaljubljenoga nego glazbi zanatski orijentiranog kreativca, utisnula u pore svojih “fragmenata”…

A pokazat će vam to opetovana preslušavanja: svaka od ukupno devet pjesama (prostrtih na tek pola sata dugoj tapiseriji) nalik je kratkoj priči koja reflektira ne nužno doslovnu epizodu iz Lucina života, ali svakako stanje duha, a tako i odnosa prema samoj glazbi i kroz nju ostvarenoj kreativnosti. “Fragmenti” dolaze šest godina nakon što sam osvrt na njezin prethodni album, “Susret“, zaključio svojevrsnim pozdravom (“… do novog susreta”) i način na koji nas ova simpatična, na poseban način plaha glazbenica (jer je u izvedbi snažna i, koliko god oprezna i prema sebi sumnjičava, za mikrofonom vrlo samouvjerena) uvodi u svaki od svojih fragmenata opet je zaista pravi mali niz susreta, a da pritom nigdje ne zalazimo u detalje ičije intime ili neprokuhanih emocija. Ne, novi Lucin album, kao uostalom i prethodni, nudi nam prije svega malu proslavu glazbe, i to pop glazbe u njezinoj najnevinijoj, formom neopterećenoj verziji…

Što ne znači da vas u “Fragmentima” očekuju pjesmuljci za zviždukanje uz kakav kućni posao ili popodnevno ljenčarenje; Lucina je glazba i dalje posuta patinom, sada još ležernijim gestama, i dalje šarmantno usmjeravana nekim starim postulatima, a da je istovremeno i nepobitno suvremena i izvedbom suverena. Pop glazba, kako sam već napomenuo, kakve nam nikad dosta uslijed tolikih poplava diskografske gotovo dehumanizirane konfekcije i brzopoteznih producentskih automatizama što kroje službene top-ljestvice.

Luce je nakon suradnje s Markom Mrakovčićem i Srđanom Sekulovićem Skansijem, koji su joj manirama vrsnih graditelja soundscapea pomogli oblikovati suzvučje debitantskog “susreta”, novog suradnika našla u Alanu Doviću, producenta i glazbenika poznatog u domaćim vodama pop glazbe, između ostalog po radu s mladom zvijezdom Matijom Cvekom. Novi suradnik, kojem je dala više-manje odriješene ruke po pitanju (su)oblikovanja pjesama, donio je u Lucin repertoar prijelaz u višu brzinu, naravno, ondje gdje su pojedina pjesma ili trenutno raspoloženje to tražili. Zato se “Fragmenti” polagano, u opuštenom ritmu klate od sporijih do nešto bržih pjesama, od snenosti do plesa.

Luce – Fragmenti

“U sjećanju”, koja otvara album kao direktna poveznica s prethodnim albumom, zadnji je plod suradnje s Mrakovčićem i njezina fina patina odaje dojam najuigranijeg barskog benda, dok Luce – naravno – briljira u nostalgičnom tonalitetu kojem njezin mladi glas pristaje poput baš zato (naj)uvjerljivijeg pripovjedača. Ovdje je bitno spomenuti da su pjesme na albumu nanizane kronološki, onim redom kojim su nastajale, što tu strukturnu “fragmentiranost” čini još autentičnijom. Zato na čisto motivskoj razini album slijedi autoričin unutarnji svijet, njezinu intimu koja se u datom razdoblju mijenjala od postromantične tuge preko ponovnog (po)mirenja sa samom sobom do nove ljubavi kao nečega čemu svatko od nas teži. Pritom je Dović već prvu pjesmu suobličenu s Lucom, drugi “fragment”, naslovljen “Svaki put”, pogurao prema plesnijem dijelu glazbenog spektra, poguravši i njezin vokal da se iznova (samo)definira, ali prvenstveno da se i dalje opušteno razmahuje gdjegod je glazba odvuče. Baš takav pristup krasi i ozračjem srodne pjesme “Zašto”, “Bolje je” i “Proljeće”, dok je u Dovićevom samostalnom autorskom zgoditku “Imam razlog” zvuk ozračen i diskretnim gospelom.

Za sam je pak kraj albuma Luce ostavila dva višeslojnija dragulja. Arsenovska “Sve me vodilo k tebi” njezina je možda dosad i najfinija ako već ne i najbolja pjesma. Nalik najblistavijim pjesmama s naših festivalskih pozornica, to je ujedno i primjer posebno peglanih stranica kajdanke, jedna od onih pjesama u koju je autor/izvođač uložio makar mrvicu, element više ne bi li postigao onaj željeni spoj intimnoga i univerzalnoga, osobnog i svima razumljivog. Na istom je tragu i predivni epilog “Ti biraš nas”, pjesma cijelim svojim tijelom i frazama okrenuta na početku albuma još nevidljivom horizontu. Pjesma je to koja naoko i preodrješito zaključuje album budući da od njegova početka nije prošlo ni pola sata, no baš se u toj skromnoj minutaži krije i posebna čar, posebna doza već spominjane patine koja “Fragmente” potpuno, i na toj najbanalnijoj razini, izmješta u analogno doba vinila, u vrijeme kad je vrpca hvatala glazbu u njezinom možda nevinijem ključu. Taj dojam ne potkrepljuje samo ukupno trajanje albuma, već i pojedinačna minutaža pjesama. Naime, nijedna – baš nijedna pjesma – ne prelazi trajanje od tri i pol minute, što ne samo da nas podsjeća na neka minula vremena i na neke kvalitetnije festivalske pozornice, već svjedoči o potpunom izostanku pretencioznosti, koliko i o shvaćanju glazbe kao prenositelju emocija u njihovu najnevinijem, najuniverzalnijem jeziku.

“Fragmenti” Lucije Ćustić zbirka su uglazbljenih pripovijedaka koje će vam izmamiti osmijeh i kad plaču, koje će vas natjerati da pjevušite i kad ne želite svojim glasom umanjiti slušateljski doživljaj, koje će vam vratiti vjeru da se još uvijek, bar negdje, stvara tako fina, ničim opterećena a mnogočime hranjena glazba.