Lauren Daigle – “Lauren Daigle” (Atlantic Records / Centricity Music, 2023.)

Kad sam prije tri godine na ovom istom mjestu njezin tada aktualni album “Look Up Child” ocijenio jednim od najdalekosežnijih recentnih vjerskih glazbenih izdanja, referirao sam se prije svega na treće mjesto Billboardove ljestvice albuma, što je za jedan album kršćanske tematike više nego odličan uspjeh te pokazatelj pronalaska čarobne formule kako vjerske teme i slavljenje Gospodina kroz glazbu približiti širim slušateljskim krugovima, odnosno, sve radikalnije sekulariziranom, pa prema religijskim sferama i netrpeljivom svijetu. Lauren Daigle, mlada glazbenica iz američke Louisiane, nakon tog svog drugog autorskog albuma uistinu je dobila prilično otvoren put i nije bilo teško predvidjeti potpisivanje za robusniju diskografsku etiketu. No, suvremenoj kršćanskoj glazbi orijentirana diskografska kuća Centricity Music, pod čijim je plaštom Lauren objavila sve što je dotad snimila, ostala je njezin pratitelj i sada, kao suizdavač, kad je svoj interes pokazao daleko moćniji, ali i svjetovniji diskograf Atlantic Records.

Često – što zbog boje glasa, što zbog stilskih afiniteta – nazivana “kršćanskom Adele”, Lauren Daigle je s prethodnom zbirkom “Look Up Child”, usudim se reći, nadmašila svoju laskavu titulu, jer u pitanju je album (opet ću se usuditi ići protiv šireg auditorija) koji nadmašuje bilo koji od Adelinih bestsellera. Profinjen, a mlad rukopis potpomognut vrsnim melodijama i vještim posezanjima za tradicionalni(ji)m recepturama te bogat imaginarij na kojem je mlada glazbenica istkala podatnu lirsku tapiseriju, prepoznali su slušatelji sa svih strana i krajeva ideološkog, duhovnog i geografskog spektra. Njezini su gospelom prozračeni stihovi poput “Ti kažeš da sam voljena i kad ne osjećam ništa, Ti kažeš da sam snažna kad mislim da sam slaba, Ti kažeš da me držiš i kad padam, pa i kad nigdje ne pripadam Ti kažeš da sam Tvoja – i ja vjerujem, ja vjerujem!” dosegnuli i zakutke svjetovima udaljene od uobičajenih dosega onoga što Amerikanci nazivaju Contemporary Christian Music (CCM), što je predivno i trebala bi biti os oko koje se vrti takav stvaralački poziv. No, do novog albuma, naslovljenog, nimalo slučajno, jednostavno “Lauren Daigle”, trebalo je proći neka raslinja i zamke jednako predvidljive kao njezina diskografska putanja.

Svijet u kojem, ohrabreni i naoružani premreženošću informacija i dezinformacija, sve lakše ne samo sudimo, već i influenserštinom motivirani tumačimo fenomene i sfere o kojima zapravo nemamo ni elementarnog znanja a kamoli dobrih namjera da ih razumijemo, tako je u neminovno uspješnoj i sve dalekosežnijoj mladoj glazbenici otvorenih vjerskih (ktomu još i kršćanskih) uvjerenja pronašao objekt za testiranje suvremenih problematika i polariteta. I u toj konstelaciji medijskih prioriteta Lauren se zamjerila, kako to u pravilu biva, svim rovovskim crtama. Konzervativcima nije najbolje sjelo njezino gostovanje u poznatoj TV-emisiji koju uređuje i vodi deklarirana lezbijka, dok je progresivistima opasno zasmetalo njezino, makar i neslužbeno (pjevačko) sudjelovanje u prosvjedima protiv COVID-mjera u crkvama, a obje strane negativno su ocijenile njezinu izjavu da ne može kategorički reći je li homoseksualnost grijeh ili ne, kao i neinformiranost po pitanju trenutne zakonske legislative po pitanju pobačaja u njezinoj matičnoj saveznoj državi Louisiana. I dok će – možda griješim, ali bojim se da ne – već na ovo bar neki i od vas povući neke vrlo britke i glasne zaključke, ne bi bilo zgorega vratiti se na samu bit, na ono zbog čega je ova tek propupala kreativna duša uopće tu, dovoljno glasna da je se pretvori u glasnogovornika ove ili one teme ili fenomena, strane ili brane: na glazbu…

“Škakljiva je crta po kojoj hodamo, kad imamo toliko njih koji govore a da nitko ne misli da je možda u krivu“, Lauren pjeva u društvenim svagdanom nadahnutoj “Don’t Believe Them” i upravo to su koordinate u okviru kojih nastavlja razvijati poetiku začetu na prethodnim albumima, a tako divno, kao zastavu razvijenu na “Look Up Child”. Pri čemu ne propušta, štoviše, na samom početku iste pjesme, reći kako “istina ne ostaje ondje gdje ne pripada”, te za isti ovaj današnji svijet dati vlastitu dijagnozu: “Ova poplava nije od vode, ali svi smo u njoj utopljeni; ružno prikazujemo lijepim, a nevino krivim u svim ovim igrama što ih igramo.” Razvidno je da potpisnica želi i trudi se nastaviti gledati kroz oči vjere koju je usvojila kao dar, dovoljno snažno da još na prošlom albumu kaže kako “ova cura ne ide više nikamo”, kao i da potpisom za velikog, srednjostrujaškog diskografa ne odustaje od pjevanja (o) Isusu. Jer, sve što ima svijetu – javnosti – reći, sadržano je u njezinoj glazbi…

Lauren Daigle – ‘Lauren Daigle’

A ona je na “Lauren Daigle” direktan nastavak prošloga, toliko uspješnog, pa i Grammyjem ovjenčanog albuma. Skala protegnuta od nježnije strane pop(rock)a do soula, s prstohvatima gospela i R’n’B-ja, tu je ponovno dobitna formula za tapiseriju po kojoj će se njezin blago zadimljeni vokal prelijevati kao uistinu prigrljen Božji dar. Neki će to, s punim pravom, nazvati predvidljivim, ali i u tim predvidljivim registrima sasvim je dovoljno slobode za nesputano izražavanje glazbenice koja je od prošlog albuma do danas proživljavala i uspjeh i zamke koje uspjeh donosi, i pandemijske turbulencije i duhovno-ideološka testiranja. I, čini se, sve ih utkala u novu zbirku, toliko osobnu i intimno važnu da ju je jednostavno naslovila vlastitim imenom.

Ono što se, uz Gospodina koji je sveprisutan i u svemu neizrecivo dobrodošao, pritom pokazalo ključnim u svim životnim situacijama i na svim raskrižjima, ljudi su koje joj je Bog postavio na put u pravome trenutku i na pravome mjestu. U njima Lauren vidi Isusa (i šareni kolorit naslovnice ukazuje na kaleidoskopičnost načina na koje nam Isus u životu prilazi, što je najdirektnije opjevano u soulom prožetoj “Kaleidoscope Jesus”), pa se nerijetko drugo lice jednine u njezinim pjesmama odnosi i na Boga i, bar u primisli, na osobu koju joj je Bog doveo na put. To jest, stihove možemo tumačiti u oba ključa a da ne izgubimo osnovnu misao. Tako je uvodna “Thank God I Do” posve usmjerena Nebesima a da se opet cijela naracija doima horizontalnom, kao da je pred njom živa osoba od krvi i mesa vrijedna svih tih lijepih riječi i zahvalnosti. Što ne bi bilo moguće bez utješnog, stalno poticajnog saznanja da Bog sve čini novim, da iznova stvara, preoblikuje: “Stare navike umiru ako želiš živjeti i ja više ne vidim staroga, vidim samo novoga tebe” (“New”).

Lauren su stalni pokušaji da osobno i intimno, pa i političko-ideološka uvjerenja, zadrži za sebe i da se prema vani izražava isključivo Božjim darom – glazbom – doveli nedavno do čak sedmosatnog napada panike, u kojem su joj oslonac opet bili bližnji, osobe na kojima uporno pokušava dovoljno glasno i jasno zahvaliti Gospodinu – kroz pjesme, uvijek kroz pjesme (bar kad je javna sfera u pitanju), a to “Lauren Daigle” kao zbirka pjesama radi sasvim uvjerljivo, u glazbenom dekoru u kojem se njezin iskaz najbolje osjeća i (s)nalazi, sada i u okrilju velikog diskografskog imena kojem nije dala da joj tu poetiku podšiša i prilagodi suvremenom novogovoru. Zato ne mogu, odnosno, ne želim Laurenine istupe nazvati ni kalkulantskim (iako možda i postoji kakva računica u njima, ne mogu presuditi iz ove fotelje i s ove razdaljine) ni kukavičkim (tko li sam i što tek u takvim koordinatama da, nakon tolikih “kukavičkih” primjera, od samog sv. Petra pa naovamo, punim ustima nekog optužim za takvo što?), već prije svega više ili manje spretnim inzistiranjem na umjetničkom izražavanju kao jedinom mjerodavnom i otvorenom, autentičnom i iskrenom dok god se koristi kao realizacija talenta za kojeg postoji i jasna odgovornost. “Lauren Daigle” album je dovoljno rječit da bude jasan, kao i dovoljno pismen da bude razumljiv i nekome tko, bar trenutno, ne može vidjeti dalje od vidljivoga, pa možda to i ne želi. Album je ovo prije svega zahvalnosti – na Prisutnosti i na Milosti, koje nam na put postavljaju putokaze i okrijepu, upute za podnošenje križa i ruke koje će nam pomoći taj križ nositi. Kroz opipljiviji dio tako postavljena puta, dakle, kroz drugoga kao bližnjega, kroz ljude kao Božja bića pozvana na dobro i ljepotu, Lauren gradi svoje mostove prema gore, ali i prema svojoj, nadajmo se, još široj publici.

I još bih samo nadodao da je na samom izdanju naznačeno da je ovo tek prvi svezak i da je drugi najavljen već za jesen…