The Cranberries – “Live At The London Astoria II, 1994” (Universal Music / Island Records, 2026.)

Glazbenu scenu ne čine samo glazbenici i njihova djela, već, naravno, i njihova publika, odnosno, mjesta na kojima se oni nalaze. Koncertni prostori, poglavito klubovi i dvorane, od početaka rock-kulture upisani su na stranice njezine antologije kao sjecišta dvosmjernih silnica koje glazbu i čine tako važnim i trajnim nutrijentom za dušu i tijelo, a jedno od takvih posebnih, u povijest ugraviranih mjesta svakako je londonska (sada već, na žalost, bivša) Astoria II. Izvorno plesna dvorana u suterenu zgrade koja je u različitim razdobljima bila i kino i kazalište, taj je prostor tijekom osamdesetih, a posebno devedesetih, bio iznimno zahvalan prostor za promociju manje razvikanih bendova. U dvorani kapaciteta do tisuću stajaćih mjesta, pod relativno niskim stropom i uz više masivnih stupova raspoređenih po cijelom prostoru, glazbenici su u bliskom kontaktu s publikom i s posebnom akustikom održavali intimistične koliko i intenzivne nastupe, na kojima je svaki koncert postajao ono nešto više od same glazbe, što mogu posvjedočiti bendovi poput, primjerice, Metallice, koji su u Astoriji održali jedan od svojih legendarnih “tajnih” koncerata, ili Placeba, koji su ondje imali jedan od prvih zapaženijih nastupa. A jedan od njih definitivno su i The Cranberries, o kojima ste nedavno na ovim istim stranicama mogli čitati povodom reizdanja debitantskog im albuma…

Već sam tom prigodom priznao kako sam uz taj irski bend povezan na jednoj teže mi dokučivoj razini, pa ću tako i ovdje posve subjektivno zaključiti kako su Dolores O’Riordan i muško društvo za instrumentima u prostoru kakav je te daleke 1994. bio Astoria II mogli na posebno upečatljiv, vrlo direktan način prezentirati ne samo svoj talent, već i duh koji je glasno disao kroz njihovu poetiku. A oni su tada, nakon rane turneje po Americi, taman između prvih zapaženih koraka i konačnog proboja u svijet pop-zvijezda, pred tisuću ljudi u prepunoj dvorani održali jedan od legendarnih “Astorijinih” koncerata, na kojem su, uz pjesme s još svježeg debija “Everybody Else Is Doing It, So Why Can’t We?”, izveli nekoliko pjesama koje su tek trebale biti snimljene za drugi, megapopularan i za njih definirajući album “No Need to Argue”. Zahvaljujući specifičnom prostoru grubih klupskih karakteristika i zahvalne akustike, bliskom kontaktu s publikom okupljenom u onom broju koji stoji negdje na razdjelnici pojmova probranog društva i mnoštva, entuzijastičnim mladim glazbenicima te predivnom, još nebrušenom talentu pjevačice Dolores O’Riordan, taj je davni siječanjski koncert (p)ostao dokument i vremena i prostora, ali i specifičnog, usudim se reći, duhovnog trenutka kakav je mogao proizaći samo iz jednog ovako posebnog, autentičnog kreativnog duha. Ovih dana objavljeno izdanje “Live At The London Astoria II, 1994”, kao još jedno u skromnom posthumnom nizu, sada to može jasno elaborirati, možda i na najljepši način zaokružujući priču o ovom neprocjenjivom bendu.

Zato nema potrebe na ovom albumu inzistirati na tehničkim detaljima, koliko na onome što nesavršenost zvuka donosi, odnosno, prenosi. Već od gotovo stidljivog Doloresinog pozdrava na početku koncerta, kojim kao da je htjela poručiti kako je baš tu doma, nakon možda mrvicu preuranjenih koncerata po Americi, u koju su bili pozvani više na krilima MTV-jevog interesa za rane im singlove poput “Dreams” i “Linger” nego osobito velikog uspjeha matičnog im albuma, na snimci se osjeti ranjiva sirovost i dvosmjerna toplina koja je vladala razglasom te hladne londonske večeri. A bend, iako sa svojom urednom, a temperamentnom svirkom itekako prisutan i važan, kao da je ustupio svojoj pjevačici ne samo glavnu ulogu, već i cjelokupni fokus. Mlada irska glazbenica, koja je u bend ušla odazvavši se na oglas kao osamnaestogodišnjakinja odlučna ostaviti trag na glazbenoj sceni svoje domovine, na prvu oduševivši svoje nove muške kolege do te razine da su cjelokupnu poetiku benda podredili njezinoj pojavi, razigranom i tradicijskim irskim tonalitetima ozračenom glasu te tekstovima koje im je donijela kao definitivnu potvrdu svog entuzijazma i talenta, na “Live At The London Astoria II, 1994” definitivno je glavna zvijezda. Ne samo kao glas koji nesmetano, slobodno kruži dvoranom bez ikakve želje za umivanjem i doradom, još manje za discipliniranjem čvrstog joj irskog naglaska, već i kao ranjiva snaga željna ne toliko same slave koliko prilike da se jasno i glasno izrazi. Da se preda toj tisući ljudi koji su se našli pred njom i bendom, malom mnoštvu željnom baš takve predaje koja se kroz ovih petnaest pjesama iz prve faze djelovanja benda odigrala poput cjelovečernjeg filma…

Sedam pjesama s prvog albuma – ovdje otvarajuća “Pretty”, “How”, “Not Sorry”, “Waltzing Back”, “Still Can’t” i neizbježne ljepotice “Dreams” i “Linger” – uz B-stranu “Liar” isprepliću se s tada novim, još nesnimljenim, a kamoli objavljenim pjesmama koje će devet mjeseci kasnije nastaniti album “No Need to Argue” i donijeti im svjetsku slavu: i dok zaista impresivno zvuči sirovija verzija maestralne “Dreams”, a “Linger” uz svesrdnu podršku publike postaje nešto poput intimistične himne, jedna od prvih izvedbi budućeg megahita “Zombie” doima se antologijskim trenutkom u kojem ta snažna antiratna pjesma prožeta kršćanskim mirotvorstvom (Dolores, nazvana po Gospi od sedam žalosti, nikada se nije uspjevala – a u kasnijoj životnoj fazi to nije ni željela – othrvati svom katoličkom odgoju), u još abrazivnijoj verziji uspjeva posve zamrznuti dupkom pun prostor Astorije II. S druge strane, “Empty”, osobito ako je i gledate u video-verziji, predstavlja svoju pjevačicu bez ikakve maske i ograde, u izvedbi istodobno nebeski nježnoj i tehnički sirovoj, baš kao “So Cold in Ireland”, tada buduća B-strana singla “Ode to My Family”, u kojoj se Doloresinoj ekspresivnoj izvedbi pridružuje i posebno inspiriran bend, osobito Noel Hogan na gitari.

Album “No Need to Argue” te je večeri, dakle, bio devet mjeseci u budućnosti, još u nastajanju, što u notesima, što na nastupima na kojima su baždarili pjesme. U izvedbama “Zombie”, “Empty”, “Everything I Said”, “Ridiculous Thoughts”, “Dreaming My Dreams” i “Daffodil Lament” ovdje se nije mogla naslutiti popularnost koju će im te pjesme donijeti nakon što ugledaju svjetlo na tom prijelomnom albumu, ali u našem današnjem retrospektivnom slušanju, osobito na ovako “živoj”, sirovoj, praktički dokumentarističkoj snimci, dobivamo svojevrsnu uvertiru u glasniji dio priče o jednom malom velikom bendu iz divne, male velike Irske, a preko nje, osobito u svjetlu Doloresine nadahnute izvedbe, i predosjećaj onog manje glasnog, tužnijeg dijela tog istog puta. U tim manje očitim, potkožnim nitima krije se važnost i ljepota ovog albuma, koji uz svojevrsni produžetak nikad dovoljno dugog oproštaja od njegove predivne protagonistice (a tako i od benda koji bez nje jednostavno nikad nije, neće i ne želi imati smisla), ostaje i kao divan mali dokument jednog londonskog glaznenog toponima, a time i (duha) vremena.

Za kraj samo jedan podatak iz skupine zanimljivih podudarnosti: koncert je održan 1994., 14. siječnja navečer; Dolores O’Riordan napustila nas je dvadeset četiri godine kasnije, 15. siječnja 2018. (pokoj vječni daruj joj, Gospodine), točno na devetu godišnjicu konačnog zatvaranja Astorije, koja je u međuvremenu srušena.